TRILJSKI MOST LIST ZA KULTURU

TRILJSKI MOST

SADRŽAJ Riječ glavnog urednika (Josip Dukić)

TRILJSKI MOST List za kulturu God. III, 2008, br. 1. (3) Osnivač i izdavač: Kulturno društvo Trilj Sv. Mihovila 36 21 240 TRILJ web adresa: www.kdtrilj.hr e-mail: [email protected] Glavni urednik: Josip Dukić List izlazi jedanput godišnje Žiro-račun u kunama: PRIVREDNA BANKA ZAGREB 2340009-1110225859 Uredničko vijeće: Ivan Bota, Irena Bradarić, Ana Ćaleta, Danijela Delić, Frano Dukić, Stipe Dukić, Viktor Dukić, Julijana Hrvoić, Stipe Ivišić, Niveska JuragaKovačev, Radmila Klarić, Miljenko Marić, Ivana Ožanić Roguljić, Ivica Pavela, Slavica Pešo, Frane Strikić, Božena Škarica, Vesna Tadić, Ivan Žolo, Ivica Žuro. Lektorica: Niveska Juraga-Kovačev Računalni slog: Borka Širola Tisak: Dalmacija papir, Split 2

5

NIT KOJA SPAJA Pokretnim slikama do izvora (Bogdan Žižić, intervju) Lobiranje (Dražen Klarić) Mihovilski dani 2007. (Josip Dukić) Proslava sv. Mihovila 2007. (Ana Ćaleta) Glazbena škola u Trilju (Mirjana Dukić) Zahvala za obnovu zgrada OŠ Trilj (Desa Roguljić) Triljski portal (Ivan Žolo) Skulptura Mladenci Stipe Sikirice na Gazu u Jabuci (Nediljko Sikirica) Blagdan Presvetog Srca Isusova u Košutama (Niveska Juraga-Kovačev) Etnografska izložba Tragovi triljske baštine (Angela Babić) Dani komina, pure i bronzina 2008. (Ana Bravić) Predstavljanje knjige Nikole Kuzmičića u Sinju (Iva Noršić) Sportsko rekreacijski centar u Košutama (Miljenko Marić) Do novog doma (Mirjana Dražić) Spomen kamenje iz triljskog kraja u Udbini (Josip Dukić)

6 9 11 13 15 15 16 17 19 20 21 23 23 26 27

RELIGIJSKA KULTURA Praštanje: nastavak muke ili početak uskrsnuća?! (Frano Prcela) Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga? (Božo Skoko) Suradnja u župi (Julijana Hrvoić) Nogomet u crkvi (Nikola Kuzmičić)

29 34 37 41

TRILJSKE BRAZDE Ritam prošlosti u hrvatskoj svakodnevici (Željko Rapanić, intervju) Rimski bodež s tauširanim koricama iz korita Cetine u Trilju (Ante Milošević) Hippus flumen – rijeka Cetina na dva epigrafička spomenika (Ivan Matijević) Vojno – razbojnička igra s Garduna (Ivana Ožanić Roguljić) Naseljavanje triljskog kraja kroz prošlost i oblici života (Ante Ivišić) Kratak pregled povijesti Tijarice (Martin Vrgoč) Pokolj u selima ispod Kamešnice u ožujku 1944. (Ivan Kozlica) Stradali u Drugom svjetskom ratu u Čaporicama (Mate Akrap) Kršteni u župi Trilj od 1926. do 1930. godine (Viktor Dukić, Miljenko Marić) Rodoslovlje prezimena Žolo u Košutama (Ivan Žolo) Zaboravljeni alati (Frane Strikić)

46 49 55 58 60 66 70 78 79 87 93

DA IM SPOMEN OČUVAMO Ante Šušnjara (1929. - 1993.) (Božena Škarica)

97

TRILJSKI PORTRETI Ma koliko davali, uvijek smo dužni! (Stipe Sikirica, intervju) Dramska udruga Most (Nada Lapić) Motocross klub Cetina iz Graba (Ana Ćaleta)

98 102 103

DODIRI I SLUTNJE Prostor i vrijeme (Stipe Ćaleta) Na krovu svijeta - Tibet (Lana Pocrnja) Filmovi snimljeni u Cetinskoj krajini (Mirjana Roguljić) Narodna mudrost triljskog kraja (Elvira Juraga-Kovačev) Balada o siromahu (Stipe Krce)

106 108 110 112 114

TRILJSKI MOST

(S)provodi (Niveska Juraga-Kovačev) Pjesme (Igor Šipić) Pjesme (Tajana Žigo) Pjesme (Stipe Ćaleta) Pjesme (Miljenko Marić) Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen! (Ljubo Bilonić) Dolina vječnosti (Branka Mlinar)

117 119 120 122 123 124 124

MI SMO NA REDU Dječji vrtić Trilj na Olimpijskom festivalu (Ankica Lukić) Božićna priredba (Ana Ćaleta) Dječji most Trilj - Afrika (Ana Ćaleta) Likovno-literarni natječaj More riječi (Marija Čelan Mijić) Županijsko natjecanje iz povijesti (Danijela Delić) Sekcije mladih KD Trilj (Dragica Pocrnja, Marija Vrcan)

125 125 126 127 128 128

KRONIKA Kronika rada KD Trilj (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta) Kronika događanja u Trilju i okolici (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta)

132 133

3

TRILJSKI MOST

Trilj, prije II. svjetskog rata (Maja Babnik)

4

TRILJSKI MOST

Riječ glavnog urednika Josip Dukić

I evo nas, Bogu hvala, i treći put zaredom! Kad se nešto događa treći put, kažu, to je već tradicija. I nadamo se da će biti tako! Namjera nam je, na našu radost, i dalje ista. Proučavajući i predstavljajući prirodno i kulturno blago triljskoga kraja, članovi Kulturnog društva Trilj, kroz razdoblje od prošloga do ovoga Mihovila ostvarili su niz aktivnosti: predstavili četiri knjige dr. Tonča Matulića, objavili knjige Niveske Juraga-Kovačev i Nikole Kuzmičića, set razglednica s triljskim motivima i podmetače za čaše s motivima triljskog kraja sa starih fotografija, napravili suvenire Triljsku travaricu – Tilvrium, upriličili izložbe starih fotografija u Trilju i Košutama i, ostvarili niz sportskih nastupa. Prigodom Božića izradili smo i postavili izložbe originalnih božićnih i uskršnjih čestitki, za Božić i Uskrs posjetili bolesne i nemoćne, s djecom prikazali kazališnu predstavu za djecu i ostvarili projekt Zaštita i promicanje kulturnih i povijesnih dobara te zaštita i očuvanje prirode. U časopisu su teme i dalje raznolike i nadamo se da će ispuniti očekivanja šire čitalačke publike. Naime, „šarolikost“ je jedini način da se prikaže bogata i zanimljiva povijesna, arheološka i kulturna slika Trilja i okolnih mjesta. Razvrstane su, kao i do sada, u nekoliko cjelina: Nit koja spaja, Religijska kultura, Triljske brazde, Da im spomen očuvamo, Triljski portreti, Dodiri i slutnje, Mi smo na redu i Kronika događanja. I za kraj, kao i uvijek, svima koji su bilo čime doprinijeli ostvarenju ovoga broja, od srca zahvaljujem i nadam se da ćemo svi zajedno ustrajati. I sritno Vam bilo, od Mijovila do Mijovila...

5

TRILJSKI MOST

Nit spaja koja

Pokretnim slikama do izvora Bogdan Žižić, intervju

igrane: Madeleine, mon amour  (1971.), Putovanje  (1972.), Šala (1973.), Nož (1974.), Posljednja utrka (1975.), Moji dragi susjedi (1976.); dokumentarne: Poplava (1964.), Maturanti (1965.), Jasenovac (1966.), Otkopčati dugme (1967.), S one strane mora (1968.), Stećci (1968.), Jutro čistog tijela (1969.), Pohvala ruci  (1971.), Gastarbeiter   (1972.), Živjeti (1972), Ivana  (1980.), Presa  (1982.),  1000 godina Pazina  (1983.), Jedan život (1984.), Emanuel Vidović (1985.), Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu  (1985.), Vlaho Bukovac (1988), Celestin Medović (1991.), Goli otok (1994.), Jedna vukovarska priča (2002.), Palača sunca (2006.), Dragi Vincent (2007.), Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae (2007.), Vlado Gotovac / Moj slučaj (2008.). Osim ovih filmova snimljenih na 35 mm vrpci, Bogdan Žižić realizirao je oko 50 dokumentarnih filmova snimljenih video tehnikom, uglavnom za Hrvatsku televiziju. Snimao je u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji i Češkoj.

Posljednji Vaš film „Moj slučaj“ posvećen je Vladi Gotovcu. Što Vas je potaklo da napravite taj film? U turbulentnim vremenima, koje je proživio hrvatski narod u minulom stoljeću, niti u kulturi niti u politici nije bilo čovjeka takve čestitosti, dosljednosti i moralne uspravnosti. Nema ga ni danas u hrvatskom društvu. Bio je to glavni motiv da filmom o Gotovcu suvremenog gledatelja, prvenstveno mlađe ljude, upozorim na važnost njegova književnog djela, na njegovu žrtvu za domovinu i njegovu jedinstvenu, neponovljivu ličnost.

Sl. 1. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj)

Bogdan Žižić je rođen u Solinu 1934. U Zagrebu je diplomirao pravo. Kao redatelj i scenarist bavi se filmom preko četiri desetljeća. Autor je brojnih igranih i dokumentarnih filmova. Za svoj dugogodišnji rad primio je razne međunarodne nagrade i priznanja ( Pula, Beograd, Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta; nagrada Vladimir Nazor, nagrada Oktavijan, nagrada Zagrebačkog salona, itd.). Bio je članom više međunarodnih filmskih žirija na festivalima u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu. Od njegovih filmova izdvajamo cjelovečernje  igrane: Kuća  (1975.); Ne naginji se van  (1977.), Rani snijeg u Münchenu  (1984.); srednjemetražne igrane: Kvartet /po Milanu Begoviću/ i Kuća duhova /po K. Š. Gjalskom/; kratke 6

Koliko je solinski, posebno salonitanski ambijent, utjecao na Vaše životno opredjeljenje i rad? Rano djetinjstvo i adolescencija najbitnija su razdoblja života, koja odlučujuće oblikuju osobnost. U Solinu sam se rodio, dobio osnovno obrazovanje i živio do 1952. godine, kad sam krenuo na studije u Zagreb. Nadam se da ću biti i pokopan u Solinu, u obiteljskoj grobnici na Gospinu otoku i da će moja duša slušati vječni žubor jedva desetak metara udaljene solinske rijeke Jadra. Sudbina moje obitelji po ocu tijesno je povezana s najvećim hrvatskim arheologom don Franom Bulićem. Kad je Bulić krajem 19. stoljeća počeo graditi svoj Tusculum, zanimljivu muzealnu i čuvarsku zgradu u predjelu salonitanskih iskopina /naziv po Ciceronu!/, uzeo je u službu nepismenog i vrlo bistrog težaka, moga

TRILJSKI MOST

djeda Antu Žižića Banova. Po dovršetku izgradnje, moj je djed zajedno sa svojom obitelji preselio u Tuculum, postavši čuvar iskopina /curator effosionis/ i “desna ruka” don Frane. Uz Bulića, on je u odrasloj dobi ne samo naučio čitati i pisati, nego je uskoro i vješto prevodio latinske epitafe s brojnih salonitanskih sarkofaga. Odrastao sam, dakle, u ambijentu starorimskih i starohrvatskih iskopina /Šuplja crkva, Gradina, Gospin otok, itd/. Za vrijeme II. svjetskog rata, stanovao sam u dva navrata u Tusculumu, spavajući na otomanu u nekadašnjoj Bulićevoj radnoj sobi. /Tada je ta soba bila puna Bulićeva radnog i svećenićkog pribora; lukjenara, tintarnica, znanstvenih diploma i priznanja iz čitave Europe velikom arheologu/. Preskočit ću ovdje dječačka uživanja u ljepotama solinskog Jadra, lov na pastrve i jegulje, blizinu mora i mnogo toga drugog. Što je presudilo da se nakon završenog studija prava posvetite filmu? Ljubav i sklonost prema filmu potječe iz mojih najranijih dana. U Solinu, bez kinodvorane, neki su Slovenci, zaposleni u tvornici cementa Majdan, prikazivali nama djeci kratke filmove, u svom stanu i na slabo ispeglanom platnu. Bilo je to divno! A na projekciju prvog pravog dugometražnog igranog filma povela me je moja mati u mojoj petoj godini. Bio je to film “Robin Hood” s Erollom Flynom u glavnoj ulozi. Igrao je u tadašnjem kinu “Eden” /danas Marjan/ na splitskim Prokurativama. Napravili ste nekoliko igranih, a najviše dokumentarnih filmova. Otkud teme i kakav je put od ideje do ostvarenja filma? Mislim kako imam puno više smisla /talenta?/ za kratke, pretežito dokumentarne filmove, nego za dugometražne igrane, kao što nekom piscu možda više leži novela, pripovijetka ili esej nego roman. U dokumentarnom je filmu posebna draž u prethodnoj nezadanosti, u svojevrsnom sudaru s neposrednom i često neočekivanom realnošću na terenu. Tri moja možda ponajbolja dokumentarca “S onu stranu mora” /o Moliškim Hrvatima/, “Goli otok” i “Gastarbeiter” nastala su upravo na takav način.

U svojim filmovima rado pričate o tzv. „malim ljudima“, kao što su djeca s poteškoćama u razvoju (Otkopčati dugme, 1967., Ivana, 1980.), usamljene osobe (Presa, 1982.), samozatajni stvaraoci (Pohvala ruci, 1971.), „gastarbajteri“ (Ne naginji se van, 1977., Rani snijeg u Münchenu, 1984.). Otkud te osobe kao glavni likovi u Vašim filmovima? Uvijek su me u radu na filmu više od općih, društvenih problema, privlačile pojedinačne, ljudske sudbine. Sudbine i problemi gastarbajtera sustavno su i svjesno zaobilaženi u našoj publicistici i književnosti u doba tzv. socijalizma. Kod bavljenja tom tematikom za mene je bio presudan susret s grafičkim opusom Dragutina Trumbetaša, šezdesetih i sedamdestih godina gastarbajtera u Frankfurtu na Majni. Njegov ciklus crteža ostat će ne samo upisan kao likovno vrijedno djelo u hrvatskom slikarstvu, nego i kao jedinstveno povijesno svjedočanstvo u europskim razmjerima o životu gastarbajtera tzv. prve i druge generacije. /Usput, s aspekta imigracijskih zemalja švicarski pisac Max Frisch

Sl. 2. Bogdan Žižić u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj) 7

TRILJSKI MOST

problem je genijalno sažeo u jednoj rečenici: “Očekivali smo radnike, a došli su ljudi”/. Gotovo da nema važnijeg hrvatskog filma, nastalog u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do raspada Jugoslavije i komunističkog režima, u kojem se ne dotiče Crkva i religija. U boljim filmovima čak je izbjegnuta crno - bijela slika Crkve kao „državnog neprijatelja broj jedan“. Kako to objašnjavate? Za komunističke vladavine religija je u nas neosporno bila snažno potiskivana, a Crkva progonjena. To je, naravno, utjecalo na njezin tadašnji tretman u medijima, pa i na filmu. Imate pravo kad kažete da je u nekim filmovima ipak izbjegnuta crno - bijela slika Crkve. Iako se u Vašem pitanju ne spominje sadašnji položaj Crkve u medijima, reći ću: mislim da ni današnji, pretežito apologetski medijski tretman Crkve u nas, nije najsretniji. Niti za samu Crkvu. Hrvatska kinematografija nekad i danas? Pokojni poljski satirik Stanislaw Lec je davno napisao: “Za koga udati slobodu da bi bila plodna?”

Sl. 3. Bogdan Žižić i Stipe Maleš u Gardunu, 15. 2. 2006. (KD Trilj) 8

Sveukupno, aktivni ste preko pet desetljeća. U čemu je tajna? Finché dura, non paura /Dok traje, nema straha/ znali su govoriti stari Splićani. Radim i za televiziju, ali ničega se tako ne bojim kao mogućnosti da mi se život svede na sjedenje pred televizorom. Što trenutno radite? Radim na realizaciji dvaju dokumentaraca. Prvi, “Slikar s dvije domovine”, govorit će o velikom hrvatskom slikaru Leopoldu Leu Juneku. Njegov slikarski opus već sam temeljito snimio. Sada mi predstoje snimanja u Francuskoj, preciznije u Parizu i Provansi. Drugi film nosi naslov “Stoljeće filma u Splitu”. Split je, naime, i u produkcijskom i u prikazivačkom pogledu, svojedobno imao nevjerojatno bogatu kinematografsku prošlost i fantastične cineaste /poput Josipa Bepa Karamana i niza drugih/. O tome se čak i u Splitu premalo zna. Bili ste u triljskom kraju. Kako Vas se dojmio i može li se u dogledno vrijeme računati na dokumetarac o Trilju i okolnim mjestima?

TRILJSKI MOST

Prvi put sam bio u Trilju sa svojim pokojnim ocem, prije sedamdeset godina! Bio sam tada četverogodišnji dječak, ali pamtim kako smo sjedili na otvorenom, uz samu Cetinu, i bili podvoreni žabljim kracima! Pretprošle sam godine, zajedno sa svojim prijateljem, pomorskim kapetanom Stipom Malešom, posjetio Trilj i njegovu jedinstvenu okolicu zahvaljujući isključivo Vašem pozivu, ljubaznosti i gostoprimstvu. Panorama Trilja, njegovih mostova i ljeskave Cetine uzvodno, viđenih s brežuljka na kojemu su prije dvadesetak stoljeća boravili rimski legionari, nezaboravna je. Jedinstvena je i Čačvina sa svojim nadgrobnim križevima, epitafima i krajolicima uokolo nje. Imao sam tada čast upoznati i Vašu užu obitelj u Košutama i na licu Vašega oca osjetiti gastarbajtersku sudbinu o kojoj sam govorio odgovarajući na jedno od Vaših prethodnih pitanja. Najmanje što Trilj i dio cetinskog kraja koji gravitira Trilju zaslužuju po svojoj burnoj povijesti, kulturnoj prošlosti, prirodnim ljepotama i svojim ljudima /nekada i danas/, dokumentarac je koji će to valjano prikazati i ispričati. Sa zadovoljstvom bih ga realizirao i čvrsto vjerujem da će se to i dogoditi.

tek nešto ublažena varijanta koju su definirali kao nečije poluzakonito uplitanje u proces donošenja odluka. Međutim, lobiranje je u svijetu posve prihvaćena profesionalna aktivnost kojoj je prvi cilj promicanje ideja ili interesa različitih organizacija i tvrtki među utjecajnim osobama u medijima ili u određenim, najčešće političkim krugovima. Pojmovi “lobist” i “lobiranje” maksimalno su došli do izražaja unutar okvira djelovanja institucija Europske Unije. Broj lobista u Bruxellesu kreće se između 15 i 20 tisuća, točnije po jedan na svakog dužnosnika Europske komisije. Osim specijaliziranih tvrtki i pojedinaca, lobiranjem se bave i multinacionalne kompanije, strukovne udruge, sindikati i nevladine udruge. Europska komisija je 21. ožujka 2007. godine lobiste i sve grupe koje zastupaju nečije interese pozvala da se dobrovoljno upišu u javni lobistički registar. Ovakav registar potpuno je uobičajena praksa u SAD-u i za mnoge teoretičare lobiranja predstavlja jednu od osnovnih postavki zašto lobiranje nije tek dobro razvijena korupcijska mreža.

(Razgovarao: Josip Dukić)

Lobiranje Dražen Klarić Pojam „lobiranje“ u Hrvatskoj najčešće ima negativan predznak. Deklarirani lobisti su najčešće public relationship (PR) konzultanti. Tek je nedavno osnovano Hrvatsko društvo lobista. Mediji su najjači alat za lobiranje jer kreiraju javno mišljenje i utječu na političare i donositelje odluka i zakona. Nedeklarirani lobisti dijele se na pozitivce i negativce. Što Vam prvo pada na pamet kada vam spomenem lobiranje? Ovo sam pitanje postavio nekolicini kolega iz hrvatskih medija pripremajući se za Okrugli stol o medijima i lobiranju održanom u travnju ove godine u Zagrebu, a na kojemu sam bio moderator. Odgovori me nisu iznenadili. Za većinu je to bila korupcija ili njezina

Sl. 4. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in) 9

TRILJSKI MOST

Javni registar lobiranje čini transparentnijim i omogućava svima uvid u imena lobista, njihovog poslodavca i njihov krajnji zadatak. Jedan od najvećih europskih lobista Daniel Gueguen kaže da je korumpiranost najbolji način za neuspjeh u lobiranju, drugi je laž. „Ako počnete lagati gotovi ste. Kredibilitet je od presudne važnosti. Svoje mišljenje ne možete mijenjati iz dana u dan, poručuje Gueguen. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je ono najrazvijenije, na lobiranje se gleda isključivo kao utjecanje na političare ili državne službenike glede donošenja, izmjene ili dopune nekog zakona ili propisa. Dobro je poznato kako američka porezna služba (IRS) lobiranje dijeli na izravno, koje uključuje plaćene pojedince koji ulaze u izravnu komunikaciju s ključnim dužnosnicima i zakonodavcima, te neizravno ili grassroots lobiranje gdje se na donositelje odluka nastoji utjecati putem javnog mnijenja ili, jednostavnije rečeno, pritiskom tzv. običnih ljudi. Nije teško zaključiti kako upravo ovdje mediji igraju ključnu ulogu.

Sl. 5. Međunarodni simpozij o lobiranju, Zagreb, 11. 4. 2008 (Made in) 10

I dok je u SAD-u lobiranje uobičajena praksa, dok se u Europskoj Uniji uspostavlja lobistički registar, u Hrvatskoj je lobiranje i dalje „vrlo upitno zvanje“. Situacija se donekle promijenila prije nekoliko mjeseci kada je po uzoru na EU iskustva osnovano Hrvatsko društvo lobista. Na čelu mu je bivši ministar vanjskih poslova i jedan od prvi deklariranih lobista Mate Granić. Do tada su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su se deklarirali kao lobisti. Naravno, pravo je pitanje čime su se ti lobisti zapravo bavili i kome su nudili svoje usluge. U Hrvatskoj je ovaj poziv još uvijek usko povezan s PR konzultantima koji svojim klijentima osim klasičnih usluga komunikacijskog savjetovanja sve češće nude i one lobističke. Među PR stručnjacima često se može čuti i termin „medijsko lobiranje“ koje se odnosi na uljepšavanje slike (image) klijenata u javnosti ili naprosto plasiranje pozitivnih i afirmativnih informacija u tiskane i elektroničke medije. Mediji su, govorimo li o neizravnom lobiranju, apsolutno najjači alat za lobiranje. Oni prije svega kreiraju javno mnijenje i utječu na raspoloženje širokog kruga ljudi prema nekoj informaciji, stavu, osobi, proizvodu… Samim time, mediji su odlično sredstvo za utjecanje na donositelje neke odluke ili zakona. U Hrvatskoj se posljednjih godina sve češće mogu čuti optužbe usmjerene prema pojedinim medijima ili novinarima da su upravo oni najveći lobisti, odnosno zagovornici ove ili one političke opcije, da protežiraju ovaj ili onaj proizvod ili da naprosto „guraju“ pojedine sportaše, utječu na cijenu nekih dionica i da za te usluge uzimaju novac ili skupe poklone. Sve ovo je naravno nespojivo s novinarskom profesijom. Kodeks Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva to izričito zabranjuje i kazna za takvo ponašanje je brisanje iz članstva HND-a. No, da bi se nekoga moglo kazniti, takva nečasna radnja se mora i otkriti, a zatim neosporno i ustvrditi da je novinar neprofesionalno promicao nečije interese i još pritom za to i bio plaćen. Osim ovakvog, tzv. negativnog lobiranja, u medijima postoji i ono koje bi mogli definirati kao pozitivno. Da bi steklo epitet pozitivnog, takvo lobiranje mora ispuniti nekoliko preduvjeta. Ono mora promicati pozitivne vrijednosti (prava manjina, potlačenih, prevarenih,

TRILJSKI MOST

pisanje protiv nelogičnih zakona, presuda…), mora se javno i jasno deklarirati kao zagovaratelj određene osobe, grupe, odluke ili zakona, za taj posao ne smije biti plaćen, i posljednje, mora poštivati standarde profesije. Mora se, međutim, naglasiti kako ovo tzv. pozitivno lobiranje u strogoj definiciji i nije lobiranje jer osoba ili osobe koje se zalažu (lobiraju) za neki zakon, događaj ili osobu, nisu plaćeni za svoja nastojanja. Kada govorimo o lobiranju u medijima, moramo spomenuti i još jednu specifičnost, a to su tzv. novinarski informatori. Novinar koji drži do sebe mora ih imati nekoliko. Oni će mu iz prve ruke moći reći o čemu se pričalo na tajnom sastanku u Vladi, Saboru, Gospodarsko socijalnom vijeću, nadzornom odboru neke tvrtke ili upravi nekog kluba. Plasirajući informacije s tajnih sastanaka, koje se u većini slučajeva ne mogu provjeriti kod drugih aktera, novinar dolazi u opasnost da i sam postane alat za lobiranje. Informacije plasirane na ovaj način (za koje novinar koriste poznate rečenice poput „kako doznajemo iz dobro obaviještenih izvora“, ili „kako nam je rekao visokopozicionirani dužnosnik“) često predstavljaju pritisak na suparnike, obračun ili naprosto pripremu javnosti za neku odluku, zakon ili događaj. Kao što smo vidjeli iz svega navedenog, veza lobiranja i medija je višestruka i za nju ne postoji neka univerzalna i jasna crta koja bi definirala gdje prestaje novinarstvo, a počinje lobiranje. To je ponekad jako teško ustvrditi. Neki bi rekli da novinari i novinarstvo ne smiju imati apsolutno ništa s lobiranjem. No, to je u stvarnom svijetu nemoguće. Nekada vam baš novinarska profesija nalaže da budete zagovornici (lobisti) nekog zakona (prava invalida na zapošljavanje) ili neke osobe (nepravedno prozvane ili osuđene). Novinari se pri tome uvijek moraju držati profesionalnih standarda. Oni su na kraju jedino jamstvo da upravo vi ne postanete „žrtva“ ili alat lobista i njihova kreiranja javnog mijenja. VIJEĆE ČASTI HRVATSKIH NOVINARA (Članak 22. Novinar ne smije biti autor plaćenih reklamnih i drugih propagandnih napisa. Članak 23. Novinar mora izbjegavati situacije koje bi ga mogle dovesti do sukoba interesa, posrednog ili neposrednog,

vidljivog ili nevidljivog, kako ne bi kompromitirao ni sebe ni novinarsku profesiju. Novinar se mora odreći darova, usluga ili nagrada. Mora izbjegavati plaćena putovanja i druge pogodnosti, dodatno zapošljavanje, rad u politici, svaki angažman u državnim ili drugim javnim institucijama koji bi mogao umanjiti ili dovesti u pitanje njegovu vjerodostojnost kao i vjerodostojnost novinarske profesije te izbjegavati situacije koje mogu stvoriti dojam o njegovoj pristranosti. Novinar ne smije za osobne interese zloupotrijebiti informacije o financijskim kretanjima koje je dobio obavljajući posao. Ako trguje vrijednosnim papirima o kojima izvještava, to mora javno obznaniti…)

Mihovilski dani 2007. Josip Dukić Dani sv. Mihovila 2007. koji su prethodili blagdanu sv. Mihovila, sveca zaštitnika župe i Grada Trilja, obilovali su raznolikim sadržajima. Svi koji su se tih dana našli u Trilju mogli su pratiti bogat i raznovrstan program. Program je započeo 15. rujna prolaskom triljskih mažoretkinja i njihovih gostiju ulicama Trilja i revijom u sportskoj dvorani, a završio 30. rujna na blagdan sv. Jeronima svetom misom na starom triljskom groblju. Od sportskih susreta organizirano je nekoliko turnira. Na boćalištu Gaz Balotarski klub Trilj upriličio je Turnir u boćanju, Košarkaški klub Cetina, Košarkaški turnir u sportskoj dvorani, Rukometni klub Cetina, Rukometne turnire za muške i ženske u sportskoj dvorani, i Nogometni klub Čaporice, Nogometni turnir na sportsko-rekreacijskom centru Zdenko Pavela-Cato u Čaporicama. Vrlo aktivni Klub dobrovoljnih darivatelja krvi Trilj i Crveni križ iz Sinja organizirali su 25. rujna u restoranu Dalmacija akciju darivanja krvi. Najmlađi su u organizaciji Dječjeg vrtića Trilj mogli uživati u predstavi Tri praščića u izvedbi Kazališta lutaka Licem u lice iz Splita. Predstava se odigrala 26. rujna u triljskoj kinodvorani u prisustvu velikog broja djece i njihovih roditelja. 11

TRILJSKI MOST

Od kulturnih sadržaja vrijedi spomenuti rad dviju aktivnih triljskih udruga, Likovne udruge Tilurium i Dramske udruge Most. Likovna izložba članova udruge Tilurium otvorena je 21. rujna u predvorju kinodvorane, dok su članovi udruge Most 24. rujna u kinodvorani izveli predstavu Nade Lapić E neš za nj. Zbor župe sv. Mihovila predvođen č. s. Zdenkom Tomas i Antom Šipićem u kinodvorani je 23. rujna održao prigodni koncert, dok su djeca iz župe izvela igrokaz. Kulturno umjetničko društvo Župa Grab i njihovi gosti su 27. rujna u kinodvorani upriličili večer folklora. U Muzeju triljskog kraja 25. rujna otvorena je izložba slika Cetinska krajina, autorice Nine Lovrić. Galerija Brešan i ove godine Triljanima je dovela u goste akademsku slikaricu. Slike Daniele Pal Bućan, izložene u Gradskoj knjižnici, predstavljene su javnosti 22. rujna. Obadvije izložbe mogle su se pogledati sve do kraja Mihovilskih dana.

Sl. 7. Predstavljanje knjiga dr. Tonča Matulića, Gradska knjižnica, 25. 9. 2007. (Ana Ćaleta)

U srijedu, 26. rujna u kinodvorani predstavljena je knjiga članice KD Trilj Niveske Juraga-Kovačev Gdje šljive rastu?, časopis Triljski most br. 2, set razglednica s triljskim motivima i triljska travarica Tilvrivm. Razglednice je KD Trilj izdalo u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Trilja. Sve navedeno predstavili su prof. Tomislav Vrančić i prof. Blaga Petreski.

Sl. 6. Otvorenje izložbe Nine Lovrić, Muzej triljskog kraja, 15. 9. 2007. (Ana Ćaleta)

Za ovogodišnje Dane sv. Mihovila Kulturno društvo Trilj je pripremilo nekoliko sadržaja. U utorak, 25. rujna, u Gradskoj knjižnici upriličeno je predstavljanje četiriju knjiga dr. don Tonča Matulića, prof. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Predstavljači knjiga su bili dr. don Ivan Kešina i dr. fra Šimun Bilokapić, profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Predstavljanje je organizirano u suradnji s Glasom Koncila. 12

Sl. 8. Predstavljanje suvenira, knjige N. Juraga-Kovačev i časopisa Triljski most 2, Kinodvorana, 26. 9. 2007. (KD Trilj)

Iste večeri u novootvorenim prostorijama KD Trilj otvorena je izložba Triljsko vjenčanje na starim fotografijama koje su popraćene predmetima vezanim uz vjenčanje. Brojni posjetitelji izložbe i spomenutih predstavljanja najveća su nagrada članovima Udruge za uloženi trud.

TRILJSKI MOST

Na blagdan sv. Mihovila, u jutarnjim satima, Limena glazba Trilj i Triljske mažoretkinje prošli su u svečanoj povorci ulicama Trilja i pozvali građane na procesiju i sv. misu, koju je ove godine predvodio sarajevski pomoćni biskup msgr. Pero Sudar

Proslava sv. Mihovila 2007. Ana Ćaleta

Sl. 9. Izložba Vjenčanje u triljskom kraju, Ured KD Trilj, 26. 9. 2007. (KD Trilj)

Sl. 10. Izložba Vjenčanje u triljskom kraju, Ured KD Trilj, 26. 9. 2007. (KD Trilj)

Uoči sv. Mihovila 28. rujna u kinodvorani održana je svečana Sjednica Gradskog vijeća i dodijeljena su javna priznanja. Nagrada Grada Trilja uručena je Ivanu Dragušici – Žanu, koji je spasio dječaka koji se utapao u Cetini te Robertu Lagatoru, vlasniku tvrtke Jelinak gradnja, u kojoj zapošljava 22 radnika.

Zora 29. rujna 2007. bila je besprijekorna, nebo u jutarnjim satima nikad plavlje, a zrakom se širila blagodat početka rujanske rane jeseni. Zvonila su zvona sa zvonika crkve sv. Mihovila i nadaleko širila poziv na svečano misno slavlje. Zahvaljujući župniku don Stipi Ljubasu, kapelanu don Hrvoju Dragunu, č. s. Zdenki Tomas i remeti Robertu Dukiću, župa se svake godine kroz devetnicu i trodnevnicu dostojno pripremi za proslavu blagdana. Tako je bilo i ove godine. Na devetnicama su propovijedali don Mate Parlov i fra Mario Jurišić. Uoči sv. Mihovila, 28. rujna, nakon krunice, molitve sv. Mihovilu i sv. mise prisutnim vjernicima svoje iskustvo vjere posvjedočio je gosp. Ivica Ursić, koji vodi vrlo slušanu emisiju Nikad nedjeljom, uvijek nedjeljom. Neposredno prije mise ispred kipa sv. Mihovila položeni su vijenci za poginule branitelje. Molitvu je predvodio don Hrvoje Dragun. Svečana sv. misa koju je predvodio sarajevski biskup Pero Sudar, počela je porocesijom ulicama grada Trilja. Križ je nosio Zvonimir Šipić - Đone, odjeven u narodnju nošnju. Za križem su krenula djeca, muškarci, svećenici, kip sv. Mihovila, crkveni zbor i na kraju žene. Kip sv. Mihovila naizmjenično su nosili predstavnici granične policije, MUP-a, rukometnog kluba, košarkaškog kluba, HVIDRA-e, predstavnici gradske vlasti i pastoralnog vijeća. Oltar ispred crkve i ove godine bio je ukrašen cvjetnim kreacijama č. s. Zdenke. Ministranti su zauzeli svoja mjesta na oltaru i sve je izgledalo skladno i svečano za početak misnog slavlja. Župnik je pozdravio nazočne goste: 13

TRILJSKI MOST

biskupa Sudara, monsinjora Ivana Ćubelića, generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije, gradonačelnika Jozu Sarača, dožupanicu Anđelku Vuko, dožupana Luku Brčića, predstavnike drugih gradova, policajce, Limenu glazbu, crkveni zbor, Triljske mažoretkinje, alkarskog vojvodu, školu, gospođu Spomenku Gusić koja uvijek sve vrijedno fotografira, Stipu Delongu - Šefića, triljske vatrogasce i vatrogasce iz Hanaua koji svake godine dolaze u naš grad, goste iz Stomorije, sve hodočasnike i domaćine. Biskup Sudar je također sve pozdravio i ujedno čestitao Dan grada. Rado se odazvao pozivu našeg župnika i donio je pozdrave katolika iz BiH naglašavajući kako smo ih u ratu razumjeli i pružili im ljudsku solidarnost.

Sl. 11. Biskup Pero Sudar, Trilj, 29. 9. 2007. (KD Trilj)

Pjesma crkvenog zbora razlijevala se Triljem uveličavajući svetkovinu i stremeći k nebu. Uslijedila su čitanja koja su čitali doktorica Ivanka Bravić-Dodig i vjeroučitelj Ivan Šipić, a zbor je otpjevao Pred licem anđela pjevam ti Gospodine. Žedan čovjek traži vodu i ona mu daruje i obnovi život. Žedna duša traži riječ, utjehu, nadu i pomoć kako bi živjela dalje. Utječemo se sv. Mihovilu, a od biskupa koje naš župnik pozove da predvode misno slavlje očekujemo da će biti jedan od izvora na kojemu ćemo napojiti naše duše kako bismo čili krenuli dalje prema izvoru s kojeg se nikada ne odlazi. Koliko su se ispunila očekivanja vjernika? Odgovor je svaki od nas ponio u sebi. Kroz propovijed, biskup nam je poručio kako se čovječanstvo stalno bori protiv zla i svega negativnog, a ako nema pomoći s neba čovjek se ne može obraniti. Bog 14

je rekao ljudima da će ih štititi anđeli i arkanđeli, i u sv. Mihovilu to obećanje je i izvršio jer pod zaštitom onog koji je stao i u obranu samog Boga i sami smo sigurni. Važno je šapnuti u vlastito srce: Želim Bože pripadati tebi po zagovoru tvog Mihovila arkanđela. Ako odemo odavde s tom molitvom nećemo otići prazni i tako ćemo izvršiti svoje životno poslanje. Otvorit će se nebeska vrata i ugledat ćemo anđele. Slijedila je Molitva vjernika koju su čitale vjeroučiteljice Julijana Hrvoić i Vesna Tadić. Svi zajedno smo molili za papu, biskupe i svećenike da prepoznaju duhovne potrebe današnjeg čovjeka; za naš narod da ga Bog osnaži i da ga poniženja ne udalje od njega; za naše branitelje; za obitelji, da ih Bog blagoslovi djecom vjernom Bogu; za mlade, da ih Bog po zagovoru sv. Mihovila očuva od droge, alkohola i hedonizma; za utjehu, u duhovnim i tjelesnim potrebama; da se srca bogatih smiluju siromašnima. Naša župa se više od 300 godina utječe sv. Mihovilu vjerujući da je život jači od smrti i ljubav od mržnje pa smo molili da tako i ostane. Na kraju je bila molitva za sve umrle iz našeg naroda. Biskup je završio Molitvu vjernika sa zazivom da nas Bog podrži u pravoj vjeri. U molitvi za mrtve župnik obvezno moli za branitelje. Molio je za njIh i ovom prigodom. Molio je i za poginule vatrogasce, sve svećenike i časne sestre iz naše župe. Prije kraja mise i blagoslova, gradonačelnik je zahvalio biskupu u ime svih mještana na dolasku. Prisjetio se života hrvatskog naroda u BiH, stradanja Hrvata u ratu, s kojima suosjećamo, i poklonio biskupu Plaketu grada. Župnik je zahvalio preuzvišenom ocu biskupu uz riječi da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim jer Bog je sa mnom i time je u potpunosti označio poruku ovog blagdana i ove mise. Zahvalio je Bogu za lijepo vrijeme i svima na današnjem danu. Biskup je pozdravio Nebesku Majku i misno slavlje prikazao za sve nas i one koje smo sa sobom donijeli u srcu. Poručio nam je da zadržimo spasenje duše i slobodu srca uz zagovor sv. Mihovila arkanđela. Slijedila je himna, a zatim je zbor otpjevao novu, predivnu Đoninu pjesmu Mi smo djeca iz kotline. Na samom kraju moglo se uživati u atraktivnom plesu sa zastavama starije skupine Triljskih mažoretkinja. Za ovaj nastup odabrale su Thompsonovu pjesmu Daleko, daleko i nakon izvedbe zasluženo dobile srdačan pljesak.

TRILJSKI MOST

Sl. 12. Triljske mažoretkinje, Trilj, 29. 9. 2007. (KD Trilj)

U međuvremenu, sa sjevera, Kamešnicu su natkrili pamučasto bijeli oblaci, povjetarac je zaigrao oko crkve i najavio dernek

Glazbena škola u Trilju Mirjana Dukić Uz svoj redoviti rad na očuvanju kulturne baštine triljskog kraja te radu na kulturno-zabavnim, humanitarnim i sportsko rekreativnim događajima, Udruge žena Triljanke i Katarina Zrinski kojima predsjedava Ankica Lukić, pokrenule su inicijativu za otvaranje glazbene škole u Trilju. Zahvaljujući ustrajnom poticaju i upornosti spomenutih udruga i podršci Grada Trilja i gradonačelnika gospodina Joze Sarača Glazbenom školom Jakova Gotovca Sinj i njihovim profesorima postignut je dogovor o formiranju tečaja za glazbeno obrazovanje u Trilju.

Poslije provedene ankete i audicije 19. rujna 2007. u Gradskoj vijećnici, s djecom između osam i deset godina starosti, o njihovim afinitetima i sposobnostima obrazovanja na željenom glazbenom instrumentu, 15. listopada 2007. podružnica Glazbene škole Jakova Gotovca Sinj u Trilju započela je s radom. U školu se upisalo oko tridesetak učenika, a najveće zanimanje među ponuđenim instrumentima pobudili su klavir i gitara. Dana 8. prosinca 2007. povodom otvaranja tečaja u okviru Glazbene škole Jakov Gotovac Sinj, Udruge žena Triljanke i Katarina Zrinski organizirale su kulturnozabavnu večer uz prigodnu humanitarnu aukciju slika koju je vodio pjesnik Nadomir Tadić Šutra. Slike su donirali umjetnici Likovne udruge Tilurium iz Trilja i galerija Brešan iz Splita, a prikupljeni novčani prilozi uloženi su u nabavu potrebnih instrumenata za glazbeno obrazovanje. Iste večeri nastupili su i učenici koje vodi prof. Branka Ristić i počastili posjetitelje svojim bogatim vokalno-instrumentalnim nastupom. Ugodno iznenađenje za publiku bila je sopranistica Jelena Čabo porijeklom iz Jabuke. Nakon ustrajnog i uspješnog rada, učenici Glazbene škole spremno su izišli pred triljsko gledateljstvo u pratnji svojih profesora i hrabro izložili usvojeno glazbeno znanje i umijeća na koncertu održanom 5. lipnja 2008. u kinodvorani pod pokroviteljstvom Poglavarstva grada Trilja. Osim učenika polaznika, vrlo zanimljivom, raznolikom i bogatom programu pridonijeli su profesori: Mirna Barać, Goran Caktaš i Dobrila Veršić, koji su svojim neumornim radom uspjeli učenicima prenijeti ljubav prema glazbi te od njih načiniti mlade i uspješne glazbenike početnike

Zahvala za obnovu zgrada OŠ Trilj Desa Roguljić U područnoj školi Košute, 25. listopada 2007. godine održana je svečana priredba povodom zahvale za dobivena novčana i materijalna sredstva od strane 15

TRILJSKI MOST

MZOS-a i Županije Splitsko-dalmatinske za uređenje zgrada u OŠ Trilj. Priredbi, a nakon priredbe i domjenku, nazočili su: predstavnici Županije, dožupan Luka Brćić i dožupanica Anđelka Vuko, predstavnik Grada, Marko Župa, predstavnik MZOS-a ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, gospodin Vinko Filipović, predsjednik Vijeća roditelja OŠ Trilj, gospodin Frane Strikić, ravnatelji škola bivše općine Sinj, djelatnici OŠ Trilj, učenici i roditelji. Pozdravnu riječ nazočnima uputio je ravnatelj škole Davor Hrgović, a nakon njega riječ je uzeo predstavnik Grada, a zatim dožupan i dožpanica. Poslije njih prigodne riječi nazočnima uputili su gospodin Frane Strikić i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje, gospodin Vinko Filipović.

Triljski portal Ivan Žolo Na triljskoj internet sceni, koja je do ove godine bila u znaku privatnih blogova, pojavio se 19. veljače 2008. godine neovisni internetski portal pod nazivom Triljski portal, a ljubitelji surfanja i najnovijih domaćih vijesti mogu ga pronaći na adresi www.trilj.org. Portal je u početku zamišljen kao ostvarenje davne ideje nekolicine triljskih surfera o pokretanju triljskog foruma, odnosno mjesta na kojem će mještani triljskog kraja voditi virtualne razgovore i raspravljati o raznim temama iz domene športa, kulture, tehnologije, politike i sl. kao što je to praksa na većini gradskih, ali i drugih modernih web stranica na kojima se okupljaju određene interesne skupine. Da sve ne bi ostalo samo na ideji, pobrinuli su se sadašnji administratori, Ivan Roguljić-Crni i Ivan Žolo te su jednog hladnog zagrebačkog poslijepodneva odlučili ideju pretvoriti u djelo. Živeći daleko od Trilja spoznali su što našem čovjeku u tuđini znači i najmanja informacija iz rodnog mjesta. U nedostatku gradske stranice, kakve postoje u drugim gradovima, koja bi svojim građanima donosila neke osnovne informacije, odlučili su pokrenuti info-portal na kojem će posjetiteljima svakodnevno donositi najnovije vijesti o zbivanjima u triljskom kraju.

Sl. 13. Dječji zbor PŠ Košute, Košute, 25. 10. 2007. (Ana Ćaleta)

Zatim je slijedila priredba koju je vodila učenica osmog razreda, Paula Dukić. Učenice Mirna i Ivana Alfirević pod ravnanjem učitelja Mirka Radana otpjevale su himnu, a nakon njih nastupio je zbor iz PŠ Košute pod ravnanjem učiteljice Đurđice Matijašević. Učiteljica Gordana Romac pripremila je s učenicima šestog razreda igrokaz Djetinjstvo i školovanje Ivice Kičmanovića. Priredba je završila plesom učenica petog razreda. Koreografiju za taj ples, na glazbu Kad se male ruke slože, pripremila je učiteljica razredne nastave, Daniela Delić. Na kraju se svima zahvalila voditeljica priredbe Paula Dukić i pozvala sve nazočne na zajednički domjenak kojeg su u suradnji sa školom pripomogli pripremiti i roditelji 16

Sl. 14. Naslovnica Triljskog portala

Uz malo znanja, dobre volje i vlastitog džeparca, ubrzo je pokrenut Triljski portal čiju su vrijednost pojedinci odmah prepoznali i donacijama potpomogli njegov razvoj. Ubrzo su počele stizati prve vijesti, od kojih je većina popraćena fotografijama. S prvim

TRILJSKI MOST

vijestima počeli su stizati i prvi posjetitelji, da bi danas, 7 mjeseci od osnivanja, brojali preko dvije stotine posjeta dnevno i u prosjeku 2 vijesti dnevno. Ne treba zaboraviti Triljski forum (http://www.trilj.org/forum) na kojem je do sada registrirano preko stotinu i četrdeset članova i gdje je gotovo svaki događaj u Trilju i okolici proživio javnu raspravu u kojoj nema upadica dok netko govori. Želja je autora Triljskog portala u budućnosti povećati broj vijesti iz Trilja, ali i drugih mjesta koja pripadaju Gradu, a to su Bisko, Budimiri, Čačvina, Čaporice, Gardun, Grab, Jabuka, Kamensko, Košute, Krivodol, Ljut, Nova Sela, Podi, Rože, Strizirep, Strmendolac, Tijarica, Trilj, Ugljane, Vedrine, Velić, Vinine, Vojnić, Voštane, Vrabač, Vrpolje. Naravno, za to je potrebna pomoć samih mještana koji sve obavijesti, novosti i fotografije mogu slati na e-mail adresu [email protected]

Skulptura Mladenci Stipe Sikirice na Gazu u Jabuci Nediljko Sikirica Odluku o realizaciji Projekta postavljanja skulpture Mladenci na lokaciji Gaz kod Trilja donijela je istoimena Udruga na svojoj osnivačkoj, svečanoj sjednici 19. svibnja 2007. godine, uz jedinstvenu podršku i oduševljenje ljudi ovog dijela triljsko-cetinskog kraja.

Sl. 15. Projekt pejsažnog uređenja, (KD Trilj)

Skulptura bi se radila kao brončana replika u prirodnoj veličini prema već postavljenoj skulpturi Mladenci (1974.)

u Parku mladenaca u Zagrebu, rad uglednog hrvatskog akademskog kipara Stipe Sikirice iz Jabuke, profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Skulptura je bila prvonagrađeni rad na otvorenom javnom natječaju Grada Zagreba, a sljedeće, 1975. godine, autor je za nju dobio Nagradu Grada Zagreba. Pripremni radovi Nakon donošenja odluke o postavljanju skulpture na Gazu uslijedili su poslovi vezani uz urbanističku i projektantsku dokumentaciju. Odmah smo kao Udruga zatražili od Grada Trilja da se lokacija Gaz kod Trilja unese u Prostorni plan Grada Trilja kao pejsažno-parkovno uređeno mjesto postavljanja skulpture Mladenci. Od samih početaka Grad Trilj kao jedinica lokalne samouprave na čijem se području realizira Projekt, daje punu podršku njegova ostvarenja u okvirima svojih proračunskih mogućnosti. Idejne programske osnove pejsažnog uređenja i smještanja skulpture u prostoru Gaza kod Trilja u rujnu 2007. izradio je poznati splitski arhitekt Vjekoslav Ivanišević. Prije izrade izvedbene tehničke dokumentacije pejsažnog uređenja zatražili smo i dobili potrebne suglasnosti nadležnih institucija, naših međašnika; Hrvatskih voda - Split, Hrvatskih cesta Split, Županijske uprave za ceste - Split, te od HEP-a s obzirom na to da se čestice zemalja na kojima bi se vršio zahvat u zemljišniku vode na HEP-u. Više puta smo se našli s predstavnicima navedenih institucija, u Splitu, u Poglavarstvu Grada Trilja, te na samoj lokaciji, na Gazu, kako bi se uskladili detalji u idejnoj programskoj fazi i kasnije u fazi izrade izvedbene tehničke dokumentacije pejsažnog uređenja lokacije. Izvedbenu tehničku dokumentaciju s troškovnikom približnih troškova izradila je tvrtka Parkovi i nasadi iz Splita, do kraja prosinca 2007. godine. Vrijednost Projekta se izražava u vrijednosti nešto ispod milijun kuna, u čemu su troškovi same skulpture 220 000 kuna. Na osnovi tehničke dokumentacije izrađena je i kompjuterska simulacija budućeg stanja-izgleda u prostoru nakon realizacije Projekta. U Projektu smo cijeli prostor između kapelice na sjeveru, uključujući staru makadamsku cestu, obalu Kanala-potoka i samu površinu trokuta između Državne 17

TRILJSKI MOST

i Županijske ceste, kao mjesta postavljanja skulpture na jugu, tretirali kao jedinstveni prostor zahvata i uređenja. Odvojeno se radilo na projektnoj dokumentaciji proširenja na portalima mostova; na Županijskoj cesti s istočne i sa zapadne strane, i na Državnoj cesti sa zapadne strane. Idejnu i izvedbenu dokumentaciju radi tvrtka Kozina projekt. Danas smo u fazi dobivanja lokacijske i građevinske dozvole. Početak pejsažnog uređenja Udruga Mladenci je skupa s predstavnicima Grada Trilja 12. travnja 2008. upriličila svečano otvorenje radova pejsažnog uređenja i do kraja kolovoza su izvršeni sljedeći projektom predviđeni radovi: . čišćenje terena od samoniklog bilja i raslinja; . uređenje obale, pokos Kanala-potoka, nasipanje očišćene površine novom kvalitetnom humusnom zemljom (preko 350 m3); . betoniranje podišta skulpture s gromobranskom zaštitom; . polaganje elektro kablova javne rasvjete prema skulpturi, stablu lipe i obližnjoj Gospinoj kapelici i priključak na sustav javne rasvjete; . polaganje vodovodnih cijevi radi navodnjavanja cijele površine, vodo mjerila i priključak na vodovodni sustav; . sađenje reda od devet jablanova sa sjeverne strane Kanala, i jednog razvijenog stabla lipe pored skulpture; . izgradnja razdijelnog betonskog zidića (115 m), obrađenog ispranim riječnim šljunkom, koji dijeli vanjski pješački dio od unutarnjeg travnatog dijela ispred i oko skulpture; . ravnanje terena, usitnjavanje zemlje, gnojidba i sijanje trave na cijeloj površini od oko 3 000 m2; . postavljanje ivičnjaka u dužini od 167 m uz Državnu odnosno Županijsku cestu; . polaganje betonske kocke na nogostup (313 m2) i travnate rešetke na proširenju; . postavljanje šest klupa na predviđena mjesta. Svi ovi radovi izvršeni su uz pomoć Hrvatskih voda, Hrvatskih cesta, Županijske uprave za ceste, Grada Trilja, članova, prijatelja i donatora-sponzora Udruge. 18

Sl. 16. Otvaranje radova, Jabuka - Gaz, 12. 4. 2008. (KD Trilj)

Sl. 17. Silvestar Krka i fra Duško Botica, Jabuka - Gaz, 12. 4. 2008. (KD Trilj)

Sl. 18. Jabuka - Gaz, 21. 9. 2008. (KD Trilj)

Sve je na Gazu spremno za prihvat skulpture! Jedini problem koji još uvijek nije riješen je problem financiranja izrade-lijevanja i dopreme skulpture Mladenci, čiji troškovi se prema dostavljenim ponudama

TRILJSKI MOST

ljevaonica kreću iznad naših procjena te će članovi Udruge trebati pojačati aktivnosti na obilasku donatora / sponzora, kao što će trebati i jače uključivanje Grada Trilja posebno prema Županiji i Ministarstvu kulture RH. U zadnjem tjednu mjeseca kolovoza 2008., prema nalogu Grada Zagreba i na njihov trošak, skulpturu je Ljevaonica Ujević iz Zagreba prenijela iz Parka u ljevaonicu na čišćenje i popravak kojom prilikom je uzet kalup i već je dio skulpture i odliven u bronci. Ovdje moramo pohvaliti susretljivost Poglavarstva Grada Zagreba koje je preuzelo troškove prijenosa skulpture iz Parka do ljevaonice i natrag te, naravno, troškove čišćenja i popravka

Blagdan Presvetog Srca Isusova u Košutama

Splitsko-makarske nadbiskupije. Misno slavlje suslavili su svećenici iz Košuta i okolnih župa. Bile su tu i brojne časne sestre, Košućani i njihovi gosti te masa vjernika.

Sl. 19. Izložba slika Šime Vrljića, fotografija i dokumenata o Košutama, PŠ Košute, 29. 5. 2008. (KD Trilj)

Niveska Juraga-Kovačev Župa svetog Mihovila Arkanđela Trilj, Mjesni odbor Košute, Nogometni klub Košute i Kulturno društvo Trilj priredili su prigodan program povodom Blagdana Presvetog Srca Isusova i Dana Košuta. Od 26. do 29. svibnja 2008. u 18.00 sati u crkvi Presvetog Srca Isusova održavale su se duhovne priprave za proslavu Blagdana: molitve Srcu Isusovu i sv. misa. U četvrtak, 29. svibnja 2008. u 20.00 sati u Područnoj školi Košute otvorena je izložba Šime Puljića pod nazivom Tamo di je vrime stalo. Njegova ulja na platnu plijenila su pažnju posjetitelja realističnim motivima i ljudi su se pred njima zadržavali s vidnim zanimanjem očito prepoznajući i svoj život i blisku im zbilju. Uz slikarsku izložbu, u istom prostoru, postavljena je i etnografska izložba i izložba starih crno-bijelih fotografija iz nekadašnjeg života Košućana, a uz to i fotografije koje su prisjećale na prošlogodišnju posvetu crkve Presvetog Srca Isusova. U petak, 30. svibnja 2008. u 18.00 sati u crkvi Presvetog Srca Isusova proslavljen je Blagdan Srca Isusova procesijom i svetom misom koju je predvodio i propovijedao mons. Ivan Ćubelić, generalni vikar

Sl. 20. Blagdan Srca Isusova, Košute, 30. 5. 2008. (KD Trilj)

U subotu, 31. svibnja 2008. na lokalitetu Pojila - Košute, kod budućeg sportskog centra, odvijao se zanimljiv sportski program. U 15.00 sati organiziran je Kros, utrka djece od 1. do 6. razreda osnovne škole. Voditelj krosa bio je Draško Odrljin. Nakon toga, u 16.00 sati uslijedila je utakmica djece od 7. razreda osnovne škole do 2. razreda srednje škole. U 16.45 sati zaigrale su cure i žene, Košućanke protiv Triljanki, što je izazvalo posebno zanimanje u gledalištu. Nakon žena, uslijedila je utakmica veterana iz Košuta, a nakon toga NK Košute i NK Čaporice. 19

TRILJSKI MOST

Etnografska izložba Tragovi triljske baštine Angela Babić

Sl. 21. Triljanke i Košućanke, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)

Sl. 22. Veterani Košuta, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)

Sl. 23. NK Čaporice i NK Košute, Košute - Pojila, 31. 5. 2008. (KD Trilj)

Poslije sportskih susreta druženje se nastavilo uz domjenak. Mnoštvo naroda opet se veselilo svojoj novosagrađenoj crkvi i nije skrivalo ponos radi velebnog zdanja koje samo za sebe ne znači ništa ako u njemu nisu žive duše njegovih mještana

20

Ključni događaj u proteklom „međumihovilskom“ razdoblju jest etnografska izložba Tragovi triljske baštine kojom je Muzej triljskog kraja obilježio Međunarodni dan muzeja - 18. svibnja koji je ove 2008. godine objedinjen zajedničkom temom pod nazivom ORIGINAL. Riječ je o akciji koju već 13 godina zaredom organizira Hrvatsko muzejsko društvo, Sekcija za muzejsku pedagogiju. Muzej triljskog kraja se ove godine uključio u akciju obrađujući temu etnografije Trilja. S obzirom na to da je Muzej triljskog kraja po statutu etnografsko - arheološki, a u fundusu ne posjeduje etnografsku građu, potaknuti time obilježili smo Međunarodni dan muzeja 2008. prikupljajući etnografiju triljskoga kraja u suradnji s tvrtkom SMS d.o.o. Cilj je bio uključiti što više naših sumještana, prikupiti građu na terenu i paralelno evidentirati postojeću dokumentaciju na ovu temu koja postoji u relevantnim institucijama u Hrvatskoj. Radi informiranja i aktiviranja javnosti sudjelovali smo u radijskim emisijama (Hit radio), slali članke u novine, a u suradnji s Aktivom učitelja OŠ Trilj i voditeljicom Mirjanom Dukić organizirali smo informiranje roditelja sudjelujući na roditeljskim sastancima. Zahvaljujući dobroj suradnji s institucijama iz Sinja, Splita i Zagreba koje čuvaju ili proučavaju etnografiju našega kraja (Etnografski muzeji iz Splita i Zagreba, Muzej Cetinske krajine iz Sinja, Konzervatorski odjel iz Splita, Institut za etnografiju i folkloristiku iz Zagreba, Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) kopirali smo svu dokumentaciju koja se bavi etnografijom Trilja, a koja se čuva u navedenim institucijama. Riječ je o preko 500 skeniranih fotografija, video i audio snimaka, terenskih zapisa etnologa i sl. Zahvaljujući odazivu naših mještana i radu na terenu prikupili smo oko pedeset etnografskih predmeta, nošnje, pokućstva, alata i drugih uporabnih predmeta. Ova višemjesečna akcija rezultirala je izložbom Tragovi triljske baštine, koja je u Muzeju triljskog kraja otvorena 16. svibnja 2008. s trajanjem do 10. srpnja. Bilo je izloženo oko 160 predmeta, prvenstveno zahvaljujući

TRILJSKI MOST

našim vrijednim mještanima, njih 37-ero, koji su se odazvali akciji te nam posudili ili poklonili predmete za izložbu. Muzejske institucije (Etnografski muzej iz Splita i Muzej Cetinske krajine iz Sinja) posudile su nam vrijedne eksponate s područja Trilja koji pripadaju njihovom fundusu (ističemo jatagane, srebrne toke, nakit, zavjetne darove, odlično očuvanu nošnju), a iz župe sv. Mihovila u Trilju župnik don Stipe Ljubas nam je posudio zavjetne darove. Osim toga, bilo je izloženo oko 150 fotografija, koje smo grupirali po tematskim skupinama prikazavši tako crtice iz života ljudi, gospodarstvo, običaje, religiju, zanate i obrte, raznolikost rukotvorina i nošnje i dr. Sl. 26. Dio izložbe, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)

Sl. 24. Tkanje u Muzeju, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)

Izloženom građom htjeli smo ukazati na bogatstvo etnografije koju triljski kraj još uvijek ima te upozoriti na njezinu osjetljivost i potrebu konzervatorskorestauratorskih zahvata koji su neophodni kako bi se građa trajno očuvala. Htjeli smo također ukazati na potrebu sustavnog i znanstvenog pristupa u prikupljanju, obradi, dokumentiranju, prezentiranju i zaštiti ove vrlo osjetljive materijalne i nematerijalne građe, s naglaskom da je konačni cilj ovog projekta utemeljenje stalnog etnografskog postava Muzeja triljskog kraja

Dani komina, pure i bronzina 2008. Ana Bravić

Sl. 27. KUD Tijara, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)

Sl. 25. Djeca ispred zgrade muzeja, Trilj, 16. 7. 2008. (Muzej triljskog kraja)

U Tijarici je 25. i 26. srpnja ove godine održana peta po redu kulturno - gastronomska manifestacija Dani 21

TRILJSKI MOST

komina, pure i bronzina na kojoj se, unatoč mnogim kulturnim događanjima ovog vikenda u našem kraju, okupilo preko 4 tisuće ljudi, kako Tijarčana iz zemlje i svijeta tako i brojnih gostiju iz drugih mjesta Cetinske i Imotske krajine te Hercegovine. Domaćinima se pridružio i velik broj turista s obližnje Makarske rivijere. Prvog dana manifestacije otvorena je foto - izložba Dražena Bote na temu narodnih nošnji te izložba Skriveno blago alkaruše poznatog kolekcionara iz Glavica, Marinka Poljaka. Iste je večeri održano i završno natjecanje u balotama između ekipe Studentskog centra iz Splita te ekipe Caffe bara Mendula iz Rude koji su u jakoj konkurenciji od 38 ekipa osvojili prvo mjesto i nagradu od 5 tisuća kuna. U svečanom mimohodu kroz središte Tijarice, zvanom Tarabnik, u dva dana prodefilirale su Triljske i Sinjske mažoretkinje, HKUD Seljačka sloga iz Vinjana, Udruga pjevača gangaša Župa Radobilja iz KatunaKreševa, KUD Kralj Tomislav iz Tomislav grada, KUD Peruća iz Hrvaca, KUD Ivan Goran Kovačić iz Ivankova te domaćini KUD Tijara iz Tijarice.

Sl. 29. Kruh i soparnik, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)

Dok su se na pozornici smjenjivali izvođači narodnih pjesama, napjeva i kola, na kominu se pred posjetiteljima pekao pravi domaći kruh ispod peke te pripremala tradicionalna jela našeg kraja. Tako su posjetitelji mogli vidjeti kako se pripremaju, a i degustirati raštiku, grah, pršut, sir, kiselinu, juhu od pivca, soparnik, vidjeti kako se mete mlijeko i dobiva maslo. Pekli su se uštipci, privrte i druga stara jela. Manifestacija je završila Giulianovim koncertom te spektakularnim vatrometom.

Sl. 28. Priprema uštipaka, Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)

Na pozornici su se smjenjivali brojni izvođači, pjevala se ganga, rera, ojkavica, treskavica, guslilo se i diplilo, a plesalo se Cetinsko, Šokačko, Drmeš i Pijano kolo, kao i Splitski plesovi, a domaćini, članovi KUD-a Tijara su na oduševljenje brojnih posjetitelja izveli Završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta. Lijepom su ozračju hrvatske tradicijske kulture doprinijeli i gosti iz Ivankova, a posebno tamburaška skupina Baće koji su zabavljali domaćine i mnogobrojne goste do ranih jutarnjih sati. 22

Sl. 30. Tijarica, 26. 7. 2008. (Pokrenimo Tijaricu)

Tijarica je u ova dva dana bila mjesto gdje se mnoštvo ljudi srelo s hrvatskom tradicijom i kulturom naslijeđenom od naših djedova koja nam je vjekovima pomagala da opstanemo i ostanemo na tvrdom kamenu i škrtoj zagorskoj zemlji koja zaslužuje svaku našu pozornost i brigu za opstanak

TRILJSKI MOST

Predstavljanje knjige Nikole Kuzmičića u Sinju Iva Noršić U Gradskoj knjižnici u Sinju, 28. kolovoza 2008. održano je predstavljanje knjige Došavši sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb, diplomiranog teologa i vjeroučitelja Nikole Kuzmičića. U ugodnom ambijentu knjižnice prisutnim je ljubiteljima pisane riječi uvodni pozdrav uputio svećenik mr. Josip Dukić koji je, kao idejni začetnik Biblioteke Klasje, i u ime Kulturnog društva Trilj u čijoj nakladi je knjiga objavljena, organizirao ovaj događaj. O knjizi su govorili gospodin Mladen Vuković, novinar Hrvatskog radija studija Split, te dr. don Ante Mateljan, profesor na KBF-u u Splitu. Knjigu čini izbor od dvadeset i jedne priče iz ciklusa koji je nastajao u razdoblju od 2002. do 2007. godine, kada su objavljivane u katoličkom mjesečniku za mlade Pogled. Kroz dogodovštine središnjeg lika, mladića koji je došao studirati u Zagreb, okruženog prijateljima koji postaju gotovo mitski likovi, u pričama nailazimo na teme iz svakodnevice, a kao što je Vuković naglasio, pisane su jednostavnim, lijepim, razgovijetnim stilom u kojem svaki čitatelj može uživati.

Sl. 31. Autor i predstavljači knjige, Sinj, 22. 8. 2008. (Ana Ćaleta)

No, ispod te prve, zabavne razine, koja je prožeta iznimnom količinom duhovitosti, nalazi se druga, duhovna razina, koja nas potiče na razmišljanje kroz

situacije u kojima se svatko od nas može prepoznati. Don Ante Mateljan ističe majstorsku vještinu autora kojom čitatelja dovodi upravo do te druge, duhovne razine, spominjući neobičan književni izričaj bilježenja osobnog odnosa spram duhovnosti i pronalaženju darovanih blagoslova koje autor otkriva na najneobičnijim mjestima. Nadalje, prethodno spominjući suvislost prepričavanja sadržaja priča, uočio je da su napisane kako bi oni koji ih pročitaju stekli povjerenje u Božju providnost. Svoj osvrt završio je naglasivši da nam svima treba svjetla, svjedočanstva, dobrote i radosti u ova vremena, čime nas poziva na čitanje ove knjige. Došavši sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb sedma je objavljena Kuzmičićeva knjiga i s dobrim razlogom možemo se nadati objavljivanju i preostalih priča iz tog ciklusa

Sportsko rekreacijski centar u Košutama Miljenko Marić Početkom 70-ih godina dvadesetog stoljeća u Košutama se pojavila inicijativa o osnivanju nogometnog kluba Zrinski i gradnji nogometnog travnatog igrališta na predjelu Barovine. Taj plan je zaustavljen od tadašnjih vlasti. Dvadeset godina prije toga, nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji vršile su nacionalizaciju privatnih posjeda na području mjesta Košuta. Tako je područje Lužine ispod Dodiga i Barovine u Kalini bilo silom uzeto te su nastale dvije tzv. Ekonomije kojima su upravljala dva vojna poduzeća (Peko Lavčević i Vicko Krstulović). U to vrijeme narod se pobunio, ali je silom i prijetnjama ondašnje milicije jedan broj ljudi odveden na robijanje. «U ime naroda» narodu je uzeto njegovo i sve «po zakonu». Od tih vremena, u selo Košute nije uložen ni jedan dinar za potrebe sporta ili za zajedničko dobro koje bi koristilo mladima i djeci. 23

TRILJSKI MOST

Pripremni radovi Godine 2000. osnovan je Inicijativni odbor za gradnju groblja i mrtvačnice u Košutama. U toj prigodi ponovno se postavilo pitanje izgradnje igrališta. Usporedo se događao i proces likvidacije poduzeća Salonacoop kojim se na čudan način u privatizacijskom vihoru našlo i naše mjesto. Postupak privatizacije nije obavljen u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji. Revizijom su utvrđene određene nepravilnosti. Za vrijeme otvaranja i blagoslova mrtvačnice u Košutama 25 rujna 2004. tadašnji gradonačelnik Trilja Jozo Sarač javno je obećao da će se zauzeti oko gradnje igrališta na Barovinama. Nakon toga se pristupilo uklanjanju ruševina i čišćenju terena te je uskoro napravljeno i kolčenje istoga. Nakon toga je neko vrijeme zastala svaka aktivnost vezana za nogometno igralište. U svibnju 2006. provedeni su Izbori za članove vijeća mjesnih odbora na području Trilja. Dana 9. lipnja 2006. održana je Konstituirajuća sjednica novoizabranog Mjesnog odbora Košuta. Nakon usvojenja Pravila i Poslovnika rada vijeća MO Košuta, 4. kolovoza 2006., u skladu sa Zakonom i statutom grada Trilja 8. listopada donešeni su važni akti za legalno djelovanje, te je donešen Program rada za razdoblje 2006. - 2010. Nakon toga iz MO Košute upućen je dopis Gradskom poglavarstvu i Gradskom vijeću Trilja, u kojemu se jedna od 10 stavki odnosi na izgradnju sportskih terena (asfaltna igrališta – rukomet – košarka) i travnato nogometno igralište. Dana 16. studenoga 2006. upućeni su zahtjevi-zamolbe Općinskom sudu u Sinju i Državnoj geodetskoj upravi u Sinju za izdavanje službenih izvadaka čestica zemlje koje su općenarodna imovina ili su bile u sastavu društvenih poduzeća, a oduzeta su lokalnom stanovništvu ili nasilno prisvojena za vrijeme komunističke vladavine. Nakon toga 5. prosinca 2006. upućena je zamolba-zahtjev Općinskom sudu u Sinju – Odjelu za zemljišne knjige za preslike povijesnih izvadaka iz zemljišnoknjižnih uložaka za parcele koje su bile na silu kupljene, oduzete ili uzurpirane, kao i za one koje su u komesaciji ostale kao općenarodna imovina, a nalaze se na području Košuta. Dana 29. prosinca 2006. predsjednik MO Košute Miljenko Marić prema ovlaštenju vijećnika dao je 24

Općinskom sudu u Sinju – zemljišno knjižni odjel zahtjev za uknjižbu parcela koje se vode kao općenarodna imovina ili su nejasnom i nepravednom privatizacijom i pretvorbom «možda kupljene» na poznati pretvorbeni način. Dana 28. veljače 2007. upućen je Prijedlog izmjena urbanističkog plana Grada Trilja s Osvrtom na područje Košuta. Prijedlog se odnosi na sportsko-rekreativnu zonu u Košutama na čestici zemlje broj 3766. Osnivanje Nogometnog kluba Košute U Područnoj školi Košute 16. svibnja 2007. održana je Osnivačka skupština Nogometnog kluba Košute. Na osnivačkoj skupštini usvojen je Statut kluba te izabrana tijela upravljanja prema donešenom Statutu i donešene odluke kojima se kreće u postupak registracije kluba kao pravne osobnosti. Za predsjednika kluba izabran je Josip Ivišić. Krajem 2007. godine dobili smo pisanu potvrdu Grada Trilja, odnosno gradonačelnika Joze Sarača (klasa:02201/07-01/293), kojom pozdravlja osnivanje NK Košuta i daje potporu izgradnji nogometnog igrališta Na 13. sjednici Gradskog vijeća Trilja 24. rujna 2007. donešena je odluka da se parcela 3766 K.O. Košute u urbanističkom planu uvrsti u zonu za sport i rekreaciju. U ožujku 2008. naš sumještanin dipl. ing. građ. Josip Prcela na geodetskoj podlozi koju je napravila Geomatika d.o.o. iz Trilja napravio je idejno rješenje prostora predviđenog za sportske sadržaje.

Sl. 32. Ravnanje terena, Košute - Barovine, 31. 3. 2008. (Miljenko Marić)

TRILJSKI MOST

Sl. 33. Preslik Geodetskog elaborata katastarskih čestica, 11. 7. 2008. (MO Košute)

Dana 16. travnja 2008. upućen je dopis Gradu Trilju za pokretanje postupka geodetskog snimka putova u Košutama te snošenje dijela troškova dovoda električne energije do budućeg igrališta. Nakon toga 22. travnja upućen je i dopis poduzeću Geomatika d.o.o -Trilj da načini razmjer putova radi postavljenja električne mreže. Grad Trilj je 2. svibnja 2008. dao suglasnost HEP-u da će pokriti troškove iskopa rupa za električne stupove od trafostanice do lokacije nogometnog igrališta. Nakon Blagdana Srca Isusova i Dana Košuta, 31. svibnja 2008., na Pojilima pokraj budućeg sportskog centra održan je sportski program na kojem se okupilo mnoštvo mještana i natjecatelja. Nakon mnogo vremena i truda te stručnog rada naš sumještanin Josip Prcela napravio je dio idejnog rješenja budućeg nogometnog igrališta u Košutama te je isti predao 17. lipnja 2008. na daljnju razradu ovlaštenom arhitektonskom birou u Sinju, Alkar u sridu, vlasnika Mladena Vučkovića koji je obećao napraviti i dovršiti idejni projekt te isti ovjeriti kao podlogu za lokacijsku dozvolu i budući gotovi glavni projekt. Grad Trilj trebao bi financijski pokriti ovaj rad.

Sl. 34. Preslik Geodetskog elaborata za projekt elektrifikacije, 16. 7. 2008. (MO Košute)

Sl. 35. Idejno rješenje SRC Košute - Barovine, 31. 3. 2008. (MO Košute) 25

TRILJSKI MOST

Dana 14. srpnja 2008. izvršen je razmjer i iskolčenje putova u Košutama do sportskog centra. MO Košute uputio je 17. srpnja 2008. dopis Gradu Trilju za pokretanje postupka uknjižbe vlasništva na Grad Trilj katastarskih čestica 3770/1 i 3766 K.O. Košute. U vrijeme ovog pisanja koncesionar Grada Trilja iskopao je potrebne rupe za betonska postolja te se nadamo nastavku radova i skorom svjetlu. Ovom prilikom napominjem i zamolbu MO Košute za uvrštenje projekta igrališta u budući proračun Grada Trilja te aktivno uključenje u izgradnju istoga

Do novog doma Mirjana Dražić

Sl. 36. Obiteljska kuća, 26. 3. 2008. (Mirjana Dražić)

Četveročlana obitelj Babić živi u Novim Selima. Članovi obitelji su majka Ojdana i sinovi Petar (12), Josip (11) i Nikola (8), učenici OŠ Trilj. Otac Nediljko, hrvatski branitelj, poginuo je u prometnoj nesreći prije sedam godina. Majka je s djecom živjela u nezamislivo teškim uvjetima. Kuća je bila vlažna, bez ikakvih higijenskih uvjeta za život. Susjeda sam toj obitelji i bilo mi je teško gledati kako djeca i Ojdana žive. Društvena zajednica nije pokazivala nikakvo zanimanje za pomoć u kvaliteti njihova života i došla sam na ideju kako pomoći i uz podršku moje obitelji i prijatelja Marinka Jozića, pokrenuli smo akciju za pomoć Babićima, odnosno gradnju kuće. Prijatelj Luka Sarač iz Čaporica priključio 26

se akciji kao glavni izvođač radova. Tražili smo pomoć i dalje i na lokalnoj i državnoj razini, ali nismo naišli na odaziv. Slali smo i pismene zahtjeve, ali su se uglavnom vraćale odbijenice. Obitelj je i dalje živjela u teškim uvjetima. Konačno je došao dan kad se kuća počela graditi, 5. travnja 2008. Novi gradonačelnik Trilja, gospodin Ivan Šipić, čim je čuo za tu hvalevrijednu akciju, odazvao se i uplatio 10 000 kuna iz proračuna Grada. I prije nego je gradonačelnik odobrio sredstva, dobročinitelji su počeli djelovati. Gradonačelnik je pokrenuo akciju preko Hit radija, ali odaziv nije bio osobit. Javio se samo vodoinstalater gospodin Glavurdić i instalirao vodu u kući. Akciju su poduprli i mještani Ciste Provo. Gospođa Carević iz Ciste, čuvši za akciju, kupila je željezo za kuću. Potom su se odazvali i triljski poduzetnici i mještani: - Josip Prcela, arhitekt - napravio je nacrt za kuću - Beton Trilj (grupacija Flex-o iz Dugog Sela) građevinski materijal, cement, žal... - Rafo Vuco-prijevoznik - besplatan prijevoz materijala - Ante Delić-Smančo - građu za krov i šalovanje stepenica, 200 komada crijepa za krov i 400 komada crijepa koje je doniralo poduzeće Stega Udovičići - Betonara Svalina - donirao dio blokova - Vele Vode (Braco Odrljin) - šalovao ploču svojom građom i salio ploču - Stipe Andrijašević - donirao željezo i pomogao armirati ploču - Jopa kamen-keramika - dao novčani prilog i skelu (nalit će podlogu za laminate i pločice) - Vice Sikirica, rođaci obitelji Željko Babić i Željko Lovrić - radili i dali novčane priloge - Davor Vukas - pomogao saliti ploču - Neno Roguljić i Mladen Bacelj - instalirali žice za struju - Ante Klapež, Elektro-Čiče i Miro Župa - donirali elektromarterijal - Zoran Klarić, električar - donirao bojler - Džeko i Jandrek - dali materijal za vodu i kanalizaciju - Almont Košute, Voloder Trilj, Gilić Prom, Goran Bašić - donirali vanjska vrata i prozore - Vrni - donirao 5 komada sobnih vrata

TRILJSKI MOST

- Dramska udruga Most od predstave Večernja škola 4 - donirali 2 400 kuna - Pavela Trade - donirao paletu cementa - Miljenko Delonga-Mime i Marko Ćaleta-Šmit - donirali novčana sredstava za piće i marendu radnicima - OŠ Trilj pod geslom Pomozimo djeci naše škole (djeca i nastavnici) - donirali oko 10 000 kuna - Županija Splitsko-dalmatinska, posredstvom dožupanice gospođe Anđelke Vuković (Vuko) donirala 7 000 kuna - socijalna radnica Marija Jurela - dala jednokratnu pomoć od 2 000 kuna

Marinko Jozić i Nikola Dražić. Svi donatori na jednu stranu, a baka Neda Dražić na jednu. Ona je prva susjeda Babićima i oni su često gosti za njezinim obiteljskim stolom, a osamdesetogodišnja baka je i cijelo vrijeme kuhala radnicima koji su radili na kući. Iskreno se nadamo da će ljudi koji su obećali pomoći obećanje i ispuniti te im od srca unaprijed zahvaljujemo. I mali Babići od srca zahvaljuju na svakoj pomoći. Još je potrebno sredstava i ljudstva i nadamo se da će se dobri ljudi odazvati, a svaka pomoć je dobrodošla

Spomen kamenje iz triljskog kraja u Udbini Josip Dukić

Sl. 37. Obiteljska kuća, 26. 4. 2008. (Anđela Žolo)

Sl. 38. Obiteljska kuća, 25. 6. 2008. (Anđela Žolo)

Ima još manjih donatora koji opskrbljuju radnike jelom i pićem, a ima i onih koji su obećali pomoći. Sve ovo bilo bi teško provesti u djelo da nije bilo vrijednih ljudi koji su svakodnevno besplatno radili: Luka Sarač,

Moto klub Noćni jahači iz Trilja i Kulturno društvo Trilj podržali su akciju prikupljanja spomen kamenja na ubijene sa stratišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Organizatori akcije Gospićko-senjska biskupija, župni ured Udbina i Moto klub Veterani iz Zagreba predvidjeli su da se kamenje ugradi u Zid sjećanja, što će se podignuti uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, koja je u izgradnji. Spomen zid trebao bi čuvati uspomenu na stradale Hrvate. Potrebu da se u Zid sjećanja ugrade i spomen kamenja na nastradale iz triljskog kraja, javnosti su 2006. godine očitovali Božo i Miljenko Marić u tekstu objavljenom u prvom broju Triljskog mosta. (str. 64-68). U tekstu su autori opisali pokolj na Kukuzovcu 41 civila iz Košuta, kojeg je 24. rujna 1943. počinila SS divizija Prinz Eugen. Na kraju teksta autori su izrazili nadu da će u novoj udbinskoj crkvi “biti upisana i imena košučkih nevinih, zatajenih i zaboravljenih žrtava.” MK Noćni jahači i KD Trilj su za ovogodišnju prigodu pripremili jedanaest kamenja i podatke o civilnim i vojnim žrtvama, nastradalima na području Grada Trilja od njemačke i partizanske vojske 1943. i 1944. godine. Prema ustaškim i partizanskim dokumentima, sastavljenim neposredno nakon pokolja 1944., u redovima njemačke vojske u ožujku 1944. bilo je i četnika obučenih u njemačke odore. 27

TRILJSKI MOST

Kamenja - klesance s mjesta pokolja prikupili su članovi spomenutih udruga i njihovi prijatelji te ih odnijeli u klesarske radionice u Klisu, Turjacima i Docu Donjem, gdje su izrezani po propisanim mjerama 30x20x15. Nakon rezanja, na prednjoj poliranoj strani svakog kamena urezana su imena mjesta s područja Grada Trilja u kojima su izvršeni pokolji.

Sl. 39. Spomen kamenje iz 11 mjesta, Trilj, 11. 9. 2008. (KD Trilj)

Na spomen kamenjima upisana su sljedeća mjesta: Velić, 1943., Jabuka, 1943., Vojnić, 1943., Košute Kukuzovac, 1943., Rože, 1944., Podi, ožujak 1944., Podi, lipanj 1944., Krivodol, 1944., Ljut, 1944., Voštane, 1944., Kamensko, 1944. Svaki spomen kamen popraćen je odgovarajućom dokumentacijom (kratak opis pokolja i popis žrtava), koju je pripremio gosp. Ivan Kozlica, član KD Trilj, koji već nekoliko godina proučava arhivsku građu o Drugom svjetskom ratu na području cetinskog kraja. U proljeće 2008. gosp. Kozlica svesrdno je podržao akciju i dao nam odgovarajuće smjernice. Svi tekstovi Ivana Kozlice temelje se na dosadašnjoj literaturi, a ponajviše na arhivskim (ustaškim, partizanskim i njemačkim) dokumentima. Uoči odlaska na Udbinu, 12. rujna, Ivan Koprčina iz Graba, član moto kluba Noćni jahači, odnio je u Grab pet spomen kamenja s područja župe (Velić, Jabuka, Krivodol, Podi, dva kamena) koja je župnik fra Duško Botica nakon jutarnje mise blagoslovio. Ostala spomen kamenja bit će blagoslovljena u Udbini. Istoga dana u večernjim satima Tonći Odrljin – Bili, predsjednik moto kluba Noćni jahači, i 12 članova krenuli su prema Udbini i ponijeli 12 spomen kamenja 28

(11 s područja Grada Trilja i 1 iz Doca Donjeg). Za ovu prigodu kombi za prijevoz kamenja posudio je gosp. Robert Lagator, vlasnik tvrtke Jelinak gradnja iz Trilja. U subotu 13. rujna proslavljen je Dan hrvatskih mučenika uz sudjelovanje oko 5 tisuća hodočasnika. Voditelj misnog slavlja bio je dubrovački biskup Želimir Puljić, a suslavili su zadarski nadbsikup Ivan Prenđa, riječki nadbiskup Ivan Devčić te biskup šibenski Ante Ivas i gospićko-senjski Mile Bogović.

Sl. 40. Organizatori ispred oltara, Udbina, 13. 9. 2008. (Ivan Kozlica)

Prije svete mise održana je pobožnost križnog puta na kojem je 47 motorista nosilo kamenja iz raznih mjesta Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Od 47 kamenja, 12 su ih nosili triljski motoristi. U ulaznoj procesiji motoristi su donijeli spomen kamenja pred oltar. Od prinešenih kamenja isticao se onaj koji su donijele članice Društva političkih zatvorenika s natpisom: U Sl. Požegi za vrijeme Tita robijalo je 3 016 žena osuđenih na 12 291 godinu robije. Za triljski kraj posebno je zanimljiv molitvenik koji je pronađen pored kostura hrvatskih vojnika u jami Podi. Na završetku sv. mise prisutnim vjernicima su se obratili župan ličko-senjski Milan Jurković i predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić, koji je ujedno i supredsjedatelj Glavnog odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Euharistijsko slavlje, kojeg je pratila jaka kiša, izravno je prenosila Hrvatska radio televizija. Udbinski projekt gradnje crkve hrvatskih mučenika i Zida sjećanja trebao bi svim odgovornim osobama i ustanovama u cetinskom kraju, i šire, biti poticaj da se na isti način oduže i ostalim žrtvama. Nažalost, nije ih mali broj

TRILJSKI MOST

Religijska

kultura

Praštanje: nastavak muke ili početak uskrsnuća?! Frano Prcela

Predavanje održano na skupu IV. međunarodni simpozij Pasionske baštine „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture, Vukovar kao paradigma muke“, Vukovar, 22. – 25. travnja 2004. Objavljeno u: Jozo Čikeš (Priredio), Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Vukovar kao paradigma muke. [Passion une source inépuisble de l’inspiration en culture. Vukovar – paradigme de la passion.] Zagreb, 2005., str. 377-389.

Na početku želim iznijeti dva primjera iz aktualnog promišljanja teme pomirenja u našem društvu. Naime, nedavno je u jednim novinama komentator o sportskome incidentu napisao sljedeće: „Isprika stoji, i sve će biti brzo zaboravljeno ako se neće ponoviti. A ako se ipak ponovi nova isprika bit će besmislena. Oprostiti se može – jednom. Samo budala to radi više puta.“1 Drugo razmišljanje je izvjesno povlačenje bilance nadasve zauzetoga i angažiranoga graditelja kulture pomirenja u našem društvu i Crkvi: „U današnjem hrvatskom društvu vrlo je teško, zahtjevno, ponekad i nepopularno, ali najčešće i posve uzaludno zagovarati mir i opraštanje između posvađanog i podijeljenog naroda. Stoga se u nas oni malobrojni kršćanski mirotvorci i miroljupci osjećaju pravim mjesečarima i zabavljačima tužnog lica. Dapače, ljudi ih više sažaljevaju nego ih se stvarno boje. U predodžbama mnoštva oni nisu nikakvi neprijatelji nego prije svega neka nestvarna bića,... Da nemaju izravnu podršku sadašnjeg pape Ivana Pavla II. s njegovim hrabrim i neočekivanim iskoračajima u traženju oproštenja za grijehe Crkve, možda bi mirotvorci i miroljupci – taj bitni sastojak evanđeoske poruke – bili osuđeni na potpuno iščeznuće... Pred tim obeshrabrujućim prizorom nerijetko čovjek posumnja u vlastito opredjeljenje za mir i praštanje.“2 1 Vulićeva isprika, u: Slobodna Dalmacija, 28. ožujka 2004. 2 Željko Mardešić, Novi okvir za opraštanje. Oprost i pomirenje u hrvatskom

Ne samo da su me trnci prošli dok sam čitao prvu, isključivu konstataciju nego me i druga izjava nije učinila ništa manje zabrinutim i tužnim. I jedno i drugo razmišljanje ne izaziva samo zabrinutost nego bi svakoga zauzetog vjernika trebalo potaknuti na djelovanje. Prva je izjava izišla iz pera novinara koji osobno nije pogođen dotičnim sukobom nego je prije svega kabinetski uradak nerazborita postmodernoga medijskog navjestitelja koji zasigurno računa s golemom većinom istomišljenika u ovoj zemlji, u kojoj se tako rado poziva na katolički predznak. Stoga ne začuđuje drugo razmišljanje sa svojim iskrenim i gotovo sizifovskim povlačenjem bilance glede djelatnoga zauzimanja oko oprosta i pomirenja. Već iz ovih uvodnih riječi u prvi mah se čini da imamo odgovor na pitanje postavljeno u naslovu. Naime, govor, odnosno zauzimanje oko praštanja i pomirenja čini se ipak sve više i više nastavkom muke negoli početkom uskrsnuća. Ili?! Istina - pravda - praštanje Svijest o nepravdi - svijest o krivici - kajanje Jedno od prvih načelnih pitanja koje se u tom kontekstu nameće glasi: Kako dalje? Kako se zauzimati oko praštanja i pomirenja, a da ne izazovemo nove rane i uopće frustraciju? Izgleda da postoji opće mišljenje da se u zadnje vrijeme tako učestalo nastoji govoriti o pomirenju zbog nedavnih ratnih događanja. Znači li to da bi govor o tome bez teškog ratnog iskustva bila izlišna tema?! Zasigurno rat može biti opravdani povod, no za vjernika praštanje i pomirenje su svakodnevna domaća zadaća bez obzira na događanja u široj zajednici u kojoj živi. Budući da su nesporazumi i sukobi „kućni specijaliteti“, rad na praštanju i pomirenju jest zapravo zadaća svakoga čovjeka, a ne samo vjernika, odnosno kršćanina. U tom kontekstu nameću se dva početna odnosa ili držanja prema (osobnim) bolnim iskustvima. S jedne strane nam se sugerira „svladavanje prošlosti“, a s druge strane papa Ivan Pavao II. poziva nas na „čišćenje kontekstu, u: Rebeka Anić, Ivan Milanović Litre (ur.), Oprost i pomirenje. Izazov Crkvi i društvu. Zbornik radova s međunarodne konferencije. Zagreb, 9. – 13. svibnja 2001., Zagreb – Split 2002., str. 11-18, ovdje str. 11. 29

TRILJSKI MOST

pamćenja“. I jedno i drugo tiču se pokušaja uspostave ispravnog i moralno opravdanog odnosa prema prošlosti. Svladavati prošlost (i)li čistiti pamćenje? Činjenica jest da se na ovim prostorima vrlo intenzivno u zadnja gotovo dva desetljeća pokušava nadoknaditi propušteno (zabranjeno!) bavljenje prošlošću, tako da kritičari (uglavnom oni sa strane) predbacuju gotovo čitavom društvu da u međuvremenu umjesto „sređivanja prošlosti“ dolazi do kumuliranja povijesti, odnosno do „proizvodnje prošlosti“. S druge, pak, strane pitamo se kako u procesu čišćenja pamćenja otkrivati i dobro u drugome, tj. protivniku u sukobu, upravo u društvu i vremenu totalne medijsko-informativne dominacije, znajući da to ipak nisu navjestitelji dobrih vijesti?! U hrvatskom društvu, čini se, promatrajući s distance, da se zapravo niti dovoljno čisti pamćenje niti se, pak, uspijeva „svladavati“ povijesne nejasnoće. Prije nego što se jedno ili drugo, odnosno možda oboje, zajedno dogodi, opet od strane političkih moćnika sa Zapada, doduše, našim slobodnim pristankom, inscenira se suđenje našoj najnovijoj prošlosti. Nema stručna i nepristrana prosuđivanja prošlih događanja, u ovom slučaju onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili čišćenja mišljenja od činjenica, razlučivanja zla od dobra, nego se jednostavno događa, ni manje ni više, nego suđenje prošlosti. Kakve su dalje posljedice te i takve sudbene interpretacije prošlosti? Upravo taj politički motiviran pravorijek o prošlosti kongenijalno uspijeva zamijeniti teze i nivelirati krivicu. A sintagma o (gotovo jednakoj) krivici svih i o tome kako su zapravo svi (slično ako ne isto) žrtve nedavnih zlodjela, u međuvremenu čini rad na praštanju i pomirenju suvišnim i nepotrebnim. Takvi tobožnji koraci mira i pomirenja, upravo ignoriranjem činjenica o počinjenome zlu, postižu opetovano „zaleđivanje prošlosti“ i tako se stvaraju dodatne pretpostavke za nove sukobe. Od žrtava se u međuvremenu traži ili čak zahtijeva da (gotovo bezuvjetno!) oproste svojim počiniteljima, što ih opetovano prisiljava na novo proživljavanje iste (ili čak još teže?) patnje. Sve to, pak, dovodi do otvaranja novih rana i uopće do onesposobljavanja za praštanje i stvarno pomirenje. 30

Iscrpljeni već užasima ratnih događanja, izravno pogođeni doživljavaju nove traume koje ujedno postavljaju nove okvire za mržnju – ponajvećma u početku onu prema vehementnim propovjednicima sa Zapada i, nadalje, počinje se ignorirati počinitelj u nedavnoj ratnoj tragediji. Stoga, već sam razborit govor, pa i onaj posve kabinetski, može biti velik doprinos u vrlo osjetljivom procesu povratka sebi (žrtve) i „kršćanskog osvajanja“ drugoga (počinitelja). Kako onda, gdje i s čim zapravo započeti? Tko, ne samo prema kršćanskom shvaćanju, može, smije ili treba poduzeti prvi korak? Jedno je sigurno – u takvu procesu otkrivanja i omogućavanja praštanja nisu odlučujuće velike geste nego mali koraci. Svaki dobronamjeran inicijator i podupiratelj praštanja u prvom redu ne smije se voditi odrednicom učinjenoga (zla) ili propuštenoga (dobra), nego činjenicama o dogođenome. Cjelovito uzimanje u obzir datosti o dogođenome jest prvi uvjet da bi se uopće moglo krenuti na put govora o praštanju. Oblikovanje, pak, svijesti o nepravdi, dakle o istini, u početku treba primarno sagledati iz perspektive žrtve, dočim je počinitelj u drugom planu. Tek na osnovama činjenica (istina) moguće je, i opravdano je, upravo s istančanim senzibilitetom oblikovati svijest o krivici. To, pak, ne znači da će počinitelj na isti način vidjeti činjenice o dogođenome koje bi onda, njegovim priznanjem tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za pravdom. Taj i takav početak otvara vrata istini (kroz svijest o nepravdi), omogućuje korake do pravde (kroz svijest o krivici) i tako stvara ozračje za praštanje (kroz stav kajanja za počinjeno zlo). Dakle, vrlo je bitan redoslijed koraka: istina, pravda, pa onda praštanje – odnosno, svijest o nepravdi, svijest o krivici, i kao treći korak kajanje za učinjeno zlo. Upravo takav vremenski slijed već je dobra osnova za uspjeh praštanja. Dakle, od presudnog značenja je kad se što ima dogoditi, u protivnome, ostaju samo dobre namjere koje su se već prečesto pokazale kontraproduktivnima. Svijest o nepravdi nije dostatna istina, ona treba objektivno podastiranje činjenica. Svijest o krivici još nije ispunjenje pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine, te tek onda može uslijediti sveobuhvatni korak praštanja. A praštanje, pak, opet ima svoj redoslijed, i on je jednako

TRILJSKI MOST

tako odlučujući u ostvarenju praštanja i stvaranja pretpostavki za pomirenje. U zadnje vrijeme svjedoci smo kako se brzopletim i nepromišljenim istrčavanjima naokolo dariva nešto poput oprosta ili pomirenja. Takvu inicijativu može i smije poduzeti samo i jedino žrtva! Ne može netko u ime nekoga ili umjesto nekoga drugoga opraštati ili pomiriti se. Nadalje, ne može netko nekomu (ni žrtva počinitelju!) darivati oprost ako taj nije molio za oproštenje. Dakle, prvi korak u ostvarenju oprosta jest upravo molba počinitelja za oproštenje, a tek onda se može u drugom koraku i darivati oprost. Kao treći korak, opet naglašavamo, u našoj ljudskoj logici praštanja, može uslijediti prihvaćanje oprosta. Jedno od pitanja, koje se također neminovno nameće, možda prije svih prethodno navedenih koraka, jest upravo pitanje: Kada početi s oprostom? Odgovor na to može i smije dati samo žrtva. To nipošto ne znači da u tom procesu sazrijevanja i osposobljavanja nije potrebna pomoć sa strane. Dapače, ta je pomoć potrebna, ali ona ne smije preuzeti uloga žrtve pri definiranju početka puta i koraka praštanja i pomirenja. Jednako tako ne smije se zaboraviti da se svaka inicijativa sa strane nije pokazala korisnim pokušajem. Štoviše, ekumenski turizam je znao prečesto biti moralno nabijenim nastupom i nije bio baš iz altruističkih pobuda, kako se početno predstavljao – s premalo senzibiliteta za situaciju žrtava, s prejasnim ciljevima svoje tzv. dijaloške misije i ponajvećma nedopustivim nepoznavanjem elementarnih činjenica o dogođenome. No, naša prvotna zadaća nije „svladavanje prošlosti“ nego stvaranje budućnosti, ne obračunom ili osvetom, nego samo i jedino praštanjem i pomirenjem. Zajednička budućnost će se stvoriti ako se uspiju pomiriti suprotstavljena sjećanja. Sve, pak, mora biti jedan dijaloški proces, susretanje koje već kroz samu činjenicu susreta s drugim mene mijenja i mijenja moga sugovornika – to je već dobar korak u procesu praštanja i pomirenja. Pretjerano inzistiranje na pokajanju može se tako izobličiti da se u konačnici ne zauzimamo za obraćenje drugoga nego za to da ga se zapravo slomi. Dočim odbijanje praštanja i pomirenja jest prije svega kažnjavanje samoga sebe.

Božja logika praštanja i pomirenja Shvaćanje i prakticiranje oprosta, odnosno pomirenja, svoj iskonski uzor, naravno, trebalo bi imati u Božjoj riječi. Središnji trenutak, pak, jesu upravo Isusove riječi oprosta izgovorene još dok je visio na križu. Taj model praštanja kao da u aktualnim promišljanjima o oprostu ostaje samo neka finalna gesta koja se rado i često navodi u izrazito propovjedničkim nastupima, dok se, pak, sveobuhvatna biblijska interpretacija praštanja i pomirenja jedva uzima u obzir. Kako se, dakle, postaviti prema ljudskoj logici praštanja (moliti za oprost, darovati oprost i prihvatiti oprost) i kako je opet ugraditi u Božje bezuvjetno i već samom zlu prethodeće praštanje? Kršćansko vjerovanje i naviještanje govori o praštanju i pomirenju kao činjenici našega spasenja. Mi vjerujemo da je Bog po Isusu Kristu i u njemu sve ljude pomirio sa sobom i da svima daruje praštanje. Tradicionalni jezik kršćanske pobožnosti označava grijeh kao „uvredu Bogu“. Čovjek, dakle, nanosi nepravdu Bogu, Bog je žrtva, a čovjek je počinitelj – tj. grijeh dolazi od čovjeka i pogađa Boga. Naime, ljudi su oni koji ubijaju Sina Božjega, a time na izvjestan način i samoga Boga Oca. S jedne strane, dakle, u događanjima Isusove muke imamo Isusa kao pasivnu žrtvu intrige vjerske elite Jeruzalema te, s druge strane, taj isti tzv. pasivni Isus, žrtva, zapravo od samog početka do kraja događanja muke je suvereni subjekt. Isus podnosi muku i smrt na križu, i on je podnosi u apsolutnoj slobodi. On sebe žrtvuje i samo zbog toga može postati žrtvom. Naime, Isus ne postaje žrtvom jer ga njegovi protivnici razapinju na križ. On postaje žrtvom jer sam sebe svjesno žrtvuje. Drugim riječima, Isus, žrtva intrige i nepravde, uvijek je jedan korak ispred svojih počinitelja. Ta naoko malena prednost za razumijevanje dogođenoga i uopće za kršćansko vjerovanje od odlučujućeg je teološkog značenja. Isus kao stvarni subjekt muke nije ništa drugo nego žrtva nepravde i ljudske grješnosti. I taj njegov „biti subjektom“ očituje se upravo u tome da je Bog, već prije nego što se dogodila nepravda, poduzeo inicijativu pomirenja. Dakle, suprotno našoj ljudskoj logici, koja kaže da tek nakon dogođene nepravde može uslijediti naša pomiriteljska spremnost, Bog, pak, u svojoj logici praštanja i pomirenja ne slijedi grijeh, takoreći ne čeka 31

TRILJSKI MOST

grijeh, nego Bog naprotiv sa svojom pomiriteljskom spremnošću uvijek prethodi grijehu. Taj možda naoko neznatni detalj obratna vremenskoga slijeda, po kojem Božje praštanje prethodi grijehu, upravo svjedoči prema kršćanskom razumijevanju posvemašnju apsolutnu suverenost Božju i jednako tako apsolutnu bezuvjetnost njegove ljubavi prema nama ljudima. Božja logika nas ljude uvijek iritira i uznemiruje, nemoguće ju je razumijeti i preostaje nam izgleda jedino vjerovati. Jer, kako razumjeti da nam je Bog davno oprostio našu krivicu još prije negoli smo postali grješnima? Odnosno, kako shvatiti da nam je Bog oprostio naše grijehe prije negoli smo priznali naše grijehe te da se s nama pomirio prije negoli smo uopće išta znali o potrebi pomirenja?! Dakle, u našem hodu do praštanja i pomirenja mi zapravo ništa ne činimo za Boga, nego sve što činimo, radimo radi sebe. Bogu kao takvome nije ništa potrebno da bi ga se zadovoljilo. I tako često upotrebljavana formulacija zadovoljštine za grijehe nije Bogu potrebna, nju opet činimo radi nas. I to je ta neshvatljivost i nespojivost Božje i naše logike u djelu praštanja i pomirenja. Dakle, ne trebamo apsolutno ništa poduzimati kako bi se Bog s nama pomirio jer sve nužno se već davno dogodilo. Stoga, u središtu kršćanske liturgije ne stoji ni molba, ni tužaljka nego upravo hvala i pohvala. Upravo na tome mjestu se već u ranoj kršćanskoj tradiciji pojavljuje nesporazum s velikim posljedicama. Naime, kada se u biblijskom i liturgijskom jeziku hvalospjevno naviješta kako je Isus „za nas“ umro i „za otpuštenje naših grijeha“, to onda ne znači da je Bog trebao Isusovu smrt kako bi se s nama pomirio. Tko tako misli, degradira Boga u nekakva krvoloka, kojem se mora žrtvovati kako bi se s njim uopće moglo pomiriti. S druge, pak, strane Bog, kojemu je potrebna žrtva njegova Sina da bi se s njim moglo pomiriti, bio bi čudan tiranin. U tom kontekstu bi zahvala za Isusovu žrtvu uvijek sadržavala gorki okus, a pomirenje bi stvaralo osjećaj da je jako skupo, štoviše, preskupo bilo plaćeno. Pod tom i takvom pretpostavkom Radosna vijest bi glasila da je Bog pomiren jer se njegov Sin za nas žrtvovao te mi ljudi stoga ne moramo prinositi nikakvu dalju žrtvu. Takvo gledanje nije pogrešno, ali ono počiva na nesporazumu. Jedno je sigurno – Bog nikada ne treba žrtvu, i nije 32

trebao žrtvu kako bi se s nama pomirio. Otac nebeski čeka s otvorenim srcem i otvorenim rukama, i sve što sin (ili kći) trebaju učiniti sastoji se upravo u odluci da se vrate u te otvorene ruke Oca. Dakle, Isusova žrtva nije bila nužna za Boga, ona je bila nužna za nas. Bog bezuvjetno ljubi nas grješnike, bez osvrtanja na naše grijehe i On ne treba žrtvu, i ne želi nikakvu žrtvu, kako bi se s nama pomirio. Ljudska drama i „božanska komedija“ Takva biblijska i teološka logika pomirenja time okreće naglavačke našu ljudsku logiku. Naime, mi ljudi mislimo da žrtva teške nepravde tek onda i samo onda može oprostiti počinitelju njegove grijehe ako počinitelj uvidi nepravdu i prizna svoju krivicu. U božanskoj logici njegovo opraštanje, pak, prethodi našoj ispovijedi grijeha, ono zapravo uopće omogućuje potpunu spoznaju i potpuno priznanje krivice. Naša euharistijska slavlja mi stoga uvijek započinjemo upravo s ispovijedi grijeha, i to stoga što već vjerujemo u otpuštenje naših grijeha, i zahvaljujući tom opraštanju postajemo slobodni od svakoga pritiska da racionaliziramo našu krivicu. U tome leži smisao kršćanske poruke, da se čovjek može pomiriti s drugim ljudima tek ako je pomiren sa samim sobom, i da pomirenje čovjeka sa samim sobom ovisi o vjerničkom uviđanju da se Bog pomirio s nama. Naime, ljudski bi život uistinu bio tragičan ako ne bismo mogli Boga nikada pomiriti s našim žrtvama. Odnosno, kada bismo morali Boga pomiriti s našim žrtvama, naš bi život bio jedinstvena beskrajna drama. Mi ne trebamo Boga pomiriti s našim žrtvama! Ironija se sastoji upravo u tome da nam je to teško vjerovati. K tomu, tragikomičnost čovjeka je upravo u tome da on nastoji preko mnogih žrtava pridobiti opraštanje svojih grijeha kod Boga, koji su već odavno oprošteni. Čovjek, pak, koji je shvatio tu logiku može se potpuno slobodan nasmijati i za tog čovjeka preobrazuje se ljudska drama u „božansku komediju“. Želim navesti primjer uspjela konvertiranja jedne ljudske drame u logiku Božjeg praštanja, koje je moguće samo i jedino snagom duboke vjere. Citiranim pismima nije potrebno nikakvo dodatno objašnjenje ili komentar:

TRILJSKI MOST

Cijenjeni gospodine župniče! Za vrijeme izleta u Europi moga sina Johna ubila su dvojica mladih Nijemaca u razbojničkom napadu. Preko njemačkog konzularnog predstavništva saznala sam da se ubojice moga sina nalaze u zatvoru kod Vas u C... John je bio vrlo religiozan mladić. U jednoj od svojih knjiga, što su mi nakon njegove pogibije bile vraćene natrag, stoji napisano njegovom rukom: ‘Moj život za druge.’ Njegova smrt bila je za našu obitelj velik šok. Moj najstariji sin je poginuo u Vijetnamu, a sad sam opet izgubila još jednog sina. Unatoč svemu tome sažaljevam tu dvojicu mladih Nijemaca, što su ugasili Johnov život. Na svakodnevnoj sv. misi molim se za njih da im Bog oprosti i udostoji se blagosloviti ih. Zanima me kako su njih dvojica? Žarko želim da unatoč svemu poprave svoj život i Johna jednom ponovno sretnu u nebu. Molim Vas recite im da ih ne mogu i ne želim mrziti! Osjećam da mi je Bog pozvao k sebi još jednog od mojih sinova i za uzvrat mi darovao dvojicu novih o kojima se moram brinuti. Žao mi je i majki te dvojice mladića. Stoga Vas usrdno molim, nastojte im pomoći. Srdačno Vas pozdravljam skupa s Vašom dvojicom mladića, što su sada postali moji sinovi u Kristu Vaša M... C... Ubojice su, pak, majci ubijenoga mladića odgovorili još potresnijim, sljedećim pismom: Cijenjena gospođo C...! Ne znamo kako bismo trebali započeti. Kad nam je župnik prevodio Vaše pismo, osjećali smo se kao posljednji otpad na ovom svijetu. Kakva osoba morate samo biti kada ubojicama svoga sina iskazujete toliku ljubav, a mi nismo od Vas zaslužili ništa drugo nego mržnju i prezir. Gledajući iz sadašnje perspektive ni sami ne znamo više kako je uopće tako daleko moglo doći da smo se odlučili ubiti Vašeg sina. Nismo htjeli to počiniti, ustvari, samo smo željeli njegov novac. Danas ne možemo nikako shvatiti zašto smo to učinili. Beskrajno nam je žao i iskreno okajavamo naš zločin. U našem dosadašnjem životu proživljavali smo samo njegovu crnu stranu i stoga smo vjerovali jedino u ono loše u ljudi. Ali od kada smo primili Vaše pismo, uvidjeli smo

da u svijetu postoji i dobro, na što smo se prije znali samo nasmijati... Ne možemo shvatiti da postoje tako dobri ljudi kao Vi. Zašto nismo prije upoznali takve ljude? Vjerojatno bi se sve drukčije odigralo...?! Ne znamo pravo, da li plakati ili se smijati Vašem pismu? Pri čitanju Vašeg pisma osjećaji su nam lutali od radosti do razočaranja. Tako se jadno osjećamo pred Vama. Zašto nas ne mrzite? I mi također želimo kao i Vi tako čvrsto vjerovati u dobro. Ali, mi smo još uvijek u traženju. Zaista, sve ovo iznosimo s velikom ozbiljnošću. Kako Vam zahvaliti za toliku ljubav i razumijevanje? Možda bismo najbolje to učinili ako bismo pokušali nešto učiniti od našeg života. Hoćemo li u tome uspjeti ili ne ćemo? S dubokom zahvalnošću Vaši...!3 Majka ubijenog mladića, nakon te, za nju opetovane osobne tragedije, uspijeva na nevjerojatan način učiniti dva odlučujuća koraka u kršćanskom shvaćanju praštanja i pomirenja: kao prvo, pomirenost sa sobom i, drugo, samo ljudskim snagama nemoguć korak bezuvjetnog praštanje drugomu, počinitelju. Kao što vidimo iz odgovora ubojica, taj njezin čin djelatnog prenošenja božanske logike u sasvim konkretan život označava nevjerojatnu provokaciju, te se ubojice pitaju: „Zašto nas ne mrzite?“ U redovitim okolnostima naših međuljudskih odnosa koji su obilježeni suprotstavljenošću žrtava i počinitelja, ta kršćanska poruka i praksa postaju neizdrživim moralnim opterećenjem (izgleda ne samo) za žrtve i (u sretnim okolnostima) također za počinitelje. Zaključak Problem ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti praštanja i pomirenja stavljaju nas s kršćansko-teološkog gledišta pred fundamentalni ljudski problem. Teologija shvaća oproštenje grijeha kao slobodni dar Boga za koji mu mi ništa ne dugujemo. Jedini zahtjev koji vjera pred nas postavlja jest „samo“ da taj dar prihvatimo. Zahtjev 3 Objavljeno u: B. Gareis, Das Anliegen der Gefängnisseelsorge in Geschichte und Gegenwart, u: Seelsorge im Strafvollzug, sv. 2, 1984, str. 6-7. Izdavač: „Konferenz der katholischen Seelsorger bei den Justizvollzugsanstalten“. Prijevod pisama objavljen u: Frano Prcela, Praštanje – poziv na (su)život, u: Izazov istine III (1990) 5, 24-26. 33

TRILJSKI MOST

koji se čini laganim ispuniti i u prvi mah djeluje gotovo banalno. Zapravo, ima li uopće smisla tražiti da se dar primi, prihvati? Koji čovjek rado ne prima darove? Odnosno, tko bi bio tako glup da odbije dar? Znači li to da nam je prije svega buditi ljudske savjesti? Je li to onda moraliziranje čitave drame praštanja i pomirenja? Činjenica jest, ne samo psihološki promatrano, da u procesu racionalizacije krivnje postoji naglašena sklonost poricanja stvarne krivnje tako da se djela po kojima je ona nastala moralno opravdavaju. Upravo odlučujući razlog nedostatka osjećaja krivice jest opravdavanje počinjenih djela u ime većih ili uzvišenih ciljeva, za koje se samo obavljalo „svoju zadaću“? Ta kolektivna samoobmana je, osim moralne moći rasuđivanja, neizbježno izobličila i institucije odnosno mehanizme pravde. No, današnjem čovjeku je izgleda teže nego ikada priznati vlastite pogrješke i odlučiti se preispitati vlastite korake. Reći „žao mi je“ ili „kajem se“ prema postmodernoj percepciji znak je slabosti i u izvjesnom smislu riječi „potpisivanje kapitulacije“. Jer, to bi bila osobna žrtva i pokora pa se onda krivica predbacuje društvu ili vremenskoj konstelaciji – dakle nedohvatljivima i bezličnima. Da bi se javno priznala krivnja, potrebna je poniznost, a poniznost zahtijeva ne samo hrabrost, nego izgleda još više humanističku kultiviranost i elementarno teološko opismenjavanje. Naime, upravo taj gubitak svijesti o grijehu jest jedan ne baš zanemariv oblik negacije Boga. Osebujnost toga nijekanja kao da Crkva nedovoljno uzima u obzir u svojoj praksi i u teološkom promišljanju. Već bi bio izvjesni pionirski iskorak od strane Crkve kad bi znatnije napustila držanje da ne smije pokazati slabost, nego suprotno tome, pokazati jakost upravo priznanjem i vlastite krivice – pa i priznanjem nedovoljnog omogućavanja i stvaranja slobodnog prostora u kojem će se događati praštanje i pomirenje. Unatoč svim nepravdama i tragedijama, kojima su bili izloženi i sami vjernici u nedavnim ratnim događanjima, nema mjesta situacijskom kršćanstvu. U jednom takvom obratu za kršćanina praštanje nije nastavak muke nego ostvarenje Kraljevstva Božjega ovdje i sada, dakle, početak uskrsnuća 34

Crkva i mediji – kako iz začaranog kruga? Božo Skoko Posljednjih godina mnogobrojni predstavnici Crkve, ali i katolički publicisti upozoravaju na neetično izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa i svojevrsni progon Crkve iz javnog života. I sami smo svjedoci kako je u našim tiražnim novinama teško pronaći značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike. Miješanje Crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije i privilegije, omiljene su teme pojedinih kroničara crkvenog života. Očito Crkva nije u modi kod velikog broja naših novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda, ali teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se da predstavnici Crkve neće puno postići kritiziranjem postojećeg stanja koje ponekad podsjeća na borbu s vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo. Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu unatoč tome što argumenti u njemu ne znače puno!? Jedino je loša vijest dobra vijest! Iako bi mediji trebali svoje primatelje informirati, educirati, a tek potom zabavljati, kao da se cjelokupno medijsko izvještavanje pretvorilo u zabavu, pri čemu se izgubila informacija. Čak i informativne emisije postaju svojevrsni show. John Street kaže da mediji dok izvještavaju u biti pripovijedaju priče. Oni ne zrcale same događaje ili upiru teleskop u njih. Masovni mediji ne „pokrivaju“ vidljive događaje, ne izvještavaju o činjenicama oni ih animiraju, pretvarajući ih u priče sa zapletima i glumcima kako bi bile zanimljivije gledateljima, slušateljima i

TRILJSKI MOST

čitateljima te kako bi ih jednostavnije zapamtili. Oni opisuju težnje, suparništva i paktove, ljudske slabosti i jakosti. Političke karijere, primjerice, ponekad poprimaju epsku formu, završavajući tragedijom ili trijumfom, a još češće postaju sapunice. Jedino je „loša vijest“ dobra vijest, tvrdi Manuel Castells. Dakle, one vijesti koje se odnose na neki sukob, dramu, nezakonito i neprihvatljivo ponašanje, dobit će pravo prvenstva. Kako vijesti sve više sliče zabavnom programu i sportskim događajima, slično se i uređuju. U vijestima treba biti drame, napetosti, sukoba, suparništva, pohlepe, prijevare, pobjednika, gubitnika i ako je moguće, seksa i nasilja. Tek tako će postati zanimljive svojim primateljima. Novine tako, u strahu da ne izgube čitatelje, nastoje nas svako jutro šokirati svojim naslovnicama na kiosku. Njihovi naslovi nas jednostavno tjeraju da ih kupimo kako ne bi propustili ekskluzivnu informaciju, senzaciju ili skandal, makar često naslov nema veze s tekstom. A dok god ih ljudi kupuju i ostavljaju kune na kiosku, oni će biti uvjereni da su na pravom putu. Kada ih ljudi prestanu kupovati možda će urednici tek početi razmišljati o tome ne bi li što trebali promijeniti u svojoj uređivačkoj politici.

Sl. 41. Pape koji su koristili suvremene medije (Radio Vatikan)

Televizijske kuće će se svakodnevno truditi da nas fasciniraju svojim sve zanimljivijim i sve šarenijim vijestima, sve atraktivnijim filmovima i sve neobičnijim i šokantnijim zabavnim programom, a sve to kako ne bismo prebacili televizor na konkurentski kanal ili ga eventualno ugasili, jer ako im padne gledanost izgubit će povjerenje velikih oglašivača koji svoje milijune ostavljaju u medijima kako bi se vrtile njihove promotivne poruke, poznatije kao TV reklame. Dakle, mi smo im alibi za zaradu. Važni smo im brojčano, kao gledatelji i čitatelji.

Jasno, pritom su im vrijedniji novci koje zarađuju od oglašivača nego od prodaje novina. Ponekad je potrebno prodati i nekoliko tisuća novina da bi zaradili vrijednost jednog oglasa. Mnoštvo aktera je u medijskoj igri: vlasnici, urednici, novinari, čitatelji, oglašivači, politički moćnici. I tako nastaje začarani krug – mediji postaju slika društva u kojem funkcioniraju, a društvo zrcalo medija. Kako prekinuti taj začarani krug? Akcija ne može biti jednostrana. Nužna je promjena ponašanja na obje strane. Mediji se moraju uozbiljiti i više poštovati svoje primatelje i društvo u kojem djeluju, a društvo mora postati ozbiljnije, odgovornije, tolerantnije i obrazovanije. Do tada, svi su prisiljeni, pa i Crkva, boriti se za svoj ugled i širiti svoju poruku na način koji je moguć i pragmatičan, nastojeći pozitivnim promjenama prekinuti taj začarani krug. Otvorenost, vjerodostojnost i jasnoća Prvi iskorak koji Crkva u Hrvata može napraviti jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati paradoksalno, upravo plasiranje većeg broja informacija, susretljivost prema novinarima, otvaranje većeg broja tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja, prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih“ tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih protivnika. Nažalost, novinari danas takve još uvijek traže svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjeg otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi njihova stajališta ili sami pokušavaju interpretirati što bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle, Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere sugovornika i nisu najiskrenije. Drugi važan iskorak moguće je napraviti na 35

TRILJSKI MOST

formuliranju samih poruka koje Crkvu legitimiraju u javnosti, a koje – budimo kritični – ponekad znaju biti nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka izrečena u pravom trenutku može „zvoniti“ mjesecima pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu istinu koju treba prilagoditi vremenu. Svjedoci smo kako sve više ljudi našeg potrošačkog društva traga za istinom i spremno je čuti pravorijek u sveopćem komunikacijskom kaosu. Crkva je očito puno pozvanija dati im odgovor nego kojekakve nevladine udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi poslanje medijima i odgovori na izazove aktualnog trenutka.

Sl. 42. Naslovnica Glasa Koncila (Glas Koncila)

Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno 36

uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo biskupi, teolozi, svećenici. Crkva je po nauku „narod Božji“. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na leđima službene crkvene hijerarhije iako se kroz njihovo ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu. Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri. Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni glasnogovornici Katoličke Crkve u Hrvatskoj kroz obranu vjerskih istina i inicijativa? U prilog tome govore i neki uspješni projekti u kojima glavnu riječ vode laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do 80% građana katolicima, a nisu li od njih puno glasniji sviostali!? Očito nema dovoljno samosvijesti među nama, ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih zajednica. S medijima se treba suočiti Mediji sami po sebi nisu problem, oni su dar. Mnogi od njih nam otvaraju nove vidike i utječu na društvene aktere da se ponašaju odgovornije. Često su problem ljudi koji ih imaju u rukama stvarajući sadržaje koje čitamo, gledamo i slušamo, a i mi sami koji se ne znamo koristiti medijima. Vlasnike medija teško možemo mijenjati ako nismo zadovoljni njihovim medijima. Njih mijenja tržište, a mi na njih možemo utjecati tako što ćemo gledati ili čitati neke druge sadržaje a ne one koje nam oni nude. Na novinare možemo utjecati kroz obrazovni sustav, ali mnogi od njih nisu školovani. Međutim, ono što je najvažnije - moramo mijenjati sebe. Ne moramo gledati i slušati sve što nam se nađe pred očima. Sami trebamo birati emisije, programe i priloge koje ćemo „upijati“. U svakom slučaju ne smiju mediji gospodariti nama već mi njima. Tek tako ćemo utjecati na promjenu njihova ponašanja, ali i društva u kojem živimo. Da su mediji postojali u doba dok je Isus Krist hodio našom zemljom zasigurno ne bi puno vremena trošio slušajući ih i gledajući, ali bi ih zasigurno dobro poznavao i iskoristio u širenju vesele vijesti. Tada je svojim apostolima govorio – propovijedajte s krovova! Danas i zasigurno rekao – iskoristite moć medija da vaša poruka dođe do što većeg broja ljudi! Toga je bio svjestan

TRILJSKI MOST

i blagopokojni papa Ivan Pavao II. koji je uvelike koristio moć medija u širenju vlastite poruke i koji je znao ponekad pogledati televizijski dnevnik pa i pokoji film te je kroz svoje enciklike redovito ukazivao na blagodati koje nam mediji pružaju. U svakom slučaju, od medija ne smijemo bježati, ignorirati ih ili im pristupati sa strahom. Moramo se suočiti s njima i svoj način komuniciranja prilagoditi njihovu izričaju. Tako ćemo se izboriti za svoje besplatne stranice u novinama ili minute na televiziji. Tako će se čuti i naše stajalište. Ne možemo priuštiti luksuz distanciranja. Moramo postati subjekt, a ne objekt njihova izvještavanja

Suradnja u župi Julijana Hrvoić Opća Crkva sastoji se od župa i one su temeljna zajednica kršćanskog života. U župnoj crkvi svake se nedjelje i blagdana okuplja župna zajednica na slavlje euharistijske, misne žrtve. Svaki katolik pripada nekoj

župi koju bi trebao poznavati, voljeti je, pohađati, sudjelovati u bogoslužju, surađivati sa župnikom, zajedno sa svim župljanima djelovati na dobrobit župne zajednice te tako imati osjećaj pripadnosti župnoj zajednici. Po uzoru na prve kršćane koji su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i molitvama, trebali bi živjeti i današnji kršćani. Načini sudjelovanja u životu župne zajednice Postoji mnogo raznovrsnih načina aktivnog sudjelovanja u životu župne zajednice: - evangelizacija (vjeronaučno-katehetska grupa, obiteljska zajednica) - liturgijske pobožnosti (molitvena grupa, liturgijska grupa, crkveni pjevački zbor, dječji pjevački zbor, grupa čitača, ministrantska grupa) - promicanje bratskog služenja (karitativna grupa) - vođenje i izgradnja župne zajednice (župno i ekonomsko pastoralno vijeće) i drugi različiti oblici suradnje u župi (grupa za uređenje i čišćenje crkve i crkvenog dvorišta...). Po svemu ovome vidimo da dobar župljanin nije običan pasivni član župe. On ne smije biti samo promatrač

Sl. 43. Blagoslov na Biloj Glavici između dva svjetska rata (Marinko Jozić) 37

TRILJSKI MOST

jer bi u župnoj zajednici svatko mogao pronaći svoje mjesto te ne smije biti samo onaj koji kritizira ili stoji negdje po strani. Sudjelujući u njezinom životu i radu, svatko bi mogao pokloniti svoje najbolje sposobnosti. Drugi vatikanski koncil u konstituciji o Crkvi Lumen gentium 30 kaže da «pastiri znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonosnu misiju Crkve prema svijetu nego je njihova uzvišena služba tako pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro. Jer treba da svi, «držeći se istine u ljubavi, rastemo na svaki način u njemu, koji je glava, Krist; od njega je cijelo tijelo dobro složeno i čvrsto vezano svakom vezom da jedan drugome pomaže silom koja je odmjerena svakom pojedinom dijelu, te čini da tijelo raste i da se usavršuje u ljubavi.» (Ef 4, 15-16)». Prema tome Drugi vatikanski sabor ističe suodgovornost svih krštenika za poslanje Crkve u svijetu i za izgradnju kraljevstva Božjega već tu na zemlji. Okolnosti u kojima smo živjeli sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu dopuštale potpuno angažiranje u djelotvornoj suodgovornosti u našoj Crkvi. Međutim, zahvaljujući Bogu, ta vremena su zauvijek prošla pa tako više nitko nema opravdanja za svoju pasivnost u životu Crkve odnosno svoje župne zajednice. Svi su članovi Kristove Crkve opunomoćeni i osposobljeni za naviještanje i življenje Kristova Evanđelja, snagom sakramenta kršćanske inicijacije (u misiju Crkve svi smo pozvani po sakramentima krštenja i potvrde, a snagu za to primamo u euharistiji, izvoru cjelokupnog kršćanskog života). Apostolska nastojanje dobrog vjernika će se u pravom smislu riječi oživotvoriti u praktičnoj primjeni kršćanske ljubavi u kojoj će se svestrano i predano zauzeti i poduprijeti ova nastojanja uključivanja širih slojeva Božjega naroda u aktivni život i poslanje naše mjesne Crkve. Sebičnost je protivna ljubavi i izvor je grijeha, zato se kršćanin u Božjem Duhu treba darovati svome bližnjemu, biti u brizi za svoga bližnjega, stvarati osjećaj zajedništva i sudjelovanja u župnim akcijama. Za uspješno promicanje ovih nastojanja potrebno nam je svima puno učenja, iznad svega molitve, i one potpune predanosti u kojoj prihvaćamo nadahnuće Duha Svetoga koji je glavni nositelj i pokretač svakog kršćanina, a tako i cijele Crkve. 38

Evangelizacija Svoje zajedničko kršćansko poslanje primamo po sakramentima kršćanske inicijacije, a po njima primamo i Duha Svetoga koji nas preporađa na nov život i ispunja nas svojim svjetlom i snagom da možemo radosno prihvatiti, naviještati i ostvarivati Isusovu Radosnu vijest o novom Božjem svijetu.

Sl. 44. Biskup Frane Franić, župnik don Ante Bućan i vjernici u prigodi krizme i pastirskog pohoda, Trilj, 16. 7. 1956. (Stanko Dragušica)

U naviještanju Kristova Evanđelja sudjelujemo kad cjelokupnim svojim životom iskreno proživljavamo svoju vjeru (u molitvi, bogoslužju, obiteljskom i profesionalnom životu, bratskoj ljubavi). Trebali bi nastojati sve više rasti u svojoj vjeri, imati čvrstu vjeru i biti potkovani u «apostolskoj nauci» (preko vjeronaučnih i drugih susreta upoznavati i doživjeti otajstva kršćanske vjere). Katolik bi trebao ozbiljno proučavati Kristovu nauku (slušanjem misnih čitanja i propovijedi, čitajući katolički tisak i knjige, slušajući vjerska predavanja, pohađanjem župnog vjeronauka i sl.). Moramo nastojati iskorijeniti krivo mišljenje među našim vjernicima, a to je da je vjeronauk samo za djecu. U postkoncilskom stremljenju za obnovom cjelokupne župne zajednice očito je od posebne važnosti župna kateheza koja se mora temeljiti na specifičnim i novim osnovama i polazištima. Župna kateheza sastojala bi se od dobne kateheze za predškolsku i svu ostalu djecu i mlade, a isto tako nova evangelizacija i kateheza obuhvaćala bi formiranje posebnih malih zajednica vjernika s posebnim naglaskom na katehizaciji odraslih. Mnogi će pitati: Zar i odrasli trebaju katehizaciju? Svjesni smo činjenice da se

TRILJSKI MOST

neznanje odraslih kršćana negativno odražava na vjerski odgoj mladih. Zbog toga bi na katehetskim susretima mladih i odraslih Božja riječ trebala biti jeka u srcima svih članova župne zajednice. Ta bi kateheza zahvatila i oblikovala cijeloga čovjeka i vodila ga k obraćenju i zreloj vjeri, što je u krajnosti i cilj kateheze, te bi ga istovremeno jačala u iskustvu vjere i molitve. Nadalje, trebali bi poticati svoju obitelj na duboko ljudsko i vjerničko življenje i sazrijevanje u vjeri. Papa ističe da je obitelj najpotpunija i najbogatija škola ljudskog roda. Kao zajednica vjere, života i ljubavi, obitelj predstavlja redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na duhovni život. Papa Ivan XXIII. u svom pismu obiteljima kaže: «Osobito mi je na srcu dobar odgoj vaše djece i - ako je Božja volja duhovno zvanje nekog između njih. Božji je to dar. Zvanje se ne sije poput sjemena, ali se priprema teren da može primiti sjeme». Prema tome prvi evangelizatori su roditelji u svojim obiteljima. Obitelj bi trebala iskazati spremnost aktivnog sudjelovanja u župnoj zajednici u suradnji sa svećenikom ili časnim sestrama. Apostol će svojim bližnjima – jednostavno i bez nametanja – pripovijedati što nas osobito privlači u Isusa Krista i koliko nam znači u našem životu, te će na svakom mjestu i u svakoj prilici revnovati za svoju vjeru riječju, djelom i primjerom. U svakodnevnom životu vjernik će pronositi svjetlo evanđelja svijetom živeći svoju vjeru u svim životnim prilikama svjedočeći nadu koja je u njima. Temelj takvog duhovnog života vjernika laika čini čitanje i meditiranje, življenje Božje riječi i slavljenje svetih sakramenata. To nam omogućuje da svoje iskustvo možemo pronijeti svijetom promičući i usavršavajući svijet kršćanskim duhom. Kao dionici Kristove službe sva naša djela, molitve, apostolski navještaji Kristove Radosne vijesti, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tijela, tegobe života prinosimo Bogu za širenje novoga Božjega svijeta te tako posvećujemo sebe i cijeli ovozemaljski svijet, služeći Kristu i drugima, ponizno i strpljivo. Liturgijske pobožnosti U slavljenju otajstva vjere u liturgijskim i drugim molitvenim slavljima aktivno i stvaralački sudjelujemo sabrano slušajući, duboko doživljavajući i spremno

prihvaćajući Božju Riječ u čitanjima iz Svetoga pisma, slušajući tumačenje Božje Riječi u homiliji, sudjelujući u vjerničkoj molitvi, a na poseban način kao čitači, ministranti, pjevači... Uloga molitvene zajednice u župi je osobno i zajednički rasti u vjeri preko molitvenih susreta. Cilj molitveno-liturgijske skupine je da posvećenjem svojih članova u molitvi i u liturgiji, pod vodstvom svećenika, surađuju u apostolskom djelovanju župe. Oni bi svojim osobnim duhovnim rastom i pastoralnim radom bili molitveno-slavljenički temelj cijelog župnog pastorala. Duhovno stanje današnjeg društva pokazuje nužnost molitve u životu pojedinca i zajednice vjernika. Vjernik kroz molitvu i molitveno-liturgijske skupine zajednički se susreće, upoznaje, zajednički moli. U ovakvoj zajednici dolazi do odgajanja osobe i njezinog rasta u vjeri. Oni zajedno spremaju molitvene i liturgijske susrete, spremaju čitanja za nedjeljna euharistijska slavlja, planiraju i animiraju izlete i hodočašća. Svi se kršćani trebaju izgrađivati duhovno, kako bi mogli u svijetu obavljati svoje svjetovne poslove i zadaće po Božjoj volji, vršeći zapovijed ljubavi i radeći na dobro svakog čovjeka. Tu duhovnu dimenziju ne smiju zasjeniti nikakve brige i svjetovni interesi. Molitvom zajednica liječi svoje rane, vraća međusobno ljudsko povjerenje te uvijek iznova nas sve skupa vraća Gospodinu. Promicanje bratskog služenja Danas u svijetu živi milijardu i trista milijuna ljudi u uvjetima nedostojnim čovjeka, a broj siromašnih svakim danom sve više raste. Negativne posljedice takvog stanja očituju se na okolišu, društvenim nemirima i sukobima te u velikom broju izbjeglica i prognanika. Uzroci ovakvog stanja kriju se u suvremenom potrošačkom mentalitetu i nesolidarnosti. Zato papa Ivan Pavao II. upozorava na «hitnost nove solidarnosti, posebno u odnosima između zemalja u razvoju i visokoindustrijaliziranih zemalja. Države moraju pokazati sve veću solidarnost i među sobom se dopunjavati u promicanju razvoja miroljubivosti i zdrave prirodne i društvene sredine.» Svi dijelovi ljudskog društva trebaju biti zahvaćeni kršćanskim Duhom. Svatko bi na djelu morao pokazati bratsku ljubav kao znak kršćanskog raspoznavanja i Božje ljubavi u svijetu. Iz toga nitko nije izuzet: djeca, mladi, 39

TRILJSKI MOST

bračni drugovi, obitelj, ljudi različitih staleža i zvanja, oni u javnim poslovima, društvu, kulturi, politici…

Sl. 45. Prva pričest u Trilju, župnik don Tomislav Karaman (1966. - 1977.), o Reginald Klapež, (Marija Roguljić)

U bratskom služenju sudjelujemo poklanjajući svoje vrijeme osamljenima, bolesnima, napuštenima, darivajući od onoga što posjedujemo siromašnima, u svakom trenutku nastojeći čuti i razumjeti onoga kome je ljudska i vjernička riječ potrebnija od kruha, trudeći se svoju radost podijeliti s drugima. Sve nas to vodi postizanju cilja kroz osobno i zajedničko služenje pod vodstvom Duha Svetoga. Svrha tog služenja je u Božanskoj milosti i treba biti izvor i oslonac na slavu Božju i spas ljudi. Nadbiskup Barišić potaknuo je vjernike svoje nadbiskupije da kao potomci Dujmovi budu prepoznatljivi kao sol zemlje i svjetlo svijeta, napose u odnosu prema osamljenima, siromašnima, bolesnima, malenima. «Molim svakog pojedinog kršćanina da ljudski i kršćanski riješi i nadiđe narušene obiteljske, građanske i društvene odnose, da se kajanjem i pomirenjem oslobode dugotrajnih sudskih parnica, nanesenih uvreda, hladnoga i narušenoga bračnog sklada, da ne srljaju u tragične bračne rastave nego da jezik pomirenja i praštanja još više bude materinski jezik hrvatskoga čovjeka.» Vođenje i izgradnja župne zajednice Župno pastoralno vijeće jest suvremeni način zajedničke brige o župnoj zajednici. Svrha župnog pastoralnog vijeća je aktivno uključivanje što više 40

vjernika u djelovanje i poslanje župe. Za župu i njezino poslanje suodgovorni su svi župljani, predvođeni svojim župnikom i njegovim suradnicima. Svi su članovi župne zajednice pozvani na suradnju prema svojim sposobnostima i mogućnostima jer svatko ima različitu odgovornost na različiti način i u različitoj mjeri. Sposobnosti koje imamo trebale bi nam pomoći da pronađemo svoje mjesto i ulogu u životu i djelovanju svoje župne zajednice te da se aktivno u nju uključimo. Uz sve razlike, nitko nije bez odgovornosti za svoju župu. Današnja potreba osobnog zalaganja svakog člana župne zajednice veoma je očita zbog toga što u pastoralu trebaju preuzimati sve veće odgovornosti. Svi vjernici koji kvalitetno žive svoju vjeru i od svoje vjere, trebaju se boriti i raditi za Crkvu - to je poziv za kršćansko svjedočenje i kvalitetno življenje. Ta želja za aktivnom suodgovornošću u životu župne zajednice istodobno je i želja za služenjem i odgovornošću, jer svi smo u Crkvi odgovorni, odnosno svi smo suodgovorni za župnu zajednicu kojom pripadamo. Stoga je jedna od prvih zadaća župnih pastoralnih vijeća upravo posvješćivanje te činjenice svakom članu župne zajednice. U vođenju i izgradnji župne zajednice sudjelujemo i kad sa zanimanjem pratimo sav život i djelovanje župne zajednice. Potrebno je i da stvaralački iznosimo svoje prijedloge i mišljenja za poboljšanje života i djelovanja svoje župe. Svatko bi trebao svjesno raditi na razvijanju svijesti suodgovornosti i suradnje i na taj način ispunjavati svoja osobna zaduženja. Materijalnom pomoći i na druge načine trebali bi pomagati u izgradnji crkve i drugih prostora. Na poseban način sudjeluju oni koji su članovi Župskog vijeća jer vode i pokreću mnoge akcije u župi. Upravo je zadaća župnih pastoralnih vijeća jačanje i razvijanje svijesti o župi kao zajednici braće i sestara koje povezuje ista vjera, nada i ljubav u kojoj su svi pozvani na suradnju u ostvarivanju planova i programa župne zajednice kojoj pripadaju, a time i suodgovornosti svih svojih članova za poslanje Crkve u današnjem svijetu. Umjesto zaključka – poziv na suradnju U župnoj zajednici svaki je član jednako vrijedan i punopravan njezin član. Svi imamo isto poslanje: naviještanje i ostvarivanje Isusove Radosne vijesti. Svatko

TRILJSKI MOST

od nas ima različite sposobnosti koje treba pokloniti svojoj zajednici i svatko treba što bolje vršiti službu koja mu je povjerena. Trebamo se radovati sposobnostima drugih i poštivati ih u vršenju njihove službe. Vjernici ukoliko grade i ukoliko su izgradili osobni i izvorni odnos sa svojim Stvoriteljem sposobni su živjeti, ne samo svoje osobno životno poslanje, nego su sposobni i prenijeti ga na dobro svoga naroda. Nema sumnje da se u našim župnim zajednicama moraju dogoditi mnoge promjene za cjelokupni rast u vjeri, slavljenje i življenje iz vjere. Župnik je taj koji je zajedno sa svojim suradnicima pozvan da omogući određene oblike djelovanja u životu svoje župne zajednice te tako svojim župljanima pomogne i omogući rast u vjeri. Svrha zajednice jest međusobna suradnja, potpomaganje, prihvaćanje, suosjećanje i sve je to potrebno da bi mogli govoriti o zajedništvu. Župnik je u svojoj župi glavni organizator, koordinator i voditelj, a animator zajednice je njegov važni suradnik. Animatoru zajednice je svrha animiranje i oživotvorenje rada u zajednici tj. u određenim grupama. Veoma je važno da animator bude praktični vjernik koji svakodnevno živi s Bogom. On treba naći svoj vlastiti put i vlastiti stil kojim će ostvarivati i umnažati podarene talente, a za to treba povjerenje, strpljenje i vrijeme. Vjernik i župna zajednica povezani su zajedničkom sudbinom i ona može opstati samo onda ukoliko svaki član župne zajednice preuzme ulogu suodgovornog graditelja svoje Crkve, jer «svi smo udovi jednog Tijela». Zbog toga kršćanin treba biti svjestan vlastite odgovornosti za djelotvoran život u župnoj zajednici koju mu je Isus povjerio. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bi mogli u ljubavi, slobodi, blagosti i pravdi utkati sebe, svoje znanje i iskustvo tj. sve svoje talente u svoju zajednicu, na dobrobit svih. Moramo surađivati na tom planu i zajedno s Bogom izgraditi svoju sreću i postati graditelj sreće i onih koji žive s tobom (u obitelji, školi, mjestu, župi, društvu). «Mi smo Božji suradnici; vi ste Božja njiva, Božja građevina.» (1 Kor 3, 9)

Nogomet u Crkvi Nikola Kuzmičić «Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac». Iz drugog čitanja XXX. nedjelje kroz godinu. Budući da je nas ovdje skupljene nogomet okupio zajedno, kako bi i Isus bio među nama, čini mi se najprikladnije naše razmišljanje posvetiti nogometu. Jer, nema ničega na ovom svijetu, a da nam ne bi moglo poslužiti za razmišljanje o Bogu Ocu koji je ljubav, o Isusu Spasitelju, o Duhu Životvorcu i o Crkvi, mističnome Tijelu Kristovu. Nogomet je sveprisutan Ljepota nogometa je u činjenici da je sveprisutan. U svakom djeliću zemaljske lopte igra se nogomet. Nadilazi granice, ruši barijere i gradi mostove. Povezuje ljude u velikoj igri koja neprestano traje. Zadivljuje broj nogometaša koji se organizirano bave nogometom u razgranatoj mreži liga i saveza. Ljepotu nogometa najbolje zrcali upravo njihov entuzijazam. Ljubav koju oni osjećaju prema nogometu očituje se u spremnosti da sve podnesu radi sudjelovanja u toj igri. Ne štede ni vremena ni materijalnih dobara da bi što potpunije živjeli nogomet. Iz toga mnoštva igrača iznjedre se oni koji postanu vrhunski nogometaši. Oni nas oduševljavaju svojim umijećem. Rado ih slijedimo. Okupljaju nas. Svojim igranjem snaže nas da mi ustrajemo u svom vlastitom igranju. I, premda možda nosimo dres s njihovim imenom, u biti nas ne oduševljavaju oni, nego nogomet koji je po njihovoj igri još bolji i još ljepši. I Kršćanska Crkva je poput nogometa. Prisutna je u svakom djeliću zemaljske lopte. Sveopća je i u njoj ima mjesta za sve. Ne samo za vrhunske igrače, nego i za nas slabe, koji griješimo, ali ne odustajemo od igre. Crkva nije samo Vatikan. Nisu Crkva tek Papa, kardinali, biskupi i svećenici. Crkva smo svi mi uključeni u razgranatu mrežu živih zajednica. I upravo u našim župnim zajednicama se najbolje pokazuje 41

TRILJSKI MOST

što je kršćanstvo. Temeljno životno opredjeljenje iz kojega proizlazi bogoštovlje i altruizam na najljepši način svjedoči svevremenost i suvremenost kršćanstva, univerzalnost i konkretnost kršćanskoga načina života. Iz živih župnih zajednica iznjedre se svećenici koji će biti predvoditelji, navjestitelji i djelitelji sakramenata. I ne okupljamo se oko njih radi njih nego radi Krista koji nas je sve pozvao i Duha koji nas uzdržava. S druge strane, kada štujemo svece, kada se kitimo njihovim slikama ili kipovima, znamo da nas ne oduševljavaju oni nego Bog koji se po njihovim životima objavio još bolje i još ljepše. Nogomet je timska igra Nogomet, doduše, igraju pojedinci, ali nogomet je timska igra. Za nogomet je važno imati prikladan teren. Važno je imati prikladnu odjeću i obuću. Važno je imati prikladnu loptu. Ipak, bitna je samo jedna stvar. Nogomet je timska igra i da bi se mogao igrati, potreban je tim. Potrebna je skupina igrača koji će zajedno igrati. Skupina igrača koji će biti pojedinci koji čine momčad. Potrebno je uklopiti sebe i svoje sposobnosti u momčad. Što više radimo na vlastitom napredovanju, to i momčad postaje bolja. Naše napredovanje je očito kao i naše nazadovanje.

Sl. 46. Ricardo Izecson dos Santos Leite - Kaka 42

U momčadi svaki nogometaš ima svoje mjesto i svoju zadaću. A utješna je činjenica da nam drugi mogu pomoći kad imamo loš dan ili kad nas zahvate problemi. I bili bi smiješni oni koji bi tvrdili da su nogometaši zato jer imaju dobru loptu, vrhunski dres i kopačke ili izvrstan teren. Ukoliko nemaju ekipu ne igraju nogomet, nego se loptaju. A nogomet nije puko loptanje. I kršćanstvo je poput nogometa. Kršćanstvo je timska igra. Crkva se sastoji od pojedinaca koji vjeruju, ujedinjenih u zajednici vjernika. Za kršćanstvo su važne katedrale i crkve. Za kršćanstvo su važne ceremonije, tradicija i bogatstvo izričaja. Za kršćanstvo su važne strukture, propisi i norme. Ipak, bitna je samo jedna stvar. Bitno je zajedništvo, zajedništvo s Bogom i zajedništvo s čovjekom. Mi smo kršćani samo u zajednici braće i sestara. Potrebno je sebe i svoje sposobnosti uklopiti u zajednicu. I što više radimo na vlastitom usavršavanju, to više zajednica napreduje. A u danima kušnje ili napasti, upravo zajednica nam priskače u pomoć. U zajednici istovjerujućih svatko ima svoje mjesto i svoje poslanje. Bez našega sudjelovanja zajednica je siromašnija za našu karizmu koju je Bog upravo po nama darovao zajednici. I smiješni su oni koji tvrde da mogu biti kršćani bez braće i sestara. O da, mogu uranjati u meditacije, trošiti se u zauzetom humanizmu ili izricati mudre misli. No, bez zajednice, to nije kršćanstvo. To je najobičnije loptanje. Nogometna pravila Nogomet je lijepa i nepredvidiva igra. Do maksimuma omogućuje pojedincu i momčadi da iskažu svoje talente i virtuoznost. Ali, nogomet je igra u kojoj postoje jasna i stroga pravila. Točno se zna što se smije, a što nije dopušteno. I to upravo zato da bi igra bila lijepa i još ljepša. One koji se ogriješe o svima poznata pravila sankcionira se ovisno o ozbiljnosti prekršaja. Koji žele biti nogometaši prihvaćaju pravila igre. Ta pravila, koja obvezuju nogometaše, ne važe za druge ljude. Ukoliko ih netko, iz bilo kojeg razloga ne može prihvatiti, on ne igra nogomet. Ali bilo bi u najmanju ruku nepristojno da radi svoje nemogućnosti svim ostalim nogometašima onemogućuje igranje ili da zahtijeva da se promijene pravila.

TRILJSKI MOST

Na primjer: Nitko nema ništa protiv ruku, ali igranje rukom u nogometu nije dopušteno. Dakako, osim kod izvođenja auta ili kad vratar brani u svom šesnaestercu. Bilo bi smiješno da se oforme udruge za promicanje prava ruku i za slobodno opredjeljenje hoće li se igrati rukom ili ne. I kršćanstvo je poput nogometa. Nigdje nije moguće tako potpuno doživjeti svoje postojanje kao u zajedništvu s Bogom i čovjekom. Ali, postoje pravila igre. Bog nam je objavio svoju volju. Ne zato da bi nas sputavao ili nam onemogućavao slobodu nego baš zato da bi nas usmjerio i pomogao da se što kvalitetnije razvijamo. Tko želi biti kršćanin dužan je živjeti po Božjoj volji. Tko ne želi prihvatiti Boga toga nitko, a ponajmanje Bog, neće prisiljavati na drugačiju odluku. Neprestano će pozivati, ali nikada silom privoditi, Uvijek će se Bog nuditi, ali nikada nikoga neće ni na što prinuditi. Kršćanstvo je slobodno prihvaćanje Ljubavi koja ljubi. Ali, u najmanju ruku je nepristojno da oni koji ne mogu biti kršćani svima drugima onemogućavaju slobodno življenje i javno ispovijedanje svoje vjere. Ili nastoje na tome da se promijeni Božja volja iz koje proizlaze dogme i norme moralnoga ponašanja. Na primjer: Mi kršćani vjerujemo da je spolnost prekrasni Božji dar koji je svakome čovjeku darovan da i njime proslavlja Boga. Isto tako vjerujemo da je smislen samo spolni odnos između jednoga muškarca i jedne žene koji su međusobno u braku. Svaki drugi način življenja spolnosti smatramo nedopuštenim, a ako se učini, grešnim. Smiješne su udruge i lobiji koji traže od nas da prihvatimo protuprirodno i ponižavajuće shvaćanje i življenje spolnosti. Uzalud im je galamiti mnoštvom riječi jer smo mi već čuli Božju Riječ i povjerovali joj. Pobjeda u nogometu Nogomet je igra u kojoj određena momčad ili djevojčad pokušava nadigrati protivničku ekipu. Da bi se pobijedilo u nogometu potrebno je imati dobru ekipu sastavljenu od dobrih pojedinaca, taktiku i želju za pobjedom. Zanimljiva je činjenica da se najintenzivnije igra protiv onih koji su prije početka favorizirani. U srazu s protivnicima koji su znatno slabiji opustimo se ili razbahatimo pa se prečesto događaju neugodna

iznenađenja. Potrebno je stoga biti uvijek na oprezu i stalno napredovati. Svaki nogometaš zna s radošću prihvaćati posebno zahtjevne utakmice. Jer ga se smatra dovoljno dobrim za tako nešto. U kršćanskom životu je kao i u nogometu. Na putu nastojanja da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski, neprestano moramo pobjeđivati sami sebe. Vlastite požude i zle sklonosti, raznorazne napasti i kušnje.

Sl. 47. Dario Šimić

Odjeća postaje tijesna samo onome koji raste. Čim prestanemo rasti zahvati nas zabluda bezbrižnoga življenja. Zato nam se valja radovati poteškoćama u duhovnom rastu. Ne zato što bi one same po sebi bile dobre, nego zato jer su znak da napredujemo. Što smo bolji to nas Zli strastvenije želi otrgnuti od zajedništva s Bogom i čovjekom. Osim vlastitoga napredovanja u mudrosti i milosti, potrebno nam je za pobjedu nad grijehom i smrću sjediniti se s onim koji je pobijedio grijeh i smrt. Kristom smo se obukli i nikakvo zlo nam ne može naškoditi osim ako sa sebe ne strgnemo dostojanstvo otkupljenoga djeteta Božjega. S Kristom se sjedinjujemo sakramentalnim i molitvenim životom. To je naša taktika. To je siguran put do pobjede. Smjerno nasljedovanje Boga, boravak do nogu učiteljevih i svijest da smo hram Duha Svetoga. Ako pomislimo da možemo bez Boga, ako se razbahatimo i uzoholimo, osuđeni smo na propast. Prokockat ćemo već osiguranu pobjedu. 43

TRILJSKI MOST

Sl. 48. Nogometna reprezentacija hrvatskih svećenika s trenerom Ivanom Gudeljom, Raštane, veljača 1996. (Josip Dukić)

Navijači Nogomet je igra koju igraju nogometaši okupljeni u momčadi. No, za vrijeme igre oni nisu sami. Bodre ih i podržavaju njihovi navijači. U presudnim trenucima navijači mogu biti ključni čimbenici uspjeha. Njihovo navijanje snaži momčad i dodatno je motivira za uspjeh. Navijači, dakako, ne dobivaju utakmicu. To čine nogometaši. Ali navijači daju sve od sebe da bi i nogometaši postigli uspjeh dajući sve od sebe. Nogometaši se mogu oglušiti na poticaje koji dolaze s tribina, ali mogu se njima i okoristiti. Nemoguće je zamisliti nogomet bez navijača koji se često nazivaju i dvanaestim igračem. U kršćanskom životu je kao i u nogometu. I u kršćanstvu postoji dvanaesti igrač. Na životnom putu nismo sami nego imamo svoje zagovornike. Imamo one koji su na našoj strani, koji se zauzimaju za nas i mole za nas. Znamo da se uvijek možemo osloniti na njihov zagovor i utjecati im se za pomoć. 44

Osim Isusa Bogočovjeka, koji je jedini posrednik između Boga i ljudi, uvijek možemo računati na majčinsku ljubav Blažene Djevice Marije. Ona je majka koja nas voli i brani. Najvjernija odvjetnica. Svojim primjerom, svojom prisutnošću i molitvama neprestano nas usmjerava Ocu. Na našoj strani su svi anđeli i svi sveti. Nebrojeno mnoštvo koje nas svojim životima uvjerava da je moguće biti kršćanin i da je najmudrije živjeti prema Radosnoj vijesti Isusa Nazarećanina za kojega vjerujemo da je Krist. Sveci su nam očit dokaz kako valja iskoristiti darovano vrijeme i darovane talente. Konačno, na našoj strani su braća i sestre u čiju se molitvu uzdajemo i čija nas blizina snaži da ustrajemo u kršćanskom opredjeljenju. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da smo povjereni jedni drugima. Da smo dužni podržavati jedni druge potpomažući se molitvom i djelima ljubavi. Navijanje se tijekom utakmice nikada ne bi smjelo prekidati. Potrebno je nagrađivati kada dobro ide, ali je još potrebnije krijepiti i osmišljavati kada loše ide.

TRILJSKI MOST

I nikada ne smijemo smetnuti s uma da smo svi mi kršćani istodobno i igrači i navijači. Nogometni „stručnjaci“ Zanimljivo je slušati ljude kako razgovaraju o nogometu. Svi žele ostaviti dojam kako znaju sve i kako su u sve upućeni. Npr. Kad je bilo prošlo svjetsko prvenstvo u Njemačkoj moglo se naslušati kojekakvih detalja. Od toga gdje su smješteni naši nogometaši pa do rezultata prve finalne utakmice prvoga svjetskoga prvenstva. Od imena brazilske reprezentacije iz šezdeset i neke pa do životopisa trenera Trinidada i Tobaga. No, kada se zagrebe malo ispod površine, uočava se da se ne znaju ni neke osnovne stvari. Većina ljudi je neupućena. Ne znaju bitno. Mnogi, čak i ako mogu točno odgovoriti na pitanje, obično zamuckuju kada ih se upita o razlozima radi čega je nešto baš tako. Događa se da od silnoga govora i želje da se impresionira sitnicama, iz vidokruga nestaje nogomet, razlog igre, način igre i njezin smisao. Svjetsko prvenstvo se pretvara u priliku za nošenje dizajniranih dresova s potpisom, razmjenjuju se iskustva vezana uz bojanje lica ili se rezerviraju mjesta na kojima ćemo za vrijeme utakmica piti reklamirano pivo. U kršćanstvu je kao i u nogometu. Budući da je kršćanstvo stoljećima prisutno na ovim našim prostorima, pomišljamo kako o kršćanstvu nemamo što učiti. Ta znamo što se jede na Badnjak i koja se hrana nosi na uskrsni blagoslov. Znamo za što je dobar sv. Antun Padovanski i kada naša župa hodočasti Gospi Sinjskoj. Nije nam, doduše, jasno u čemu je razlika između bezgrešnoga začeća i začeća po Duhu Svetome, ali zato znamo što treba poklanjati za krizmu i koja vrsta riže je najprikladnija za posipanje na vjenčanjima. Od sporednih stvari ne uočavamo bitno. Bavimo se površnostima, a zanemarujemo temeljno. Stoga je potrebno ozbiljno započeti reevangelizaciju, navijestiti Evanđelje onima koji misle da se kršćanstvo genetski prenosi. Potrebno je životom potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Ne može se voljeti Boga kojega se ne poznaje. Ne

može se živjeti po njegovoj Riječi ako nam nije poznata. Niti možemo biti odvažni svjedoci ako nemamo pojma što bismo to trebali svjedočiti. Kršćanstvo je uvjerljivo ako je autentični izričaj intimnog opredjeljenja. A nemoguće je opredijeliti se, ako ne znaš što ti se nudi i na što si pozvan. Nogometna taktika Taktika igranja nogometne utakmice može se, jednostavno rečeno, postaviti na dva načina – defanzivno i ofenzivno. U prvoj varijanti nastojimo ne izgubiti, zatvoreni smo i čuvamo rezultat. Pritom nije važno čuvamo li stečenu prednost ili samo nastojimo da ostane neriješeno. U drugoj varijanti, onoj ofenzivnoj, krećemo u napad i nastojimo, davanjem golova, postići što bolji rezultat. Premda su i jedna i druga varijanta u nogometu dopuštene, više je u duhu nogometa nastupati ofenzivno i otvorenom igrom nastojati postići što više golova. U kršćanstvu je kao i u nogometu. Možemo svoje kršćanstvo živjeti na dva načina. Možemo biti defanzivni kršćani ili pak ofenzivni kršćani. Bog ne traži od nas da prođemo zemljom pazeći da ne sagriješimo štogod, nego očekuje da ćemo, poput Isusa koji je Krist, proći zemljom čineći dobro. Kršćanstvo nije stil života u kojemu je prvotno sačuvati svoj mir, ne ulaziti u sukobe i imati nezaprljane ruke. Kršćanstvo je dinamizam dobrih djela. Kršćanstvo je avantura nepokolebljive zauzetosti za čovječje dostojanstvo. Predugo se smatralo da je dobar kršćanin onaj koji ne čini ništa zla. No, takav čovjek ne čini ništa posebno. Ta dužni smo izbjegavati grijeh i grešne prigode. Istinski kršćanin je onaj koji je usmjeren na dobro i koji, potaknut Božjim nadahnućem i praćen njegovom milošću, prođe zemljom čineći dobro. Kršćanstvo se predugo zaplitalo u defanzivu i nastojanje da se nikome ne zamjeri. A bit kršćanstva je ofenzivna dobrota. Valja nam, poput Krista, proći zemljom čineći dobro. Zato se, danas i uvijek, najviše griješi propustom. Kada ne mislimo dobro, ne govorimo dobro i ne činimo dobro

45

TRILJSKI MOST

Triljske

brazde

Ritam prošlosti u hrvatskoj svakodnevici Željko Rapanić. intervju

Sl. 49. Prof. dr. Željko Rapanić uTrilju (KD Trilj)

Povod za razgovor s povjesničarom i arheologom prof. dr. Željkom Rapanićem njegov je rad za koji je dobio vrijedna priznanja, od kojih izdvajamo dva posljednja: nagradu Don Frane Bulić za životno djelo, koju mu je dodijelilo Hrvatsko arheološko društvo 2007. godine i Nagradu grada Splita, također za životno djelo, koju je primio 2008. godine. Željko Rapanić rođen je u Splitu 1932. gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij povijesti umjetnosti i povijesti 1956. godine. Na istom sveučilištu doktorirao je 1982. godine. Bio je ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, pa ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a od 1994. godine do umirovljenja radio je u Institutu za arheologiju u Zagrebu. Predavao je povijest umjetnosti ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na više poslijediplomskih studija. Bio je 46

predsjednik Hrvatskog arheološkog društva od 1973. – 1980. godine i urednik mnogih časopisa i knjiga. Profesor Rapanić se pretežno bavi ranim srednjim vijekom, kasnom antikom i starokršćanskim razdobljem. Vodio je nekoliko arheoloških istraživanja i sudjelovao na tridesetak znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Rezultate svoga rada objavio je u više od dvije stotine znanstvenih, stručnih i preglednih radova, te u brojnim člancima i esejima u dnevnome tisku. Autor je četiri knjige: Predromaničko doba u Dalmaciji (Split, 1987.), Baština na dlanu (Split, 2000.), Solin. Grad i spomenici (Solin, 2001.), Split. Od carske palače do srednjovjekovne općine (Split, 2007.) i suautor u isto toliko knjiga. Živi i djeluje u Splitu.

Koji su učitelji i profesori ponajviše utjecali na Vaš životni put? Na studiju i kad sam počeo raditi u Arheološkom muzeju u Splitu, svršetkom pedesetih godina, trebalo se pripremiti i biti svjež da se sluša one koji su pričali: naprimjer, profesore Milana Preloga, pa moga prvoga ravnatelja Branimira Gabričevića, pa Matu Suića i, dakako, mnoge druge. Svaki je od njih na svoj način privlačio. Oni su, znalci, bili skromni u svome veliku znanju, duhoviti ljudi, spremni uvijek pomoći, savjetovati, poučiti. Danas su mnogi neznalci hvalisavi u svome nikakvome. No, zato se rado kite cvijećem. Upravo su oni prvi i njima slični, usmjerili moj put. Arheologija je danas, kao i mnoge humanističke znanosti, u prilično nezavidnu položaju: mlađima uvelike nedostaje klasičnoga i tzv. općeg obrazovanja. Nazovemo li je strukom, disciplinom ili znanošću, svejedno, činjenica je da u njoj ima sve manje “autoriteta”, moćnih i temeljitih znalaca. Je li tome razlog škola i školovanje, od srednjega, gdje se ne nauči dovoljno, do visokoga, gdje se nauči malo, jer se nema gdje nasaditi ili navrći ono što bi trebalo, ne bih znao odgovoriti. Iz vlastita iskustva predavanja na fakultetu i na poslijediplomskim studijima i još mnogo više uredničkoga, mogu ustvrditi da nedostaje predznanja koje bi se postupno, s mnogo truda, pretvaralo u pravo znanje. Tome svjedoče i diplomski radovi, i magisteriji, pa i doktorati. Dakako, i članci koji se predaju za tiskanje. Od 1957. godine radili ste u Arheološkom muzeju u Splitu kojemu ste bili ravnatelj od 1971. do 1980. godine. Čega se iz tih dana rado prisjećate?

TRILJSKI MOST

Prisjećam se prvih godina i kolegijalne atmosfere i prijateljskih odnosa koji su vladali u kolektivu. Ravnatelja Gabričevića, kustosa Mladena Nikolancija i Ivana Marovića, bibliotekarke Nede Anzulović, stručnih radnika Tonča Ercegovića, Šime Eterovića, Josipa Horkića. Uz njih i Cvite Fiskovića, Ksenije Ciccarelli, Davora Domančića iz tadašnjeg Konzervatorskog zavoda za Dalmaciju s kojima smo neko vrijeme dijelili prostor u zgradi Muzeja. Dakako, i svih mlađih koji su poslije došli u Muzej: Nenada Cambija, Branka Kirigina, Emilija Marina i još mnogih. Nije bilo ni zavisti niti međusobnog ogovaranja. Kako vidite probleme suvremene arheologije u Hrvatskoj koji se, čini nam se, kojiput očituju i u tretiranju baštine samo kao starog pa stoga vrijednog predmeta, a ne kao kulturne i duhovne vrijednosti. Dalmatinsko područje – nije to što kažem nikakva novost – prebogato je vrlo vrijednim spomenicima. Pa kad se tome “zemaljskome” već otkrivenome bogatstvu, doda ono što se pronalazi pod morem uz surovost vremena u kojemu živimo, onda se problemi množe. Spomenici su, to je nepobitna istina, za vrlo bogata i civilizirana, sređena društva. Isto je tako očito da su i prošlost, baština neke sredine, osuđeni na komercijalizaciju. Što se događa sa splitskim Perstilom, što s dubrovačkim Stradunom? Vrlo se često, nadalje, smetne s uma da je objavljivanje rezultata istraživanja ili proučavanja za stolom uz neko štivo, dakle, neka knjiga ili časopis, temeljno oruđe i povjesničara i arheologa. Nalaz, naime, nije važno samo otkopati, treba ga i stručno interpretirati pa objelodaniti. Samo otkriće vrlo je često posljedica posve sretnih okolnosti, prava obrada nalaza, pak, rezultat je osobnoga znanja i umješnosti. Koliko je vrijednih nalaza u nas još neobjelodanjeno! Nekoliko godina ste radili kao predavač u Zagrebu i Splitu. Koliko Vam je taj posao pomogao u daljnjem napredovanju? Otvorio je nove smjerove razmišljanja i perspektive zaključivanja. Hrvatska “povijest” stoji u dvojbi između egzaktnosti, koju pretpostavlja i uvjetuje znanost, i želje koju pobuđuje rodoljublje. Slično je bilo potkraj prošloga stoljeća kad se formiralo nacionalno biće i

slutila hrvatska državnost. Zaista je smiješno tko se sve danas proglašava povjesničarom: svatko koji piše o nečemu što je bilo ili što se jednom dogodilo! Naravno, pri tome se ne služe nijednom od historiografskih metoda, prije svega objektivnom procjenom i provjerom pa zatim interpretacijom izvora. Zaključak koji je neutemeljen ne pridonosi nacionalnoj vrijednosti, biću, ugledu. Naprotiv, može samo štetiti. Zaboravlja se često da činjenicama o našoj prošlosti, tim istim izvorima, raspolažu i svjetski stručnjaci koji se ipak služe znanstvenim metodama. Kako, na primjer, povjerovati bizantskome caru iz 10. stoljeća koji piše o hrvatskoj vojsci od sto tisuća pješaka i šezdeset tisuća konjanika, kad bi samo za jednokratno potkivanje tolikih konjâ trebalo šezdesetak tona željeza, a o oružju za konjanike i hrani za konje (ljude izostavimo, kao i obično u takvim prosudbama) da i ne govorimo. Ili o datumima koji se osloncem na takve nepouzdane historiografske premise, slave i proglašavaju praznicima i blagdanima? Na sve to običavam reći: avaj! Što Vas je navelo da dio svojih radova posvetite životu i radu don Lovre Katića i don Frane Bulića? Uza Solin, a onda i uza Salonu kao spomenički i povijesni prostor, povezuju me dva svećenika, dvije izuzetne ličnosti. To su don Lovre Katić i dodat ću još jednoga uz Bulića naznačena u vašemu pitanju, don Miro Jovanović. Don Lovre Katić, naime, odlaskom u mirovinu omogućio mi je da se 1957. godine zaposlim kao kustos pripravnik u Arheološkom muzeju u Splitu, a don Miro Jovanović tijekom višegodišnje suradnje postao mi je iskreni i pravi, nezaboravni prijatelj. Katić je uvijek bio spreman pričati, poučiti, upozoriti, a od don Mira sam naučio komunicirati i surađivati sa Solinjanima. Zato smijem reći da u tome gradu ima danas ljudi koje poštujem i koji mene poštuju. Na žalost, sve ih je manje! Iz takvih lijepih premisa nastajao je i moj odnos prema solinskoj (salonitanskoj) spomeničkoj baštini koju sam postupno upoznavao. Pokazalo se u praksi da ju se može cijeniti onoliko, koliko korespondira sa živim ljudima i koliko ih ona može privući i misaono angažirati. Bez takva odnosa, u to sam se više puta i na mnogim mjestima uvjerio, nema čuvanja spomenika. Oni mogu opstati samo u pravu suglasju s ljudima koji 47

TRILJSKI MOST

ih razumiju i cijene. Što se tiče don Frane Bulića reći ću samo ovo: tko se može usuditi i riječ napisati o Saloni, a da ne spomene Bulića? Najnovija Vaša knjiga “Split. Od carske palače do srednjovjekovne općine” nastala je na esejima objavljenim u “Slobodnoj Dalmaciji” od kraja 1989. do početka 1990. Upravo iz povezanosti sa Solinom – Salonom nastao je moj interes za tim gradom kao urbanističkom činjenicom i njegova povezanost s početcima i nastankom Splita. U vrijeme što ste ga spomenuli u pitanju, pojavila se u tadašnjem Turističkom savezu grada inicijativa da se obilježi 1700 godina Splita. Tada sam u uglednome Forumu Slobodne, što ga je uređivao također ugledni novinar i književnik Bože V. Žigo, objavio osam eseja o počecima grada. Od tada sadržaj je u kućnoj radionici, za stolom, bujao kao tijesto u vrijedne domaćice i tijekom gotovo dvadeset godina dorastao do knjige. Kažu da je “ukusna”. Najstariji arheološki časopis u Hrvatskoj i šire “Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku” ove godine slavi 130. godina postojanja. Kao dugogodišnji urednik časopisa i autor u njemu i o njemu brojnih radova, kako procjenjujete njegovu ulogu u znanosti nekad i danas? Vrlo se često smetne s uma, već sam kazao, da je objavljivanje rezultata stručnih i znanstvenih proučavanja i istraživanja, dakle, neka knjiga ili časopis pun članaka i rasprava, temeljno oruđe i oružje i povjesničara i arheologa. Za to, osim osobne spremnosti, treba i knjigâ. Bez njih se u ovim strukama ne može, kao što ni građevinsko poduzeće ne može bez strojeva. Postoji, međutim, čudna razlika! Za takvo poduzeće ili za bolnicu, na primjer, svi se zalažu da se ono potrebno nabavi, u ovim strukama to je prepušteno slučaju, zgodi, osobi i maru pojedinca koji često sam kupuje i na razne načine pribavlja literaturu. Časopis uvijek valja usmjeravati, voditi, birati suradnike, tekstove. To je danas vrlo težak posao. Loša je “sirovina”, često kao China shop. Na poziv Kulturnog društva Trilj 14. listopada 2006. zajedno s dr. Antom Miloševićem i akademikom 48

Nenadom Cambijem dali ste doprinos obilježavanju desete obljetnice smrti Branimira Gabričevića, jednog od najuglednijih hrvatskih arheologa čiji su korijeni u Gardunu, nekadašnjem Tiluriju. Bio je to jedan od rijetkih – ako ne i jedini – spomen na profesora Gabričevića u Hrvatskoj. Još jednom Vam zahvaljujem na tom sudjelovanju uz pitanje, nije li Gabričević zaslužio nešto više? O tome samo jedna rečenica: svakako da jest, mnogo, mnogo više, a s time će se složiti svi koji su ga poznavali. Uz rad na istraživanju prošlosti javnosti je poznata i Vaša ljubav prema glazbi. Štoviše, osjećaj za ritam u tekstu je nešto po čemu ste prepoznatljivi. Otkud te poveznice? Hvala na komplimentu koji mi osobito godi. Glazba i jezik su dva područja koja me odavna intenzivno privlače. Za oboje zahvaljujem roditeljima: ocu Jerku, profesoru hrvatskog i latinskog jezika, i majci Mariji za učenje klavira i pohađanje muzičke škole. Nisam ih uvijek dokraja slušao. I glazba i jezik bez preglednosti i jasnoće izraza/izričaja, bez osjećanja tona/zvuka i ritma, odnosno razumijevanja svake riječi i njezina značenja, te prava, točna naglaska, ne mogu opstojati. Kako se na taj način iskazuje i vlastita misao, tome dvome trebalo bi poklanjati znatnu pažnju. Iskazana misao mora biti jasno napisana da bi čitatelju bila lako prihvatljiva. Danas tih značajki nema, ni u dnevnome tisku, niti u mnogim drugim poljima pisanja i slaganja vlastitih misli. Loše je za pisca kad mu rečenicu treba dva puta pročitati da bi ju se razumjelo. Strašno je, pak, naglašavanje žive riječi u govornika (čitača ili komentatora) na Hrvatskome radiju ili Hrvatskoj televiziji. I nitko ništa o tome. Ni riječi stručnjaka. A moglo bi se pisati rasprave i doktorate o toliku neznanju i nepoznavanju vlastita jezika. Za dugogodišnji rad Hrvatsko arheološko društvo Vam je 2007. dodijelilo nagradu za životno djelo “Don Frane Bulić”. Kao poznavatelj i poštovatelj don Franina rada i kao dugogodišnji predsjednik Hrvatskog arheološkog društva (1973. - 1980.), te urednik osam godišnjih izdanja HAD-a, zasigurno ste rado primili tu nagradu.

TRILJSKI MOST

Ponovit ću ono, što sam kazao kad mi je bila dodijeljena nagrada za životno djelo toga društva, riječi koje su načelo moga života i rada. Sam čovjek može napraviti mnogo, i dobrog i lošeg, međutim, radeći i družeći se, surađujući i slušajući, poštujući tuđe mišljenje, uvjerenja i stavove, može mnogo, mnogo više. Tada ima i svojevrstan oslonac i koristan korektiv. Sretan je, pak, čovjek kad uvidi da nije neophodan, da se može i bez njega. Nesretan bi morao biti, ako vjeruje da je nezamjenljiv, da bi bez njega svijet bio siromašniji, da su svako njegovo djelo i riječ zadužili zajednicu, čak državu. Ovih drugih, čini mi se, ima sve više i više, posvuda ih je, s njima se svakodnevno susrećemo, oni prvi pomalo odumiru. Neka mi još bude dopušteno, jer je to, vjerujem, uvijek korisno, poslužiti se riječima starih i učiti od minulih vremena, iz knjigâ, a ne samo putem interneta. Zato ću opet spomenuti ono što je sv. Jeronim, špotajući sv. Augustina, napisao u pismu koje mu je uputio poslije jedne njihove međusobne rasprave, danas bi se kazalo: izložio je Jeronim “ispravak netočnog navoda”. Njegovu rečenicu iz Epistola CII (sastavljena je oko 402/3. godine), u prijevodu ću samo malo parafrazirati. Ona na latinskome glasi: Nos nostra habuimus tempora, et cucurrimus quantum potuimus: nunc te currente et longa spatia transmitente, nobis debetur otium. Evo i prijevoda: “Mi imasmo svoje vrijeme i trčasmo koliko mogasmo; sada kad vi trčite i svladavate duge – usudio bih se reći beskrajne pute znanosti – meni pripada slatka mirovina”. No, koliko je, pak, mirovina slatka, dokučit ćete, dragi čitatelji, kad je se domognete! (Razgovarao: Josip Dukić)

Rimski bodež s tauširanim koricama iz korita Cetine u Trilju Ante Milošević Rado se svaki put odazovem pozivu da za Triljski most složim po koju sličicu o arheološkoj baštini triljskoga kraja. Radim to s osobitim žarom jer je riječ

o vrlo važnome prostoru o kojemu malo znamo i kojega u tom smislu tek treba početi istraživati, a isto tako i sa sjetom budući da je to područje koje je danas u Hrvatskoj možda i najugroženije jer se nezaustavljivo i nekontrolirano prekopava i otuđuju mu se spomenici. A to rade uglavnom pojedinci iz Trilja i okolice. Neki od njih se i javno hvale takvom djelatnošću. Takvo stanje, dakako, za arheologiju nije povoljno, a čini nam se da bi se i triljski muzej na tome morao više angažirati jer bi mu, zbog nastalih okolnosti, najvažnija zadaća morala biti upravo funkcija baštinskoga štita. Ne bi pri tome trebalo smetnuti s uma niti opću činjenicu da je počélo svake muzejske djelatnosti, a pogotovu novoutemeljene, najprije raznovrsni terenski rad i spoznaja o spomenicima, zatim njihova obrada i čuvanje, a tek potom i sve drugo što iz toga proizlazi. Trebalo bi, stoga, više napraviti na uspostavi boljeg terenskog nadzora jer, koliko čujemo, nije više ugroženo samo nalazište u koritu Cetine, nego i ona na okolnim brdima, gdje se, u svrhu osobnog materijalnog probitka, neovlašteno obavljaju i iskopavanja. “Korist”, i to samo trenutnu, od toga imaju samo oni koji se bave takvim nedozvoljenim aktivnostima, a dugoročnu štetu svi jer triljski kraj ostaje bez svojih spomenika i muzej bez fonda koji mu je jedini osigurač opstanka, a time i napretka. Nama je, dok smo radili u Muzeju Cetinske krajine u Sinju, pošlo za rukom, i to u ratnim godinama, prikupiti relativno velik broj takvih predmeta, poglavito iz korita Cetine kod Trilja. Neki od njih nedavno su, kao važan zasebni blok, bili pokazani i na izložbi Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja u Zagrebu. Za sve nas je danas velika šteta da nadležni nisu omogućili tu izložbu kao cjelinu prenijeti u Split ili negdje drugdje u Dalmaciju, jer bi se tim činom sigurno doprinijelo i boljoj brizi za spomenike, i to baš na prostoru iz kojega je “zagrebačka” izložba i proistekla, a on danas, rekli smo, trpi zbog znatne nebrige. Spomenuti fond u sinjskom muzeju, osim po količini spomenika, važan je i stoga jer je danas jedini koji “arheološku kolekciju Trilja” kako-tako predstavlja javnosti i na osnovu koje se može, makar i fragilno, sagledati njegovu stariju prošlost. Iz sadržaja toga fonda je i tema koju smo odabrali za ovogodišnji Triljski most. Pri našem izboru vodili smo se time, da i ovaj put, kao 49

TRILJSKI MOST

i prijašnjih godina, priopćimo o nečemu što ima veću kulturno-povijesnu vrijednost i nadilazi regionalne okvire jer se tako može bolje i uspješnije utjecati na savjest i osjećaje, pa i na odgovornost onih koji su lokalno na prvoj crti obrane triljske baštine. Jedna od takvih tema je i rimski bodež (pugio) kojemu nedostaje dio vrha korica i oštrice, a koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pronađen u koritu Cetine, na predjelu Mali Drinić koji je uzvodno od mosta u Trilju. Danas se nalazi u Muzeju Cetinske krajine u Sinju (inv. br. 5103). U trenutku nalaza bio je gotovo neprepoznatljivog prvotnog oblika jer su na njemu bile različite i obilne kalcifikatne nakupine (sl. 1). Ipak, dalo se naslutiti da je riječ o rimskom bodežu, a moglo se pretpostaviti da ima i sačuvan dio korica. Tada još nismo znali za raskošne ukrase na njima. Želeći mu, zbog naših pretpostavki, omogućiti najbolju zaštitu, najbolju bolnicu, reklo bi se, našli smo načina da to obavimo u najpoznatoj takvoj radionici u svijetu, onoj u Mainzu u Njemačkoj, koja djeluje pri RömischGermanischen Zentralmuseums-u. Dobrotom tadašnjeg njezinog ravnatelja, prof. dr. Marcusa Egga, konzervacija bodeža napravljena je na najbolji mogući način, i to bez ikakve naknade. Uz njega još je konzervirano i petnaest drugih brončanih predmeta, uglavnom dijelova opreme ilirskih vojnika, također iz korita Cetine kod Trilja. Kad smo u jednoj prilici telefonom dogovarali naš odlazak u Mainz da bismo vidjeli kako teče postupak, dr. Egg nas je obavijestio da se bodež tijekom konzervacije uglavnom raspao i da je od korica malo što ostalo. A želio je zapravo samo dodatno doprinijeti našem ushićenju kad ga vidimo uređena, u ćemu je potpuno uspio. Nakon provedenoga zahvata ukazao se zaista lijep, vrlo dobro sačuvan primjerak bodeža iz naoružanja rimskoga vojnika. Oštečen mu je samo vrh koji je davno bio slomljen i izgubljen (sl. 2). Korice su mu ukrašene trima pravokutnim i jednim trokutastim poljem na kojima su ukrasi od tauširane srebrne i brončane žice (sl. 3). Unutar svakoga je jedan veći ili tri manja kruga s jednom ili tri kuglice. Sa strana bodež ima sistem za vješanje o pojas koji se sastoji od dvije ušice s alkom. Za koricu su učvršćene trima polukuglastim zakovicama u sredini kojih su ispune od crvene staklene paste. Nakrsnica je također na krajevima s prednje strane učvršćena 50

takvim zakovicama. Rukohvat ima uobičajeno eliptično proširenje po sredini i polukružnu jabučicu. Cijeli je ukrašen utisnutom srebrnom i brončanom žicom koja je složena u linearniji ornamentalni sustav nego onaj na koricama. Eliptično izbočenje na rukohvatu ima jednu kuglicu sa staklenom pastom, a jabučica na prednjoj strani dvije i na gornjoj tri. Po sredini jabučice s prednje strane još je i u mesingu tauširani motiv trozuba. Stražnja strana mu nije ukrašena. Oštrica i rukohvat su od željeza, a korice drvene, obložene crnom kožom. Ukupna dužina mu je 27,3 cm, od čega na rukohvat otpada 10 cm. Širina štitnika za ruku (nakrsnice) je 7 cm, a debljina 1,6 cm. Najveća širina korica je 5,6 cm. U europskoj arheološkoj znanosti prisutno je nekoliko temeljnih rasprava koje analitički obrađuju ovakve bodeže (lat. pugiones) kao dio naoružanja rimskih vojnika (G. Webster 1985; I. R. Scot 1985; J. Obmann 2000; M. Feugère 2002; M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006.), a odnedavno je i hrvatska stručna literatura dobila studiju koja obrađuje tu temu (I. Radman Livaja 2004). No, ta je u izboru nalaza ograničena samo na fundus koji se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. O nalazu bodeža iz Trilja mi smo arheološku javnost prvi put izvijestili prije desetak godina (A. Milošević 1999), a potom još dva puta informativno (A. Milošević 2003; A. Milošević 2007.). U ovom našem prilogu koji će ukrašeni rimski bodež iz Cetine pokušati stilski i kronološki odrediti, uglavnom smo se služili dostignućima Iana R. Scota i Jürgena Obmanna jer držimo da su njihove studije do sada najviše doprinijele istraživanju ove problematike. Osim toga, za našu prigodu su prikladne i zato jer ih analiziraju uglavnom prema ukrašenosti korica, a ne, kako je najčešće, po obliku oštrice i obliku rukohvata. Mi, naime, ne znamo kakvu oštricu ima naš bodež jer bi “radoznalost” da je vidimo sigurno znatno naštetila koricama, pa se od toga odustalo. Vjerojatno je da nije bitno različita od one koju ima primjerak koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Splitu (sl. 4/1, inv. br. H-6007), a koji prema obliku rukohvata okvirno pripada vremenu ranoga principata (od 60. god. pr. Kr. pa do 160. god. po Kr.). Tomu se, na žalost, ne zna mjesto nalaza. U dalmatinskim muzejima čuva se još jedan sličan bodež. Prema tipološkim osobinama nakrsnice čini se da je taj

TRILJSKI MOST

nešto mlađi i da pripada oblicima kakvi su se uobičajili kod rimskih vojnika tijekom antoninskog razdoblja i u 3. stoljeću (sl. 4/2). Danas se nalazi u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Ni za njega ne znamo gdje je nađen, a kako je u muzej dospio dok je on još bio u Kninu, realno je pretpostaviti da je iz Burnuma (danas Ivoševci kod Kistanja), gdje se nalazio važan vojni logor iz kojega je L. Marun, tadašnji voditelj muzeja, pribavio velik broj rimskih starina. Njemu je tipološki vrlo blizak i primjerak iz Lokvičića kod Imotskoga koji je pronađen početkom 20. stoljeća i tada nabavljen za Zemaljski muzej u Sarajevu gdje se i danas nalazi (Antička zbirka, inv. br. 863). Prema nekim obavijestima, u Trilju se u privatnom vlasništvu nalazi još jedan dobro sačuvan sličan bodež, navodno, također s ukrašenim koricama. Ovo bi ujedno bili i svi nama poznati nalazi rimskih bodeža s područja današnje srednje Dalmacije. Tako mali broj do sada pronađenih primjeraka je neobičan budući da znamo da su na tome prostoru u rimsko doba, osim manjih vojnih postaja (npr. na Osiniumu – današnjem Sinju i Andetriumu – današnjem Muću) bila i dva velika vojna logora, Tilurium na Gardunu i spomenuti Burnum kod Kistanja. Na njima su, po svoj prilici tijekom prve polovice 1. stoljeća, boravile VII. i XI. legija, a poslije i manje pomoćne jedinice. Nasuprot prostorima današnje Hrvatske gdje ih je do sada pronađeno tek 11, rimski bodeži na području europskoga dijela nekadašnjeg Rimskog carstva znatno su brojniji (poznato ih je preko preko 130), posebno na teritoriju današnje Njemačke, uz Rajnu, te u Engleskoj (sl. 5). Takav raspored nalaza ondje je razumljiv jer je u tim dijelovima granica (limes) Carstva bila najčvršća i vrlo dugo se održavala nepromijenjena. Ipak, bodeža kao što je naš, koji imaju korice ukrašene tauširanjem, pronađeno je tek dvadestak (sl. 6). Uz to bodež iz korita Cetine u Trilju za sada je jedini takav nalaz iz Hrvatske. Dva slična iz rijeke Kupe u Sisku, koji su nedavno ponovo predstavljeni u stručnoj literaturi, imaju sličan osnovni oblik oštrice i rukohvata, ali drugačiji način ukrašavanja korica (I. Radman Livaja 2004, sl. 8, 9). Općenito se drži da bodeži ovoga oblika nisu mogli biti glavno oružje vojnika jer su za tu funkciju, zbog širine oštrice, prilično nepodesni, posebno u ratnom srazu pješaka koji su bili dodatno zaštićeni različitim,

posebno žičanim vrstama oklopa. Pretpostavlja se zbog toga da ih najprije treba objašnjavati kao statusno, odnosno vojno-hijerarhijsko obilježje koje i nije bio dostupno svakom vojniku, a česta raskošna ukrašenost njihovoga rukohvata i korica takvo mišljenje dobro podržava (o tome: M. Feugère 2002, str. 126-127; M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str. 83-88). Takvu pretpostavku svakako potvrđuju i brojni prikazi visokih vojnih časnika na nadgrobnim spomenicima kojima o pojasu s lijeve strane visi upravo ovakav ukrašeni bodež (sl. 7, usp. M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str. 254-258, sl. 150). Kao oblik bojnoga noža, ovakve bodeže široke dvosjekle oštrice “plamenastog” oblika rimska je vojska upotrebljavala od druge polovice 2. stoljeća pr. Kr. kada ga je preuzela od naroda na Iberskom (Pirinejskom) poluotoku tijekom dugotrajnih tamošnjih ratova (M. Feugère 2002, str. 126). Nakon toga vrlo brzo ulazi u široku upotrebu pa ga već kroz 1. st. pr. Kr. nalazimo kao vrlo često naoružanje u rimskoj vojsci (M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str. 56-57). Zanimljiv je i podatak da je upravo ovakvim bodežima u uroti 44. god. pr. Kr. bio ubijen i Gaj Julije, što je razvidno iz činjenice da su dva takva primjerka prikazana i na komemorativnom denaru kojega su 43/42. god. pr. Kr. dali iskovati L. Pletorije Cestijan i M. Junije Brut, jedan od urotnika koji je “presudio” Cezaru (sl. 8, usp. M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, str. 56, sl. 9/2, J. Obmann 2000, str. 16, sl. 1). Tijekom upotrebe u kasnijim stoljećima vrlo malo je mijenjao svoj osnovni oblik, pa primjerci kakvi su bili u antoninskom razdoblju i potom dočekali kraj 3. stoljeća (takav je i onaj iz zbirke Muzeja HAS, sl. 3), iako nešto povećani, izgledaju vrlo slično. Zbog toga je, ukoliko nije riječ o kronološki određenim nalazima, zahtjevno složiti njihovu tipologiju jer se primjerci međusobno razlikuju tek u detaljima (sl. 9). Dvije su sadržajnije tipologije takvih bodeža koje je predložila suvremena arheološka znanost. Mi ih ovdje, dakako, nećemo cjelovito obrazlagati, nego tek u detalju, da bismo mogli vremenski odrediti primjerak našeg bodeža iz Cetine. Prema tipologiji I. R. Scota iz 1985. godine, nalaz iz Cetine pripadao bi tipu B i to prvoj grupi unutar toga tipa koju karakterizira tauširanje srebrom. Scot pretpostavlja da su takvi bodeži s manjim modifikacijama u upotrebi bili do 51

TRILJSKI MOST

druge polovice 1. stoljeća (I. R. Scot 1985, str. 168-173). Drugu tipologiju složio je J. Obmann, koji je studirajući ukrase na koricama uspio razlučiti četiri osnovne grupe. Korice bodeža iz Cetine pripadaju grupi 3 u okviru njegovoga tipa Vindonissa (J. Obamnn, 2000, str. 9) koji je karakterističan za tiberijansko i ranoflavijevsko doba. Primjerak iz Oberammergau-a u Njemačkoj oblikom, veličinom i načinom ukrašavanja kožnih korica vrlo je sličan našem primjerku iz Trilja (usp. J. Obmann 2000, str. 9, T. 14/D23; M. C. Bishop – J. C. N. Coulston 2006, T. 1). Uvažavajući, dakle, ova kronološko-tipološka razvrstavanja rimskih vojnih bodeža dvojice europskih arheologa, nalaz iz Cetine moguće je približno datirati u raspon od zadnje polovice 1. st. pr. Kr., pa do prve polovice 1. st. po. Kr. Ako, pak, unutar toga vremenskog raspona pokušamo prepoznati stvarne povijesne prilike u kojima je naš bodež mogao dospjeti u Cetinu, naći ćemo ih u vremnu kada je VII. legija imala svoj glavni tabor na Gardunu. No, ni podaci o tome nisu usuglašeni. Većinom se pretpostavlja da je njezin dolazak u Dalmaciju posljedica sloma ustanka dvaju Batona 9. godine, nakon čega je trebalo osiguravati obnovu i pacifikaciju nove provincije. Ima, međutim, i povijesničara koji razložno dokazuju i misle da je ona u Dalmaciju mogla doći i prije te godine, već u predzadnjem desetljeću 1. st. pr. Kr. Ni godina kada je VII. legija napustila logor na Tiluriumu nije pouzdano utvrđena. Pretpostavlja se da se to dobodilo 45., 58. ili 61. godine kada je premještena u Viminacium u Meziji, a to je današnji Kostolac na Dunavu u Srbiji (M. Zaninović 1984.). Prije smo prenijeli mišljenje prema kojemu su ovako ukrašeni bodeži najvjerojatnije pripadali višim časnicima u rimskoj vojsci. Sedma legija (Legia VII. Claudia pia fidelis) svakako je najelitnija vojna postrojba koja je duže vrijeme boravila na području današnjega Trilja, pa je logično pretpostaviti da je naš bodež pripadao nekom od njezinih zapovjednika. Zanimljive su i okolnosti njegovoga nalaza. On je, kako smo rekli, nađen u koritu Cetine, uzvodno od Trilja, na položaju Mali Drinić, gdje je u prošlosti bio prijelaz (gâz) preko rijeke i gdje je zbog toga preostala velika količina raznovrsnih predmeta iz raznih razdoblja prošlosti. Također je poznato da je jedan od glavnih zadataka legije, osim održavanja mira 52

u novoosnovanoj provinciji, bio i izgradnja njezinih glavnih infrastrukturnih objekata. Most u današnjem Trilju (ant. Pons Tiluri) u tome je svakako imao prioritet i vjerojatno je nakon izgradnje logora bio prvi objekt koji je legija podigla. Budući da je, rekli smo, bodež nađen u rijeci na mjestu gdje ju se moglo pregaziti, nameće se kao logična vjerojatnost da je on bio izgubljen u vrijeme dok most još nije bio izgrađen jer bi se u protivnom vojnik koji ga je nosio koristio tom povoljnijom mogućnošću prijelaza. Takvo nam razmišljanje dopušta prilično suženje vremenskog raspona u kojemu je bodež mogao biti u upotrebi. Ako uvažimo sve pretpostavke o vremenu dolaska legije u Dalmaciju, onda ga je realno datirati u vremenski okvir između 15. god. pr. Kr. i 10. god. po Kr. Ovakvu našu pretpostavku mogu poduprijeti i još neki brončani ranorimski nalazi s istoga položaja (sl. 10), od kojih su neki također bili i dio uobičajene vojne opreme rimskih legionara, a čija vrijednost nije bila zanemariva da bi onoga tko ju je izgubio u rijeci ostavila ravnodušnim. Riječ je o vojničkoj zdjeli (trulla), te amfori i cjediljki. I ovi predmeti, dakle, svjedoče intenzivni promet preko rijeke u vrijeme prije izgradnje mosta, a da je to uistinu bilo tako potvrđuje i činjenica da u rijeci na prijelazu Mali Drinić, nakon tih, nedostaju mlađi arftefakti iz rimskoga doba sve do kraja 4. ili početka 5. stoljeća, dakle kroz ono vrijeme kroz koje je Pons Tiluri bio u funkciji. Naime, prvi nalaz koji kronološki slijedi ovdje navedene ranorimske predmete jest vrećica s 15 brončanih novaca cara Honorija (393.-423.) koja je također nađena na Malom Driniću (sl. 11). Brojniji kasnoantički predmeti koji na spomenutome gâzu vremenski slijede Honorijeve novce upućuju na pretpostavku da je tada taj dio korita rijeke ponovo važan prometni punkt, kao i na to da se u to doba stari drveni most vjerojatno više nije upotrebljavao (o tome usp. u: A. Milošević 2003; A. Milošević 2005).

TRILJSKI MOST

Ilustracije:

Sl. 50. Bodež iz korita Cetine kod Trilja prije restauracije. (Živko Bačić)

Sl. 52. Ukrašeni rukohvat i korice bodeža iz Cetine kod Trilja.

Sl. 51. Bodež iz korita Cetine kod Trilja nakon restauracije (Zoran Alajbeg )

Sl. 53. Rimski bodež iz Dalmacije: 53

TRILJSKI MOST 1. Arheološki muzej u Splitu. Na rukohvatu mu je sačuvana željezna obloga s prednje i stražnje strane, te brončani okov po boku. Na oštrici ima dvije urezane linije. Ukupna dužina mu je 27,5 cm, od čega na rukohvat otpada 10,2 cm. Širina nakrsnice je 5,5 cm, a sječiva na najširem dijelu 5,2 cm. (Fototeka Arheološkog muzeja u Splitu) 2. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Na rukohvatu s prednje i stražnje strane ima djelomično sačuvane željezne obloge, a na oštrici po sredini jedno rebro. Ukupno je dugačak 35 cm, od čega na rukohvat otpada 10,1 cm. Širina nakrsnice mu je 8,4 cm, a najveća širina sječiva 7,3 cm. (Zoran Alajbeg )

C. N. Coulstonu). Na slici je zanimljiv posljednji u nizu jer je riječ o vojnom časniku Annaiusu Daverzusu koji je, kao pripadnik IV. Delmatske kohorte, bio porijeklom iz naših krajeva. Spomenik mu je u nađen u mjestu Bingerbrück u Njemačkoj.

Sl. 57. Prikaz dvaju bodeža na komemorativnom denaru iz 43/42. god. pr. Kr. (prema: M. C. Bishopu i J. C. N. Coulstonu).

Sl. 54. Rasprostranjenost nalaza vojničkih bodeža u europskome dijelu Rimskoga carstva: • 1-2 primjerka,  3-4 primjerka, ■ više od 5 primjeraka (prema: J. Obmannu).

Sl. 55. Rasprostranjenost nalaza rimskih vojničkih bodeža u europskom dijelu Rimskoga carstva koji su tipološki srodni nalazu iz korita Cetine kod Trilja

Sl. 56. Bodeži o desnom boku rimskih legionara (1 i 2) i pripadnika pomoćnih četa (3 i 4) prikazani na nadgrobnim spomenicima (prema: M. C. Bishopu i J. 54

Sl. 58. Primjerci bodeža razvrstani po razdobljima: 1-5. republikanski period, 6-10. bodeži ranoga principata, 11-15. bodeži 3. stoljeća (prema: M. C. Bishopu i J. C. N. Coulstonu).

TRILJSKI MOST

·

·

·

· Sl. 59. Ranorimsko brončano posuđe iz korita rijeke Cetine uzvodno od Trilja, danas u Muzeju Cetinske krajine u Sinju: 1. Zdjela (trulla) iz opreme rimskog legionara, inv. br. B 919, promjer recipijenta 16 cm, visina 9,5 cm, dužina drške 14,5 cm. 2. Brončana amfora, inv. br. B 916, visina 36,3 cm, promjer trbuha 23,7 cm, promjer otvora i dna 11,9 cm. 3. Brončana cijediljka, inv. br. B 918, promjer recipijenta 9,3 cm, visina 4,8 cm, dužina drške 16 cm. (Zoran Alajbeg )

·

·

povijest Cetine. (doktorska disertacija), Zadar, 2005. A. MILOŠEVIĆ, Gramatika prostora uz rijeku Cetinu, u: Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, Zagreb, 2007, str. 95-113. J. OBMANN, Studien zu römischen Dolchscheiden des 1. Jahrhunderts n.Chr. Archäologische Zeugnisse und bildliche überlieferung, Leudorf, 2000. I. RADMAN LIVAJA, Militaria Sisciensia. Nalazi vojne opreme iz Siska u fundusu Arheološkoga muzeja u Zagrebu, Zagreb, 2004. I. R. SCOT, First Century Military Daggers and the manufacture and supply of Weapons for the Roman Army, BAR International Series, 275, London, 1985, str. 160-213. G. WEBSTER, Decorated Dagger Scabbards Fund in Britain, BAR International Series, 275, London, 1985, str. 214-219. M. ZANINOVIĆ, Vojni značaj Tilurija u antici, u: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, Izd. HAD-a, 8, Split, 1984, str. 65-75

Hippus flumen – rijeka Cetina na dva epigrafička spomenika Ivan Matijević Sl. 60. Vrećica s 15 brončanih novaca cara Honorija (393.-423.) nađena u koritu Cetine uzvodno od Trilja, danas u Muzeju Cetinske krajine u Sinju (inv. br. 5245, 5431, 5105, 5106). Veličina joj je 5,5 x 4,5 cm. (Zoran Alajbeg )

·

· ·

· ·

Literatura: M. C. BISHOP – J. C. N. COULSTON, Roman military equipment. From the Punic Wars to the Fall of Rome, Oxford, 2006. M. Feugère, Weapons of the Romans, Tempus Publishing Ltd, 2002. A. MILOŠEVIĆ, Arhäologische Probeuntersuchungen im Flußbett der Cetina (Kroatien) zwischen 1990 und 1994, Archäologisches Korrespondenzblatt, 29/2, Mainz, 1999, str. 203-210. A. MILOŠEVIĆ, Nimini Hippi fluvii, Split, 2003. A. MILOŠEVIĆ, Arheološki izvori za srednjovjekovnu

Rimljani su nakon slamanja velikog ustanka ilirskih plemena 9. godine po Kristu brzo shvatili da će za učvršćenje svoje vlasti u ovim krajevima biti prijeko potrebno izgraditi logore i vojne utvrde te ih povezati cestovnom mrežom. Tako su i učinili. Glavni provoditelj opsežnog projekta cestogradnje u provinciji bio je namjesnik Publije Kornelije Dolabela koji je svoju službu obnašao od 14. do 20. godine. Izgrađeno je pet novih cesta od kojih jedna nosi naziv ...a Salonis ad Hedum castellum Daesitiatum per millia passuum CLVI... Dovršena je 19. ili 20. godine i kasnije produžena do Argentarije, rudarskog središta na srednjoj Drini pored Srebrenice. Njezin osnovni pravac vodio je iz Salone do Tilurija gdje je prelazila Cetinu (Hippus flumen) i račvala se u dva kraka. Jedan je vodio prema Naroni, a drugi u unutrašnjost provincije prema Podunavlju. 55

TRILJSKI MOST

Prema svim pokazateljima, u Trilju su postojala tri mosta. Jedan je bio na mjestu zvanom Na Driniću, uzvodno od Trilja, drugi pedesetak metara nizvodno od sadašnjega mosta, a treći ispod crkvice sv. Petra na Gardunu, na lokalitetu koji nosi znakovito ime Mostine pored tzv. Peštine mlinice. Krajem 19. stoljeća na ovom je mjestu don Frane Bulić uočio ostatke drvenih konstrukcija u koritu rijeke. Na Tabuli Peutingeriani ucrtan je bivium na desnoj obali Cetine što bi pretpostavljalo postojanje dvaju mostova: jednoga Na Driniću na cesti Salona – Argentarija i drugoga u Trilju na cesti Salona – Skodra. Važnost triljskog mosta bila je iznimna za širu regiju što je potvrđeno analizom natpisa pronađenog 1849. ispod Garduna s desne strane Cetine. Na njemu piše: IMP(erator) CAES(ar) / M(arcus) AURELIUS / [COMMODUS] / ANTONINUS / AUG(ustus) PIUS SARM(aticus) / GERM(anicus) MAXIMUS / BRITTANNICUS / PONT(ifex) MAX(imus) TRIB(unitia) / POT(estate) VIIII IMP(erator) VI / CO(n)S(ul) IIII P(ater) P(atriae) / PONTEM HIPPI FLUMI/NIS VETUSTATE COR/RUPTUM RESTITUIT / SUMPTUM ET OPERAS / SUBMINISTRANTIBUS / NOVENSIBUS DELMI/NENSIBUS (et) RIDITIS CU/RANTE ET DEDICANTE / L(ucio) IUNIO RUFINO PROCU/LIANO LEG(ato) PR(o) PR(aetore) (CIL III, 3202).

Sl. 61. Natpis koji spominje rijeku Hippus, današnju Cetinu, datiran 184. u vrijeme cara Komoda, čije je ime uništeno (Arheološki muzej Split, Tonći Seser) 56

Zahvaljujući potpunoj carskoj titulaturi natpis se datira u 184. godinu, ali je Komodovo ime otučeno nakon što je nad ovim carem proglašena damnatio memoriae. Natpis je riješio neke dvojbe, ali je otvorio i nove. Na njemu stoji kako je tada popravljen most Hippi fluminis što bez ikakve sumnje pokazuje kako je izgledalo antičko ime Cetine (Hippus). Spominju se municipalne zajednice Delminium (Županjac kod Tomislavgrada), Novae (Runović kod Imotskog) i Rider (Danilo kod Šibenika) koje su zajednički podnijele troškove popravka mosta. Ta činjenica svakako ukazuje da je za njih ovaj objekt bio od prvorazredne važnosti i da im je bilo stalo do njegova popravka. Međutim, sadržaj natpisa otvorio je i neka nova pitanja. Pišući o ovom problemu Marin Zaninović se pita kako je moguće da u izvedbi radova na mostu sudjeluju tri udaljene zajednice, a ne kolonija Ekvum (Aequum) pored Tilurija? Pretpostavlja da bi se jedan od razloga mogao tražiti u dobroj povezanosti ove kolonije s unutrašnjošću drugim cestovnim pravcima. Također smatra da se odsustvo Tilurija u ovim radovima ima shvatiti kao posljedica njegovog statusa pod vojnom upravom. Sadržajem ovoga natpisa riješen je i problem pitanja imena rijeke Cetine u antici. Naime, raniji su istraživači držali da je njezino ime na različitim dijelovima tijeka bilo Tilurus, Nastos i Oneum. Sve takve pretpostavke oborio je Stjepan Gunjača dokazavši da je ime rijeke u cijeloj dužini bilo Hippus, kako je i izrijekom navedeno na ovom spomeniku. Most je vjerojatno bio sagrađen 50-ak metara nizvodno od današnjega mosta i teško je kazati kakav je bio njegov izgled. Zahvaljujući pronalasku drvenih greda u koritu rijeke pretpostavlja se da je bio od drveta i da je prilikom njegove gradnje iskorišten otočić na sredini korita. Međutim, ovaj je natpis bio isklesan na velikom kamenom bloku pa je teško povjerovati da je mogao biti uglavljen u drvenu konstrukciju mosta. Stoga bi valjalo pretpostaviti, budući da je iskopan na desnoj obali Cetine, da se na toj strani mosta nalazio solidniji zidani pristup mostu. Malo prije nego se na ovim našim prostorima razbuktao Drugi svjetski rat pronađen je još jedan natpis na kojemu se spominje rijeka Cetina, naravno u svom

TRILJSKI MOST

starom latinskom obliku. Riječ je o žrtveniku otkrivenom 1939. tijekom jaružanja korita rijeke kod Trilja, desetak metara od njezine lijeve obale pored staroga mosta.

Sl. 62. Natpis na žrtveniku posvećen Jupiteru i božanstvu rijeke Hippus, današnje Cetine. (Arheološki muzej Split, Preuzeto iz MILOŠEVIĆ, 2003)

Natpis ovako glasi: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / ET N(umini) H(ippi) FL(uminis) / CN(aeus) TULLIUS / FAVENTINUS / B(ene)F(iciarius) CO(n)S(ularis) / LEG(ionis) I ADI(utricis) / [v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)]. Prijevod: Žrtvenik posvećen vrhovnom bogu Jupiteru i božanstvu rijeke Hippus postavio je Gnej Tulije Faventin, konzularni beneficijarij i pripadnik legije koja je nosila naslov I. Adiutrix. Potrebno je reći što ovdje radi pripadnik legije koja je bila smještena u dalekom Brigeciju (Brigetio – Komarom u Mađarskoj) i kakva je zadaća konzularnog beneficijarija. Znamo da su tijekom vladavine Marka Aurelija neki pripadnici ove legije bili premješteni na službu u Dalmaciju što je nalagala krhka sigurnosna situacija u Carstvu kojemu je prijetila ozbiljna opasnost od barbarskih naroda Kvada i Markomana. Kako bi na najbolji način odgovorila na novu opasnost rimska vlast provela je temeljitu preobrazbu svoga vojnoadministrativnog ustroja. Nesigurnost u pojedinim provincijama pojačavale su i skupine pljačkaša i razbojnika o čemu je i sam car pisao u svojoj biografiji.

Na koji se način u ovu priču uklapaju dužnosti konzularnih beneficijarija? Naime, od vremena kasne Republike rimska je vlast često običavala iz nekih vojnih jedinica, gotovo uvijek legija, uzimati pojedine vojnike i staviti ih pod izravno zapovjedništvo namjesnika provincije. U 3. stoljeću ured namjesnika provincije (officium consularis) imao je na popisu svoga osoblja kornikularije, spekulatore, frumentarije, beneficijarije i cijeli niz drugih zaposlenika na nižim položajima. Od svih njih beneficijariji su obavljali najraznolikije zadaće. Primjerice, u Dalmaciji, Gornjoj i Donjoj Meziji bili su smješteni pored rudnika zlata i srebra, a u Noriku pored rudnika željeza. Služili su na granici kao obavještajni časnici, a neki autori drže da su djelovali kao carinici za što, međutim, ne postoje čvrsti dokazi. Egipatski papirusi dokazuju da su često provodili istrage i uhićenja, predavali namjesniku žalbe stanovništva i slično. Konzularni beneficijariji su obično bili smješteni u svojim postajama (statio) kojih se gusta mreža počela razvijati nakon kraja 2. i početka 3. stoljeća. Postoje dokazi da su katkada po dva ili tri beneficijarija istodobno bili na službi u svojim postajama na nekim važnim čvorištima i pored vojnih utvrda gdje je njihova koncentracija bila najveća. Najviše podataka o beneficijarijima posjedujemo zahvaljujući obilnoj epigrafskoj građi. S obzirom da je Faventinov žrtvenik postavljen negdje između posljednjih desetljeća 2. i tijekom prve polovice 3. stoljeća smijemo pretpostaviti da je jedna od njegovih zadaća kao službenika namjesnikovog ureda na ovom ključnom prometnom čvorištu bila briga o sigurnosnoj situaciji i stanju mosta. Ova pretpostavka dodatno dobiva na snazi ako uzmemo u obzir da se radi o vremenu neposredno nakon opasnosti od Kvada i Markomana te da su nadolazeća desetljeća bila obilježena unutrašnjim previranjima u Carstvu i vladavinama vojničkih careva. Nijedan namjesnik u tim teškim vremenima nije sebi smio priuštiti nebrigu za ovaj prijelaz preko Cetine kada je brzo raspoređivanje vojske bilo od ključne važnosti za sigurnost države i suzbijanje nemira. Koje su još mogle biti Faventinove zadaće možemo samo naslućivati u usporedbi sa zadaćama koje su izvršavale njegove kolege diljem Carstva. Vremenski okvir nastanka ovog žrtvenika potpuno se poklapa s ubrzanim podizanjem beneficijarijskih postaja u provincijama i dedikantovom 57

TRILJSKI MOST

troimenskom formulom značajnom za ovo doba kasnoga Principata. Uvjereno smijemo tvrditi da je u neposrednoj blizini mosta bila beneficijarijska postaja. Naime, 1939. u koritu rijeke pronađen je još jedan žrtvenik kojega je 211. Jupiteru posvetio konzularni beneficijarij Septimije Justijan. Pretpostavljeni vremenski okviri daju za pravo pomisliti da su njih dvojica možda istodobno služili u ovoj postaji na Cetini, iako bih ostao pri tome da je Faventinov posvetni natpis stariji. Ova je beneficijarijska postaja s vremenom postala jezgra novoga naselja koje se počelo razvijati uz most i po njemu dobilo ime Pons Tiluri. Položaj je, zajedno sa Tilurijem na uzvisini, bio ključan jer se njime lako nadzirao most i glavna cesta koja je Salonu povezivala s unutrašnjošću. Pokazatelj važnosti ove prometne točke leži u činjenici što se udaljenosti na ovoj cesti nisu računale kako je bilo uobičajeno od Salone kao glavnoga grada provincije nego upravo od Tilurija. O tome svjedoče dva miljokaza pronađena u Runovićima kod Imotskog i u Prudu na Neretvi.

Supplementary series number 34, Portsmouth, Rhode Island, 1999. · ZANINOVIĆ, Marin, Vojni značaj Tilurija u antici, u: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, str. 65 – 77. (Znanstveni skup – Sinj, 3. - 6. lipnja 1980.)

Vojno – razbojnička igra s Garduna Ivana Ožanić Roguljić Prilikom arheoloških istraživanja 2001. godine rimskog vojnog logora Tilurija na Gardunu, nađen je rubni ulomak kamene ploče dimenzija 12 x 13 x 7,2 cm. Na ploči su urezana pravokutna polja, četiri linije sijeku tri linije i tako nam je, u potpunosti ili djelomično, sačuvano deset pravilnih polja dimenzija 4-5 x 2,3-3 cm (Slika 63).

Literatura: Knjige: · BOJANOVSKI, Ivo, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBIH, knjiga XLVII, Sarajevo 1974. · MILOŠEVIĆ, Ante, Numini Hippi fluvii, Split, 2003. · WILKES, John, Joseph, Dalmatia, London, 1969.

·

·

·

·

58

Članci: GUNJAČA, Stjepan, Topografska pitanja na teritoriju stare Cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tilurija, 1937, Split. GUNJAČA, Stjepan, Nov prinos ubikaciji Tiluriuma, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LII, 1949, Split. GABRIČEVIĆ, Branimir, Iz antičkog perioda Cetinske krajine, u: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, str. 93 – 107. (Znanstveni skup – Sinj, 3. - 6. lipnja 1980.). RANKOV, Boris, The governor’s men: the officium consularis in provincial administration, u: The Roman Army as a Community, edited by A. Goldsworthy i I. Haynes, Journal of Roman Archaeology,

Sl. 63. Ulomak ploče s Garduna, prema Domagoj Tončinić, Koštani i drugi nalazi, Tilurium I. Istraživanja - Forschungen 1997 – 2001, Mirjana Sanader (ur.), Zagreb, 2003, 257-270.

Rimljani su jako voljeli igre na ploči i raznim zanimljivim igrama kratili su vrijeme. Vojnici su posebno uživali u igrama o čemu svjedoče i nalazi koštanih i staklenih žetona i kocki za igru nađenih na Gardunu. Kameni ulomak s Garduna najvjerojatnije je dio veće ploče na kojoj se igrala igra Ludus Lutrunculorum ili Latrunculorum, popularnije Latrunculi. Latrunculi je strateška igra, koja se igrala još od doba rimske Republike. Najstariji pisani dokument sačuvan je kod Varona (116.127. pr. Kr.), a zadnji put je spomenuta kod Makrobija 400. po Kr. Slična igra prikazana je na egipatskim

TRILJSKI MOST

freskama, a igrali su je i Grci. Na latinskom latrunculus znači razbojnik ili plaćenik tj. plaćeni vojnik. Latrunculi je igra za dva igrača. Ploču na kojoj se igrao Seneka naziva tabula latruncularia (Epist. 118). Pronađene čitave ploče za latrunculi imaju različite dimenzije i izrađene su od različitih materijala. Mogle su biti urezane u kamenu, drvu, opekama ili složene kao mozaik. Polja mogu biti složena 8 x 7, 8 x 8, 8 x 12, 10 x 9, 11 x 10, 7 x 7, 10 x 12 ili 10 x 13. Ovisno o tome postoji i više rekonstrukcija kako i s koliko se žetona igrala. Pisani izvori nam daju nešto malo podataka o samoj igri. Znamo da se latrunculi nije igrao kockom. Svaki je igrač imao isti broj žetona u jednoj boji i još jednu figuru koja se razlikovala, a zvala se Dux. Prema izvorima znamo da su bili dozvoljeni i potezi unatrag. Najzanimljiviji arheološki nalaz igre latrunculi nađen je 1996. godine na lokalitetu Stanway u britanskom Essexu (Slika 64). U grobu jednog doktora (50. po. Kr.) nađena je ploča za igru sa staklenim žetonima. Ploča je bila dimenzija 12 x 8. Sama ploča bila je vjerojatno od drveta pa je istrunula no sačuvani su metalni spojevi, a žetoni su ostali na položaju u kojemu su bili postavljeni. Nekoliko poteza već je odigrano. Svaki je Dux jednom bio pomaknut, a pomaknuto je i nekoliko «običnih» žetona (Slika 65).

Sl. 64. Doktorov grob s nalazom početka igre latrunculi, Stanway, Essex, Velika Britanija, http://www.catuk.org/excavations/stanway/doctor.html, 24.2.2008

Sl. 65. Rekonstrukcija nalaza iz Stanwaya

Prema nalazu iz Stanwaya predložena je sljedeća rekonstrukcija igre (Slika 66). Dakle, ploča ima 12 x 8, odnosno 96 polja. Početna se pozicija postavlja tako da se «obične» žetone postavlja u prvi red, a Dux na sredinu drugog reda. Svaki igrač ima po 12 žetona. Crni ili tamniji žetoni igraju prvi. Svi žetoni se mogu pomicati u horizontalnom ili vertikalnom smjeru. Broj polja koji žeton prolazi u jednom potezu nije ograničen. Protivnikov je žeton zarobljen i izbačen iz igre ako je opkoljen s dvije strane. Vanjski rubovi ploče ne mogu biti korišteni da bi zarobili žetone. Žeton koji se nalazi u kutu može biti zarobljen s dva žetona postavljena direktno uz njega. Dux se može blokirati s četiri žetona, ne s dva. Igrač kojemu to uspije je pobjednik. Potezi koji se stalno ponavljaju trebali bi biti zabranjeni no ako igra dođe do bezizlaznog položaja pobjeđuje igrač koji je zarobio više protivnikovih žetona.

Sl. 66. Predložena početna pozicija prema nalazu iz Stanwaya 59

TRILJSKI MOST

Sljedeću predloženu rekonstrukciju igramo na ploči od 64 polja, dakle, osam puta osam. Svaki igrač mora imati šesnaest žetona u jednoj boji i sedamnaesti žeton Dux. Dux se stavlja na ploču nakon što su postavljeni svi žetoni. S obzirom da žetoni imaju ograničeno kretanje važno je dobro strateški postaviti žetone na ploču. Baca se kocka da bi se odredilo tko je prvi. Žetoni se ne mogu pomicati ravno ili unatrag nego samo lijevo i desno pod pravim kutom. Cilj igre je zarobiti sve protivnikove žetone. Žeton je zarobljen i izbačen iz igre ukoliko se nađe između dva protivnikova žetona. Igrač koji je zarobio žeton ima pravo nastaviti igru. Dux se može kretati u bilo kojem smjeru. Može i preskakati preko žetona, ali samo naprijed i nazad pod pravim kutom. Ukoliko se za vrijeme preskakanja Dux nađe u poziciji da može zarobiti protivnikov žeton, nastavlja igru. Danas, u doba Interneta, vrlo je jednostavno zaigrati ovu igru. Naime, jedna je informatička tvrtka svoj prijedlog kako se moglo igrati latrunculi pretvorila u kompjutrsku igru koja se može besplatno dobiti na kraće vrijeme ili kupiti (Slika 67).

· Tončinić, D., Koštani i drugi nalazi, Tilurium I. Istraživanja - Forschungen 1997 – 2001, Sanader, Mirjana (ur.). Zagreb, 2003. 257-270.

· · ·

· · ·

Web linkovi: http://www.di.fc.ul.pt/~jpn/gv/latrunculi.htm, 24.2.2008 http://ablemedia.com/ctcweb/showcase/ boardgameslat2.html, 24.2.2008 http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/ Texts/secondar y/SMIGRA*/Latrunculi.html, 24.2.2008 http://www.aerobiologicalengineering.com/wxk116/ Roman/BoardGames/latruncu.html, 24.2.2008 http://www.catuk.org/excavations/stanway/doctor. html, 24.2.2008 http://www.boardgamegeek.com/geeklist/12009, 24.2.2008

Naseljavanje triljskog kraja kroz prošlost i oblici života Ante Ivišić

Sl. 67. Kompjuterska igra latrunculi, http://www.boardgamegeek.com/ geeklist/12009, 24.2.2008

Autorici ovog teksta ipak je bilo draže zaigrati latrunculi na ploči s pravim žetonima. Na kraju moramo naglasiti da danas ipak ne možemo znati točna pravila igre što ne znači da se ne smijemo igrati. Literatura: Knjige: · Rieche, A., So spielten di Atlen Römer, Römische Spiele in Archäologishen Park Xanten, Köln, 2003. · Salza Prina Ricotti, E., Giochi e giocattoli, u Vita e costumi dei Romani antichi 18, Roma 1995. 60

Svrha ovog članka je ukazati na način i oblike života i naseljavanja triljskog prostora s posebnim osvrtom na područje od sela Čaporice do Novih Sela gdje je napravljeno rekognosciranje. Na tom prostoru uočeno je više zasada nepoznatih arheoloških lokaliteta. Najuočljivije su gradine koje su većinom smještene uz današnju cestovnu komunikaciju koja povezuje prostor od Ugljana prema Novim Selima. Osim gradina ovo područje je ispunjeno brojnim vrtačama koje su karakteristične za dalmatinsko kraško područje. Blizina rijeke Cetine ih čini iznimno privlačnim lokacijama za potencijalna staništa kroz prošlost. Prostor s većom koncentracijom vrtača je područje Novih Sela uz tok Cetine. To su prirodna udubljenja u kojima se tijekom vremena nakupilo plodno tlo, pa su do novijeg datuma korištene i za zemljoradnju. Vrtače su zaštićene od hladnih vjetrova, izvrsno apsorbiraju zvuk te su bile idealni položaji za stanovanje. Stoga bi osim istraživanju

TRILJSKI MOST

gradina, posebnu pažnju trebalo posvetiti i vrtačama koje predstavljaju jedno od potencijalnih staništa za život kroz prošlost. Osim vrtača, u novijim arheološkim istraživanjima otkriveni su brojni materijalni dokazi koji upućuju na korištenje tzv. ograda, intenzivno tijekom kasnosrednjovjekovnog razdoblja te kroz razdoblje brončanog doba. Vrtače Jedna od vrtača koja se nalazi na području srednjovjekovnog Cetinskog kneštva, a koja je istražena (Š. Vulić i A. Ivišić) tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja pri izgradnji autoceste, je vrtača iznad zaseoka Ercegovci. Kada je u pitanju kasnosrednjovjekovno razdoblje, vrtača iznad Ercegovaca je rezultirala nalaskom podnice objekta iz druge pol. 14. i prve pol. 15. st. Podnica je datirana po nalazima staklenih čaša tipa krautstrunk te glaziranih posuda tipa RMR taranto, koje su kao uvoz prispjele s područja južne Italije. (sl. 68)

Sl. 68. Ulomci glazirane keramike iz vrtače iznad Ercegovaca. 13.-14. st. (Ante Ivišić)

Staklene čaše su karakteristične po ukrasu na stjenkama, a radi se o izbočenjima u obliku kapi. Proizvodnja keramičkih posuda tipa RMR taranto se često javlja tijekom druge pol. 13. te kroz cijelo 14. st. Za razliku od grubih keramičkih posuda kakve su se zadržale u proizvodnji do novijih dana, a koje su izrađevine domaće proizvodnje, razdoblje srednjeg vijeka je poznavalo keramiku na koju je nanošena boja. Takva keramika se uvozi u 14. i 15. st., te je stoga logična pretpostavka da ju nije mogla imati osoba koja se nalazila u zavisnom položaju prema lokalnom feudalcu. Razlog za pojavu ovakvog netipičnog materijala na

prostoru Malog Mosora leži u doseljenju jedne nove populacije koja ga je donijela sa sobom. To je razdoblje kada se Vlasi, kao izrazito migracijska populacija, doseljavaju na prostor Cetinskog kneštva. Za razliku od domaćeg stanovništva, nova populacija nije u zavisnom položaju prema vlastelinu, a kao takva slobodno trguje i naplaćuje svoje usluge. Osim ispaše svoje stoke, te usluge su pružali i nekim srednjodalmatinskim gradovima. Kao bogati stočari zasigurno su se bavili i kolnim prijevozom robe, a poznato je i da su služili kao plaćenička vojska. Na te su načine osigurali stjecanje kapitala, a njihove nekropole sa stećcima su možda odraz novog materijalnog stanja. Jedna od najljepših nekropola sa stećcima nalazi se uz magistralnu cestu kod Ciste Velike. Treba napomenuti da je takvo skupocjeno stakleno i keramičko posuđe tijekom dosadašnjih istraživanja pronađeno samo u većim srednjovjekovnim središtima kao što su Bribir, Split ili Zadar. Ipak bez obzira na materijalnu imovinu, Vlasi se kao izrazita stočarska populacija kulturološki ne mijenjaju bar u ranijem razdoblju njihova doseljenja. To potvrđuje nalaz vlaške nastambe vrlo primitivne izgradnje u vrtači iznad Ercegovaca. Podnica je napravljena na način da se vatrom zapekla zemlja koja je poprimila kruti karakter za razliku od ostatka vrtače. Konstrukcija same nastambe je načinjena od nosivih greda, od kojih su pronađeni samo utori u podnici. Zidovi su načinjeni od pruća, a cijela konstrukcija je bila zatvorena ševarom ili možda kožom. Na to su očito utjecali ekonomski i socijalni čimbenici budući da su Vlasi bili podređeni stočarstvu i navikama koje ono donosi - neprestanom migracijskom životu u potrazi za boljom ispašom. Zbog toga nisu promijenili način izrade privremenih staništa (kuća), no želja da oponašaju svoje nove gospodare možda je uzrokovala potrebu da posjeduju skupocjene predmete za svakodnevnu uporabu, što ih je sasvim sigurno razlikovalo od lokalnog podređenog stanovništva. Ograde (torine) Osim vrtačama, ovaj prostor je bogat i torinama, koje se nazivaju i ograde. Još tijekom 20. st. korištene su za čuvanje stoke. Kroz prošlost, osobito brončano doba i srednji vijek, torine su korištene tijekom ispaše stoke u planinama prvenstveno iz razloga što su kao i vrtače 61

TRILJSKI MOST

bile idealan prostor za čuvanje stoke. Torine su prostori omeđeni suhozidnim strukturama, često ovalnog oblika. Uglavnom se nalaze na padinama brda ili planina, a karakteristične su po arheološkom materijalu koji seže od brončanog razdoblja do srednjeg vijeka. Opet, kao i u slučaju gradina i vrtača, radi se o prostoru koji je koristila stočarska populacija. Podatci iz povijesnih izvora svjedoče da su se ograde tijekom srednjeg vijeka koristile kao ograđeni prostori za čuvanje stoke. Najimpozantniji primjer jedne takve ograde koji se nalazi na području srednjovjekovnog Cetinskog kneštva je Kralina Ograda (sl. 69) smještena u zaseoku Čikotina Lađa u kanjonu rijeke Cetine. Svojom arhitekturom nadilazi sve dosada zabilježene ograde.

Sl. 69. Zapadni zid Kraline torine (Ante Ivišić)

Podignuta je nad prirodnim usjekom što vodi od toka Cetine prema zaravni na kojoj su smještena Nova Sela i Ugljane. Zapadna strana ograde prema Cetini mogla bi se opisati kao masivni suhozidni bedem do 10 m visine, dok su ostale strane podignute suhozidinama koje na nekim mjestima dosežu od 1.5 do 2 m visine. Ograda je masivnim širokim suhozidima razdijeljena na nekoliko razina. Na cijelom prostoru ograde razasuti su ulomci srednjovjekovnih keramičkih posuda, uglavnom od 14. do 16. st. Toponim Ograde, kakvih je uz tok rijeke Cetine mnoštvo s lijeve i desne obale, možda bi se mogao vezati upravo za novopridošlo stanovništvo, Vlahe, kojima je stočarstvo bilo glavna grana privrede. Masivne ograde uočene su ispod dviju gradina i velike gradine Podi u selu Čaporice i na Novim Selima. Na zemljanoj površini vidljivi su usitnjeni ulomci 62

pretpovijesne i srednjovjekovne keramike. Moguće je da su ograde postojale u vrijeme dok su se koristile same gradine. Svrha bi im u svakom slučaju bila ista, a to je zbrinjavanje stoke jer su populacije pretpovijesti i srednjeg vijeka koje koriste ovakav prostor za život i popratne pojave istog stočarskog karaktera. Prilog ovom je i činjenica da se tijekom intenzivnih zaštitnih arheoloških istraživanja na trasi autoceste utvrdilo da srednjovjekovne populacije slijede ustaljene pretpovijesne pravce stočarskog stanovništva. Ova činjenica je dokazana istraživanjem kamenih gomila i samih ukopa u gomile. U gotovo svakoj kamenoj gomili osim brončanodobnih grobnih cjelina pronađeni su i ukopi uglavnom iz kasnog srednjeg vijeka. Ti ukopi pripadaju Vlasima, što su potvrdile antropološke analize kao i pronađeni prilozi položeni uz pokojnike. Iako kršćani, Vlasi su zadržali poganski običaj polaganja novca uz pokojnika, koji se tijekom antike i prije prilagao uz pokojnika kao vrsta popudbine i plaćanja za prelazak na drugi svijet. Osim novca, uz pokojnike se nerijetko pronalaze i drugi nalazi, prvenstveno u obliku keramičkih posuda, pojaseva, konjaničke opreme i dr. To ukazuje na činjenicu da su Vlasi po dolasku na novo područje uistinu poprimili vjeru svojih unajmitelja – plemića, poglavito iz ekonomskih razloga, no isto tako da su ipak zadržali onu pogansku komponentu koja ih je održavala kao zasebnu i jedinstvenu cjelinu od kasne antike do kasnog srednjeg i novog vijeka. U tom se razdoblju ukopi vrše isključivo uz lokalne crkve, bar što se tiče lokalnog stanovništva, a ukopi s kršćanskom simbolikom u brončanodobnim gomilama tijekom kasnog srednjeg vijeka su uistinu neobični. Ovo ukazuje na kulturološku raznolikost srednjovjekovnog razdoblja u Hrvatskoj, kao i neprihvaćanje novih, potpuno različitih, društvenih grupa od strane starosjedioca. Gradine Najčešći oblik nastanjivanja ovog prostora u ranijim razdobljima prošlosti su gradine. One su dominantni umjetno zaštićeni položaji iskorišteni za svakodnevni život. Jedina svrha im je bila zaštita stanovništva i imovine od strane nepoželjnih pridošlica. Istraživanja gradina i načina života na njima ukazala su na kontinuitet života na takvim položajima od ranog brončanog doba pa sve do

TRILJSKI MOST

kraja željeznog doba. Gradine su podizane na strateškim točkama, što se prvenstveno odnosi na prirodne koridore te često imaju neprekinut slijed naseljavanja i u kasnijim razdobljima, sve do srednjeg vijeka, a poneke su ostale u funkciji do danas. Takvi primjeri su današnji gradovi Knin, Sinj, Vrlika, Imotski te manja mjesta kao što su Bribir, Klis i Gradac. Na položaju gradina su podignuta srednjovjekovna utvrđenja - sjedišta lokalnih feudalaca, oko kojih su se u podnožju razvila sela od kojih su neka kasnije prerasla do okvira manjih gradova ili su nastavila postojati u obliku sela. Jedan takav primjer na području općine Trilj je utvrda Čačvina gdje su pronađeni materijalni ostatci koji sežu od razdoblja prapovijesti sve do osmanlijskih (turskih) osvajanja, kada se intenzivno koristi. Potreba za izradom utvrđenog naselja na uzvisini intenzivno se javlja kroz brončano i željeznog doba, ali i kroz dio antike te razdoblje seobe naroda. Sam grad Trilj se razvio kod prastarog riječnog prijelaza, i mosta tijekom razdoblja antike, koji je bio jedno od glavnih raskrižja prema današnjoj Bosni i Hercegovini te Imotskoj krajini. Gardun, rimski vojni logor VII. legije, iskoristila je Venecija i na tom mjestu podigla guardiju - vrstu kontrolne točke nadzora teritorija i cestovnih komunikacija. Po guardiji (straži) je dobio ime i današnji Gardun. Tijekom antike potreba za ovakvim tipom naselja je prisutna na našem prostoru bar do sloma Batonovog ustanka 9. god. Po Kr., kada Rimsko carstvo guši posljednji otpor Delmata, Breuka i Desidijata. Slom ustanka je doveo do političke stabilizacije provincije Dalmacije te je potreba za utvrđenim naseljima na uzvisini izgubila na značaju. Dodjela rimskog građanskog prava na prostoru cijelog Rimskog carstva je vjerojatno uzrokovala prestanak života na gradinskim utvrđenjima-naseljima. Kroz razdoblje kasne antike ta potreba se iznova javlja, ali u obliku zbjegova, kada se uglavnom isti položaji ponovno koriste kao skloništa lokalnog stanovništva tijekom nemirnog razdoblja seobe naroda, prvenstveno kroz 5. i 6. stoljeće. U osnovi zbjegovi ponovno postaju visinska utvrđena naselja sa istom svrhom kao i u prijašnjim razdobljima brončanog i željeznog doba, a to je sigurniji život i lakša obrana stanovništva od nepoželjnih pridošlica.

Područje koje danas u upravnom smislu pripada Gradu Trilju obiluje gradinama od kojih neke nisu zavedene u arheološkoj literaturi. Ovom prigodom osvrnut ću se na samo dvije gradine, Vrljića gradinu zapadno od zaseoka Pešo, koja je objavljena u Arheološkoj topografiji Cetine, autora A. Miloševića, te jednu neobjavljenu, Veliku gradinu – Podi, koja je smještena uz današnju cestovnu komunikaciju između Ugljana i Novih Sela. Po načinu izrade bedema ove dvije gradine su arhitektonski identične. Sagrađene su na krajevima omanjih brda izduženog oblika. S lako pristupačne strane su izgrađeni masivni i visoki bastioni koji su branili pristup na plato gradine, a ostatak je zaštićen s dva do tri prstena bedema. Gornji nivoi ovih gradina su umjetna zaravnjenja s velikom količinom nasute zemlje. U podnožju obje gradine se nalaze masivne suhozidne ograde koje se po keramičkim ulomcima mogu povezati s gradinama datiranim najkasnije u razdoblje kasnog željeznog doba. Tehnika zidanja je suhozid, vjerojatno stepenasto zidanje, tako da danas obično gledamo razasute ostatke bedema koji su poprimili oblik kamenog nasipa. Bastion na Vrljića gradini (sl. 70) je danas kamena gomila od oko sedam do osam metara visine, iz kojeg se šire dva zida smjerom sjeveroistok-jugozapad te zatvaraju pristup prostoru gradine.

Sl. 70. Vrljića gradina kod Čaporica (Ante Ivišić)

Gornji dio gradine sadrži zaravnati zemljani plato kojeg opasavaju sačuvani zidovi visine do dva metra. Ovaj dio je vjerojatno korišten kao akropola obzirom da je bio najsigurniji prostor unutar gradine. Zidovi su sačuvani 63

TRILJSKI MOST

jer je zemljani prostor korišten i obrađivan do današnjih dana. Keramički ulomci su razasuti po pregradnim zidovima, gdje su vjerojatno dospjeli pri krčenju i obradi tla. Svi pronađeni ulomci po načinu izrade kao i samoj tipološkoj strukturi vjerojatno pripadaju razdoblju kasnog brončanog doba te veća količina željeznom dobu. Nedavno proširivanje makadamskog puta u podnožju gradine razrušilo je dio tih suhozidnih ograda, pri čemu se otkrilo više komada fragmentiranih i cjelovitih kamenih kugli raznih dimenzija. (sl. 71) Sl. 72. Velika gradina – Podi (Ante Ivišić)

Sl. 71. Kamene kugle pronađene u podnožju Vrljića gradine (Ante Ivišić)

One najmanje, promjera oko 3-5 cm su vjerojatno projektili za praćke, dok su one većih dimenzija projektili za artiljeriju (baliste), odnosno popularnije nazivane katapulte. Dimenzije ovih kugli su od 15-ak cm do 20 cm. Ove projektile s velikom sigurnošću možemo datirati u razdoblje 2. ili 1. st. prije Krista, odnosno razdoblje rimsko-delmatskih ratova. Po koncentraciji nalaza kamenih projektila čini se da se život tijekom mirnodopskog razdoblja ipak većim dijelom odvijao uz podnožja gradina. Brojne ograda u podnožju gradine kao i nalazi kamenih projektila navode na takav zaključak. Iako se tijekom srednjeg vijeka, prije otkrića topovske vatre, iste takve kugle upotrebljavaju u opsadama gradova za rušenje bedema, nikakav povijesni događaj ih ne može smjestiti u kontekst srednjeg vijeka. Stoga se kameni projektili mogu isključivo pripisati rimskoj vojsci i njihovim vojnim pohodima protiv Delmata. Druga gradina, tipološki oblikom i dimenzijama slična gradini u Čaporicama, je Velika gradina - Podi (sl. 72) smještena na današnjoj cestovnoj komunikaciji od Ugljana prema Novim Selima. 64

Sadržava sve elemente, od iznimno visokog bastiona na najpristupačnijoj strani do moguća dva prstena bedema. Na vrhu, na dobro zaštićenom dijelu gradine, se nalazi zemljani plato, koji je čini se umjetno nasut. Visina bastiona, odnosno kamene gomile iznosi oko osam metara na najvišem dijelu. Sačuvan je i prstenasti bedem oko cijele površine gradine, no tek je mjestimično vidljiv. Posebnost ove gradine je u tome što je cijeli zaravnati plato, kao i sam bastion, ispunjen brojnim ulomcima keramičkih posuda uglavnom iz razdoblja željeznog doba. Na platou gradine je uočeno nekoliko devastiranih otvorenih grobova. (sl. 73)

Sl. 73. Ostatak uništenog groba uz zapadni bedem Velike gradine – Podi (Ante Ivišić)

Ti su grobovi izgrađeni suhozidnom tehnikom; kamen se slagao tako da se dobije kvadratna konstrukcija, odnosno raka u koju je položen pokojnik. Veći broj takvih grobova nalazi se kako na samom platou gradine, tako i na samoj površini bastiona što upućuje na zaključak da

TRILJSKI MOST

tijekom željeznog doba gradina prestaje funkcionirati, a prostor ranije korišten za svakodnevan život, postaje mjesto za ukope. Grobovi su nažalost uništeni, no nalazi keramičkih posuda razasuti po površini u kontekstu grobova upućuju da se radi o 2. ili 1. st. stoljeću prije Krista. U svezi s tim na vrhu bastiona uočen je oštećeni grob u kojemu su vidljivi skeletni ostatci izmiješani s ulomcima grube keramike. Ipak, iz te cjeline se uspjelo izdvojiti nekoliko ulomaka helenističke (grčke) crno bojane keramike iz 4. do 2. st. pr. Kr. (sl. 74, 75)

Sl.74. Ostatci uništenog groba na bastionu Velike gradine – Podi (Ante Ivišić)

Sl.75. Helenistička keramika iz uništenog groba na bastionu Velike gradine – Podi (Ante Ivišić)

Ipak, budući da nekoliko ulomaka sasvim sigurno pripada razdoblju kasnog brončanog doba, gradina Podi je vjerojatno nastala u razdoblju brončanog, a korištena je s istom svrhom u većem dijelu željeznog doba. Helenistička keramika je donesena na prostor gradine kao uvoz, proizvedena u nekom od helenističkih gradova na

jadranskim otocima (Issa, Pharos), a na prostor Cetinske krajine je došla putem trgovačkih veza Salone i zaleđa. Treba napomenuti da je ovo prvi nalaz takve vrste na području triljskog kraja. Tijekom istraživanja gradina do sada se nije nailazilo na helenističku keramiku pogotovo u zaleđu obale. S tim u svezi bi se mogla pretpostaviti i njena namjena, ako se uzme u obzir da je bila, kao što je to slučaj s gradinom Podi, upotrebljavana kao posuđe funeralnog (pogrebnog) karaktera. Kada je u pitanju željezno doba naših prostora, pogrebni običaji, kao i nekropole susjednih plemena koji su suvremenici Delmata, su dijelom odgonetnuti i rasvijetljeni u literaturi. Stoga bi gradina Podi mogla pružiti odgovore na neka pitanja kasnog brončanog doba i rasvijetliti pogrebne rituale tijekom željeznog doba u zaleđu srednjodalmatinske obale. U podnožju ove gradine s južne strane nalazi se niz suhozidnih ograda koje bi mogle biti suvremene samoj gradini. Naime, radi se o masivnim kamenim blokovima, kao što je to slučaj s podnožjem Vrljića gradine u Čaporicama, gdje su također locirane masivne suhozidne kvadratne konstrukcije. Nalazi keramičkih ulomaka u ovim ogradama su identični pronalascima ulomaka keramike ispod Vrljića gradine. Svi navedeni lokaliteti upućuju na intenzivno naseljavanje i život na našem području kroz povijest. U navedenim slučajevima radi se o stočarskim populacijama od brončanog doba sve do kasnog srednjeg vijeka, što je ogroman kronološki period, no logika korištenja nekog prostora uvijek ostaje ista. Brdski predjeli i velike količine pitke vode su naš kraj učinili iznimno privlačnim terenom za stočarstvo, koje je i bilo osnovna grana privrede sve do melioracijskih zahvata toka rijeke Cetine, kada ratarstvo kao nova privredna grana polako gura danas već ostatke stočarstva u sekundarnu djelatnost. Literatura: · Ančić, Mladen, Gospodarski aspekti stočarstva Cetinskog komitata u 14. st., Acta historicooeconomica Iugoslaviae, 14/1987, Zagreb, 1987. · Milošević, Ante, Arheološka topografija Cetine, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1998. · Milošević, Ante, Stećci i Vlasi, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Split, 1991 65

TRILJSKI MOST

Kratak pregled povijesti Tijarice Martin Vrgoč Prapovijest i antičko doba Život na tijaričkom području započeo je još u prapovijesti i to u njenom najstarijem dijelu, kamenom dobu. O tome svjedoče arheološki nalazi pohranjeni uglavnom u Muzeju Cetinske krajine. Jedan od ljepših primjeraka je jezičasta sjekirica od nefrita koja potječe iz mlađeg kamenog doba i stara je oko pet tisuća godina, a pronađena je na Velikoj gradini na Gornjoj Tijarici. Ilirski Delmati, prvi etnički poznati stanovnici Cetinske krajine, javljaju se u brončanom dobu (1900. - 800. pr. Kr.), a svoj kulturni razvoj nastavljaju kroz željezno doba (800. pr. Kr. - 9. godine) sve do razdoblja rimske dominacije.

Sl. 76. Vrgočev kuk u Donjoj Tijarici (Muzej Cetinske krajine)

O nazočnosti Delmata na Tijarici svjedoče kamene grobne gomile, primjerice: gomile kod Pervana, Vrančića gomila i mnoge druge. Pod njima su tijarički prastanovnici pokapali svoje mrtve. Život Delmata se pak odvijao na gradinama: naseobinama na uzvišenim mjestima ograđenim suhozidom. Takve su bile primjerice, već spomenuta Velika gradina na Gornjoj Tijarici i Vrgočev kuk na Donjoj Tijarici. Stara fotografija u velikom formatu Vrgočeva kuka nezaobilazni je dio Arheološke zbirke Franjevačkog samostana u Sinju i Muzeja Cetinske krajine u Sinju. Godine 1963. u Slobodnoj Dalmaciji objavljen je članak Nepoznata gradina pod Kamešnicom, koji upozorava na potrebu njezina istraživanja. Djelomična 66

arheološka istraživanja su i izvršena; pronađena je keramika iz brončanog i željeznog doba, ali sve tijaričke gradine i kamene grobne gomile još čekaju sveobuhvatna istraživanja. Po Delmatima ili Dalmatima naša je Dalmacija i dobila ime, a središte im je bio Delminij u Duvanjskom polju, (današnji Tomislavgrad). Tijarica se nalazila na komunikacijskom smjeru od jadranske obale preko rijeke Cetine prema Aržanu te dalje prema Duvanjskom polju. U kasnijim vremenima prometnicu ovim smjerom grade i kontroliraju Rimljani. Naime, početkom nove ere, nakon dugotrajnih ratova oni su pokorili Delmate i podigli vojni logor Tilurij na današnjem Gardunu iznad Trilja. Odatle je VII. rimska legija nadzirala današnju Cetinsku krajinu, a posebice prijelaz preko Cetine i put koji je dalje preko Tijarice vodio u unutrašnjost Rimske provincije Dalmacije. Dakle, preko Tijarice su prolazile rimske legije, ovdje su se vodili bojevi Rimljana i Delmata utvrđenih na tijaričkim gradinama. Cetinski Delmati bili su ljuti protivnici Rimljanima o čemu svjedoči i podatak o ranjavanju, tada vojskovođe, a kasnije prvoga rimskog cara Oktavijana Augusta upravo u Cetinskoj krajini. Ranjen je pri opsadi utvrde Setovie, danas gradina Šušanj kod Lučana. Srednji vijek Početkom VII. stoljeća na hrvatski povijesni prostor stižu naši pretci Hrvati. Hrvatski knezovi se postupno osamostaljuju od moćnih susjeda Franačke i Bizanta, pri čemu knez Branimir 879. od pape Ivana VIII. traži i prima potporu i blagoslov za samostalnu Hrvatsku državu. Prema predaji, prvi hrvatski kralj Tomislav okrunio se 925. na nedalekom Duvanjskom polju. U ustroju Hrvatske kraljevine Tijarica je pripadala Cetinskoj županiji, kasnijem kneštvu znamenitih Nelipića, koji su kao jedna od najmoćnijih hrvatskih velikaških obitelji u velikoj mjeri obilježili hrvatsko srednjovjekovlje. Naime, u krajnje nepovoljnim uvjetima, gotovo stogodišnju stabilnost cetinskog kneštva (1345. - 1435.) osigurali su knezovi Ivan i njegov sin Ivaniš Nelipić. Na poziv Ivana Nelipića u Cetinu stižu franjevci koji 1357. grade crkvu sv. Marije i franjevački samostan u Cetini poda Vsinjem. Nakon smrti Ivaniša Nelipića Cetinsko kneštvo našlo se pod upravom: Frankopana (1435. - 1436.), Talovaca

TRILJSKI MOST

(1436. - 1453.), Ulrika II. Celjskog (1456.) i Pavla Špirančića (1459. - 1463.). Od 1466. gradom Sinjem i cetinskim utvrdama u ime hrvatsko-ugarskog kralja upravljaju njegovi kaštelani. U srednjem vijeku (V.-XV. st.), a i kasnije, Tijarica je imala prometnu važnost. Ovuda su se spuštale iz Bosne prema moru karavane, prenoseći drvo, žito, suho meso, sir i kožu, ali su znale donijeti i bolesti od kojih je za ionako malobrojno pučanstvo naročito bila pogibeljna kuga. Nakon turskog osvajanja Bosne (1463.) Hrvatska postaje predziđe kršćanstva. Naši banovi nastoje učvrstiti utvrde koje brane prolaz Turcima prema moru, primjerice: Čačvinu, Nutjak na Cetini, Sinj i Klis. Novi vijek Turci su godine 1513. zauzeli Čačvinu, Nutjak i Sinj, što znači da je i Tijarica od tada u turskom posjedu. Turci su Tijaricu, kao i čitavu Cetinsku krajinu, pripojili Bosanskom, a nakon pada Klisa (1537.) novoosnovanom Kliškom sandžaku, upravno-teritorijalnoj jedinici u sklopu Osmanlijskog carstva. Ustrojili su nahiju Sinj i Cetina i razdijelili zemlju turskim feudalcima. U to doba na povijesnu pozornicu stupaju junaci kasnijih narodnih pjesmarica zametnuvši ljute boje s Turcima. Naime, njihovo junaštvo opjevati će sredinom XVIII. stoljeća fra Andrija Kačić Miošić u djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, dok fra Filip Grabovac budi hrvatsku nacionalnu svijest u djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Godine 1686. pod mletačkim vodstvom oslobođen je Sinj, ali su Trilj, Čačvina i Tijarica ostali pod turskom upravom sve do znamenite pobjede cetinskih branitelja 1715. kada su, uz pomoć Gospe od Milosti – Čudotvorne Gospe Sinjske, od nadmoćne turske sile obranili Sinjsku tvrđavu. Granica s Osmanlijskim carstvom 1718. pomaknuta je prema vrhovima Dinare, po prilici gdje je i današnja granica prema Bosni i Hercegovini. Nakon oslobođenja od Turaka, opustošenu i gotovo nenastanjenu Cetinsku krajinu naselilo je hrvatsko pučanstvo pristiglo iz tri smjera: Bosne, Hercegovine i iz Poljica. Upravo su seobe iz Poljica i Biska najzanimljivije velikom broju Tijarčana jer uglavnom tu tražimo i nalazimo svoje korijene. O tomu je, između ostaloga,

pisao najveći cetinski povjesničar fra Josip Ante Soldo u knjigama Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću. Dakle, Tijarica, kao i čitavo prekocetinsko područje, došla je 1718. pod upravu Mletačke Republike koja je potrajala sve do 1797. godine. Štoviše, generalni mletački providur Alvise Mocenigo ustvrdio je 1721. da granica Cetinske krajine završava uz Aržano, pa je Tijarica svakako u njenom ustroju. Mlečani su novopridošlim tijaričkim obiteljima dijelili zemlju, ali je one nisu smjele otuđiti ili prodati jer je tretirana kao državno vlasništvo. Za njeno uživanje plaćali bi desetinu prihoda. Kad je 1722. Cetinska krajina podijeljena na dvije serdarije: Vučković i Grabovac, Tijarica je, kao i sva prekocetinska sela pripala obitelji Grabovac iz Sinja. Serdarije su se dijelile na banderije na čelu s harambašama, primjerice: banderija Marka Sučića Akrapa ili ona Marka Omrčena (koja se, doduše, spominje još u Udovičićima). Živjelo se teško, zemlja je otimana kamenjaru, obzidana u vrtle i doce. Voda se skupljala u bunarima, čatrnjama, nosila u vučijama. Teško ju je bilo priskrbiti ljudima i blagu (stoci). Stočarstvo je pak, bilo glavni izvor prihoda. Godine 1741. Uspostavljena je Župa Svetoga Duha sa središtem u Tijarici. Obuhvaćala je Gornju i Donju Tijaricu, Aržano, Voštane, Strizirep i Kamensko. Ipak, postupno je ostajala bez svojih kapelanija. Mletačku upravu na ovim prostorima zamijeniti će prva austrijska (1797. - 1805.), a potom francuska uprava (1805. - 1813.). Naime, tada Europom dominira francuski car Napoleon Bonaparte. Francuzi će u Dalmatinskoj zagori ukinuti stari mletački (Grimanijev) zakon o državnom vlasništvu nad zemljom, pa će tako i zemlja tijaričkih obitelji postati njihovo privatno vlasništvo. U doba francuske uprave zabilježeno je i pošumljavanje našega krša. Nakon što su združene europske snage porazile Napoleona 1813. godine, Dalmacija dospijeva pod izravnu (drugu) austrijsku upravu, odvojena od ostalih hrvatskih krajeva. Takvo stanje će potrajati sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Svijest o nužnosti ujedinjenja hrvatskih zemalja i potrebi uvođenja hrvatskog jezika u škole i urede umjesto dotadašnjeg talijanskog, doći će u Dalmaciji do izražaja posebice nakon 1860. u Hrvatskom narodnom preporodu. Naime, 67

TRILJSKI MOST

u Cetinskoj krajini 60.-tih godina nacionalno osviješteni hrvatski puk – narodnjaci, pobijediti će na saborskim i općinskim izborima talijanašku manjinu – autonomaše i provesti pohrvaćenje uprave, školstva, znakovlja. Godine 1865. nakon pobjede narodnjaka na općinskim izborima, u Sinjsko općinsko vijeće izabran je i Mate Omrčen s Tijarice, a 1868. zabilježeno je kako je tijaričke birače u Sinj na izbore za Dalmatinski sabor predvodio Ivan Vuko. Tada je izabran narodnjački kandidat Nikola Vidić iz Lučana, čemu su pridonijeli i Tijarčani. U preporodnim djelatnostima isticao se i tijarički župnik Ivan Škopljanac (1870.). Oko 1872./73., za župnika Breke sagrađena je u središtu Tijarice – Tarabniku nova župna crkva. Župni ljetopisac navodi kako je stara župna crkva bila sagrađena „od taraba“, pa se po njima i mjesto zove Tarabnik. Don Ante Škobalj u knjizi Obredne gomile i stećci u Dalmatinskoj zagori navodi kako se riječ taraba izvorno (za ogradu od dasaka) i ne koristi u ovome kraju, nego je vjerojatniji postanak imena Tarabnik od riječi trba (žrtva), pa bi se ovaj položaj prvotno zvao Trbnik (žrtvište), od čega je nastalo

Sl.77. Karta naselja u Tijarici 1908. (Prema zemljovidu Županjac und Čista) 68

ime Tarabnik. Također navodi, kako je ime Tijarica moglo doći i od Tiharica, usljed glasovne promjene, poput imena otoka Tihat ili Tijat (gdje se h pretvorilo u j). Iako se mogu čuti i drukčije prosudbe o podrijetlu imena Tijarica, primjerice, od tijara (papinska kapa). XX. stoljeće Godine 1902. tadašnji tijarički župnik don Ivan Vozila osnovao je u župnoj kući prvu školu, a 1911. otvorena je Pučka škola u kući Petra Bradarića u Gornjoj Tijarici. Iste 1911. u pučku školu, koja je imala 6 razreda, upisano je 112 djece. Godine 1914. izbio je I. svjetski rat koji donosi žrtve, glad i neimaštinu. Iz tijaričke župe pozvano je u vojsku 500 ljudi, a 56 ih je poginulo. Čak su skinuta i dva zvona sa crkve sv. Duha kako bi se iskoristila za lijevanje topova. U vremenu između dvaju svjetskih ratova neki Tijarčani uz zemljoradnju i stočarstvo počinju se baviti i trgovinom duhanom. Duhan se kupovao u Hercegovini i prenosio na Tijaricu, gdje bi se, kako navodi župni ljetopisac, „trefilo na stotine kvintala duhana, koji bi

TRILJSKI MOST

kroz tjedan dana prešao u ruke Talijana, bilo preko Splita ili preko Muća“. Godine 1930. Tijarica je bila uključena u autobusni promet. Linijama Aržano-Duvno (današnji Tomislavgrad), Aržano-Sinj i Aržano-Split prometovao je svojim autobusom Ivan Pervan. Politički život na Tijarici, kao i čitavoj Hrvatskoj, bio je sputan tzv. šestosiječanjskom diktaturom proglašenom 1929. godine. Na parlamentarnim izborima 1935. tijarički puk zdušno je podržao vođu HSS-a Vlatka Mačeka, nositelja zajedničke oporbene liste nasuprot unitarističkoj stranci vlade kraljevine Jugoslavije, usprkos zastrašivanjima i uhićenjima nekih Tijarčana uoči izbora. Iste godine (8. VIII. 1935.) obilježena je i godišnjica smrti Stjepana Radića stradalog 1928. od velikosrpske ruke u beogradskoj skupštini. Tada su sva sela stigla u skupinama pod hrvatskim barjacima do crkve gdje je služena sveta misa za hrvatske mučenike. Malo je podataka za razdoblje II. svjetskog rata na tijaričkom području. Prema podatcima što ih je prikupio don Jakov Dragušica 45 župljana tijaričke župe poginulo je ili nestalo tijekom rata (1941. - 1945.). Osim nekih neizbježnih civilizacijskih iskoraka, primjerice: elektrifikacije (1968). i gradnje zgrade Osnovne škole (1968.), desetljeća Hrvatske u sastavu komunističke Jugoslavije (1945. - 1991.) donose Tijarici samo masovno iseljavanje, posebice koncem 50-ih i u 60-tim godinama. Bio je to odlazak na tzv. privremeni rad u inozemstvo. Koliko je taj rad bio privremen, zna svaka tijarička obitelj. Već su se izmijenili naraštaji Tijarčana koji su nastavili živjeti i raditi mahom po njemačkim gradovima. U Berlinu je osnovana i Udruga Tijarčana čija će djelatnost zasigurno utjecati na boljitak Tijarice. Naši ljudi nikad nisu zaboravili svoj rodni kraj. O tomu svjedoče i lijepe kuće na Tarabniku i po selima, a bilo je i pokušaja oživljavanja gospodarstva, primjerice, doprinosom od 400 000 DM za gradnju tijaričkog pogona triljske tvornice Cetinka (otvoren 1977.). Posebice je pomoć naših ljudi iz inozemstva, humanitarna i svaka druga, bila dragocjena u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata (1991.-1995). U obrani Domovine, u hrvatskim postrojbama - od Zbora narodne garde do Gardijskih brigada HV - sudjelovali su i Tijarčani. Danas stanovnici Tijarice nastoje ukazati gostima na svoja bogatstva: netaknutu prirodu, arheološku,

povijesnu i etnografsku baštinu, seosku arhitekturu, gastronomsku ponudu (Dani komina, pure i bronzina) i njegovanje tradicije (KUD Tijara). Okretanje seoskom turizmu, proizvodnja zdrave hrane, možda su, između ostalog, djelatnosti kojima će Tijarica zakoračiti u boljitak kakav zaslužuje, prestajući biti samo usputno odredište.

Literatura: Izvori: · Kronika župe Tijarica, Župni ured Tijarica. · Matične knjige župe Tijarica, Župni ured Tijarica.

· · · · · · · · · · · · ·

Knjige: Jurić, Šime, Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj krajini, knjiga I., Sinj 1999. Jurić, Šime – Soldo, Josip Ante, Bibliografske zabilješke o Sinju i Cetinskoj krajini, knjiga II., Sinj 2002. Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997. Marković, Ivan, Sinj i njegovo slavlje: god. 1887., Zagreb 1898. – pretisak, Sinj 1998. Milošević, Ante, Arheološka topografija Cetine, Split 1998. Soldo, Josip Ante, Grimanijev zakon (priredio Nikša Stančić), Zagreb 2005. Soldo, Josip Ante, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995. Soldo, Josip Ante, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997. Škobalj, Ante, Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu 1970. Zbornik Cetinske krajine 2: Arheološka i historijska baština Cetinske krajine, Sinj 1981. Zbornik Cetinske krajine 3: Šime Jurić, Građa za bibliografiju Cetinske krajine do 1980., Sinj 1982. Zbornik Cetinske krajine 4: Sinj i Cetinska krajina za vrijeme osmanlijske vlasti, Sinj 1989. Zbornik radova: Cetinska krajina od prethistorije do dolaska Turaka, Split 1984.

Članci: · Ivo Boko, Nepoznata gradina pod Kamešnicom, 69

TRILJSKI MOST

· ·

·

·

· ·

Slobodna Dalmacija, 20/1963., br. 5566. (12. I.), str. 3. Bravić, Ana, 105 godina OŠ Stjepana Radića u Tijarici, u: Triljski most, II (2007), br.1. (2)., str. 83-86. Kosor, Karlo, Sinjski franjevci u borbi za narodni preporod u Sinju i Cetini od 1860. do 1870. godine, u: Sinjska spomenica 1715.-1965. (ur. Josip Soldo i Jeronim Šetka), Sinj 1965. Kovačić, Slavko, Počeci osnovnog školstva u Cetinskoj krajini, u: Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Radovi sa Znanstvenog skupa 150. obljetnica Franjevačke klasične gimnazije u Sinju s osvrtom na ostalo školstvo u Cetinskoj krajini, prošireni povodom 150. obljetnice javnosti Gimnazije (ur. Josip Grbavac), Split – Sinj, 2004. Soldo, Josip Ante, Čačvina (kratki povijesni pregled), u: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar 1995. Vrgoč, Martin, Hrvatski narodni preporod u Sinju, u: Cetinska vrila, 1/1993., br. 2, str; 2/1994., br. 1 i 2, str Vrgoč, Martin, Prilozi za povijest Tijarice, u: Cetinska vrila, 5/1997., br. 1.

Pokolj ispod Kamešnice u ožujku 1944. godine

O nevinim žrtava nema spomena u školskim udžbenicima, a prosječan građanin izvan sinjskog područja nikada nije čuo za ovaj zločin. Na nekim internetskim stranicama žrtve u selima ispod Kamešnice se prikazuju kao Srbi ili kao žrtve ubijene u Jasenovcu5. Ako znamo da se na području Dalmacije u II. svjetskom ratu ništa strašnije nije dogodilo, a na čitavom području Hrvatske teško je pronaći sličan zločin postavlja se pitanje: Zašto se šuti? Nevine žrtve zaslužuju da se otkrije istina! Za sličan događaj u češkome selu Lidice zna čitav svijet. Nakon ubojstva protektora Češke i Moravske Reinharda Heydricha 1942. nacisti su strijeljali 340 stanovnika. Pad Italije i dolazak Nijemaca u Dalmaciju Da bi razumjeli što se dogodilo u proljeće 1944. u selima ispod Kamešnice potrebno je pojasniti stanje u Dalmaciji poslije pada Italije. Nakon toga nastojat ću rekonstruirati akciju u kojoj se pokolj zbio te pojasniti događaje koji su potom uslijedili. Jasno, ovaj prilog zbog više razloga neće dati konačnu sliku o pokolju, ali će ukazati na mnoge nepoznanice i omogućiti da se bolje shvate okolnosti koje su dovele do zločina.

Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz novije hrvatske povijesti Ivan Kozlica Prije više od 64 godine zbio se događaj koji je sinjski kraj, ali i čitavu Hrvatsku zavio u crno. Na najokrutniji način ubijana su djeca, žene, starci i tek poneki muškarac sposoban za vojsku. Neshvatljivo je da čitavo proteklo vrijeme nije bilo ozbiljnijeg istraživanja, a tek rijetki pokušaji često su unosili zabune ili pisali neistine4. 4 Marinko Perić je 1974. u knjizi Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu tek s nekoliko rečenica površno spomenuo zločin te donio manjkav popis žrtava. U novije vrijeme dvojica autora objavili su knjige koje donose nešto više podataka. Jozo Akrap Majski u knjizi Istina o zločinima u selima Cetinske krajine 1944. (Zagreb 2004.) donosi zanimljivo osobno svjedočanstvo o pokolju. Međutim, knjiga je većim dijelom više politički pamflet u kojem se autor obračunava s Crkvom i novom hrvatskom vlasti. U dopunjenom izdanju naslovljenom Zločin koji traje isti autor potpisan kao Josip Majski samo nastavlja obračune. Nadalje, Jozo Kundid je objavio knjigu U ratnom vihoru (Split 2004.) Knjiga je vrijedan uradak jer donosi brojna svjedočenja preživjelih žrtava. I jedan i drugi autor za pisanje o 70

Sl. 78. Pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ u jednoj od akcija

Poslije iskrcavanja savezničkih snaga na Siciliju i svrgnuća Mussolinija stvoreni su uvjeti da fašistička Italija kapitulira, što se i zbilo u rujnu 1943. Njemačke pokolju koristili su izvore selektivno. U monografiji U zagrljaju Kosinca, Cetine i Rude (Otok 1995.), koju je uredio fra Bože Vuleta, donešena su svjedočenja o pokolju. 5 Za žrtve u selima ispod Kamešnice koje se prikazuju kao Srbi, vidi http:// members.iinet.net.au, ili da su ubijene u Jasenovcu, vidi http://www. jasenovac.org.

TRILJSKI MOST

Partizanske snage jačaju Od samog početka rata na sinjskom području manje skupine partizana vrše povremene prepade na Talijane, što je uglavnom izazivalo odmazdu od talijanske vojske prema civilnom stanovništvu. Padom Italije nastale su veće partizanske postrojbe koje su se dijelom naoružale od preuzetog talijanskog oružja te je dolazilo do češćih okršaja sa snagama NDH i Nijemcima. Početkom 1944. nalaze se s lijeve strane Cetine. U prvih nekoliko mjeseci vrše učestale manje napade na njemačka i hrvatska uporišta Hrvace, Han, Obrovac i Galu. U drugoj polovici ožujka Nijemci češće vrše izvidničke pothvate pa ih veći broj biva ubijen11. Izvješća zaraćenih strana o tim sukobima razlikuju se u broju mrtvih i ranjenih. Sveukupno, vrijeme prije pokolja u proljeće 1944. može se označiti kao jačanje partizanskih snaga i relativno pasivno držanje njemačkih i hrvatskih snaga.

Njemački plan: likvidacija partizana na Mosoru i Kamešnici Zbog novonastale situacije Nijemci procjenjuju da se mogu naći u vrlo nezgodnoj situaciji. Njihove procjene ukazuju da može doći do iskrcavanja savezničkih snaga na hrvatskoj obali pa u tom pravcu poduzimaju niz akcija. S otoka i priobalnog područja vrše evakuaciju muškoga stanovništva, a isto poduzimaju i na području Metkovića, Vrgorca i Imotskog12. Prema stanovništvu postupaju krajnje neprijateljski i odvode ga na prisilni rad. Evakuacija se provodi bez znanja hrvatskih vlasti pa ministar za novooslobođene krajeve dr. Edo Bulat često prosvjeduje kod njemačkih dužnosnika, ali bez ikakvoga uspjeha13. Kako je već spomenuto, borbena moć partizanskih postrojbi na Mosoru i Kamešnici je jačala te bi mogla biti kobna za Nijemce ukoliko dođe do savezničkog iskrcavanja u Dalmaciji. Time bi se vrlo lako mogli naći u blokadi. Zbog toga se odlučuju na brzu akciju. Zapovjednik Druge oklopne armije, general Lothar Rendulic, daje zadaću V SS brdskom korpusu da isplanira i provede akciju kojom bi se osigurala zaleđina njihovim snagama14. Zapovjednik korpusa general Arthur Phleps formira borbenu skupinu od korpusne pričuve, a za čelnog čovjeka određuje generala Josefa Küblera, zapovjednika 118. lovačke divizije. Sastav skupine je sijedeći: - Jedna bojna 118. lovačke divizije, - Treća bojna 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ - Prva bojna 370. puka 369. „Vražje divizije“15. Uz navedene snage u akciju bi se po potrebi uključile njemačke i hrvatske snage koje su se već nalazile na

6 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda (dalje Zbornik), sv. V, knj. 19., Beograd 1957., str. 293. 7 Fra Rafo Kalinić, br. 16-17, Split 2003., str. 30-40. 8 Gordana Turić, U temelju kamen. Drugi svjetski rat i poraće, Zagreb 2000, str. 64. 9 Podaci o ubijenima u Veliću, Jabuci, Turjacima i Brnazama uzeti su iz knjige Petra Bezine, Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, žrtve rata 1941.-1945. i 1990.-1995., Split 2003. Autor knjige koristio je izvješća župnih ureda i državnih matičnih ureda. Podaci za selo Vojnići nalaze se na spomeniku podignutom u zaseoku Bučane. Za selo Košute pogledati članak Bože i Miljenka Marića, Košute – Kukuzovac, 24. 9. 1943. Zločin ima i lice i ime, objavljen u časopisu Triljski most, br. 1, Trilj 2006, str. 64-68. Vidi i www.kosute.com, te Fra Rafo Kalinić, br.12-13, Split 2001., str. 110-116. 10 Bezina, Župljani, str. 358. 11 Zbornik, sv. V, knj. 25., str. 486 i 590, i Zbornik dokumenata Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941 -1945, (dalje Zbornik Dalmacija), knj. 10, str. 1061.

12 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 97, 98, 99 sadrže mnogo dokumenata koji izvješćuju o evakuacijama što ih provode njemačke oružane snage. Jedan primjer je brzojav koji je stigao iz zapovjedništva Druge oklopne njemačke armije 4. 4 1944. zapovjedništvu V SS korpusa. U brzojavu između ostaloga stoji: ...od 3929 sposobnih za vojsku samo ih je 837 zadržano i angažirano kao radna snaga. Izvjestiti odmah, zašto nije angažiran veći broj sposobnih za vojsku. Načelnik stožera Grupe armija F predložio je da se čitava Dalmacija proglasi borbenom zonom te da svu vlast u Dalmaciji imaju njemački zapovjednici (Isto, kut. 98). 13 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618. 14 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1447. General Rendulic je upravo na prvi dan zločina u sinjskom kraju, 28. 3. doletio iz Beograda u Split. Nije se javio predstavnicima NDH, što je do tada bila uobičajena praksa, a sutradan je posjetio Knin te se sastao s njemačkim i četničkim zapovjednicima (Isto, str. 1453). 15 369. divizija, zvana „Vražja divizija“, njemačka je postrojba u sastavu Wehrmachta, formirana 1942. kao legionarska. Časnici i dočasnici bili su uglavnom Nijemci iz Austrije i Njemačke a vojnici hrvatski dragovoljci iz domobranskih i ustaških postrojbi. Vlasti NDH nad ovom postrojbom nisu imale nikakve nadležnosti.

snage i snage NDH iskoristile su novonastalu situaciju te su brzim prebacivanjem iz Bosne i Hercegovine nastojale preduhitriti partizanske snage i zauzeti što veći dio Dalmacije. Tako su već 9. rujna 1943. zrakoplovima iz Mostara u Sinj prebačeni dijelovi 7. SS divizije „Prinz Eugen“6. Na putu za Split, u Brnazama, pripadnici divizije ubili su 38 osoba, a mladoga franjevca Rafu Kalinića živoga su bacili u vatru7. Pripadnici iste divizije u Aržanu su ubili 28 osoba i zapalili crkvu8, u Veliću strijeljali 11, u Jabuci 16, u Košutama 41, u Turjacima 20, u Vojniću 259 osoba. U Sinju su nešto kasnije za odmazdu strijeljali također 25 osoba10. Svojim prvim postupcima pokazali su da neće biti prijateljski raspoloženi prema lokalnom pučanstvu.

71

TRILJSKI MOST

prostoru Splita i Sinja. Akcija se pripremala u velikoj tajnosti, tako da su političke strukture u Zagrebu i Splitu za nju doznale tek po njezinom otpočimanju. Pokolj u Docu Donjem Akcija je krenula iz pravca Imotskoga 25. ožujka 1944. Bojne 369. „Vražje divizije“ i 118. lovačke divizije krenule su prve sa zadatkom stezanja obruča oko partizana. Glavnim pravcem djelovanja kreće bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Partizani se nalaze na obroncima Mosora u okolici Doca Donjeg u Poljicima. Vidjevši brojnu vojsku koja je krenula na njih pobjegli su dijelom u Mosor, a dijelom preko Cetine prema Trilju. Pružali su otpor u pokretu toliko da osiguraju što sigurniji uzmak. Dana 26. ožujka posljednji i najmanji dio bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ čini strašan pokolj U Docu Donjem. Pripadnici bojne su na najokrutniji način ubili zatečeno stanovništvo, uglavnom djecu, žene i starce, njih 275. Dan poslije, rano ujutro, vojnici su krenuli prema Trilju i Sinju16. Tijek akcije u sinjskom kraju Prije početka njemačke operacije Dinarski partizanski odred se nalazio dijelom u prostoru Gale, Gljeva i Otoka, a Deseta dalmatinska brigada bila je raspoređena u Rudi, Podima, Krivodolu, Ljutu, Rožama i Voštanima. Njeni dijelovi bili se smješteni i na brdu Jelinak prema Tijarici. Dio Mosorskoga odreda koji je došao iz Poljica razmjestio se na području Čačvine i Velića. Ukupna brojčana veličina partizanskih vojnika je oko 1 50017. Napuštajući područje Doca Donjeg bojna 118. lovačke divizije dolazi u prostor Trilja, a bojne 369. i 7. SS divizije preko Sinja dolaze u prostor Hana. Prva je pristigla bojna 369. „Vražje divizije“ i bez zaustavljanja krenula cestom prema Livnu. No, već dolaskom na uzvisinu iznad Hana bojna zaokreće desnim krilom u pravcu Gljeva što je iznenadilo borce Dinarskoga odreda. Došlo je do borbe koja je trajala do predvečer. Na partizanskoj strani bilo je mrtvih, ranjenih i zarobljenih. Plan bojne 369. divizije bio je dolazak do večeri u Voštane, no zbog partizanskog 16 HDA, fond 227, MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske zemlje – tajni spisi, izvješća Glavnog ravnateljstva za promidžbu i Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost. 17 Izvješće Treće brigade (10.) od 30. 3. 1944. (Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1082). 72

otpora došli su do Korita, gdje su i prenoćili. Takav razvoj događaja doveo je do sasvim drugačijeg rezultata od planiranog. U noći, 27./28. ožujka 1944. partizani koji su bili smješteni u Otoku, Rudi, Podima i dalje prema Kamešnici napustili su položaje i povukli se prema Voštanima. Dio Mosorskog odreda s područja Čačvine i Velića prebacio se na prostor Rude u zaseoke Kamberi i Bitunjci, no i on se odmah povukao s Desetom brigadom. Partizani su napustili položaje bez ikakve obavijesti civilnom stanovništvu. Sa sobom su poveli samo mali broj civila18. Manje skupine partizana povukle su se pred jutro čuvajući tako odstupnicu glavnini snaga. Nastavak akcije u utorak ujutro 28. ožujka Bojna 118. lovačke divizije krenula je od Trilja na prostor Velića, Vrpolja, Strizirepa i Tijarice19. Njima su se priključili i dijelovi 15. domobranske pukovnije iz Sinja. Njihova je zadaća bila zatvoriti desnu stranu obruča te spriječiti izvlačenje partizanskih snaga južno od poteza Trilj – Tijarica. Na prostoru Tijarice i Kamenskog prema Aržanu nalazio se i dio borbene skupine „Šimić“20. Bojna 369. „Vražje divizije“ nastavila je kretanje prema Rožama Na putu bojna je imala manje sukobe s partizanima koji su pred njima uzmicali. Poslijepodne bojna je stigla u Voštane, gdje je prenoćila. Zadaća bojne bila je spriječiti izvlačenje partizana prema sjeveroistoku. Kako je kasnila, prije njezinog dolaska u Voštane većina partizanskih snaga prebacila se upravo preko Voštana na bosansku stranu prema Buškom Blatu. Bojna 7. SS divizije „Prinz Eugen“ kretala se s prostora Hana i Gale u tri skupine. Prva je krenula oko 6 sati, a posljednja i najmanja oko 8 sati. Njihova zadaća bila je razbijanje partizanske jedinice u pokretu. Na njihov zahtjev pridodana im je satnija domobrana s postaje Han da čuva leđa od mogućeg napada partizana21. Prve dvije 18 U izvješću Treće brigade (10.) od 30. 3. 1044. stoji da je s njima preko Kamešnice prešlo i nešto civilnog stanovništva. (Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1084.). 19 Brojna su izvješća koja opisuju ovu akciju. Izvješća se uglavnom slažu, dolazila od partizanskih, njemačkih ili organa NDH. Pogledati HDA, fond 227, MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske zemlje – tajni spisi. Zbornik, sv V., knj. 25, str. 590. 20 General Franjo Šimić izdao je 27. 3. 1944. svojoj borbenoj skupini zapovijed o zadaćama iste u akciji (HR DAST, fond 262 IHRPD, kut. 97). 21 Ova posada je stavila na raspolaganje Njemcima 60 ljudi i 1 častnika, koje su upotrebili za svoju zaleđinu. Ovo stoji na kraju izvješća zapovjednika Posade Han. U izvješću ustaškog logora Sinj od 29. 3.1944. stoji: Toj grupi bila je pridodieljena jedna domobranska satnija, čiji je zadatak bio, da,

TRILJSKI MOST

skupine imale su manja prepucavanja s partizanima i napredovale po planu. Dolaskom u Otok i Rudu zarobile su više muškaraca da im nose opremu i municiju, te opljačkanu stoku. Posljednja skupina jačine dva voda do 60 vojnika krenula je oko 8 sati iz Hana prema Gali i dalje prema Otoku. Zapovjednik borbene skupine bio je bojnik Bernhard Dietsche22. Pokolj Prolazeći navedenim područjima, pripadnici bojni 118. lovačke divizije, 369. „Vražje divizije“, prva skupina bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te pripadnici oružanih snaga NDH ne ubijaju civilno stanovništvo. Ovo je važno napomenuti jer se često pokolj pripisuje svim sudionicima akcije. Pripadnici treće skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, kao i u Docu Donjem, počinili su stravičan pokolj. Izvješća o pokolju zapovjednika raznih postrojbi samo se u detaljima razlikuju, kao i izvješća dužnosnika nižih i viših razina. Velik broj preživjelih žrtava, svjedoka toga zločina, dao je izjave o pokolju. Izjave su sačuvane23. Na temelju spomenutih dokumenata može se opisati slijed pokolja počinjenog 28. i 29. ožujka 1944. na prostoru od Gale do Kamenskog24. U Gali su pripadnici posljednje skupine bojne 7 SS divizija „Prinz Eugen“ ubili troje civila. Dolaskom u Otok, u zaselak Milanovići, pripadnici iste bojne skupili su stanovništvo bez obzira na spol i godine, odveli u nekoliko kuća, neke strijeljali, a neke poklali i zapalili. Nakon toga, isto su učinili i po drugim poznavajući bolje prilike vodi njemačke oružane snage. Međutim, njemačko zapovjedništvo ostavilo je tu hrvatsku domobransku satniju kao zaštitnicu iza sebe dok su Niemci pošli napried. Muzej Cetinske krajine – kulturno povijesna zbirka, sekundarna dokumentacija, (dalje MCK Sinj) kut. 10. 22 Zapovjednik III. bojne 14. puka bio je natporučnik Meckelburg i bojna se zvala po njemu. U ovoj akciji bojnom je zapovjedao bojnik Dietsche. (Vidi Otto Kumm, The history of the 7. SS mauntain division „Prinz Eugen“, Winipeg, Canada 1995., str. 106). Posljednji zapovjednik divizije Schmidhuber na suđenju u Beogradu potvrdio je da su pripadnici ove bojne počinili zločin (Zbornik, sv. V, knj. 25, str. 590). 23 HR DAST, fond 36, Okružna komisija za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača srednje dalmacije Split, kut. 28 i 29 sadrže mnoge izjave i popise iz postradalih sela koje su uradile jugoslavenske vlasti odmah po završetku rata. Izjave su uglavnom davali predsjednici NOO a čitav posao je rađen zbog traženja odštete od poražene Njemačke tako da su mnogi podaci uveličani. Mnoge izjave i vrijedni podaci o žrtvama nalaze se i u fondu 262 IHRPD istoga arhiva te HDA, fond 227, MVP NDH i fondu 1209, Zapovjedništva zbornih područja, zborova i divizija NDH. 24 Podaci o žrtvama uzeti su iz više izvora, prvenstveno iz župnih ureda, dokumenata nastalih neposredno po počinjenju zločina, spomenika, knjiga dr.fra Petra Bezine Župljani...i Marinka Perića Sinj i cetinska krajina u borbi za slobodu.

zaseocima. Sveukupno, ubili su 187 djece, žena i staraca i zapalili većinu kuća. Preko brda, pripadnici bojne stigli su u Rudu, u zaseoke Kamberi, Bitunjci, Rosandići i Crljeni, te poubijali sve što su zatekli. Nekoliko osoba izbjeglo je sigurnu smrt. Odatle su se vojnici spustili u Malu Rudu i učinili isto. Na Medvidovom guvnu strijeljali su 72 osobe, polili benzinom i zapalili. Ukupno u Rudi su ubili 282 osobe. Iz Rude su stigli u selo Podi, zaselak Ratkovići i ubili 76 osoba. Tu su otkrili 12 skrivenih stanovnika zaseoka Kundidi. Sve su ih pobili. Predvečer vojnici su stigli u selo Krivodol gdje su i prespavali. Srijeda ujutro, 29. ožujka 1944. bio je koban dan za većinu stanovnika. Vojnici su 159 osoba sakupili u nekoliko kuća, ubili i zapalili. Pojedinci su se uspjeli spasiti. Nakon Krivodola vojnici svraćaju u zaselak Lagatori, u kojem ubijaju 22 osobe. U selu Ljut vojnici se razdvajaju u dvije skupine, jedna kreće prema Grubišićima, a druga prema Šipićima. Stanovništvo Šipića i Grubišića snašla je ista sudbina, većina ih je pobijena, ukupno 136. Poslije podne vojnici su stigli u Voštane. Isti scenarij, zatvaranje u kuće, ubijanje i spaljivanje. I ovdje se tek mali broj osoba spasio. Stradalo je 337 osoba. Napuštajući selo Voštane vojnici su na putu prema Kamenskom naišli na skupinu od 54 muškarca, uglavnom iz Otoka i Rude koje su zarobili pripadnici prve i druge skupine bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i natjerali da im nose opljačkano po selima do granice. Na povratku kućama muškarci su uhvaćeni i strijeljani iznad Kamenskog, na Njivicama. Osim zločina ove skupine dogodio se i zločin u Rožama, u zaseoku Miljen. 28. ožujka, pripadnici druge skupine bojne 7. SS divizije prolazili su kroz ovaj zaselak prema Voštanima. Partizani su zapucali i ranili jednoga njemačkog časnika. Iz kolone se izdvojila manja skupina, vratila u zaselak te ubila i zapalila 22 osobe. Tko su ubijeni? Kako je već navedeno, počinitelji zločina ubijali su sve koje su zatekli u selima: djecu, žene, starce. Svi stradali bili su Hrvati. U pojedinim selima (najviše Otok i Ruda) ubijen je veliki broj osoba koje su bile u 73

TRILJSKI MOST

rodbinskoj vezi s domobranima, ustašama, legionarima u njemačkoj vojsci ili onima na radu u Njemačkoj25. S druge strane, stanovništvo sklono partizanima nije bilo brojno i dijelom je napustilo postradala sela zajedno s partizanima26. Tko su počinitelji pokolja? Sve navedene pokolje (osim posljednjeg u Rožama) počinili su, njih manje od 60, pripadnici III. bojne 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“. Divizija „Prinz Eugen“ nastala je 1942. godine. Zapovjednici su joj časnici iz Njemačke ili Austrije, a vojnici pripadnici njemačke narodnosne skupine (volksdeutscheri) s područja NDH, Bačke i Banata, koji su govorili i hrvatski i srpski jezik, zavisno otkuda su dolazili. Postrojba je bila u nizu akcija diljem Srbije i NDH, uglavnom na području Bosne i Hercegovine. Kako je u ovoj akciji sudjelovala samo jedna bojna podređena izravno zapovjedništvu V SS brdskog korpusa, zapovjedništvo divizije koje se u vrijeme pokolja nalazilo na prostoru Sarajeva ne snosi nikakvu odgovornost za ovaj pokolj27. Nadalje, važno je reći da niz dokumenata suvremenih pokolju ukazuje da je u spomenutoj bojni bilo i Srba iz Banata kao i Četnika s područja Dalmacije.28 Njemačko - četnička suradnja u Dalmaciji odvijala se intenzivno usprkos zaključku predstavnika NDH i Hitlera o protjerivanju Četnika iz NDH kao neprijatelja. Suradnje je bilo prije, u vrijeme i poslije pokolja. Jedan od njemačkih načina „sklanjanja“ četnika bio je njihovo uključivanje u njemačke postrojbe, što je podrazumijevalo oblačenje u 25 Sačuvan je jedan popis od 63 domobrana ili ustaše iz sela Otok i Ruda koji su izgubili nekoga od bliže rodbine ili im je netko odveden u zarobljeništvo ili su im zapaljene kuće i uništena i opljačkana imovina (HDA, fond 227, MVP NDH, kut.3, politički odjel, odsjek za germanske zemlje – tajni spisi i fond 1209, Zapovjedništvo zbornih područja, zborova i divizija NDH, 15. pješačka divizija, spisi bb). 26 U jednom pismu oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju između ostaloga stoji: ...Paziti da se u zbijeg ne uvuku ustaške i četničke porodice. (Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1082). 27 Svi dostupni dokumenti, partizanski, njemački, ustaški i domobranski potvrđuju ovaj navod. 28 Njemački vojni predstavnik u NDH general Glase von Horstenau zapisao je u svojim memoarima: ...Rečeno mi je da među banatskim Nijemcima, od kojih je divizija službeno sastavljna, svakako ima i mnogo pravoslavaca. Sigurno su se u diviziju uvukli i srpski četnici kao „pomagači“ (Globus br. 916, 27. 6. 2008., str. 39) Zanimljivi dijelovi navedenih memoara koji govore o ovom zločinu mogu se pogledati u knjizi Vase Kazimirovića NDH u svetlu nemačkih dokumenata i dnevnika Glesa fon Horstenaua 1941. – 1944., Beograd 1987., str. 208. – 214. U jednom izvješću partizanskog Štaba VIII. korpusa, od 5. 4. 1944. stoji: U SS bataljonu Princ Eugen nalazilo se dosta četnika, koji su uz Nijemce počinili pokolj stanovništva gornjih sela (HR DAST, fond 262 IHRPD, kut. 97). 74

njemačke odore29. Svjedočanstva pojedinih preživjelih kao i mnogi dokumenti, nedvojbeno potvrđuju da je u skupini koja je počinila zločin bio određeni broj četnika. Odgovorni za zločin U ovoj akciji počinjen je jedan od najstrašnijih pokolja u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata. Prema dostupnim podacima nitko od počinitelja za njega nije odgovarao iako je bio pokrenut postupak pred organima njemačkih oružanih snaga. Glavni krivci za zločin su njemački zapovjednici na više razina: - general Lothar Rendulic, zapovjednik II. oklopne armije30, - general Arthur Phleps, zapovjednik V SS brdskog korpusa31, - general Josef Kübler, zapovjednik 118. lovačke divizije i zapovjednik akcije32, - bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik III bojne 14. puka 7. SS divizije „Prinz Eugen“ i - neimenovani časnici, dočasnici i vojnici, počinitelji pokolja.

Sl. 79. Bojnik Bernhard Dietsche, zapovjednik bojne koja je počinila zločin 29 Zbornik, sv. V, knj. 24, str.666 i Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1414. 30 U sudskom procesu nacističkim vođama u Nürnebergu 1945. suđeno je i generalu Rendulicu. U optužnici se spominje i ovaj zločin i stavlja njemu na teret. Osuđen je na 20 godina zatvora, ali mu je presuda izmjenjena i smanjena na 10 godina. 31 Phleps je ubijen u sukobu s ruskim snagama u Mađarskoj krajem 1944. 32 Kübler je na suđenju u Beogradu osuđen na smrt i ubijen 1947.

TRILJSKI MOST

(Regionalnog operativnog centra) Cetina br. 245/44 od 12. 4. 1944. o raspoloženju stanovništva na postradalom području navodi se: ...pomalo su ljuti na partizane, jer su se naglo povukli, i pitaju se zašto nisu partizani ih branili... Što se tiče ishrane partizana dalje stoji: Već više od pola godine čitava XX. divizija i dva odreda ishranjuju se uglavnom iz sela s ovu stranu Cetine, te je narod jako osiromašio33. Jasno, sve ovo ne umanjuje odgovornost počinitelja zločina!

Sl. 80 a. General Lothar Rendulic, zapovjednik njemačke 2. oklopne armije

Sl. 81. Zapovjedništvo partizanske 10. dalmatinske brigade: Šijan, Vulin, Knezović i Bilobrk

Sl. 80 b. General Arthur Phleps, zapovjednik njemačkog V SS brdskog korpusa

Sigurno je da određenu odgovornost snose i zapovjednici partizanskih postrojbi. Sama činjenica da su duže vrijeme držali područje stradanja u svojoj nadležnosti, koristili kuće i ostalu imovinu od lokalnog stanovništva te se hranili o njihovom trošku, obvezivala ih je da postupe po temeljnim pravilima ratovanja. Lokalno stanovništvo nisu štitili iako su mogli očekivati da će druga strana postupiti prema njemu kao prema pomagačima partizana. Štoviše, znali su za događanje u Docu Donjem! U jednom izvješću partizanskog R.O.C.-a

Povodi za pokolj O samom povodu za pokolj ima najviše nejasnoća. Arhivska dokumentacija nastala neposredno nakon pokolja ne daje konačan odgovor. Jedan od povoda za počinjeni pokolj mogla bi biti osveta za stradanje većeg broja njemačkih vojnika na cetinskom prostoru prije samog pokolja34. To se može zaključiti iz odgovora generala Phlepsa ministru Bulatu. U razjašnjenju počinjenog pokolja sudjelovala su dvojica najodgovornijih osoba Trećeg Reicha u NDH. Opunomoćeni vojni predstavnik general Gleise von Horstenau zapisao je: Kako je, međutim, došlo do slučaja u Otoku, to je tajna, mislim na motive. Dodao je da mu je njegov službenik rekao ...da je masakr djelo folksdojčera, koji su na taj način hteli da se osvete zato što su svoja imanja u srednjoj Slavoniji morali da prepuste Hrvatima, 33 MCK Sinj – Kulturno povijesna zbirka, sekundarna dokumentacija, kut. 6. 34 Borbena skupina dobila je zapovijed da ova sela sravni sa zemljom (Otto Kumm, The history of the 7. SS mauntain division „Prinz Eugen“ Winipeg, Canada 1995., str. 269). Niz je njemačkih uputa koje obvezuju zapovjednike da postupaju što brutalnije prema civilima, uključujući i ubijanja djece, žena i staraca (vidi Zbornik, sv. XII, knj. 1, str. 748 – 823, knj. 2, str. 224 – 940, knj. 3, str. 25 – 478). 75

TRILJSKI MOST

a sami da se presele u Srijem. Njemački veleposlanik general Siegfried von Kasche rekao je da su žrtve bile žene i djeca hrvatskih vojnika u njemačkoj i hrvatskoj vojsci, da se pokolj može objasniti samo bezuvjetnim odbojnim držanjem njemačkih zapovjedništava prema Hrvatima35. Ponašanje njemačkih zapovjednika i postrojbi u Dalmaciji, naročito od ožujka 1944., potvrđuje stav njemačkog veleposlanika. Ako se ovome doda činjenica sudjelovanja određenog broja četnika u pokolju, koji su bili gorljivi neprijatelji Hrvata i koji su do tada na sličan način počinili niz zločina (1942. sela ispod Mosora te masakr u Biteliću), motivi postaju puno jasniji. Postupci vlasti NDH poslije zločina Svi lokalni organi vlasti i vojna zapovjedništva izvjestili su svoje nadređene o počinjenim zločinima36. Mješovito povjerenstvo izišlo je na teren da bi ustanovilo razmjere stradanja civilnog pučanstva i to samo u selima Otoku i Rudi. Dalje nisu išli iz sigurnosnih razloga. Ministar Bulat i prvi čovjek lokalne uprave u Splitu Nardelli poduzeli su niz aktivnosti kako bi se utvrdili i kaznili počinitelji. Bulat je napisao prijedlog note njemačkim vlastima u Berlinu te ga proslijedio u Zagreb. Istovremeno je dao uhititi 70 četnika s prebivalištem u Splitu37. Nijemci su ultimativno tražili puštanje tih četnika na slobodu no nakon čvrstoga Bulatova stava puštena su samo trojica s njemačkim dokumentima. Nota upućena njemačkim vlastima samo je dijelom dorađena u Zagrebu i dostavljena diplomatskom predstavništvu NDH u Berlinu. Predao ju je otpravnik poslova Tomislav Sambunjak s nekoliko fotografija urađenih na mjestima zločina. Nota je jako razljutila njemačku 35 Kazimirović, NDH... str. 210. U mnogim njemačkim izvješćima primjećuje se negativan stav spram hrvatskih postrojbi. Tako npr. zapovjednik 264. njemačke divizije u izvješću o političkoj situaciji u Dalmaciji piše: Među ustaškim krugovima u rajonu Splita na pr. može se konstatirati povećan razdor. Prema izvještajima doušnika, ustaše sve više rovare, simpatiziraju sa komunističkim krugovima, pa čak zauzimaju i pozitivan stav prema Anglo-amerikancima. Hrvatske vojne jedinice sve više gube ugled među stanovništvom. Domobrani su, kako na vodećim mjestima, tako i na nižim službenim nivoima, pod jakim utjecajem partizana... S borbenog gledišta - četnici su za državu dragocjenija formacija teritorijalne samozaštite... Prigodom boravka generala Rendulica, zapovjednika II. oklopne armije u Kninu 29. 3. 1944. u raspravi o političkoj situaciji navode se izvješća o sporazumima ustaša sa komunistima...te napomena kako razoružavanje četnika nije izvodljivo... mi još i sada snabdjevamo četnike. (Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1338 i 1453). 36 Ustaška posada na Hanu, Velika župa Cetina, (HR DAST, fond 262, IHRPD, kut. 97), Ustaški logor Sinj, XXVII ustaška bojna Sinj, Oružnička postaja Han, Štab grupe srednjedalmatinskih partizanskih odreda, Pothvatno zapovjedništvo 15. p.p. (MCK Sinj, kut. 10). 37 Popis četnika napravio je partizanski M.O.C. (Mjesni obavještajni centar) u Splitu te dostavljao izvješća u svezi uhićenja (HR DAST, fond 262, IHRPD, kut. 97). 76

stranu. Među ostalim tražilo se kažnjavanje zločinaca na mjestu zločina38. Nikakav pozitivan učinak nije donijela za hrvatsku stranu, uz to je na zahtjev njemačkog ministra vanjskih poslova von Ribbentropa Pavelić smijenio svoga ministra dr. Stijepu Perića, koji je označen kao odgovoran za sadržaj Note. Bulat je tražio objašnjenje i kod zapovjenika V SS korpusa generala Phlepsa. U odgovoru je Phleps stradalo pučanstvo označio kao komunistički nastrojeno i da u ta mjesta od prije godinu i pol nije kročila niti hrvatska niti njemačka vojska i da se ovdje slobodno mogla razvijati crvena republika. Još je dodao da se ovo stanovništvo – iako hrvatske nacionalnosti – neprijateljski postavlja prema snagama koje napreduju, i da aktivno učestvuje u partizanskoj borbi, što je točno i konstatirano. Naveo je da su ovo uzroci žalosnih događaja, koji su doveli do ubijanja žena i djece39. Ministar Bulat je ponovno pisao Phlepsu 22. 4. 1944. Opisivao mu je detaljno stanje na području gdje se zločin dogodio, osvrnuo se na prošlost toga kraja, brojčanu zastupljenost u hrvatskim oružanim snagama i dr. Između ostaloga piše: Pučanstvo (...) nije nikada bilo raspoloženo komunistički usprkos okolnostima što su u tim predjelima dugo haračili partizani ...Upravo protivno čitav je taj kraj dao izvanredno mnogo ustaša i domobrana i dobrovoljaca u legiji... Koliko ta zvjerstva mogu da djeluju na aktivne pripadnike naših oružanih snaga nije potrebno naročito izticati, ali ću Vam ipak kazati da sam imao prilike razgovarati s dva ustaška časntika od koji je jedan u tim pokoljima izgubio 6 djece, ženu i majku, a drugi 4 djece te oca i majku40. Bulat je pisao i njemačkom vojnom predstavniku u Zagrebu generalu Glase von Horstenau te veleposlaniku generalu von Kascheu41. Sve u svemu, Nijemci su prešli preko pokolja ne mareći za zahtjeve hrvatske strane. Ovaj je pokolj djelovao kao šok za čitavi Sinjski kraj, a naročito za one čija je rodbina stradala. Bilo je i prijedloga da se krene za počiniteljima, ali od toga se odustalo zbog vezanosti za njemačku oružanu silu, ali i zbog straha od nje42. Jasno da je veliki broj domobrana i ustaša te legionara bio nezadovoljan daljnjom suradnjom s Nijemcima no ipak su ostali uz njih do kraja zbog slijepe politike vođa NDH! 38 Tekst Note kao i događanja uz nju vezana, pogledati u Hrvatskoj reviji, Jubilarni zbornik 1951 – 1975, München – Barcelona 1976., str. 197 – 202. 39 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 99. 40 HR DAST, fond 262 – IHRPD, kut. 99. 41 Zbornik Dalmacija, knj. 10, str. 1618. 42 Bezina, Župljani.., str. 356.

TRILJSKI MOST

Sve ovo pokazuje kakav je bio položaj NDH u odnosu na Treći Reich!

plač poklanih dvihiljade seljaka. Dovedeni su zlotvori da im narod Kamešnice sudi. Milosti nema. Kletva za njima ide od kuće do kuće. Žene, djeca, sve što je ostalo živo ispod njihovih noža viče: ’Ubij ga druže.’ Stigla ih je osv Sl. eta. Jamarima je mjesto u jami46 .

Sl. 82. Preslik izvještaja povjerenstva časnika Podhvatnog zapovjedništva i XXVII. ustaške bojne u Sinju o stanju u Otoku nakon pokolja. (HR DAST, 262, kut. 97)

Partizani se vraćaju Tri dana nakon pokolja, u ista sela došli su partizani i otpočeli s intezivnom mobilizacijom. To što se dogodilo jedino je njima u vojnom i političkom smislu išlo na ruku. Započeli su i s pripremama za veće operacije. Nakon mjesec dana napali su Aržano, ali bez uspjeha, no za dva mjeseca u ponovnom napadu su ga zauzeli. U toj akciji ubili su 200 domobrana, a 130 ih zarobili. Radilo se uglavnom o domobranima iz okolnih sela Dalmacije i Hercegovine. O ovoj akciji u svome izvješću Štabu XX. divizije 4. 6. 1944. piše zapovjednik III. brigade43 Ivan Vulin. U jednom dijelu navodi: ...zarobili 130 od kojih su naknadno svi likvidirani, sem 4 za koje se ustanovilo da nisu ustaše i da mogu ostati u redovima NOVJ...44 Zarobljenike su odveli do sela Podi iznad Graba i pobacali u jamu u blizini zeseoka Markovići. Iako nisu imali nikakvih dokaza da su ti domobrani sudjelovali u ubijanju civilnog pučanstva, prikazali su ih kao počinitelje i okrutno prema njima postupili.45 Partizansko glasilo Okružnog NOO Split Glas borbe donosi članak Ubij ga druže gdje se opisuje akcija na Aržanu, a u zadnjem dijelu iznosi se jedna vrsta priznanja: 123 bijedne kukavice prolazile su selima Kamešnice. U njihovim ušima odzvanjao je jauk i 43 Brigada se jedno vrijeme zvala 3. brigada XX divizije pa ponovo 10. dalmatinska brigada. 44 MCK Sinj, kut. 6. Zanimljivo je da slično izvješće donose u svojoj knjizi Deseta dalmatinska udarna brigada (Split 1977.) Ivo Ćurin i Luka Knezović, i sam jedan od zapovjednika brigade. No dio koji govori o likvidaciji 130 zarobljenika izbačen je u cjelosti i zamjenjuju ga tri točkice (str. 125-129). 45 Pogledati Gordana Turić, U temelju kamen, Drugi svjetski rat i poraće, Zagreb 2000. Autorica po mjestima navodi imena osoba bačenih u jamu.

83. Preslik svjedočenja Petra Bitunjca p. Ante iz Rude o pokolju, Han – Obrovac, 29. 3. 1944. (HDA, MVP NDH, kut. 3)

Sl. 84. Preslik izvještaja o pokolju Regionalnog operativnog centra Cetina, upućenog štabu VIII. korpusa NOVJ, 2. IV. 1944. (MCK Sinj)

Ni za ovaj zločin nikada nitko nije odgovarao. 10. dalmatinska brigada je 17. 6. 1944. pohvaljena i proglašena udarnom od strane Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske47. Slavlje je održano u selu Ruda iz kojeg je prije pokolja dva i pol mjeseca ranije pobjegla. Tužna priča o odnosu prema ubijenima, ali i prema preživjelima nastavila se i poslije rata i traje, nažalost, sve do današnjih dana. O tome drugom prilikom. 46 Glas borbe, glasilo okružnog NOO Split, br. 6 od 4. 6. 1944., str 6. 47 Knezović, Ćurin: Deseta dalmatinska udarna brigada, str. 137. 77

TRILJSKI MOST

Stradali u Drugom svjetskom ratu u Čaporicama Mate Akrap Ime Br.

78

Prezime i ime

Mjesto i datum rođenja

Oca

Majke

Datum, mjesto, način stradanja

1.

Bašura Grgo

Čaporice, 3. III. 1915.

Jure

Ruža r. Škaro

Čaporice, 23. IX. 1943. Civil, ubijen od njemačke vojske

2.

Bašura Stipan

Čaporice,19. IV. 1908.

Ante

Marija r. Babić

Split, 3. VI. 1944. Civil, poginuo pri bombardiranju brodogradilišta

3.

Čović Dujo

Filip

Iva r. Klarić

Aržano, 11. IV. 1944. Smrt u borbi

4.

Čović Jakov

Čaporice, 22. IX. 1919.

Šimun

Ana r. Nevoljić

Grubišno Polje, 29. IV. 1945. Ubijen od partizana

5.

Čović Karlo

Čaporice, 9. II. 1923.

Šimun

Iva r. Roguljić

Preslatinci kod Đakova, 15. X. 1944. Ubijen od partizana

6.

Čović Zvonko

Čaporice, 20. III. 1920.

Šimun

Iva r. Roguljić

15. V. 1945. Ubijen od partizana

7.

Čović-Pavišić Grgo

Čaporice, 1920.

Ante

Jela r. Svalina

Slavonija Partizan, ubijen u borbi

8.

Čović-Pavišić Marko

Čaporice, 1910.

Jozo

(?)

Voštane 1944. Civil, ubijen od partizana

9.

Franić Stipan

Čaporice, 5. IV. 1927.

Dujo

Pava r. Gojun

Široki Brijeg, 12. II. 1945. Partizan, prisilno mobiliziran

10.

Guvo Ante

Čaporice, 2. I. 1919.

Martin

Luca r. Svalina

Gardun, 29. VI. 1944. Domobran, ubijen od partizana

11.

Guvo Dujo

Čaporice, 7. II. 1915.

Jure

Anđa r. Čović

Njemačka, 13. III. 1945. Ustaša, ubijen pri bombardiranju

12.

Guvo Ivan

Čaporice, 1912.

Jure

Anđa r. Čović

30. V. 1945. Ustaša, ubijen od partizana

13.

Guvo Jakov

Čaporice, 1919.

Jure

Anđa r. Čović

16. V. 1945. Križni put Ustaša, ubijen od partizana

14.

Guvo Mate

Čaporice, 20. IX. 1915.

Šimun

Ruža r. Žaper

Trilj, 26. VII. 1943. Ubojstvo od talijanske vojske. Po nekima umro prirodnom smrću

15.

Guvo Miho

Čaporice, 1. X. 1901.

Šimun

Ruža r. Žaper

Slavonska Požega, 20. V.1943. Smrt u borbi protiv četnika (?)

16.

Pavela Ivan

Čaporice, 2. VII. 1907.

Ivan

Iva r. Guvo

16. V. 1946.(?) Domobran, stradao od partizana

17.

Pavela Ivan

Čaporice, 7. V. 1884.

Grgo

Matija r. Žuljević

Čaporice, 23. IX. 1943. Civil, ubijen od njemačke vojske

18.

Pavela Jakov

Čaporice, 1920.

Stipan

Mara r. Lišnjić

Kod Gospića 1942. Domobran, ubijen od partizana

19.

Pavela Mijo

Čaporice, 1920.

Luka

Marija r. Sarač

Ravna Gora, Papuk, 1. VII. 1944. Domobran, ubijen u borbi

20.

Pavela Marko

Čaporice, 7. VII. 1907.

Mate

Ana r. Bajić

Slavonija, 16. XI. 1944. Partizan (?), ubijen u borbi

21.

Pavela Martin

Čaporice, 16. IX. 1886.

Stipan

Marija r. Mudnić

Čaporice,12. III. 1942. Ubijen od talijanske vojske

22.

Pavela Mate

Čaporice, 1906.

Marko

(?)

Podi – Grab, 1944. Civil, ubijen od partizana

23.

Pešo Jakov

Čaporice, 25. VIII. 1918.

Martin

Iva r. Klarić

Asanj Obreš – Zemun, 29. XI. 1943. Domobran, ubijen u borbi (?)

24.

Pešo Milko

Čaporice, 1914.

(?)

(?)

Okolica Trsta, 6. V. 1945. Domobran, ubijen u borbi

25.

Roguljić Ivan

Čaporice, 2. IX. 1920.

Jure

Iva r. Čović

Split, 16. V. 1944. Domobran, samoranjavanje bombom

26.

Roguljić Jure

Čaporice, 25. VIII. 1918.

Martin

Iva r. Klarić

Čaporice, 2. IX. 1944. Civil, usmrćen iz pravca Garduna dok je obrađivao vinograd

27.

Svalina Bože

Čaporice, 1920.

Ivan

Iva r. Lulić

Knin, 21. XI. 1944. Domobran, ubijen od partizana

28.

Svalina Jakov

Čaporice, 23. X. 1924.

Mate

Mara r. Kavain

Čaporice, 23. IX. 1943. Civil, ubijen od njemačkih vojnika dok je čuvao ovce

29.

Svalina Jozo

Čaporice, 22. V. 1932.

Jure

Ana r. Braović

Čaporice, 14. I. 1944. Civil. Neoprezno rukovanje bombom

30.

Svalina Jure

Čaporice, 23. IV. 1902.

Grgo

Anđa r. Čović

Podi – Grab, 25. V. 1943. Civil, ubijen od partizana

31.

Svalina Luka

Čaporice, 21. XII. 1882.

Grgo

Mara r. Nevoljić

Čaporice, 23. V. 1943. Civil, ubijen od partizana

32.

Svalina Mate

Čaporice, 1915 (?).

Marko

Pera r. Projić

Podi – Grab, 25. V. 1943. Civil, ubijen od partizana

33.

Svalina Nikola

Čaporice, 20. III. 1908.

Mate

Mara r. Kavain

Pločica – Knin, 23. XI. 1944. Domobran, mobliziran od partizana i stradao u borbi

34.

Svalina Silvestar

Čaporice, 1912.

Grgo

Mara r. Nevoljić

1944. (?) Domobran, ubijen od partizana

35.

Živaljić Dujo

Čaporice, 22. V. 1923.

Ante

Manda r. Sikavica

Gračac, 1. IV. 1945. Domobran, uhićen i priključen partizanima. Ubijen u borbi

Čaporice, 27. IV. 1915.

TRILJSKI MOST 36.

Živaljić Dušan

Čaporice, 1924.

Bože

Pera r. Pavela

Ogorje ili Ruda, 1943. ili 1944. Ustaša, ubijen od partizana i bačen u jamu

37.

Živaljić Mate

Čaporice, 5. I. 1915.

Jozo

Luca r. Gabričević

Bosanska Krupa, 26. VI. 1942. Ustaša, prelazio preko rijeke za vrijeme borbe i utopio se

38.

Živaljić Nikola-Marin

Čaporice, 6. XII. 1908.

Mate

Kata r. Nevoljić

Mravinci, 15. I. 1943. Civil, ubijen od talijanske vojske

39.

Živaljić Stjepan

Čaporice, 1920 (?).

Jozo

Luca r. Gabričević

Žumberak, svibanj (?) 1945. (?) Ustaša, ubijen od partizana

40.

Žuljević Mirko

Čaporice, 1917.

Marko

Mara r. Pezelj

1945. Redarstvenik, ubijen od partizana

Kršteni u župi Trilj od 1926. do 1930. godine Viktor Dukić, Miljenko Marić Od krštenja obavljenih u župi Trilj u razdoblju 1926. - 1930. nedostaju svi upisi za 1930. godinu, dok se za prosinac 1929. sačuvao samo jedan upis. Sveukupno,

Prezime i ime krštenika

sačuvano je 280 upisa krštenika, kako slijedi: 1926. (64), 1927. (70), 1928. (82), 1929. (64). Što se tiče krstitelja djece zabilježeni su sljedeći podatci. Petero je mrtvorođene djece. Za jedno dijete ime krstitelja je nečitko, dvoje djece kršteno je u životnoj opasnosti bez svećenika, troje djece krstio je don Nikola Žiška, sedmero don Mate Simunić i sedmero don Ante Bakotić. Svu ostalu djecu krstio je triljski župnik don Josip Batošić.

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Apica Vinko Martin

35

26. 04. 1928.

27. 04. 1928.

Mate i Iva r. Samardžić

Grab, 03. 03. 1924.

Ante Klapež

Don Josip Batošić

Umro, 30. 12. 1930.

Apica Marija

2

02. 01. 1929.

05. 01. 1929.

Mate i Ana r. Prcela

Trilj, 29. 09. 1919.

Iva Prcela ž. Stipe

Don Josip Batošić

Vjenčana, 21. 04. 1956. za Sablić Petra

Apica Martin

14

12. 02. 1927.

12. 02. 1927.

Mate i Iva r. Samardžić

Grab, 03. 03. 1924.

Bacelj Luca

(23)

08. 04. 1927.

10. 04. 1927.

Mate i Ana r. Lipotić

Trilj, 15. 01. 1912.

Ana Šipić ž. Andrije

Don Josip Batošić

Bacelj Mate

47

27. 09. 1929.

30. 09. 1929.

Mate i Ana r. Lipotić

Trilj, 15. 01. 1912.

Andrija Šipić

Don Josip Batošić

Bacelj Pavao Nediljko

31

14. 07. 1929.

16. 07. 1929.

Stipan i mara r. Lipotić Piroga

Trilj, 25. 10. 1928.

Stipe Šipić

Don Josip Batošić

Bakić Nediljka Mara

61

26. 08. 1928.

01. 09. 1928.

Šimun i Marija r. Mateljan

Trilj, 25. 11. 1908.

Marija Žuro Lukina

Don Josip Batošić

Bakić Ana

59

24. 11. 1926.

26. 11. 1926.

Marko i Luca r. Odrljin

Trilj, 20. 09. 1924.

Anđa Prcela ž. Martina

Don Josip Batošić

Bakić Ana

8

02. 02. 1927.

04. 02. 1927.

Božo i Iva r. Gusić

Grab, 21. 11. 1913.

Marija Trunko

Don Josip Batošić

Bakić Anđa

34

12. 05. 1927.

13. 05. 1927.

Šimun i Marta r. Mateljan

Trilj, 25. 11. 1908.

Bakić Ante

9

07. 02. 1929.

10. 02. 1929.

Petar i Luca r. Dukić

Trilj, 29. 09. 1925.

Bakić Ivan

24

07. 04. 1927.

10. 04. 1927.

Mate i Iva r. Bajić

Bakić Ivan

62

31. 08. 1928.

04. 09. 1928.

Bakić Jure

25

14. 04. 1927.

Bakić Pera Anka

35

Bešlić Anđa

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

Opaska

Dijete kršteno i umrlo nakon rođenja

Marta Žuro Lukina

Umro, 14. 02. 1955.

Don Josip Batošić

Umrla, 19. 02. 1943.

Dukić Marko Nikolin

Don Josip Batošić

Umro, 17. 02. 1929.

Vojnić, 29. 09. 1920.

Martin Bajić p. Mate

Don Josip Batošić

Vjenčan, 18. 11. 1949. sa Žolo Katom

Božo i Iva r. Gusić

Grab, 21. 11. 1913.

Petar Trunko

Don Josip Batošić

Vjenčan, 16. 02. 1952. s Karolinom Elbel

17. 04. 1927.

Martin i Marta r. Živaljić

Vojnić, 17. (?). 1903.

Andrija Tijardović

Don Josip Batošić

13. 08. 1926.

18. 08. 1926.

Petar i Luca r. Dukić

Trilj, 29. 09. 1925.

Ruža Bakić ž. Mate

Don Mate Simunić

5

15. 01. 1928.

18. 01. 1928.

Božo i Iva r. Cvitanović

Trilj, 09. 02. 1920.

Ana Šipić ž. Ante

Don Josip Batošić

Bešlić Stanislav

38

16. 05. 1927.

30. 05. 1927.

Miško i Mara r. Ratković

Grab, 08. 11. 1909.

Petar Krstić

Don Josip Batošić

Bradarić Šljujo Jozo

13

06. 03. 1929.

18. 03. 1929.

Ante i Ana r. Budić Leto

Trilj, 24. 11. 1924.

Grubišić-Čabo Pavao

Don Josip Batošić

Bradarić Šljujo Luka

22

01. 01. 1929.

21. 04. 1929.

Paško i Marija r. Tecilalić

Split, 24. 04. 1920.

Dr. Ivan Gordulić

Don Josip Batošić

Umro, 17. 12. 1932.

Budić Leto Božo

64

22. 12. 1926.

29. 12. 1926.

(Jerko) i Pera r. Marasović

Trilj, 23. 02. 1914.

Petar Budić Matin

Don Josip Batošić

Umro, 18. 01. 1955.

Budić Leto Mate

26

25. 03. 1928.

30. 03. 1928.

(Oštećeno), i Anđa r. Žeko

Trilj, 22. 09. 1927.

Dujo Roguljić p. Mate

Don Josip Batošić

Vjenčan, 05. 02. 1956. s Marasović Lucom

79

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Čalo Stipan Božo

57

19. 10. 1927.

Čalo Iva

21

Čalo Mate

5

Datum krštenja

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

21. 10. 1927.

Ilija i Iva r. Projić

Trilj, 29. 09. 1926.

Nikola Delonga p. Joze

Don Josip Batošić

13. 03. 1927.

16. 03. 1927.

Andrija i Ana r. Klapež

Trilj, 21. 01. 1925.

Luca Projić ž. Petra

Don Josip Batošić

09. 01. 1929.

10. 01. 1929.

Andrija i Ana r. Klapež

Trilj, 28. 01. 1925.

Stipe Projić Petrov

Don Josip Batošić

Dicmo, 29. 01. 1919.

Jure Žuro p. Ivana

Don Josip Batošić

Opaska (Umro, (?). 03. 1929.)

Umro, 14. 01. 1929.

Dadić Jozo

25

21. 03. 1928.

23. 03. 1928.

(Oštećeno), i Luca r. Despotović

Dadić Ljubica

52

01. 10. 1927.

03. 10. 1927.

Andrija i Pavica r. Blajić

Trilj, 06. 02. 1924.

Milica Galić Jozina

Don Josip Batošić

Dadić Vlade Bernardin

37

19. 08. 1926.

20. 08. 1926.

Mate i Luca r. Despotović

Vojnić, 29. 01. 1919.

Jure Žuro p. Ivana

Don Mate Simunić

Delić Martin

6

11. 01. 1929.

11. 01. 1929.

Ante i Lucija r. Dukić

Trij, 23. 11. 1921.

Jure Pupić Stipanov

Don Josip Batošić

Delić Stipan

54

27. 10. 1926.

28. 10. 1926.

Ante i Luca Paška r. Dukić

Trilj, 23. 11. 1921.

Jure Pupić Stipin

Don Josip Batošić

Delonga Iva Ana

35a

16. 05. 1927.

18. 05. 1927.

Jure i Pera r. Dukić

Trilj, 28. 09. 1924.

Iva Delonga ž. Blaža

Don Josip Batošić

Delonga Božo Martin

20

09. 03. 1928.

13. 03. 1928.

Božo i Jaka r. Varenina

Grab, 27. 09. 1919.

Ante Prcela

Don Josip Batošić

Delonga Ana Marija

28

31. 05. 1929.

04. 06. 1929.

Blaž i Iva r. Odrljin

Trilj, 29. 09. 1926.

Luca Žuro

Don Josip Batošić

Delonga Anđelko

6

19. 01. 1928.

24. 01. 1928.

Mate i Mara r. Bacelj

Trilj, 29. 09. 1920.

Marko Župa

Don Josip Batošić

Delonga Ćiril

11

06. 02. 1926.

09. 02. 1926.

Stjepan i Kata r. Jozić

Trilj, 27. 11. 1918.

Pavao Dukić Markov

Don Josip Batošić

Delonga Frano

9

30. 01. 1928.

02. 02. 1928.

Grgo i Ana r. Marić

Trilj, 29. 11. 1912.

Nikola Krnjača Matin

Don Josip Batošić

Delonga Iva

37

06. 08. 1929.

09. 08. 1929.

Luka i Anđa r. Mateljan

Trilj, 29. 09. 1927.

Pera Videka

Don Josip Batošić

Delonga Ivan

1

16. 01. 1926.

18. 01. 1926.

Dujo i Jaka r. Varenina

Grab, 22. 09. 1919.

Ante Prcela

Don Josip Batošić

Delonga Ivan

4

(?). 01. 1926.

27. 01. 1926.

Mate i Mara r. Bacelj

Trilj, 29. 09. 1920.

Marko Župa p. Mate

Don Josip Batošić

Delonga Marko

34

19. 04. 1928.

25. 04. 1928.

Stjepan i Kata r. Jozić

Trilj, 27. 11. 1918.

Pavao Dukić

Don Josip Batošić

Delonga Stipan

69

26. 12. 1927.

27. 12. 1927.

Blaž i Iva r. Odrljin

Trilj, 29. 09. 1927.

Nikla Žuro

Don Josip Batošić

Dodig Mate Ćiril

44

20. 05. 1928.

28. 05. 1928.

Ante i Mara r. Mastelić

Trilj, 26. 11. 1919.

Jozo Stuparić p. Tome, Sinj

Don Josip Batošić

Dodig Blaž

10

02. 02. 1928.

02. 02. 1928.

Miško i Luca r. Jurela

Sinj, 22. 01. 1919.

Martin Sablić

Don Josip Batošić

Dodig Dušan Miljenko

9

03. 02. 1926.

06. 02. 1926.

Miško i Luca r. Jurela

Sinj, 22. 01. 1919.

Martin Tokić p. Stipe

Don Josip Batošić

Dodig Ivan

63

15. 08. 1928.

Luka i Iva r. Žuljević

Trilj, 06. 02. 1911.

Dodig Lenka Katica

23

30. 04. 1929.

02. 05. 1929.

Miško i Luca r. Jurela

Sinj, 22. 01. 1919.

Iva Latinac

Don Josip Batošić

Dodig Luca Milenka

45

23. 09. 1926.

24. 09. 1926.

Luka i Iva r. Žuljević

Trilj, 06. 02. 1911.

Jaka Mateljan Lukina

Don Josip Batošić

Dodig Marija

11

02. 02. 1928.

02. 02. 1928.

Miško i Luca r. Jurela

Sinj, 22. 01. 1919.

Anđa Dodig

Don Josip Batošić

Dodig Mate

8

01. 02. 1926.

02. 02. 1926.

Jozo i Anđa r. Jurčević

Vojnić, 14. 10. 1925.

Stipan Dodig p. Andrije

Don Josip Batošić

Dodig Milka

51

04. 09. 1927.

05. 09. 1927.

Jozo i Kata Elizabeta r. Odrljin

Trilj, 28. 09. 1920.

Mara Dukić ž. Jure

Don Josip Batošić

Dodig Nevenka Ana

12

12. 02. 1926.

13. 02. 1926.

Jozo i Kata Elizabeta r. Odrljin

Trilj, 24. 04. 1920.

Ana Dodig ž.Bože

Don Josip Batošić

Dodig Pavica

26

18. 05. 1929.

19. 05. 1929.

Jozo i Kata Elizabeta r. Odrljin

Trilj, 28. 04. 1920.

Mara Dukić

Don Josip Batošić

Umrla, 29. 12. 1930.

Dodig Ruža

14

17. 02. 1928.

19. 02. 1928.

Nikola i Anđa r. Radman

Grab, 03. 05. 1926.

Mara Sarić Petrova

Don Josip Batošić

Vjenčana, 23. 09. 1953. za Žuro Nediljka Antu

Dukić Ante Jozo

47

02. 06. 1928.

04. 06. 1928.

Martin i Mara r. Odrljin

Trilj, 15. 02. 1926.

Ante Dukić Nikolin

Don Josip Batošić

Dukić Ana

24

26. 04. 1926.

28. 04. 1926.

Martin i Mara r. Odrljin

Trilj, 15. 02. 1926.

Mara Dukić Nikolina

Don Josip Batošić

Dukić Ana

49

03. 10. 1926.

06. 10. 1926.

Ante i Iva r. Odrljin

Trilj, 23. 11. 1925.

Anđa Mastelić ž. Jakova

Don Josip Batošić

Dukić Ana

11

12. 03. 1929.

17. 03. 1929.

Jure i Mara r. Žolo

Trilj, 26. 11. 1919.

Luca Bakić

Don Josip Batošić

Trilj, 16. 11. 1925.

Mara Bakić Jozina

Don Josip Batošić

Dukić Anđa

63

17. 12. 1926.

18. 12. 1926.

Martin i Ana r. Odrljin

Dukić Anka Nediljka

38

21. 08. 1926.

23. 08. 1926.

Jakov i Anka r. Perković

Grab, 16. 11. 1925.

Anka Mateljan ž. Frane

Don Mate Simunić

Dukić Ante

33

08. 05. 1927.

08. 05. 1927.

Grgo i Iva r. Delić

Trilj, 29. 09. 1920.

Martin Odrljin

Don Josip Batošić

80

Vjenčana, 17. 11. 1955. za Župa Nedjeljka

Umro, 09. 01. 1928.

Umrla, 27. 04. 1935.

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Dukić Ćiril

10

(?). 02. 1926.

07. 02. 1926.

Pavao i Ana r. Dodig

Trilj, 14. 09. 1907.

Stipan Dodig p. Luke

Don Josip Batošić

Dukić Frano

48

30. 09. 1929.

30. 09. 1929.

Jakov i Anka r. Perković

Grab, 16. 11. 1925.

Frano Mateljan

Don Josip Batošić

Dukić Iva

(47)

22. 07. 1927.

23. 07. 1927.

Ante i Luca r. Odrljin

Trilj, 29. 09. 1926.

Mara Odrljin ž. Petra

Don Josip Batošić

Dukić Iva

66

04. 12. 1927.

05. 12. 1927.

Martin i Iva r. Odrljin

Trilj, 16. 11. 1925.

Mara Odrljin ž. Frane

Don Josip Batošić

Dukić Iva

45

11. 06. 1928.

14. 06. 1928.

Marko i Šima r. Mateljan

Trilj, 06. 12. 1921.

Iva Dukić ž. Grge

Don Josip Batošić

Vjenčana, 05.02.1958. za Prcela Josipa

Dukić Iva

54

01. 11. 1929.

02. 11. 1929.

Jozo i Marta r. Odrljin

Trilj, 05. 02. 1919.

Ana Žuljević

Don Josip Batošić

Vjenčana, 27. 11. 1951. za Dukić Franu

Dukić Ivan

3

25. 01. 1926.

26. 01. 1926.

Martin i Ana r. Odrljin

Trilj, 16. 11. 1925.

Frano Odrljin p. Blaža

Don Josip Batošić

Dukić Ivan

72

23. 10. 1928.

28. 10. 1928.

Ivan i Anđa r. Dukić

Trilj, 23. 11. 1921.

Luka Mastelić

Don Josip Batošić

Dukić Jakov

56

05. 11. 1926.

06. 11. 1926.

Ivan i Anđa r. Delić

Trilj, 23. 11. 1921.

Luka Mastelić p. Petra

Don Josip Batošić

Dukić Mara

29

21. 04. 1927.

22. 04. 1927.

Jure i Mara r. Žolo

Trilj, 26. 11. 1919.

Marta Odrljin ž. Mate

Don Josip Batošić

Dukić Mara

71

19. 10. 1928.

20. 10. 1928.

Ante i Iva r. Odrljin

Tilj, 23. 11. 1925.

Anđa Mastelić Jakova

Don Josip Batošić

Dukić Mara

53

01. 11. 1929.

02. 11. 1929.

Roditelji

Jozo i Marta r. Odrljin

Vjenčanje roditelja

Trilj, 05. 02. 1919.

Kumovi

Ana Žuljević

Krstitelj

Opaska

Vjenčan, 27. 11. 1954. s Guvo Anom

Don Josip Batošić

Dukić Martin

36

03. 08. 1929.

04. 08. 1929.

Dujo i Anđa r. Šipić

Košute, 23. 11. 1920.

Stjepan Dukić

Don Josip Batošić

Vjenčan, 30. 01. 1952. sa Anom Labrović

Dukić Martin Davor

10

24. 02. 1929.

25. 02. 1929.

Ante i Luca r. Odrljin

Trilj, 29. 09. 1926.

Petar Odrljin p. Grge

Don Josip Batošić

Dukić Nikola

17

25. 02. 1928.

28. 02. 1928.

Pavao i Ana r. Dodig

Trilj, 14. 07. 1909.

Stipan Delonga

Don Josip Batošić

Dukić Pavica

21

14. 04. 1929.

15. 04. 1925.

Martin i Ana r. Odrljin

Trilj, 16. 11. 1925.

Paška Dukić

Don Josip Batošić

Dukić Petar

22

29. 03. 1926.

31. 03. 1926.

Petar i Kata r. Odrljin

Trilj, 05. 02. 1919.

Grgo Žuljević

Don Josip Batošić

Dukić Petar

62

15. 12. 1926.

17. 12. 1926.

Marko i Šima r. Mateljan

Trilj, 06. 02. 1921.

Grgo Dukić Markov

Don Josip Batošić

Dukić Stipan

19

07. 03. 1927.

08. 03. 1927.

Dujo i Anđa r. Šipić

Trilj, 23. 11. 1910.

Stipan Dukić p. Martina

Don Josip Batošić

Duvnjak Bosiljka Marija

54

27. 09. 1927.

09. 10. 1927.

Marko i Slavka r. Gojun

Ugljane, 22. 11. 1926.

Pera Matovac ž. Martina

Don Josip Batošić

Duvnjak Pera Rajka

30

26. 06. 1929.

04. 07. 1929.

Marko i Slava r. Gojun

Ugljine, 22. 11. 1926.

Marica Bradarić Šljujo

Don Josip Batošić

Galić Ante Jeronim

29

12. 06. 1929.

16. 06. 1929.

Marko i Iva r. Dadić

Trilj, 16. 02. 1920.

Petar Sarić

Don Josip Batošić

Galić Božo

57

27. 10. 1929.

09. 11. 1929.

Jakov i Eva r. Vugdelija

Otok, 15. 10. 1918.

Stipan Živaljić

Don Josip Batošić

Galić Mara

41

18. 06. 1927.

26. 06. 1927.

Jakov i Eva r. Vugdelija

Otok, (?). (?). 1918.

Ana Vugdelija iz Otoka

Don Josip Batošić

Genda Desanka Božanka

17

26. 02. 1927.

20. 03. 1927.

Josip i Luca r. Macanović

Dugopolje, 09. 01. 1922.

Ivka Pastuović iz Splita

Don Josip Batošić

Grubišić Vinka Slavenka

28

16. 04. 1927.

21. 04. 1927.

Stipe i Marta r. Klapež

Trilj, (?). (?). 1913.

Pera Prcela

Don Josip Batošić

Grubišić Marko Nediljko

27

31. 03. 1928.

01. 04. 1928.

Stipe i Marta r. Klapež

Trilj, 15. 01. 1913.

Martin Klapež

Don Josip Batošić

Grubišić Iva

(64)

01. 12. 1929.

03. 12. 1929.

Ivan i Pera r. Žuljević

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

nema podataka

Gurdulić Živko Jure

50

12. 08. 1927.

16. 08. 1927.

Ivan i Ana Zdenka r. Micky

Prag, 12. 02. 1924.

Dr Josip Fabić

Don Josip Batošić

Otac liječnik rimokatolik

Ivišić Marija Pavica

44

12. 07. 1927.

14. 07. 1927.

Lovro i Mara r. Džeko

Trilj, 06. 09. 1926.

Mara Klapež ž. Jakova

Don Josip Batošić

Ivišić Ana

2

16. 01. 1926.

18. 01. 1926.

Ivan i Pera r. Barišić

Vojnić, 26. 02. (1929.)

Mara Dukić ž. Šimuna

Don Josip Batošić

Ivišić Jakov

5

27. 01. 1926.

30. 01. 1926.

Ante i Ana r. Sikirica

Trilj, 26. 04. 1920.

Andrija Delonga Miškov

Don Josip Batošić

Ivišić Luca

59

18. 11. 1929.

20. 11. 1929.

Ivan i Pera r. Barišić

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

Ivišić Marija

43

18. 09. 1926.

19. 09. 1926.

Stipan i Pera r. Lagator

Grab, 31. 10. 1923.

Anđa Trunko

Don Josip Batošić

Ivišić Marija

(13)

16. 02. 1928.

17. 02. 1928.

Ante i Ana r. Sikirica

Trilj, 26. 04. 1920.

Doma Delonga Andrijina

Don Josip Batošić

Vjenčana, 27. 09. 1950. za Kažimir Antu

Ivišić Martin

38

30. 04. 1928.

01. 05. 1928.

Stipan i Pera r. Lagator

Grab, 30. 10. 1923.

Petar Trunko

Don Josip Batošić

Vjenčan, 19. 11. 1952. s Klapež Ank-om p. Jure

Vjenčana, 09. 08. 1943. za Klarić Antu

Vjenčan, 07. 08. 1954. s (Jerić) Marijom iz Biograda

Umrla, 14. 07. 1927.

nema podataka

81

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Ivišić Nevenka

2

01. 01. 1928.

04. 01. 1928.

Božo i Milka r. Rančić

Vojnić, 07. 02. 1923.

Đula Prcela

Don Josip Batošić

Ivišić Stipan

23

20. 03. 1928.

23. 03. 1928.

(Nečitko), i Pera r. Bajić

Vojnić, (?). (?). 1922.

Jakov Dukić

Don Josip Batošić

Ivišić Tomica

(1)

01. 01. 1928.

03. 01. 1928.

Ivan i Pera r. Barišić

Vojnić, (?). ( ?). 1919.

Mara Dukić ž. Šimuna

Don Josip Batošić

Jozić Ljubica Mara

3

21. 01. 1927.

22. 01. 1927.

Ivan i Iva r. Delonga

Trilj, 18. 11. 1918.

Šima Žuro p. Ivana

Don Josip Batošić

Jozić Dujo

30

28. 04. 1927.

29. 04. 1927.

Mate i Šima r. Vrljić

Čaporice, 21. 11. 1910.

Božo Delonga Miškov

Don Josip Batošić

Jozić Luka

56

16. 07. 1928.

21. 07. 1928.

Ivan i Iva r. Delonga

Trilj, 18. 11. 1918.

Petar Projić

Don Josip Batošić

Jozić Milica

15

13. 02. 1928.

22. 02. 1928.

Stipan Ljubimir i Ana r. Dinarina

Sinj, 01. 02. 1926.

Ana Župa ž. Ivana

Don Josip Batošić

Jozić Nediljko Augustin

39

04. 08. 1929.

11. 08. 1929.

Stipan i Ana r. Dinarina

Trilj, 01. 02. 1926.

općinski činovnik

Don Josip Batošić

Jozić Nikola

60

04. 12. 1926.

05. 12. 1926.

(Stipe) i Ana r. Dinarina

Sinj, 01. 02. 1926.

Ivan Župa

Don Josip Batošić

Jurić Nediljko Frano

8

29. 01. 1928.

05. 02. 1928.

Jozo i Anđa r. Jenjić

Sinj, (29. 11. 1920.)

Stipan Delonga

Don Josip Batošić

Vjenčan, 15. 08. 1950. s Vuković Zoricom

Kavajin Dora Zora

(60)

05. 10. 1929.

24. 11. 1929.

Ante i Marija r. Makovac

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

nema podataka

Kažimir Mirko Ivan

52

21. 06. 1928.

23. 06. 1928.

Frano i Mara r. Bajić

Trilj, 13. 11. 1921.

Ante Dukić p. Mate

nema upisa

Vjenčan, 08. 09. 1951. sa Škarlić Stankom iz Rijeke

Kažimir Ana

(24)

oštećeno

23. 03. 1928.

Martin i Ana r. Perić

Turjaci, 28. 09. 1919.

Iva Dukić Petrova

Don Josip Batošić

Klapež Ana

(59)

24. 10. 1927.

25. 10. 1927.

Pavao i Iva r. Šušnjara

Trilj, (?). 09. 1926.

Pera Pavić ž. Joze

Don Josip Batošić

Klapež Anka

49

10. 08. 1927.

14. 08. 1927.

Jozo i Mara r. Mateljan

Trilj, 27. 09. 1922.

Iva Prcela ž. Jakova

Don Josip Batošić

Vjenčana, 19. 11. 1952. za Ivišić Martina

Klapež Mate

3

03. 01. 1929.

07. 01. 1929.

Martin i Pera r. Latinac

Trilj, 25. 11. 1908.

Ante Prcela p. Nikole

Don Josip Batošić

Vjenčan, 18. 11. 1954. s Šipić Marijom

Klapež Pera

43

22. 05. 1928.

24. 05. 1928.

Jakov i Mara r. Grubišić

Trilj, 30. 09. 1911.

Anđa Lipotić Jakovljeva

Don Josip Batošić

Vjenčana, 23. 11. 1953. za Ivišić Stipu Antina

Klapež Pera Karmela

33

10. 07. 1926.

14. 07. 1926.

Martin i Pera r. Latinac

Trilj, 25. 11. 1908.

Anđa Prcela

Don Josip Batošić

Vjenčana, 02.02.1953. za Knezović Vinka Petra

Klarić Feliks Anđelko

70

03. 10. 1928.

20. 10. 1928.

Nikola i Marta r. Grubišić

Trilj, 02. 05. 1927.

Ivan Klarić

Don Josip Batošić

Knezović Mihovil Ćiril

46

24. 09. 1926.

30. 09. 1926.

Luka i Iva r. Zubac

Trilj, 08. 01. 1917.

Andrija Tijardović

Don Josip Batošić

Knezović Pavica

42

(30. 06. 1927.)

02. 07. 1927.

Mate i Luca r. Šušnjara

Trilj, 22. 11. 1922.

Anđa Šipić Franina

Don Josip Batošić

Knezović Stjepan Frano

38

08. 08. 1929.

10. 08. 1929.

Jure i Iva r. Žolo

Trilj, 28. 09. 1919.

Petar Marić pk. Marka

Don Josip Batošić

Knezović Vinko Petar

34

15. 07. 1929.

21. 07. 1929.

Mate i Luca r. Šušnjara

Trilj, 22. 11. 1922.

Jure Knezović

Don Josip Batošić

Koprčina Ante Branko

16

08. 01. 1928.

26. 02. 1928.

Grgo i Kata r. Sarić

Trilj, 29. 04. 1925.

Ivan Latinac

Don Josip Batošić

Krce Nedjeljko Frano

82

16. 12. 1928.

19. 12. 1928.

Stjepan i Mara r. Dukić

Trilj, 29. 09. 1926.

Krnjača Ante Nediljko

47

03. 10. 1926.

06. 10. 1926.

Ivan i Pavica r. Milanović

Sinj, (?). (?). 1926.

Krnjača Jakov

(55)

03. 11. 1929.

05. 11. 1929.

Ante i Pavica r. Blajić Lukač

Turjaci, (?). 11. 1928.

Krnjača Nediljko Mate

64

02. 09. 1928.

06. 09. 1928.

Ivan i Pavica r. Milanović

Sinj, 06. 10. 1929.

Grgo Delonga

Don Ante Bakotić

Vjenčan, 13. 11. 1950. s Knezović Pavicom

Kurtović Vileta Dujo

37

30. 04. 1928.

01. 05. 1928.

Jure i Pera r. Varenina

Grab, 28. 09. 1919.

Petar Delonga

Don Josip Batošić

Vjenčan, 02. 11. 1951. s Kondža Peron

Kurtović Vileta Jozo

10

15. 02. 1927.

16. 02. 1927.

Jure i Pera r. Varenina

Grab, 28. 09. 1919.

Bože Delonga Petrov

Don Josip Batošić

82

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

(nečitko ime) Dalbello

Grgo Delonga

Krstitelj

Opaska

Vjenčan, 17. 11. 1952. s Prcela Perom

Vjenčan, 22. 09. 1952. sa Ankom Dukić

Vjenčan, 26 .09. 1953. s Petrijevčanin Blaženkom

Vjenčana, 13. 11. 1950. za Krnjača Nediljka Matu

Vjenčan, 02. 02. 1953. s Perom Karmelom Klapež

Don Josip Batošić

Vjenčan, 08. 10. 1952 s Koprčina Marijom

Don Josip Batošić

Vjenčan, 23. 09. 1953. s Dukić Ivom Kršteno privatno od Krnjača Mate

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Kurtović Vileta Nediljka Marija

48

03. 10. 1926.

04. 10. 1926.

(Marko) i Šima r. Gilić Kuko

Trilj, 23. 11. 1925.

Kurtović Vileta Nikola Frano

65

05. 12. 1927.

05. 12. 1927.

Miško i Šima r. Gilić Kuko

Grab, 28. 09. 1924.

Ivan Sarić i Ivan Galić

Don Josip Batošić

Latinac Branko Mihovil

50

24. 09. 1926.

10. 10. 1926.

Jakov iMara r. Videka

Trilj, 30. 09. 1920.

Ivo Latinac

Don Josip Batošić

Latinac Vojna Marija

39

28. 04. 1927.

09. 06. 1927.

Ivan i Ljubica r. Pešo

Split, 28. 11. 1920.

Perina Latinac u zamjeni Zorke Kolimbaković

Don Josip Batošić

Latinac Ante

53

11. 06. 1928.

24. 06. 1928.

Jakov i Mara r. Videka

Trilj, 30. 09. 192(?)

Ivo Latinac

Don Josip Batošić

Latinac Marija

(63)

21. 11. 1929.

01. 12. 1929.

Jozo i Anđa r. Krnjača

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

Latinac Milka

66

28. 09. 1928.

04. 10. 1928.

Pavao i Iva r. Dodig

Trilj, 22.11.1920.

Šima Galić p. Ivana

Latinac Petar

63

15. 11. 1927.

27. 11. 1927.

Mirko i Luca r. Pezelj

Trilj, 22. 11. 1926.

Jakov Jozić

Don Josip Batošić

Latinac Rudolfo

69

13. 09. 1928.

13. 09. 1928.

Juro i Anđa r. Krnjača

Trilj, 21. 11. 1927.

Marko Simunić

Don Josip Batošić

Lipotić Mate Dujo

32

07. 05. 1927.

08. 05. 1927.

Jozo i Mara r. Gusić

Grab, 24. 11. 1920.

Toma Vukas

Don Josip Batošić

Lipotić Ana

49

01. 10. 1929.

03. 10. 1929.

Jozo i Mara r. Gusić

Grab, 24. 11. 1920.

Matija Vukas

Don Josip Batošić

Lipotić Ivan

1

11. 01. 1927.

16. 01. 1927.

Jure i Iva r. Bacelj

Trilj, 18. 11. 1913.

Miško Šušnjara p. Pavla

Don Josip Batošić

Lipotić Nikola Martin

20

02. 04. 1929.

14. 04. 1929.

Jure i Iva r. Bacelj

Trilj, 17. 11. 1913.

Miško Šušnjara

Don Josip Batošić

Lipotić Piroga Ante

2

16. 01. 1927.

16. 01. 1927.

Nikola i Ana r. Bacelj

Trilj, 16. 02. 1920.

Marko Vukas Jurin

Don Josip Batošić

Lipotić Piroga Jakov

(37)

20. 05. 1927.

30. 05. 1927.

Ante i Jela r. Gusić

Trilj, 01. 09. 1924.

Jure Kozina iz Velića

Don Josip Batošić

Vjenčan, 16. 11. 1952. s Grubišić Čabo Marom

Lipotić Piroga Mara

29

14. 04. 1928.

16. 04. 1928.

Nikola i Ana r.Bacelj

Trilj, 16. 02. 1920.

Ana Vukas ž. Marka

Don Josip Batošić

Vjenčana, 16. 01. 1954. za Krce Duju iz Jabuke

Lipotić Piroga Pavica

8

25. 01. 1929.

29. 01. 1929.

Ante i Jela r. Gusić

Grab, (?). 09. 1924

Luca (Samardžić)

Don Josip Batošić

Lovrić Marija

(33)

26. 03. 1928.

22. 04. 1928.

Frano i Kata r. Grubišić Čabo

Trilj, 03. 11. 1926.

Manda Šušnjara ud. stipe

Don Josip Batošić

Manjaka Viktorija Elizabeta

22

26. 03. 1927.

31. 03. 1927.

Jure i Mara r. Pejković

Zadvarje, 27. 12. 1922.

Ana Jozić ž. Marka

Don Josip Batošić

Manjaka Dobrilo

75

21. 11. 1928.

27. 11. 1928.

Jure i Mara r. Pejković

Zadvarje, 27. 11. 1922.

Marko Jozić

Don Josip Batošić

Marić Šimun Mate

11

13. 02. 1927.

14. 02. 1927.

Mate i Anđa r. Delić

Trilj, 31. 08. 1908.

Stipe Galić

Don Josip Batošić

Marić Anđelka Marija

20

12. 03. 1927.

13. 03. 1927.

Dujo i Jela r. Delonga

Trilj, 11. 09. 1918.

Doma Delonga

Don Josip Batošić

Marić Ana

40

21. 08. 1929.

25. 08. 1929.

Dujo i Jela r. Delonga

Trilj, 29. 11. 1905.

Ana Delić

Don Josip Batošić

Marić Nikola

67

28. 09. 1928.

06. 10. 1928.

Mate i Anđa r. Delić

Trilj, 31. 08. 1908.

Ivan Dukić i Martina

Marić Stjepan

(62)

25. 11. 1929.

26. 11. 1929.

Petar i Jozica r. Odrljin

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

Mastelić Iva

46

08. 06. 1928.

16. 06. 1928.

Ante i Jaka r. Latinac

Trilj, 01. 10. 1928.

Ana Žuljević ž. Grge

Don Josip Batošić

Mastelić Pavica

(41)

13. 08. 1929.

26. 08. 1929.

Ante i Jaka r. Latinac

Trilj, 01. 10. 1928.

Iva Dukić

Don Josip Batošić

Mateljan Franka Olga

(53)

03. 10. 1927.

09. 10. 1927.

Petar i Sofija r. Vela

Podgora, 03. 07. 1911.

Jaka Dukić ž. Ivana

Don Josip Batošić

Mateljan Anđa

58

15. 11. 1926.

16. 11. 1926.

Ante i Iva r. Jurčević

Vojnić, 20. 11. 1921.

Luca Bakić ž. Mate

Don Josip Batošić

Mateljan Kata

55

07. 07. 1928.

08. 07. 1928.

Frano i Ana r. Dukić

Trilj, 06. 02. 1921.

Ana Dukić ž. Jakova

Don Josip Batošić

Mateljan Mara

22

20. 03. 1928.

21. 03. 1928.

Ivan i Luca r. Prcela

Trilj, 11. 02. 1923.

Marta Delić ž. Duje

Don Josip Batošić

Mateljan Martin

9

04. 02. 1927.

04. 02. 1927.

Ivan i Luca r. Prcela

Trilj, 11. 02. 1923.

Dujo Delić

Don Josip Batošić

Mateljan Nikola

58

13. 11. 1929.

13. 11. 1929.

Ivan i Luca r. Prcela

Trilj, 11. 02. 1923.

Dujo Delić

Don Josip Batošić

mrtvorođeno muško dijete

13

18. 01. 1927.

Odrljin Petar i Mara r. Delonga

Trilj, 28. 09. 1919.

mrtvorođeno muško dijete

15

06. 02. 1927.

Dodig Nikola i Anđa r. Radman

Grab, 03. 05. 1926.

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi Šima Simunić

Krstitelj

Opaska

Don Josip Batošić Umro, 10. 08. 1930.

nema podataka

Vjenčan, 05. 02. 1953. s Kutlešić Božanom Marijom

Vjenčan, 17. 11. 1954. s Mastelić Ivom

Vjenčana, 15. 02. 1950. za Majić Ćirila Vjenčan, 21. 11. 1955. sa Anđom Dodig nema podataka

Vjenčana, 17. 11. 1955. za Žolo Matu

83

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

mrtvorođeno muško dijete

68

16. 08. 1928.

Mate Videka i Anđa r. Cvitković

Trilj, 03. 10. 1926.

Don Nikola Žiška

mrtvorođeno muško dijete

80

11. 12. 1928.

Grgo ( Jure) i Jaka r. Šipić

Trilj, 25. 10. 1920.

Don Josip Batošić

mrtvorođeno muško djete

25

18. 05. 1929.

Mate Jozić i Šimica r.Vrljć

Čaporice, 21. 11. 1910.

mrtvorođeno žensko dijete

46

20. 07. 1927.

Jure Simunić i Šima r. Žuljević

Trilj, 03. 01. 1923.

Nejasnić Stipan

14

18. 02. 1926.

19. 02. 1926.

Ante i Kata r. Kažimir

Trilj, 20. 11. 1907.

Stjepan Projić Petrov

Don Josip Batošić

Odrljin Nikola Ante

55

27. 10. 1926.

31. 10. 1926.

Mate i Fila r. Pejković

Zadvarje, 28. 09. 1924.

Marko Župa p. Mate

Don Josip Batošić

Odrljin Nediljka Marija

57

22. 07. 1928.

24. 07. 1928.

Frano i Mara r. Bakić

Trilj, 29. 09. 1927.

Ana Dukić i Martina

Don Josip Batošić

Odrljin Danica Anđelka

50

18. 10. 1929.

20. 10. 1929.

Mate i Fila r. Pejković

Zadvarje, 28. 09. 1924.

Ana Župa

Don Josip Batošić

Odrljin Ana

21

21. 03. 1928.

22. 03. 1928.

Mate i Marta r. Prcela

Trilj, 26. 11. 1913.

Mara Dukić ž. Jure

Don Josip Batošić

Odrljin Ana

41

10. 05. 1928.

12. 05. 1928.

Grgo i Anđa r. Bakić

Trilj, 29. 09. 1920.

Ana Odrljin

Don Josip Batošić

Odrljin Ante

52

21. 10. 1929.

24. 10. 1929.

Nikola i Ana r. Delonga

Trilj, 09. 11. 1925.

Grgo Odrljin

Don Josip Batošić

Odrljin Emilija Kata

76.

26. 11. 1928.

28. 11. 1928.

Mate i Fila r. Perković

Zadvarje, 28. 09. 1924.

Ana Župa ž. Marka

Don Josip Batošić

Odrljin Iva

81

16. 12. 1928.

17. 12. 1928.

Petar i Mara r. Delonga

Trilj, 28. 09. 1919.

Dukić Luca

Don Josip Batošić

Odrljin Jakov Bernardin

39

20. 08. 1926.

23. 08. 1926.

Jozo i Anđa r. Dukić

Trilj, 27. 11. 1907.

Juraj Delonga Miškov

Don Mate Simunić

Odrljin Ljubica

51

18. 06. 1928.

22. 06. 1928.

Marko i Pera r.Marinović

Trilj, 10. 11. 1918.

Iva Koprčina

Don Ante Bakotić

Odrljin Mara

25

03. 05. 1926.

05. 05. 1926.

Marko i Pera r. Marinović

Trilj, 20. 11. 1918.

(Dvina) Koprčina iz Graba

Don Josip Batošić

Odrljin Mara

43

12. 07. 1927.

15. 07. 1927.

Nikola i Ana r. Delonga

09. 11. 1925.

Anđa Odrljin ž. Grge

Don Josip Batošić

Odrljin Mara

(7)

29. 01. 1928.

01. 02. 1928

(Ante) i Ana r. Dukić

Trilj, (?). (?). 1925.

Ana Odrljin

Don Josip Batošić

Odrljin Marica Cecilija

40

25. 08. 1926.

28. 08. 1926.

Jakov i Luca r. Prcela

Trilj, 21. 11. 1923.

Anđa Prcela ž. Ante

Don Mate Simunić

Odrljin Nediljka Iva

(3)

15. 01. 1928.

16. 01. 1928.

Petar i Mara r. Delonga

Trilj, 28. 09. 1919.

Luca Dukić ž. Mate

Don Josip Batošić

Odrljin Nedjeljka Jaka

33

14. 07. 1929.

18. 07. 1929.

Jakov i Luca r. Prcrela

Trilj, 21. 11. 1923.

Anđa Prcela

Don Josip Batošić

Odrljin Nedjeljkio Vjekoslav

41

29. 08. 1926.

30. 08. 1926.

Ante i Anka r. Dukić

Trilj, 23. 11. 1925.

Nikola Odrljin p. Duje

Don Mate Simunić

Trilj, 28. 09. 1919.

Grgo Dukić Markov

Don Josip Batošić

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

Opaska

(Umro, 05. 08. 1926.)

Vjenčana, 18. 11. 1950. za Šušnjara Petra

Vjenčana, 07. 02. 1952. za Pupić Ivana iz Otoka

Umro, 20. 03. 1931.

Vjenčana, 20. 06. 1951. za Kamber Juru

Vjenčana, 22. 01. 1958. za Dragušica Stjepana

Umro, 17. 08. 1927.

Odrljin Petar

(36)

20. 05. 1927.

22. 05. 1927.

Marko i Iva Ana r. Prcela

Plazibat Ana

51

22. 10. 1926.

26. 10. 1926.

Jakov i Šima r. Tadić

Trilj, (?). (?). 1910.

Marta Botica

Don Josip Batošić

Plazibat Ana

19

01. 04. 1929.

04. 04. 1929.

Jakov i Šima r. Tadić

Trilj, 12. 01. 1920.

Marta Botica

Don Josip Batošić

Umrla, 07. 11. 1931.

Plazibat Božo

68

23. 12. 1927.

24. 12. 1927.

Luka i Pera r. Mateljan

Trilj, 24. 11. 1926.

Ante Krnjača p. Jakova

Don Josip Batošić

Umro, 27. 12. (1927.)

Poleš Ivan

35

21. 07. 1929.

23. 07. 1929.

Vicko i Anđa r. Tripalo Ćoso

Trilj, 21. 11. 1923.

Jakov Prcela

Don Josip Batošić

Umro, 26. 07. 1930.

Poleš Terezija

56

13. 10. 1927.

16. 10. 1927.

Vicko i Anđa r. Tripalo Ćoso

Vojnić, 26. 11. 1919.

Iva Prcela ž. Jakova

Don Josip Batošić

Prcela Ana

28

05. 04. 1928.

09. 04. 1928.

Petar i Iva r.Grubišić Čabo

Grab, 26. 11. 1919.

Marija Sablić ž. Jakova

Don Josip Batošić

Prcela Iva

61

15. 12. 1926.

17. 12. 1926.

Petar i Paška r. Odrljin

Trilj, 30. 09. 1907.

Jela Ivišić ž. Luke

Don Josip Batošić

Prcela Iva

40

20. 06. 1927.

26. 06. 1927.

Jozo i Mara r. Odrljin

Trilj, 28. 09. 1919.

Jaka Dukić ž. Ivana

Don Josip Batošić

Prcela Josip

42

08. 09. 1916.

12. 09. 1926.

(Oštećeno), i Iva r. Bakić

Trilj, 28. 11. 1923.

Vicko Poleš

Don Josip Batošić

Prcela Jozo

18

02. 03. 1928.

04. 03. 1928.

Stipan i Iva r. Mateljan

Trilj, 28. 09. 1921.

Mate Apica

Don Josip Batošić

Prcela Luka

51

18. 10. 1929.

22. 10. 1929.

Jakov i Iva r. Bakić

Trilj, 28. 11. 1923.

Vice Poleš

Don Josip Batošić

Prcela Marija

39

29. 04. 1928.

02. 05. 1928.

Jakov i Iva r. Bakić

Trilj, 28. 11. 1923.

Anđa Poleš ž. Vicka

Don Josip Batošić

Prcela Pavica

54

25. 06. 1928.

30. 06. 1928.

Martin i Anđa r Marić

Trilj, 29. 04. 1920.

Luca Bakić

Don Josip Batošić

84

Vjenčan, 09. 04. 1953. sa Šipić Milenom p. Tome

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Prcela Stjepan

(46)

07. 09. 1929.

12. 09. 1929.

Petar i Paška r. Odrljin

Trilj, 30. 09. 1907.

Ivan Apica

Don Josip Batošić

Projić Anđa

12

02. 02. 1928.

04. 02. 1928.

Marko i Luca r. Bakić

Trilj, 18. 04. 1923.

Mara Delonga ž. Mate

Don Josip Batošić

Projić Anđelka Ana

32

15. 07. 1929.

17. 07. 1929.

Marko i Luca r. Bakić

Trilj, 18. 04. 1923.

Šima Galić

Don Josip Batošić

Sarić Marko Vjekoslav

49

17. 06. 1928.

18. 06. 1928.

Ivan i Ana r. Budić

Trilj, 17. 11. 1920.

Frano Marinić

Don Ante Bakotić

Sarić Boženka

50

17. 06. 1928.

18. 06. 1928.

Ivan i Ana r. Budić

Trilj, 17. 11. 1920.

Anđa Sarić

Don Ante Bakotić

Sarić Ivan

42

08. 05. 1928.

13. 05. 1928.

Petar i Mara r. Šipić

Trilj, 12. 01. 1921.

Marko Galić p. Ivana

Don Josip Batošić

Sarić Pavica

5

25. 01. 1927.

26. 01. 1927.

Petar i Mara r. Šipić

Trilj, 12. 01. 1921.

Iva Galić ž. Marka

Don Josip Batošić

Sarić Stanko

6

29. 01. 1927.

30. 01. 1927.

Ivan i Ana r. Budić

Trilj, 17. 11. 1920.

Frano Marinić iz Sinja

Don Josip Batošić

Sarić Stjepan

(44)

09. 09. 1929.

16. 09. 1929.

Petar i Mara r. Šipić

Trilj, 12. 01. 1921.

Marko Galić

Don Josip Batošić

Vjenčan, 26. 08. 1953. s Adramić Ružom u Osjeku

Simunić Jakov

45

20. 07. 1927.

24. 07. 1927.

Jure i Šima r. Žuljević

Trilj, 03. 01. 1923.

Ivan Pervan

Don Josip Batošić

Vjenčan, 24. 11. 1950. sa Samardžić Marom iz Graba

Simunić Jozica Sabina

7

21. 01. 1929.

24. 01. 1929.

Jure i Šima r. Žuljević

Trilj, 03. 01. 1923.

Sabina Batošić iz Makarske

Don Josip Batošić

Vjenčana,19. 06. 1954. za Jelinčić Mirka

Šipić Petar Nediljko

53

24. 10. 1926.

27. 10. 1926.

Stjepan i Iva r. Marić

Trilj, 25. 11. 1925.

Ivan Dukić Antin

Don Josip Batošić

Šipić Jakov Miljenko

60

26. 10. 1927.

29. 10. 1927.

Jozo i Anđa r. Žuro

Trilj, 24. 11. 1913.

Ivan Bešlić Tomin

Don Josip Batošić

Šipić Ana

31

30. 06. 1926.

02. 07. 1926.

Marko i Šima r. Šipić

Trilj, 24. 01. 1912.

Matija Šipić ž. Jakova

Don Josip Batošić

Šipić Ana

34

31. 07. 1926.

03. 08. 1926.

Toma i Jaka r. Zrnčić

Udovičići, 09. 10. 1922.

Jaka Šušnjara

nečitko ime krstitelja

Šipić Ana

48

27. 07. 1927.

28. 07. 1927.

Martin i Anđa r. Lipotić Piroga

Trilj, 17. 04. 1921.

Mara Šipić Božina

Don Josip Batošić

Šipić Anđa

4

24. 01. 1927.

25. 01. 1927.

Luka i Pera r. Gilić

Grab, 08. 02. 1926.

Anđa Šipić

Don Josip Batošić

Šipić Ante

(42)

08. 09. 1929.

11. 09. 1929.

Stipan i Iva r. Marić

Trilj, 28. 09. 1925.

Stipan Bacelj

Don Ante Bakotić

Šipić Ivan

16

22. 03. 1929.

28. 03. 1929.

Martin i Anđa r. Lipotić Piroga

Trilj, 17. 01. 1921.

Božo Šipić

Don Josip Batošić

Šipić Jaka

58

10. 10. 1927.

23. 10. 1927.

Jakov i Matija r. Grubišić Čabo

Grab, 27. 02. 1924.

Mara Simunić Lukina

Don Josip Batošić

Šipić Jure

26

08. 05. 1926.

10. 05. 1926.

Martin i Anđa r. Lipotić Piroga

Trilj, 27. 01. 1921.

Luka Šipić Markov

Don Josip Batošić

Šipić Mara

4

17. 01. 1928.

18. 01. 1928.

Ante i Jaka r. Gusić

Trilj, 21. 02. 1927.

Mara Šipić

Don Josip Batošić

Šipić Mara Šima

20

15. 03. 1926.

18. 03. 1926.

Martin i Mara r. Žaper

Čačvina, 26. 01. 1920.

Mara Šipić Božina

Don Josip Batošić

Šipić Martin Božo

1

01. 01. 1929.

04. 01. 1929.

Marrtin i Mara r. Žaper

Čačvina, 26. 01. 1920.

Božo Šipić p. Ivana

Don Josip Batošić

18.

05. 03. 1926.

05. 03. 1926.

Nikola i Šima r. Bešlić

Trilj, 18. 01. 1919.

Miše Šipić Matin

Don Josip Batošić

Šipić Sebastijan

7

01. 02. 1926.

02. 02. 1926.

Nikola i Mara r. Gabričević

Trilj, 29. 09. 1903.

Ante Šipić Matin

Don Josip Batošić

Šipić Stipan

30

19. 04. 1928.

21. 04. 1928.

Toma i Jaka r. Zrnčić

Udovičići, 09. 10. 1922.

Stipe Šušnjara

Don Josip Batošić

Šipić Stipan

17

27. 03. 1929.

28. 03. 1929.

Nikola i Šima r. Bešlić

Trilj, 15. 01. 1919.

Miše Šipić

Don Josip Batošić

Šušnjara Ana

74

12. 11. 1928.

16. 11. 1928.

Luka i Ana r. Marasović

Trilj, 26. 01. 1921.

Anđa Varenina

Don Josip Batošić

Šušnjara Andrija

73

06. 11. 1928.

08. 11. 1928.

Ivan i Klara r. Malbaša

Sinj, 26. 11. 1919.

Andrija Pezelj

Don Josip Batošić

Vjenčan, 20. 11. 1957. sa Ivišić Marijom Perom

Šušnjara Anđa

12

05. 03. 1929.

17. 03. 1929.

Mate i Jela r. Krnjača

Trilj, 15. 02. 1909.

Budić Pera

Don Josip Batošić

Vjenčana, 09. 01. 1954. za Ivišić Ivana

Šušnjara Ante

56

06. 11. 1929.

08. 11. 1929.

Stipe i Jaka r. Bandalo

Udovičići, 23. 11. 1925.

Tome Šipić

Don Josip Batošić

Šušnjara Božo Augustin

36

16. 08. 1926.

18. 08. 1926.

Luka i Ana r. Marasović

Trilj, 26. 01. 1921.

Ante Varenina Matin

Don Mate Simunić

Šušnjara Ivan

64

24. 11. 1927.

27. 11. 1927.

Stipan i Jaka r. Bandalo

Udovičići, 23. 11. 1925.

Toma Šipić Jakovljev

Don Josip Batošić

Šušnjara Jakov

28

27. 05. 1926.

??. 05. 1926.

Bože i Iva r. Krce

Grab, 26. 11. 1919.

Jozo Šipić p. Joze

Don Josip Batošić

Šipić Mate

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

Opaska

Umrla, (?). (?). 1927.

Vjenčan, 11. 06. 1955. s Šušterić Brigitom u Supetru - Brač

Umro, 06. 09. 1926.

Umro, 22. 09. 1933.

85

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Šušnjara Luka

16

21. 02. 1926.

25. 02. 1926.

Mate i Jaka r. Rančić

Vojnić, 26. 11. 1919.

Šimun Šušnjara

Don Josip Batošić

Šušnjara Luka

(12)

(11.) 02. 1927.

13. 02. 1927.

Jure i Iva r. Krnjača

Trilj, 26. 01. 1902.

Luka Jozić

Don Josip Batošić

Šušnjara Luka

36.

27. 04. 1928.

29. 04. 1928.

Jure i Mara r. Dukić

Trilj, 16. 01. 1914.

Antun Kavajin

Don Josip Batošić

Šušnjara Marija

60

20. 08. 1928.

27. 08. 1928.

Ivan i Ana r. Sarić

Trilj, 26. 01. 1921.

Anđa Sarić

Don Josip Batošić

Šušnjara Petar

23

27. 03. 1926.

29. 03. 1926.

Ivan i Pera r. Grubišić

Grab, 26. 01. 1921.

Mate Šušnjara Petrov

Don Josip Batošić

Trunko Iva

57

11. 11. 1926.

12. 11. 1926.

Petar i Anđa r. Gusić

Grab, 22. 11. 1909.

Anđa Prcela ž. Ante

Don Josip Batošić

Vjenčana, 14. 11. 1949. za Gabričević Jerolima

Trunko Pavica

40

01. 05. 1928.

03. 05. 1928.

Petar i Anđa r. Gusić

Grab, 22. 11. 1909.

Anđa Prcela ž. Ante

Don Josip Batošić

Vjenčana, 21. 11 1956. za Prcela Nikolu

Videka Ana Nediljka

65

23. 09. 1928.

24. 09. 1928.

Marko i Pera r. Ivišić

Trilj, 28. 09. 1924.

Marija Dalbello

Don Josip Batošić

Videka Branka

27

06. 05. 1929.

29. 05. 1929.

Ivan i Iva r. Latinac

Trilj, 30. 09. 1923.

Mara Latinac

Don Josip Batošić

Videka Marko

31

24. 04. 1927.

01. 05. 1927.

Ivan i Iva r. Latinac

Trilj, 30. 09. 1923.

Jakov Balin iz Biska

Don Josip Batošić

Vukas Ana

29

01. 06. 1926.

02. 06. 1926.

Jakov i Iva r. Žeko

Trilj, 13. 01. 1919.

Ana Šipić

Don Josip Batošić

Vukas Ana

32

04. 07. 1926.

05. 07. 1926.

Stipan i Anđa r. Šipić

Trilj, 26. 09. 1921.

Matija Vukas ž. Tome

Don Josip Batošić

Vukas Ante

6

01. 02. 1926.

02. 02. 1926.

Petar i Pera r. Šipić

Trilj, 29. 09. 1904.

Miško Bešlić p. Marka

Don Josip Batošić

Vukas Ante

48

03. 06. 1928.

06. 06. 1928.

Marko i Ana r. Šipić

Trilj, 25. 10. 1926.

Nikola Lipotić

Don Josip Batošić

Vjenčan, 27. 12. 1953. sa Uzelac Vjerom

Vukas Filip

18

25. 03. 1929.

30. 03. 1929.

Marko i Marta r. Odrljin

Trilj, 10. 05.1920.

Vukas Ante

Don Josip Batošić

Vjenčan, 18. 11. 1954. sa Anđom Gusić

Vukas Grgo

79

11. 12. 1928.

13. 12. 1928.

Grgo i Jaka r. Šipić

Trilj, 25. 10. 1920.

Marko Vuko

Don Josip Batošić

Vukas Ivan

62

19. 11. 1927.

20. 11. 1927.

Nikola i Šima r. Gusić

Grab, 06. 10. 1913.

Stipan Šušnjara p. Pavla

Don Josip Batošić

Vukas Jaka

78

10. 12. 1928.

15. 12. 1928.

Stipan i Anđa r. Šipić

Trilj, 26. 09. 1921.

Matija Vukas ž. Tomina

Don Josip Batošić

Vukas Jure

32

21. 04. 1928.

21. 04. 1928.

Jakov i Iva r. Žeko

Trilj, 13. 01. 1913.

Marko Vukas

Don Josip Batošić

Vjenčan, 19. 11. 1952. sa Šušnjara Ivom

Vukas Kata

58

02. 08. 1928.

04. 08. 1928.

Tone i Matija r. Perković

Grab, 22. 11. 1920.

Anđa Vukas i Stipe

Don Josip Batošić

Vjenčana, 25. 01. 1952. za Latinac Slavka

Vukas Luca

55

10. 10. 1927.

11. 10. 1927.

Petar i Pera r. Šipić

Trilj, 29 .09. 1904

Luca Budić ž. Ivana

Don Josip Batošić

Vjenčana, 05. 11. 1950. za Svalina Grgu

Vukas Luca

31

21. 04. 1928.

21. 04. 1928.

Jakov i Iva r. Žeko

Trilj, 13. 01. 1913.

Ana Vukas ž. Marka

Don Josip Batošić

Vukas Martin

16

27. 02. 1927.

27. 02. 1927.

Marko i Ana r. Šipić

Trilj, 25. 10. 1926.

Nikola Lipotić Ivanov

Don Josip Batošić

Vukas Martin0

44

22. 09. 1926.

22. 09. 1926.

Ante i Anđa r. Čović

Trilj, 29. 09. 1902.

Marko Vukas p. Tome

Don Josip Batošić

Vukas Nediljko

(61)

24. 11. 1929.

25. 11. 1929.

Jozo i Jaka r. Šipić

nema podataka

nema podataka

Don Josip Batošić

Vukas Stanko

27

11. 05. 1926.

12. 05. 1926.

Jozo i Jaka r. Šipić

Trilj, 25. 10. 1920.

Marko Vukas Jurin.

Don Josip Batošić

Vukas Tomica

19

12. 03. 1926.

14. 03. 1926.

Marko i Marta r.Odrljin

Trilj, 10. 05. 1920.

Anđa Vukas ž. Ante

Don Josip Batošić

Zubac Milica

19

25. 03. 1928.

27. 03. 1928.

Luka i Luca r. Šušnjara

Trilj, 24. 11. 1920.

Jaka Žolo ž. Bože

Don Josip Batošić

Zubac Nikola

17

26. 02. 1926.

01. 03. 1926.

Luka i Luca r. Šušnjara

Trilj, 24. 11. 1920.

Bože Žolo p. Luke

Don Josip Batošić

Žolo Ana

67

10. 12. 1927.

12. 12. 1927.

Božo i Jaka r. Tadić

Trilj, 20. 04. 1921.

Luca Zubac ž. Luke

Don Josip Batošić

Vjenčana, 17. 11. 1954. za Cvitanović Ivana

Žolo Kata

24

15. 05. 1929.

21. 05. 1929.

Ivan i Anđa r. Gilić

Trilj, 30. 09. 1908.

Iva Krnjača

Don Josip Batošić

Vjenčana, 18. 11. 1919. za Bakić Ivana

Žolo Luka

7

03. 02. 1927.

04. 02. 1927.

Ivan i Anđa r. Žuro

Trilj, (?). 09. 1920.

Ivan Krnjača Nikolin

Don Josip Batošić

Žolo Luka

4

09. 01. 1929.

11. 01. 1929.

Luka i Anđa r. Žuro

Trilj, 29. 09. 1920.

Ivan Krnjača Nikolin

Don Josip Batošić

Žolo Mara

15

21. 02. 1926.

23. 02. 1926.

Bože i Jaka r. Tadić

Trilj, 20. 04. 1921.

Cvita Dukić ž. Stipe

Don Josip Batošić

86

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

Opaska Vjenčan, 24. 02. 1952. sa Anom Žeko

Vjenčana, 16. 02. 1957. za Koprčina Miška

nema podataka

Vjenčan, 09. 02. 1957. s Mihalj Stefanijom

TRILJSKI MOST Prezime i ime krštenika

Knjiga krštenih

Datum rođenja

Datum krštenja

Žolo Mara

21

24. 03. 1926.

28. 03. 1926.

Petar i Iva r. Gilić

Trilj, 26. 11. 1899.

Pera Krnjača ž. Jakova

Don Josip Batošić

Župa Pavica Nevenka

35b

18. 04. 1927.

19. 04. 1927.

Petar i Jaka r. Jurko

Trilj, 28. 09. 1919.

Pera Delonga

Don Josip Batošić

Župa Dušan Šimun

61

28. 10. 1927.

29. 10. 1927.

Božo i Iva r. Dadić

Bisko, 24. 01. 1926.

Marko Videka p. Miška

Don Josip Batošić

Vjenčan, 23. 03. 1951. sa Žuro Anđom

Župa Iva

(43)

11. 09. 1929.

15. 09. 1929.

Frano i Mara r. Čalo

Trilj, 09. 11. 1925.

Pera Delonga

Don Josip Batošić

Vjenčana, 21. 11. 1952. za Perković Paloš Luku

Župa Marinka

52

25. 10. 1926.

26. 10. 1926.

Marko i Ana r. Dodig

Trilj, 06. 04. 1917.

Luca Delić

Don Josip Batošić

Župa Slavko

18

27. 02. 1927.

02. 03. 1927.

Ivan i Ana r. Vukas

Trilj, 31. 10. 1920.

Stipe Jozić p. Mate

Don Nikola Žiška

Umro, 13. 02. 1928.

Župa Stjepan

(45)

18. 09. 1929.

19. 09. 1929.

Petar i Jaka r. Jurko

Vojnić, 28. 09. 1919.

Andrija Delonga

Don Josip Batošić

Vjenčan, 10. 02. 1955. s Gruban Anđom iz Hrvaca

Žuro Augusta Ana

26

16. 04. 1927.

18. 04. 1927.

Jure i Marta r. Marinović

Trilj, 25. 10. 1920.

Luca Dadić ž. Mate

Don Josip Batošić

Vjenčana, 01. 02. 1950. za Odrljin Luku

Žuro Iva

77.

28. 11. 1928.

30. 11. 1928.

Jozo i Iva r. Sablić

Vojnić, 24. 05. 1926.

Mara Odrljin ž. Frane

Don Josip Batošić

Žuro Jozo

30

22. 06. 1926.

25. 06. 1926.

Petar i Pera r. Krstić

Trilj, 26. 11. 1919.

Vicko Poleš

Don Josip Batošić

Žuro Mara

27

12. 04. 1927.

13. 04. 1927.

Jozo i Iva r. Sablić

Vojnić, 24. 05. 1926.

Mara Bakić Jozina

Don Josip Batošić

Žuro Mara

59

05. 08. 1928.

12. 08. 1928.

Petar i Pera r. Krstić

Košute, 26. 11. 1919.

Anđa Dodig i Nikola

Don Nikola Žiška

Žuro Petar

14

17. 03. 1929.

19. 03. 1929.

Jure i Marta r. Marinović

Trilj, 25. 10. 1920.

Mate Dadić

Don Josip Batošić

Žuro Šimun

15

19. 03. 1929.

19. 03. 1929.

Luka i Luca r. Delonga

Trilj, 25. 11. 1908.

Šimun Bakić

Don Josip Batošić

Žuro Zvonimir Ivan

13

(?). 02. 1926.

17. 02. 1926.

Luka i Luca r. Delonga

Trilj, 20. 11. 1907.

Jure Roguljić

Don Josip Batošić

Roditelji

Vjenčanje roditelja

Kumovi

Krstitelj

Opaska

Vjenčana, 13. 02. 1954. za Vuco Božu iz Vojnića

Vjenčan, 29. 04. 1953. sa Žarkom Blagojević

Rodoslovlje prezimena Žolo Ivan Žolo Tko su moji pretci? Kada i otkuda su došli živjeti baš ovdje, na ovaj kamen živac? Ova pitanja sam počeo postavljati još kao osnovnoškolac, slušajući priče svojih roditelja o njihovim bakama i djedovima, o lijepim vremenima „u kojima se živjelo puno skromnije, ali i puno sretnije nego danas“. U to vrijeme, u školi smo dobili zadatak načiniti svoje malo obiteljsko stablo i osim najužih članova obitelji pokušati pronaći što je više moguće podataka o pretcima. Tada se u meni prvi put rodila ljubav prema istraživanju obiteljskih korijena. Pokušavao sam kasnije u nekoliko navrata doznati nešto više o svojim pretcima, obilazeći starije ljude u susjedstvu koji su mi, doduše, uspjeli odškrinuti vrata prošlosti, ali sve je završavalo na sada već prošlom, 20. stoljeću. Iako utemeljeni na pomalo izblijedjelim

sjećanjima, podatci koje sam od njih dobio pokazat će se kasnije kao veoma dragocjena potvrda svega onoga što je zapisano u knjigama. Negdje u srednjoj školi u ruke mi je dospjela knjiga Mladena Andreisa, Stanovništvo Župe sv. Mihovila Arhanđela u Trilju u 19. stoljeću, izdana u Trilju 2001. godine te prvi broj župnog lista Sv Mijovil iz 2003., u kojem je objavljen popis krštenih osoba u župi Trilj od 1900. do 1910. Tu sam pronašao pravo vrelo informacija i dobio motiv za daljnje istraživanje. Već iduće godine izlazi i drugi broj župnog lista te nastavak popisa krštenih, od 1911. do 1915. Bili su to prvi izvori podataka i moji prvi koraci ka ozbiljnijem istraživanju rodoslovlja. U međuvremenu sam upisao studij strojarstva u Zagrebu i sve moje snage su bile usmjerene na snalaženje u novoj sredini i izvršavanje fakultetskih obaveza. 87

TRILJSKI MOST

Međutim, kratki istraživački zastoj prekinulo je osnivanje udruge nazvane Kulturno društvo Trilj, koje je posao započet u župnom listu nastavilo u prvom broju časopisa Triljski most 2006. godine. U cilju daljnjeg i opsežnijeg istraživanja predsjednik Udruge, don Josip Dukić, uputio me na adresu Nadbiskupskog arhiva u Splitu gdje sam dobio na uvid tzv. parice, odnosno prijepise matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih župe Trilj, ali i originalne knjige koje su dobrim dijelom uništene u Drugom svjetskom ratu prilikom bombardiranja župne kuće u Trilju. Kasnije su te knjige restaurirane, a dio podataka je zauvijek otišao u zaborav. Uslijedilo je pola godine istraživanja matičnih knjiga. Svaki trenutak slobodnog vremena koristio sam za bijeg sa zagrebačkog vrućeg asfalta u hladne odaje Nadbiskupskog arhiva gdje sam pomno proučavao matične knjige i pri tom se borio sa ne baš lijepim rukopisom pojedinih svećenika, ali i uživao u prelijepim krasopisima onih pedantnijih. Rezultat svega je ovo obiteljsko stablo prezimena Žolo koje seže do početka 19. stoljeća. Valja uzeti u obzir činjenicu da je dobar dio knjiga uništen i da nedostaju zapisi čitavih pojedinih godina, što povećava vjerojatnost pogreške. Dijelom se ti podatci mogu nadoknaditi zahvaljujući prijepisima koje su župnici bili dužni svaka tri mjeseca slati u Nadbiskupiju. Gledajući iz današnje perspektive, postoje tri ogranka prezimena Žolo čiji su začetnici Andrija (1824.-1894.), Martin (1827.-1908.) i Ilija (?-?). Andrija i Martin imaju zajedničkog oca Petra (?-?) koji se 27. 12. 1810. vjenčao s Katarinom Višticom (?-?). Prema predaji Nikole Žole Božinog (rođen 1938.), koju je on čuo od Martinove nevjeste, Ive Žolo rođene Gilić (1887.-1969.), Ilija je bio treći brat Andrije i Martina. Ipak, Iliju navodim kao posebnog nositelja ogranka dok se pisanim tragom ne potvrdi ova tvrdnja. Zanimljiv je slučaj prezimena Perić u Košutama, čije su porijeklo pokušali razjasniti razni autori, međutim, bezuspješno. Naime, Ante Žolo i Lucija Kuštre imali su kćer Andrijanu koja se udala za Marka Perića. U knjizi

88

vjenčanih prilikom vjenčanja Jakova Džole-Perića (vjenč. 24. 11. 1875.) kao roditelji mladoženje se navode Marko Džolo-Perić rođen u Muću i naseljen u Košute i Andrijana Džolo iz Košuta. U Knjizi umrlih se za umrlog Marka Perića (umro u svojoj kući 18. 1. 1878.) navodi da je rođen u Muću od oca Ivana Perića i majke Matije Grubišić i da je naseljen u Košutama. Kasnije se njihovi potomci u Maticama ponegdje bilježe prezimenom Žolo, ponegdje Žolo-Perić, Perić-Žolo, ili pak samo Perić, da bi na kraju iščezlo prezime Perić i zadržalo se samo prezime Žolo. Danas je živući potomak ovog roda Luka Žolo, sin Ante Filipa i Pavice rođene Žuro (vjenčani 9. 1. 1953.). Još je jedan sličan slučaj doseljenja na djevojačko imanje. Radi se o ogranku Stipe Žole i Božice Pranić (Kažimir), vjenčani 27. 12. 1832., gdje se njegova unuka Marta Žolo (1875.-1954.) udala za Grgu Gabričevića Ivanova s Garduna (1867.-1926.) i vjerojatno se, jer nije imala brata, vratila živjeti na očevo imanje. I danas u Košutama žive njihovi potomci, Milan Gabričević (1957.- ) i Ivan Gabričević (1955.- ). Ivan je privremeno nastanjen u Hvaru i ima tri kćeri. Na temelju proučenog gradiva, nije moguće ustvrditi u kakvoj su vezi nositelji ogranaka: Stipe, Ante, Ilija te Andrija i Martin, odnosno njihov otac Petar. Idući zadatak je zaviriti dublje u arhivsku građu i pokušati pronaći tu vezu i, ako Bog da, otići još jedan korak dalje u prošlost. Možda će se netko zapitati: A dobro, zašto stablo završava na polovici 20. stoljeća?. Pored nedostatka vremena za prikupljanje podataka zbog skorog izlaska ovog članka u časopisu Triljski most, želja mi je potaknuti i ostale da se raspitaju tko su njihovi bližnji te da i sami pomognu u izgradnji ovog našeg stabla, a možda u idućem broju odgonetnemo prošlost još jednog ili više prezimena našega kraja. Na kraju mi ostaje zahvaliti mr. sc. don Josipu Dukiću i voditelju Nadbiskupskog arhiva prof. dr. don Slavku Kovačiću na svesrdnoj pomoći i savjetima kojima su mi uvelike pomogli

Luca Žolo - 1996

Ana Žolo 1885 - 1885

Šime Arapoviü

Ante Žolo 1923 - 2008

Mate Žolo 1886 - 1908

Pera Žolo 1901 - 1914

Marija Mateljan 1922 - 1987

Iva Žolo 1890 - 1894

Luca Žolo 1904 - 1904

Mara Žolo 1926 -

Anÿa Žolo 1893 - 1894

Dragica Mara Deliü 1937 - 1987 Vjenþ.: 25.11.1955

Ivan Žolo 1938 - 1996

Petar Žolo 1873 - 1943

Anÿa Žolo 1930 - 1930

Mara Žolo 1898 - 1914

Luka Žolo 1858 - 1911

Pera Žolo 1940 - 1940

Kata Šipiü 1907 - 1982 Vjenþ.: 23.11.1936

Ivan Cvitanoviü 1932 -

Mate Žolo 1909 - 1943

Ana Žolo 1927 -

Jure Knezoviü Vjenþ.: 29.09.1918

Martin Žolo 1908 - 1916

Mate Žuro 1912 -

Iva Žolo 1895 - 1933

Marta Žolo 1855 - 1875

Andrija Žolo 1824 - 1894

Marija-Luca Žolo 1941 - 1948

Jaka Žolo 1911 -

Ante Pezelj 1853 Vjenþ.: 25.11.1885

Jaka Žolo 1861 -

Jakov Žolo 1913 - 1943

Iva Žolo 1933 - 1933

Andrija Žolo 1905 - 1905

Petronila Žolo 1867 -

Kata Mateljan 1928 Vjenþ.: 25.11.1955

Jaka Tadiü 1901 - 1952 Vjenþ.: 20.04.1921

Ivana Žolo 1862 -

Andrija Mateljan 1909 Vjenþ.: 13.02.1938

Iva Giliü 1887 - 1969 Vjenþ.: 20.11.1899

Mate Žolo 1931 -

Bože Žolo 1901 - 1943

Ana Šipiü 1858 Vjenþ.: 22.11.1882

Lucija Varenina 1827 - 1888 Vjenþ.: 30.10.1853

Ana Žolo 1915 - 1915

Pera Žolo 1921 - 1930

Ivan Bakiü 1860 Vjenþ.: 01.10.1890

Danica Kutlešiü Baran 1938 Vjenþ.: 06.11.1962

Ana Žolo 1919 - 1969

Lucija Žolo 1867 -

Nikola-Luka Žolo 1938 -

Ivana Žolo 1869 -

Katarina Žolo 1818 - 1891

Martin Žolo 1924 - 1944

Mara Žolo 1885 -

Anÿelka Žolo 1943 -

Katarina Vištica Vjenþ.: 27.12.1810

Mara Žolo 1926 - 1936

Ana Dukiü 1941 -

Marko Cvitanoviü 1809 Vjenþ.: 25.11.1844

Ivan Žolo 1940 - 2007

Petar Žolo

Ogranak Petra Žole

Iva Žolo 1879 -

Marija Joziü 1846 - 1908 Vjenþ.: 20.11.1861

Luka Martin Terziü 1880 Vjenþ.: 23.11.1904

Nikola Žolo 1913 - 1913

Luka Žolo 1914 - 1943

Martin Žolo 1827 - 1908

Joza Ana Žolo 1919 - 1919

Mara Žolo 1910 - 1979

Mate Ivišiü Vjenþ.: 23.11.1931

Ana þ.s. Elekta Žolo 1923 -

Anÿa Mateljan 1897 - 1988 Vjenþ.: 24.11.1913

Iva þ.s. Tugomila Žolo 1921 - 1997

Ante Žolo 1882 - 1922

Mrtvoroÿeno dijete 1920 - 1920

Ivan Žolo 1876 - 1943

Anÿa Žolo 1921 -

Ante Žolo 1925 - 1943

Anÿa Giliü 1888 - 1961 Vjenþ.: 30.09.1906

Kata Žolo 1929 -

Ivan Bakiü

Pera Žolo 1931 -

Anÿelko Kažimir Vjenþ.: 25.11.1955

Stjepan Žolo 1914 - 1936

TRILJSKI MOST

89

90

Vjenþ.: 21.11.1860

Ivan Kažimir

1833 - 1887

1860 - 1884

Matija Periü

Matija Grubišiü

1804 - 1878 Vjenþ.: 29.04.1832

Mandalena Periü

1813 - 1873

Marko Periü

Ivan Periü

Lucija Kuštre

Andrijana Žolo-Periü

Ante Žolo

1836 -

Matea Periü

1873 - 1873

Andrija Džolo Periü

1840 - 1899

Ante Periü

1877 - 1878

Ante Džolo

Vjenþ.: 20.11.1869

Anÿa Dodig

1935 - 1983

Ante Filip Žolo

1883 - 1937

Luka Žolo

1933 Vjenþ.: 09.01.1953

Pavica Žuro

Ivan Žuro

1908 - 1955

Anÿa Bajiü

Jaka Kutleša Baran

1856 - 1945 Vjenþ.: 24.11.1880

Mara Deliü

Ivan Deliü

1923 - 1946

Pavica Žolo

1887 - 1933 Vjenþ.: 24.11.1913

Luca ýalo

Stipan ýalo

1882 -

Marta Žolo

1844 - 1913

Ivan Periü

Mara Galiü 1886 - 1906

1877 -

Iva Periü

1889 - 1907

Šima Žolo

1919 - 1920

Milica Žolo

1865 Vjenþ.: 22.11.1897

1851 - 1898 Vjenþ.: 24.11.1875

Pera Kažimir

Ante Kažimir

Miško Ivišiü

1893 -

Mara Žolo

1920 - 1921

Anÿelko Ivan Žolo

Vjenþ.: 21.08.1918

Ana Plazibat

Ivan

1844 - 1894

Jakov Periü

1887 - 1921

Mate Žolo

Iva Mateljan

Luca Bajo

Pera Žolo

1886 Vjenþ.: 16.01.1907

Božo Ivišiü

Martin Ivišiü

1850 - 1931 Vjenþ.: 24.11.1875

Anÿa Kažimir

Ante Kažimir

1862 - 1943

Ivan Žolo

Iva Mateljan

Mara Šušnjara

1842 Vjenþ.: 29.11.1876

Mate Deliü

1882 Vjenþ.: 23.10.1911

Mara Cvitanoviü

Ante Cvitanoviü

1848 -

Anÿa Periü

Ogranak Ante Žole

1925 - 1926

Pera Žolo

1886 - 1943

Ante Žolo

1879 - 1945

Marko Žolo

1851 - 1899

Petar Periü

1889 - 1950 Vjenþ.: 23.11.1927

Pera Cvitanoviü

Mara Šušnjara

1884 - 1885

Jozo Žolo

1884 - 1885

Mara Periü

1881 -

Ana Žolo

Ante Cvitanoviü

Anÿa Vudrag

Anÿa ýalo

Kata Odrljin

1901 - 1927 Vjenþ.: 22.11.1922

Iva Sabliü

Luka Sabliü

1888 - 1965 Vjenþ.: 24.11.1913

Anÿa Zubac

Jozo Zubac

1853 - 1944 Vjenþ.: 12.02.1879

Mara Zubac

Luka Zubac

1886 - 1887

Martin Žolo

1888 -

Ana Žolo

1889 Vjenþ.: 29.01.1912

Jozo ýalo

Martin ýalo

Šima Jurþeviü

1891 - 1911

Nikola Žolo

1894 - 1925

Anÿa Žolo

Jozo Žuro

TRILJSKI MOST

Pera Žolo 1882 -

Šimun Žolo 1857 - 1932

Ilija Žolo

Nikola Žolo 1884 - 1906

Luca Delonga 1864 - 1911 Vjenþ.: 1882 -

Jozo Delonga

Jakovica Odrljin Vjenþ.: 1856 -

Luka Žolo 1886 -

Anÿa Šušnjara

Ana Žolo 1889 - 1906

Jela Šipiü 1869 - 1950 Vjenþ.: 1913 -

Nikola Šipiü

Doma Tadinac

Stipan Žolo 1891 - 1961

Anÿa Žuro 1901 - 1990 Vjenþ.: 1920 -

Stipan Žolo 1925 - 1943

Ivan Žolo 1894 - 1943

Frano Žolo 1921 - 1921

Mate Žuro

Iva Ivišiü

Luka Žolo 1927 - 1927

Anÿa Žolo 1897 - 1897

Luka Žolo 1929 - 1999

Anÿa Žolo 1898 - 1909

Nevenka

Doma Žolo 1904 - 1906

Štefanija Mihalj Vjenþ.: 1957 -

Petar Žolo 1901 - 1906

Šimun Žolo 1935 - 1935

Andrija Krnjaþa

Filip Gabrijel Žolo 1938 - 1938

Anÿa Ranþiü

Ana Nediljka Žolo 1939 -

Anÿa Šipiü 1902 - 1986 Vjenþ.: 1933 -

Frano Šipiü

Šimun Žolo 1936 - 1936

Marija Doma Žolo 1935 -

Jakov Žolo 1907 - 1943

Ogranak Ilije Žole

Grgo Blajiü

Paška Žolo 1939 -

Pera Žolo 1941 - 1941

Ante Dukiü

Ilija Žolo 1930 - 2004

Ljubica Dadiü 1931 Vjenþ.: 1958 -

Nikola Žolo 1922 - 1989

Milica Dadiü 1925 Vjenþ.: 1948 -

Andrija Dadiü 1903 -

Pavica Blajiü 1905 Vjenþ.: 1924 -

Rudolf Žolo - 1999

Luca Plazibat - 1994

TRILJSKI MOST

91

92

Tomislav Gabriþeviü

Rajna Gabriþeviü

Pavao Gabriþeviü 1893 - 1945

Stana ?

Nada Gabriþeviü

Ivan Gabriþeviü 1906 - 1943

Marija Žolo 1870 - 1870

Ana Bajiü 1911 -

Jozo Žolo 1874 - 1878

Ivana Žolo 1833 -

Petar Gabriþeviü 1911 - 1945

Marta Žolo 1875 - 1954

Ivan Žolo 1837 - 1912

Stipe Žolo

Iva Gabriþeviü 1947 -

Marija Odrljin 1920 - 1950

Grgo Gabriþeviü 1867 - 1926 Vjenþ.: 23.11.1892

Petronilla (Pera) Zubac 1845 - 1924 Vjenþ.: 1869

Božica Praniü (Kažimir) 1802 - 1855 Vjenþ.: 27.12.1832

Marija Gabriþeviü 1952 -

Gabrijel Gabriþeviü 1915 - 1978

Ana Žolo 1877 - 1878

Matea Žolo 1840 - 1901

Ogranak Stipe Žole

Ivan Gabriþeviü 1955 -

Ivan Žolo 1882 - 1882

Pava Ivkoviü 1928 -

Mara Žolo 1887 - 1887

Ivana Žolo 1845 -

Milan Gabriþeviü 1957 -

Mate Tripalo-ûoso 1856 Vjenþ.: 01.10.1889

Ankica Gabriþeviü 1960 -

Ivanica Gabriþeviü 1920 - 1922

Iva Žolo 1846 - 1915

Anÿelka Gabriþeviü 1963 -

Jure Neasmiü 1843 Vjenþ.: 22.04.1876

TRILJSKI MOST

TRILJSKI MOST

Zaboravljeni alati Frane Strikić Stari alati su dio opće kulturne baštine, a sve više ih zamjenjuju suvremena pomagala i uređaji. Neki od tradicionalnih starih alata praktički su nestali ili su se zadržali samo kao rijetkosti u privatnim zbirkama ili kao dio prošlosti se nalaze u muzejima kao eksponati ili samo na fotografijama. Kako bi smo doprinijeli očuvanju vrijedne kulturne baštine napravili smo kratak osvrt na neke stare alate, koje je danas sve teže pronaći i u gospodarskim dvorištima, a na poljima se uopće ne pojavljuju. Plug – je služio za obradu tla odnosno za duboko oranje. Plug su vukla dva vola ili konja. Prema brzini oranja izgrađena je posebna mjerna jedinica za površinu „Dan oranja“ oko 3 300 m2, a predstavljala je površinu koja se može uzorati za jedan radni dan. (Slika 85) Jaram – drveni okvir koji je služio kako bi se volovi upregli za obradu tla ili vučenje tereta. Jaram se stavljao volu s gornje strane vrata, a teljug odozdo s donje strane vrata i metalnim osiguračem učvršćivao za jaram. Od ove naprave dolazi narodni izraz „ujarmiti“ što bi značilo združiti, pripojiti, priviti, nadvladati, obuzdati. (Slika 86) Kudilja – stara poljoprivredna alatka oblika drvenog štapa, a najčešće je bila lijepo izrezbarena. Služila je za predenje, naime, žene koje su prele „zadile“ bi donji kraj kudilje za pojas dok bi na gornji kraj namotale ovčju vunu od koje su pravile pređu. (Slika 87) Lopar – drvena lopata koja je služila za stavljanje kruha na ognjište, za razvlačenje tijesta kod pripreme lazanja, za pripremu i stavljanje pogače na ognjište i slične poslove oko proizvodnje kruha i pekarskih proizvoda. Lopar je izrađen od drva s ukrašenom drškom. Ova alatka je preteča današnje lopate za pizze. (Slika 88) Prakljača – drvena alatka koju su žene koristile za pranje suknenih predmeta. Alatka je dužine oko 30 cm s drškom veličine ruke, koja je bila izrezbarena. Prilikom pranja suknenih predmeta peračica bi prakljačom udarala po suknu. (Slika 89) Rajc ili kopačica – alatka koja je služila za okopavanje poljoprivrednih kultura, a kao vučna snaga koristio se vol ili konj. U pravilu rajc je vukla samo jedna životinja,

a služio je za okopavanje i ogrtanje krumpira i kukuruza. (Slika 90) Gargaše – drveno-metalna alatka koja se koristila za ručno češljanje (vlačenje) vune. (Slika 91) Sito – drveno-metalna alatka koja je služila za fino prosijavanje brašna. (Slika 92) Sumpreš – metalna alatka koja je služila za glačanje odjevnih predmeta. U sredinu sumpreša stavljao bi se žar pomoću kojeg se zagrijavao. (Slika 93) Kablić – drvena posuda s poklopcem i ručkama, a služila je za čuvanje mlijeka, vrhnja i kiselog mlijeka. (Slika 94) Krtol ili košara – pletena posuda od pruća koja je služila za čuvanje jaja ili nošenje grožđa, smokava, bajama i sličnih plodova te za nošenje kruha i pribora za jelo kada bi se nosio objed radnicima u polje. (Slika 95) Kar – zaprežno vozilo koje ima četiri kotača izrađena od drva s metalnim obrubom. Prednji kotači su bili manji od stražnjih. Na kotače je postavljen ovijes na kojem je nadgrađe također od drva zvano koš. Kar je imao četiri stupa na kutovima koša, a služili su kada bi se prevozilo sijeno ili slama. Prednji dio ovijesa bio je pokretan kako bi se kar mogao okretati u željenom smjeru. (Slika 96) Vile – drvena alatka koja ima dršku i tri roga. Služile su pri okretanju, utovaru i istovaru sijena, trave i slame. (Slika 97) Samar – drveni polukružni okvir koji se stavlja na magarca ili konja, a na njega se privezuje teret (drva, vreće i slično). (Slika 98) Grablje – drvena alatka koja se sastoji od drške (grabljišta) i zubaca. Služile su za grabljanje sijena, slame i trave te čišćenje okućnica i vrtova. Postoje dva tipa grabalja: krupne, koje su imale duže i rjeđe zubce, a koristile su se kod vršidbe žita, i sitne, koje su imale kratke i guste zupce. (Slika 99) Drvena lopata – služi za vijanje žitarica (čišćenje od pljeve pomoću vjetra). (Slika 100) Varćak ili varićak – stara drvena posuda pomoću koje se mjerila količina žitarica (količina oko 10 kg). Količina sjemena potrebna za sjetvu određene zemljišne parcele određivala se brojem varćaka. Čest je slučaj posudbe žitarica, a posudba se obavljala na osnovu broja varćaka. Potrebno je naglasiti staro pravilo prema kojem je svaki odrasli član kućanstva bio dužan dati svećeniku-župniku 93

TRILJSKI MOST

jedan varćak žita ili kukuruza tijekom godine kao redovinu. (Slika 101) Ovdje smo prikazali samo jedan mali dio alata koji su bili sastavni dio življenja na ovim prostorima, a veći dio ovakvih predmeta već polako nestaje ili je potpuno nestao. Na kraju želim zahvaliti prof. Vladi Strikiću i Mislavu Akrapu koji su mi omogućili fotografiranje predmeta u njihovim privatnim zbirkama.

Ilustracije (Frane Strikić):

Sl. 85. Plug

Sl. 86. Jaram

94

Sl. 87. Kudilja

Sl. 88. Lopar

Sl. 89. Prakljača

TRILJSKI MOST

Sl. 90. Rajc ili kopačica

Sl. 93. Sumpreš

Sl. 91. Gargaše

Sl. 94. Kablić

Sl. 92. Sito

Sl. 95. Krtol ili košara

95

TRILJSKI MOST

Sl. 96. Kar

Sl. 99. Grablje

Sl. 97. Vile

Sl. 100. Drvena lopata

Sl. 98. Samar

Sl. 101. Varćak ili varićak

96

TRILJSKI MOST

Da im

spomen očuvamo Ante Šušnjara (1929. - 1993.) Božena Škarica Mnogi ne znaju da je Cetinska krajina iznjedrila velikog čovjeka, znanstvenika, istaknutog hrvatskog geologa, dipl. inženjera Antu Šušnjaru. Svakako bi bilo nepravedno da u zaboravu ostane čovjek koji je zadužio sve nas svojim velikim zalaganjem za prosperitet i razvoj našeg kraja. Ante Šušnjara rođen je 6. studenog 1929. u Vedrinama pokraj Trilja, gdje je završio osnovnu školu. Nakon Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje je završio gimnaziju i kasnije studij geologije na Prirodoslovnomatematičkom fakultetu diplomiravši 1964. godine. Nakon završetka studija sudjeluje u regionalnim kompleksnim geološkim istraživanjima dijela Velebita, Like i Dalmacije povezanih s izradom Osnovne geološke karte mjerila 1:100 000. Vršio je i mikroskopska mineraloška istraživanja sedimentnih naslaga te samostalno snimao odabrane litološke i biostratigrafske stupove mlađepaleozojskih i mezozojskih naslaga u raznim područjima, od kojih je najznačajnija obrada tipskog profila kroz donjotrijaske naslage kod Muća. Većina njegovih geoloških istraživanja odnosi se na utvrđivanje iskoristivosti različitih mineralnih sirovina u Hrvatskoj, kao npr. barit u Gorskom kotaru i Lici, boksit u Dalmaciji i Lici ili različitih sirovina za građevinarstvo. Upravo u tim radovima dolazi do izražaja njegova neraskidiva veza s Cetinskim krajem, kojeg je posebno volio, te je nastojao što više pridonijeti gospodarskom usponu našeg kraja. Tako je, njegovom inicijativom, pokrenuta eksploatacija čerta na Plani u Svilaji i u Koljanima, zatim otvaranje rudnika boksita u Gljevu i Crvenom klancu, pelita u okolici Vrlike, gliništa u Strmendolcu.

Rezultate ovih i drugih istraživanja objavio je u više znanstvenih i stručnih, samostalnih i koautorskih radova, i u više od stotinu studija, elaborata i izvješća koji su pohranjeni u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu, koji su dragocjeni izvor podataka pri istraživanjima i eksploataciji mineralnih sirovina u Hrvatskoj, a posebno u Cetinskom kraju, gdje je naviše i najradije djelovao. Posebno su važni njegovi radovi o boksitima. Utvrdio je sastav i stratigrafski položaj neogenskih boksita Dalmacije. Možemo zaključiti kako je Ante Šušnjara bio jedan od najuspješnijih istraživača mineralnih sirovina u Hrvatskoj. Aktivno je sudjelovao u Internacionalnom geološkom korelacijskom programu UNESCO-a, i to u projektu o trijasu. Tijekom dugog radnog vijeka Ante Šušnjara surađivao je s brojnim geolozima, rudarskim inženjerima, među kojima je zbog svoje otvorenosti i čestitosti bio vrlo cijenjen. Bio je veliki Hrvat, gorljivi katolik, iskren i čestit čovjek, marljiv i uporan istraživač, koji je umnogome pridonio razvoju hrvatske geologije. Cijeli radni vijek proveo je u Institutu za geološka istraživanja u Zagrebu iako je cijelo vrijeme nastojao održavati vezu s rodnom Cetinskom krajinom i privatno, ali i kao znanstvenik, nastojeći što više doprinijeti razvoju našeg kraja. Preminuo je 20. srpnja 1993. g. u Zagrebu.

Izbor objavljenih radova: 1. Šušnjara A&Šćavničar B. (1974): Tufovi u neogenskim naslagama srednje Dalmacije (južna Hrvatska). Geol. vjesnik, 27. Zagreb. 2. Šušnjara A. (1974): Permoskitski peliti kao sirovina za ekspandirani laki agregat i ciglarske proizvode. Geol. vjesnik, 27. 3. Šušnjara A.&Sakač K. (1988): Miocenski slatkovodni sedimenti područja Sinja u srednjoj Dalmaciji. Geol. vjesnik 43, Zagreb. 97

TRILJSKI MOST

Triljski portreti

Radauša. Na istoj Akademiji predaje od 1969. Bio je dekan Akademije 1979., dok je tu istu dužnost obnašao 1994/95. Stipe Sikirica je jedan od pokretača i osnivača te neko vrijeme i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u Bosni i Hercegovini. Živi i radi u Zagrebu. Više o Stipi Sikirici može se pronaći u biografiji prof. Jurja Baldanija Kiparstvo Stipe Sikirice (Zagreb 1986.), te u knjizi Stipe Sikirica Darka Glavana, rock kritičara i povjesničara umjetnosti, koja je objavljena u Zagrebu 2006. godine.

Ma koliko davali, uvijek smo dužni! Stipe Sikirica, intervju

Sl. 102. Stipe Sikirica, Zagreb, 7. 8. 2008. (KD Trilj)

Povod za razgovor s priznatim kiparom Stipom Sikiricom je njegova volja da Sinju i cetinskom kraju pokloni svoju ostavštinu, kako bi se na najbolji način sačuvala i predstavila javnosti. Stipe je rođen u Jabuci pokraj Trilja 29. travnja 1933. godine. Školovao se u Jabuci, u sinjskoj gimnaziji i u splitskoj Školi primjenjene umjetnosti. Kiparstvo je završio 1958. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vanje 98

Vaše rodno mjesto Jabuka uređuje važno raskrižje u čijem je središtu predviđeno postaviti odljev u bronci Vaše prvonagrađene skulpture „Mladenci“ (1971.), a Grad Sinj bi trebao zbrinuti i predstaviti javnosti Vašu ostavštinu. Nije li to potvrda da nikada niste napustili cetinski kraj i svoje rodno mjesto? Čovjek kud išao da išao nosi, kako je rekao Drago Ivanišević, sa sobom svoju Hrvatsku, a naravno, i svoj zavičaj. U toj „zobnici“ je sve što čovjek cijelog života nosi i uzima, a uzimajući i daje. Puni tu „zobnicu“ zavičaja, domovine. Srećom je ova „zobnica“ neiscrpna. Ma koliko davali, uvijek smo dužni! Sve ono što nisam iskipario, ostalo je u kamenim gromadama Dinare, u ilovači polja oko Cetine, naravno, i u čovjeku kao okrepa i utjeha, ali i stalna potreba da doda, dopuni i stvori. Neiscrpan je zavičaj... „Mladenci“ koji će doći na Gaz moja su velika radost zbog toga što će se dogoditi upravo na mjestu gdje moje djetinstvo i mladost imaju izvorište i protok. Od mosta na Gazu do triljskog mosta su sva snatrenja, sva, rekao bih, literarna uzbuđenja. Idući Rudom do ušća u Cetinu nije bilo epskih, dramatično skokovitih, kršnih i drastičnih lomova. Bio je to pjev ševe u polju, leptira na cvijetu, pogleda na razigrane konje, mladost, susret s poznanikom, razgovor i pjevušenje. U Trilju je bio susret s cijelom generacijom. Kao đaci na putu, najčešće pješice do gimnazije u Sinju, srednjoškolci pa studenti, bosonogi i golišavi, potom učitelji pa profesori, pa čitatelji na sijelima i pripovijedači s radoznalom generacijom. Čitali smo Lorcu, Jesenjina, Hašeka, Servantesa, ali naravno i Ujevića, Šimunovića, i razglabali o Kačiću, pjevušili Kačića da nas ohrabri i osokoli, a rekao bih i da nas pouči rodoljubivom zanosu i u krvavoj povijesti otkrije nam ljubav za domovinu.

TRILJSKI MOST

Dakle, u tu „zobnicu“‘ koju čovjek ponese s Cetine, iz Cetinskog kraja, nose sa sobom kao Božji dar ljudi koji potječu ispod Olimpa gdje su im bogovi molitvom i duhom vrlo blizu. Koje su Vaše uspomene na Jabuku, obližnji Trilj i nadaleko poznati dernek i pazar? Djetinjstvo mi je potpuno pokriveno nesretnim ratom. Palež, ubojstva, smrt i ranjavanje, krv braće i bježanje, strah, spavanje po tuđim kućama, štalama, čak i jamama, ostavilo mi je u duši velike rane. Te rane su ponori i uvijek otvore duboka razmišljanja. Zašto se to događa u mom kraju, meni, mojim rođacima, mom narodu? Nažalost, kroz cijelo moje obrazovanje samo se potvrđivalo da je to kontinuiet naše povijesti, ne samo od Nelipića nego vjerojatno i od prije. Je li kulminiralo Krbavskim poljem, Prvim i Drugim svjetskim ratom ili Domovimskim ratom, ne znam, ali volio bih znati. Volio bih da mogu reći i znati. Nikada više nitko neće okrvaviti Hrvata, a najmanje brat brata. Neka se nakon Domovinskog rata zauvijek zatvore sjećanja nama koji smo to proživjeli. Najljepše uspomene: Sv. Ivan, Gospa od zdravlja i Sv. Mihovil (mnoštvo naroda, kola, karovi, volovi, krave, alati, motike, kose, češljevi, igračke, frulice, pištaci ...) bili su ogromna radost kao i danas djetetu. Doći na triljski Pazar gdje bi se sastali i Gornjaci i Primorci, mnogo svijeta, djevojaka, mladića u kaparanima, ječermama, kabanicama, sve u suknu i čoji, pripašnjače s jataganima, a konji okićeni resama, gizdavi kao u Kačićevim pjesmama. Bože moj, ljepote! Pa pjesma momačka i pripjevi djevojački, duboko u večernje sate uz sve ono što Zagoru krasi. Što Vas je potaklo da postanete kipar i koliko je školovanje pomoglo u stvaranju Vaše kiparske osobnosti? Teško je reći kako postane nešto. Iz ranog djetinjstva, čini mi se da sam kipario. U to vrijeme su to zvali dilanje ili djeljanje. Rođen sam, reklo bi se s nožićem u ruci. Rezao sam, rezbario svašta. Vretena, kudjelje, štapiće, ostane šarao, diljao lutke, kipiće. Izrađivao kolica, saonice, bicikle. Da, drveni bicilki! Došlo je potom vrijeme rata. Rezbarim puščice, pištolje, čegrtaljke kao

mitraljeze, pa čak i bombe od muljike. Bio sam koristan svojim vršnjacima jer sam im znao reći, uputiti ih kako nešto napraviti. Sva ta škola bila je prije škole. Odlazeći u gimnaziju u Sinj počinjem čitati i pisati. U splitskoj školi kiparim, učim kiparstvo, crtam, gledam galeriju, upoznajem rimske grđevine, divim se ljudskoj snazi i mogućnosti. Na Peristilu gledam u visine stupova i lukova. Kako je čovjek mogao tako izrađene blokove i stupove dignuti u nebo. Divota! U dvorima – atelijeru Ivana Meštrovića spoznajem da su ti blokovi savladivi djetetu iz Dalmatinske Zagore kao i onom rimskom građaninu. Ne isto, nego i bolje, snažnije i meni rodbinski bliže. Bila je to velika matura mog školovanja. Kao što je javnosti poznato, u svojim zrelijim godinama ste iz zagrebačke sigurnosti krenuli u „avanturu“. Zajedno s nekim svojim kolegama i prijateljima osnovali ste Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu, u Bosni i Hercegovini. Na istoj Akademiji ste bili profesor i prvi dekan u dva mandata. Što Vas je na to potaklo? Da, sigurnost o kojoj govorite sigurno je izazov za onu malograđansku udobnost koju čovjek s profešurom, dekanstvom i drugim ugodnostima ugledna čovjeka ne ide lako u avanturu. Ali bio je to Domovinski rat, vrijeme zanosa i ideala, vrijeme velike snage, pa meni i mojim kolegama, profesorima na akademiji u Zagrebu, Šuteju i Jordanu, nije bilo nimalo teško ići preko Senja, Dugog Otoka i Splita do Mostara i osnovati sveučilišnu ustanovu, pomoći našim napaćenim Hercegovcima da kod svoje kuće imaju kulturnu ustanovu najvišega ranga. Ponosim se tim djelom. Široki Brijeg je našim angažiranjem postao sveučilišni gradić, ravan po mogućnosti izobrazbe svim drugim centrima kao druga ustanova tog ranga na hrvatskom jeziku. Mnogo ste putovali po svijetu i susretali poznate osobe. Što Vas se posebno dojmilo? Čovjek putuje i svako putovanje ravno je jednom semestru. Jedno je uspješnije, drugo je kraće i draže, treće je čudesno, zadivljujuće, i bez obzira na to što sam obišao pet kontinenata, mislim da sam vrlo siromašan u putovanjima. Naime, vidio sam Veneciju i Rim, Firenzu i Madrid, Sevillu i Barcelonu, Pariz, Beč, 99

TRILJSKI MOST

München, Warszawu, Moskvu i Lenjingrad, Gruziju, Tbilsi, Australiju, New York, Los Angeles, Antwerpen i Amsterdam. Svako putovanje me angažiralo da obiđem i Vrliku i Zadvarje, Omiš, Tijaricu, Voštane, Nova Sela, Blato na Cetini, dijelom pješice, a najviše autom s prijateljima Raosom, Laušićem, Kaštelanom, Krunom Prijateljem. Od izvora Graba pa sve do izvora Cetine. Još nisam obišao sva mjesta na Cetini. Kanjon Cetine, taj čudesni krajolik u kojem je rođen prijatelj Kaštelan, dojmio me se kao božanski Nil i Gizi i njegove piramide. Muzej u Kairu, grobovi kraljeva i Nil, veliki Nil kroz pustinju kao naša Cetina kroz polje, noseći sobom plodnost i sretno zajedništvo. Napravili ste zlatnike s motivima Sinjske Alke, natjecateljska odličja i hrvatska državna odličja. Za izradu hrvatskog novca ste dobili 2. nagradu, dok se Vaša medalja pod nazivom „Prva hrvatska kuna“ dodjeljuje uspješnim poduzećima, odnosno najboljim hrvatskim poduzetnicima i menadžerima. Otkud tolika ljubav prema izradi medalja? Medalja je jedna od disciplina u kiparstvu. Zahtijeva minucioznost i konciznost u izričaju. Volim medalju i medaljistiku. Zahtjevna je kao i velika monumentalna plastika, fizički je lakše savladiva. S posebnom radoščću radio sam na zlatnicima Sinjske Alke. Zadatak sam i sam postavio sebi da ne napravim laku bižuteriju suvenirskog tipa nego sam sretno iskoristio priliku da moja Cetina i njezina viteška igra dobiju dukate ravne mletačkima, bečkima i dr. Na sedam minci (novčana polja), ispričao sam priču o alci, Sinju, vitezovima, gorštacima, o slobodoumnim ljudima koji slave pobjedu svog kraja uz pomoć Čudotvorne nad silnikom koji je Cetinski kraj opustošio i za cijela dva stoljeća ostala je ničija zemlja. Zato je ta pobjeda u obliku Sinjske Alke veličanstvena, a moji dukati su svu tu veličanstvenu, slavom ovjenčanu pobjedu, na moje zadovoljstvo, uspješno iskazali. Nikakvi zlatnici u bivšoj državi, neskromno rekavši, nisu tako uspješno izvedeni. Državno odličje sam, s povjerenjem presjednika Tuđmana, s trojicom kolega, nadam se, vrlo uspješno osmislio i izveo. Rađeni su u vrijeme rata. Želja nam je bila da udovoljimo predsjednika Tuđmana da može prvom prilikom vojne i druge uspjehe obilježiti originalnim 100

državnim odlikovanjima. Po pristupu se razlikuju od europskih odličja jer je naš pristup po kraljevima, a ne križevima. Na taj način afirmirali smo bivšu hrvatsku povijesnu državu i odali počast njezinim vladarima.

Sl. 103. Alkar, Sinj, 2. 8. 2008. (KD Trilj)

Uporišta u kojima nalazite poticaje za stvaranje su priroda, žena, ljudi i prošlost. Kako ste u Vašim radovima uspijevali i uspijevate ispreplesti tradiciju i suvremenu koncepciju? Prošlost i suvremenost muči svakog mladog stvaraoaca. Biti nov, moderan, avangardan ili tradicionalan? Sve ovo oduzima slobodu koju svaki autor kreativnog djela mora imati. Slobode u stilskom kanonu ne može biti. Da sam rekao sebi: Bit ću moderan, avangardan, bio bih apologeta centara i kulturnih žarišta svijeta i vremena, a vjerojatno izgubio sve ono što sam ponio iz zavičaja. Nadam se da me suvremenost nije opteretila više nego zavičaj, ni prošlost više od budućnosti, tako da formu ne prejudiciram pred sadržajem, a ne namećem sadržaj da bih zanemario formu. I jedno i drugo je dio mene i mog rukopisa. Ako sam negdje tradiciju isprepleo u suvremenu koncepciju, smatram se uspješnim.

TRILJSKI MOST

Portreti, tj. portretne biste su, kako zapisa Kruno Prijatelj Vaš „najosobniji način likovnog izražaja“. Portret je disciplina koju čovjek voli ili ne voli. Portretistiku sam shvatio kao esej o prijateljstvu. Portret me obvezuje na izražajnu formu, na odabir materijala. Pošto sam portretirao prijatelje, moj Matko je drven, Šovagović staklast, a Đuro Tiljak obojena terakota. Brončani je Jozo Laušić i samo od mjedi može biti. Kako inače izraziti njegovu snažno građenu rečenicu: Možda je jedino još mogla u čeliku biti?! Svaki portret je, dakle, najosobnijeg izraza. Velik dio Vaših skulptura na otvorenim prostorima doživio je oštećenja i razaranja tijekom Domovinskog rata. Kako ste se osjećali u tim trenutcima? Čovjek ima sreću i nesreću, kipove stvara, spomenike postavlja, ali kao što pjesnik reče: Vrijeme gradi kule po kotarim, vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Počeli su četnici u Kninu i u selu Orlić u Biskupiji pa Grabovca u Vrlici raznesoše. Zadovoljštinu sam imao već u ratu postavljanjem Mihovila Pavlinovića u njegovoj Podgori. Četnici rušili, mi postavljali. Ali da vrag ne dolazi sam, naši dragi rodoljubi, ne shvaćajući što čine, ruše meni drag spomenik u Glavicama. Na njega su se okomili pa su ga čak tri puta minirali dok ga nisu oborili. Neka im Bog oprosti jer nisu shvatili da sam taj spomenik radio u čast njima i njihovim očevima. To nije bio nikakav spomenik ideologije, bio je to spomenik alkarskom momku koji s puškom preko ramena slobodarski korača ulicama Sinja. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo kad bi taj spomenik bez ideoloških oznaka bio vraćen na mjesto gdje je otkriven kao što smo vratili Filipa Grabovca u njegovu Vrliku. Kakvo je stanje kiparstva, posebno sakralnog, danas u Hrvatskoj, i treba li kipar biti i vjernik da bi napravio dobar rad? Sve što radi čovjek mora biti s vjerom u rad, u djelo i u Boga. Bez vjere nema čovječanstva. Vjera je zanos i stvaralačka snaga. Srećom, u hrvatskoj umjetnosti ima toliko uspjelih sakralnih djela, čudesno lijepa Meštrovićeva kapela u Mejama, Dulčićevo raspeće i freska u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Da ne spominjem druge ova dva objekta su sam vrh svjetske sakralne likovnosti. Nadam se da ne trebam nabrajati još

mnogo manje poznatih i priznatih kiparskih i slikarskih dijela kojih na svu sreću imamo diljem Lijepe Naše.

Sl. 104. Uskrsli Krist, Zagreb, 7. 8. 2008. (KD Trilj)

U Trilju ste malo prisutni sa svojim radovima. Koliko mi je poznato, osim izložbe u hotelu sv. Mihovil (1995.), postavili ste kip sv. Ivana Krstitelja ispred župske crkve u rodnoj župi Grab (1997.) i izradili skicu za spomenik sv. Mihovilu u Trilju (1997.). Moglo bi se reći da nije prorok bez časti, „osim u rodnom kraju“? Naravno da u rodnom kraju prorok nije lako biti. No, u Trilju će biti „Mladenci“. Dakle, ili ja nisam prorok, ili je moj rodni kraj učinio iznimku? Trilju sam pomogao stvarajući grb Grada u koji sam utrošio u tako malu stvar puno vremena i truda. Teško je to shvatiti. Naime, postoji neka komisija koja ocjenjuje heraldiku, a te komisije su uvijek činovnička posla pa im nije bilo jasno ili po volji ovo i ono. Trajalo je to godinu dana, a ja sam im objašnjavao ideju, pričao o Trilju, mostu na Cetini, o sv. Mihovilu, a oni meni: Spusti mu krila, slomi mu krila, jer tako izgledaju i drugi sveti Mihovili. Neka bude ratnik u 101

TRILJSKI MOST

oklopu. A ja opet htjedoh da bude anđeo s mačem kojeg ne vitla nego stameno oslonjen na njega na mostu brani Trilj i Cetinu. Mučili su me. Morao sam nešto popustiti, da bi moji Triljani dobili gradske insignije. Hvala Vam što ste pristali na razgovor za prvi triljski časopis Triljski most. Može li koji savjet „sijede kose“? Umjesto savjeta, ističem da imate, hvala Bogu, časopis Triljski most, imate Muzej triljskog kraja koji će učiniti svoje. Ljudska briga i stvaralaštvo se ne daju zatomiti pa sam uvjeren da nalazi s Garduna i Cetine neće odlaziti ilegalno u svijet nego će ostati u Trilju na ponos Cetinjana. Moji „Mladenci“ kao kulturni čin ne mogu ostati sami. I k njima će doći i oko njih po cijelom Trilju kipovi i fontane i stvaralački izričaji literarni i glazbeni. Donijet će ih „Dalmatina“ i privreda na padini čaporskog polja. Cetina neće prestati donositi blagoslov kao što ni Nil ne prestaje donositi život u pustinji. (Razgovarao: Josip Dukić)

Dramska udruga Most Nada Lapić

predstave: Nikolina čizma, Krampus u kvizu Tko želi biti milijunaš, Gdje su nestali darovi sv. Nikole, Krampusica u kvizu Tko želi biti milijunaš, Darovi ili šibe, te najnovija predstava Začarana šuma, koju će Dramska udruga Most prikazati premijerno ove 2008. godine. Sve predstave smo izvodili više puta i to za djecu iz vrtića Trilj i Košute, za sve prvaše OŠ Trilj. Imali smo goste, učenike nižih razreda iz Tijarice i Srijana te vrtić iz Dicma. Već dvije godine dajemo predstave i za članove Udruge osoba s invaliditetom s područja našeg Grada. U okviru tih dana predstave su odgledali i učenici nižih razreda OŠ Trilj. Uz predstave za djecu počela sam pisati i za odrasle. Tako su nastale predstave Gastarbajter Mate u kvizu Tko želi biti milijunaš, Večernja škola 1, 2, 3 i 4 i sada već napisana i još neizvedena Večernja škola 5, E neš za nj te igrokaz Teške muke jedne bake, koju sam napisala za Državno natjecanje iz španjolskog i talijanskog jezika čiji je domaćin bila OŠ Trilj. U toj predstavi sudjelovali su učenici naše škole: Marta Čalo, Jakolina Delonga, Mihaela Vrgoč i Gabrijela Grubišić-Čabo. S istom predstavom nastupili smo za blagdan sv. Ivana u Grabu. S Večernjom školom 4, nakon premijere u Trilju, gostovali smo u Sinju te u Cisti Velikoj. Napisala sam i nekoliko igrokaza koje su izvodili učenici naše škole prigodom posebnih svečanosti. Na prijedlog bivšeg predsjednika, a sadašnjeg gradonačelnika grada Trilja gosp. Ivana Šipića, osnovali smo Dramsku udrugu Most prije dvije i po godine iako radimo već šest godina.

Sl. 105. Predstava Večernja škola 1. (Foto video Blic)

Zbog nedostatka kvalitetnih i primjerenih predstava za djecu, radeći u PŠ Jabuka, počela sam pisati igrokaze i predstave za djecu, a glavna proslava je bila za blagdan sv. Nikole. Većina mojih predstava vezana je baš za taj blagdan koji je djeci osobito drag. Tako su nastale 102

Sl. 106. Predstava Gdje su nestali darovi sv. Nikole. (Foto video Blic)

Posebnu odanost i zahvalnost dajem osobama bez čije svestrane i odgovorne podrške i rada moje predstave možda ne bi ugledale svjetlo dana. Hvala učiteljima,

TRILJSKI MOST

roditeljima, učenicima i prijateljima koji su vjerni i nezamjenjivi članovi ove udruge. Posebno zahvaljujem bivšem (nadam se ne zauvijek) našem gradonačelniku, koji se zbog znatnih obveza povukao iz neposrednog rada udruge te ravnatelju OŠ Trilj gosp. Davoru Hrgoviću, koji nam uvijek za naše potrebe izlazi ususret. Hvala svima koji su nam pomagali u izradi scenografije i kostima. Hvala i našem Stipi Delongi – Šefiću, koji se brine za razglas.

ovaj sport zahtijeva: spremanje motora, guma, dijelova za motor, alata i sl.

Sl. 108. Ivan, Petar i Jelena Kundid s osvojenim nagradama, Grab, 4. 9. 2008. (Ana Ćaleta)

Sl. 107. Predstava Večernja škola 4, Cista Velika, 13. 7. 2008. (DU Most)

A sada slijede imena najzaslužnijih članova i prijatelja naše udruge koji su svoje slobodno vrijeme i entuzijazam darovali svima vama: Nela Bašić, Ivan Bota, Ana Ćaleta, Marko Ćaleta, Stipe Ćaleta, Daniela Delić, Katarina Dodig Bilonić, Mario Dukić, Mirjana Dukić, Niveska Juraga-Kovačev, Luka Krstić, Neda Krstić, Ana Sarić, Maja Sarić, Milan Sarić, Zdenka Sarić, Romano Tadić. Nadam se da će Dramska udruga Most u budućnosti još više i bolje djelovati te svim našim gledateljima ispuniti srca smijehom i toplinom

Motocross klub Cetina iz Graba Ana Ćaleta Motocross klub Cetina - Grab jedini je takve vrste u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a djeluje već 11 godina sa sjedištem u Grabu. Predsjednik Kluba je Ante Kundid - Kasni. Za sada su članovi Kluba njegovi sinovi Ivan i Petar, kojima je on ujedno trener i menadžer. Klub je u obiteljskoj kući i taj prostor nije primjeren onome što

Ivan i Petar su na natjecanjima u motocrossu osvojili 150 pehara što govori sve o njihovim sposobnostima. Nažalost, ti pehari nemaju odgovarajuće mjesto na kojem bi bili izloženi i na kojem bi ih svi zainteresirani mogli pogledati. Toliki pehari svjedoče koliki su trud i vježba uloženi kako bi se postigli takvi uspjesi. Sve ovo potakao je Ante koji je i sam volio i vozio motore, ali nikad se nije natjecao. Tek poslije prvih utrka sina Ivana i on se uključio u natjecanja. Antina supruga Snježana putuje s obitelji na sva natjecanja i zajedno s mužem i sinovima živi njihov san. Jelena je najmlađa članica obitelji. Ima četiri i pol godine i već pokazuje zanimanje za motore. Naučila je voziti motorić i ima kompletnu opremu. Kaže da će i ona uskoro voziti motocrosseve. Ivan Kundid Ivan je stariji Antin sin. Rodio se 21. ožujka 1993. godine. S tri i pol godine već je počeo voziti motor u grapskom polju. Odličan je učenik drugog razreda Gimnazije Dinka Šimunovića u Sinju. Unatoč brojnim treninzima i sudjelovanjima na motocrossevima prolazi s pohvalnicama i sudjeluje na školskim natjecanjima. Član je KUD-a Grab gdje pleše od samog osnutka skupine. Ivan trenutno vozi MX open do 500 kubika. To je najjača klasa u motosrossu. Na prvom sužbenom 103

TRILJSKI MOST

natjecanju Ivan je bio 1998. godine. Na Državnom natjecanju u motocrossu u Našicama u klasi 50 kubika osvojio je drugo mjesto i dobio prvi pehar. Poslije toga slijedili su pehari i za osvojena prva mjesta. Prošle godine u Klasi 85 seniori bio je viceprvak Hrvatske, viceprvak u supercrossu i pobjednik Kupa Hrvatske. Uz postizanje najboljih sportskih rezultata želja mu je naučiti svirati i kupiti gitaru. U budućnosti planira završiti fakultet i raditi dobar posao, a što se tiče motora želi napredovati. Nažalost, napredovanje ne ovisi samo o njemu. Ovo je skup sport i roditeljima nije lako uza sav trud i rad financijski pokrivati treninge, natjecanja, mijenjanje motora i opreme. Petar Kundid Mlađi sin Petar rođen je 13. studenoga 1995. Voli sve sportove i odličan je učenik sedmog razreda. S četiri godine naučio je voziti motor, a prve utrke počeo je voziti sa sedam godina. Petar je prvi pehar dobio u Pakracu na Državnom natjecanju gdje je osvojio treće mjesto. U ovih nekoliko godina koliko se natječe osvojio je oko sedamdeset pehara za svoj Klub i za sponzore. Prošle, 2007. godine, u Klasi 85 juniori osvojio je 3. mjesto u motocrossu, naslov viceprvaka Hrvatske u supercrossu i 3. mjesto u Kupu Hrvatske. Zajedno s bratom trenira na Gazu gdje su uredili stazu koju redovito održavaju. Promotivni motocross na Gazu Dana 2 ožujka 2008 godine bila je promocija 800 m duge staze na Gazu. Promotivni motocross izazvao je osobito zanimanje javnosti te je natjecanje gledalo oko 2000 ljudi. Organizator natjecanja Motocross klub Cetina - Grab priredio je izvrstan doček natjecateljima i gostima. Organizatoru motocrossa na čelu s gosp. Antom je trebalo 15 dana da sve organizira. Uglavnom su radili Ante i djeca, ali bilo je i pomoći sa strane. Vatrogasci su pomogli u uređenju staze kako ne bi bila blatnjava ili prašnjava. Grad Trilj je tu manifestaciju pomogao s 15 000 kuna. Donacijama su pomogle triljske pekare i kafići. Noćni jahači su pomogli u uređenju terena i bili su pri ruci u čitavoj organizaciji. U radovima su pomogli HV, Cetina d.d., Piko-trans Sinj. Nisu naplaćivane ulaznice, odigrana je zanimljiva tombola, bilo je hrane i pića, a natjecatelji su dobili pehare. 104

Sl. 109. Promotivni motocross na Gazu, Jabuka, 2. 3. 2008. (Motocross klub Cetina - Grab)

Pobijednik motocrossa bio je najbolji hrvatski vozač motocrossa u povijesti Nenad Šipek, drugi je bio Danko Braim, a Ivan Kundid je bio treći iako je puno mlađi od ostalih natjecatelja. Utrke i čitav program novčano su pokriveni. Treba istaknuti da staza na Gazu nije pogodna za državna natjecanja. Turjačka pržina bi bila idealna lokacija, međutim, na tom mjestu nisu riješeni imovinski odnosi. Dok se ne iznađe neko bolje rješenje, predsjednik Kluba nastojat će da se ova staza na Gazu uredi, da se osigura struja, voda, odnosno neka osnova kako bi se ovaj sport nastavio. Potrebna je pomoć ili veća lokacija kako bi se ovaj motocross mogao uvrstiti u kalendar državnih natjecanja. Odgovarajuća staza privukla bi i svjetske natjecatelje što bi svakako bilo dobro za triljski kraj. Natjecanja i podupiratelji Svih 11 godina od kada Klub djeluje putovalo se u: Jastrebarsko, Rakov Potok, Savski Marof, Ključ Vrdovečki, Zabok, Ribnik, Požegu, Našice, Pakrac, Kozarevac, Koprivnicu, Samobor i Rupu-Rijeka. Samo jedan trening stoji 200 kn. Oko 25 000 kn godišnje potroši se na održavanje motora, a puno zahtjevaju i svi popratni sadržaji. U posljednje vrijeme Klub novčano podupiru Grad Trilj i Županija Splitsko-dalmatinska. Također pomoć pružaju i privatnici: Auto Antonio Trogir, Šepić commerce Zagreb, Valvoline Valtec Split, Restaurant Dalmacija Trilj, PVC stolarija Gilić, Restaurant Lovac, Coca-Cola i alkar Mario Šušnjara, Vulkanizacija Hržić,

TRILJSKI MOST

Stega d.o.o. Ivan Vrdoljak, Mercator commerce, Optika Lapić, AB photo Sinj i Gladius. Predsjednik Kluba od srca zahvaljuje svima na pomoći i podršci.

I Ivan i Petar mogli bi na svjetska natjecanja s obzirom na sposobnosti i vještinu vožnje na motocrossevima. Dobro bi im došla podrška šire društvene zajednice. Iako je ovo po mišljenju mnogih opasan sport, uz postupan trening i kontinuiran rad može se doći do minimuma opasnosti za zdravlje, tako da se svi zainteresirani mogu slobodno okušati u atraktivnim akrobacijama. Klub je otvoren za sve, a svoja znanja i sposobnosti predsjednik Ante bi rado prenio i na druge. Koliko je u tome uspješan vidi se po rezultatima njegovih sinova. Unatoč financijskim poteškoćama, dobri rezultati i strast prema motorima održavaju ih na vrhu već jedanaest godina. Želja im je da Klub ima više članova i da ovaj sport populariziraju u našem mjestu i županiji. Nadajmo se ostvarenju njihovih težnji i planova i od srca im zaželimo uspjeh u daljnjem radu

Sl. 110. Jelena Kundid, Grab, 4. 9. 2008. (Ana Ćaleta)

Sl. 111. Pozdrav suncu. (Motocross klub Cetina - Grab) 105

TRILJSKI MOST

Dodiri i

slutnje

Prostor i vrijeme Stipe Ćaleta Brzina svjetlosti je najveća brzina. Brzina je ista u svim sustavima mjerenja. Materija zakrivljuje prostor pa ne govorimo o vremenu i prostoru nego o prostor-vremenskom kontinuumu. Velika tijela uvelike zakrivljuju prostor, a mi to vidimo kao gravitaciju. Gledajući noćno nebo bez ijednog oblačka misli su mi se stopile s prirodom. Prvi put sam osjetio da sam jedno malo zrno pijeska na velikoj morskoj plaži. Od tada sve što radim čini mi se da radim ne bih li upotpunio svoju spoznaju o svijetu. Osjećam da mi nedostaje jedna mala karika koja bi povezala veliki lanac ideja, zamisli i znanja. Tražeći odgovore, iz dana u dan, putujući iz škole, gledajući cvijeće, ptice, automobile, ljude, pokušavam stvoriti jedinstvenu predodžbu svijeta koja bi vrijedila za sve živo i neživo. Ali, i dalje stoji isto pitanje, ista misao, isti snovi, ista riječ... svemir! Gdje, kada, kako i zašto je nastao, iz čega, gdje smo i ima li drugih živih bića u ovom svemiru, pokušavam sam sebi odgovoriti, ali se osjećam zaista nemoćno. Postoji li nešto iznad i ispod svemira, kakvog je oblika ako je beskonačan? Svaki odgovor koji sam sebi ponudio bio je traćenje vremena, sve se temeljilo na razumu. Možda mi baš zbog toga i nije išlo?! Nemoguće je svemir objasniti beskonačnim jer se ne može ni s čim usporediti. Kako ga onda definirati, ili jednostavno, nije beskonačan? Izgubio sam svaku nadu pokušavajući racionalno objasniti svemir, ali mi je sinula ideja da svemir možda i jest ograničen, ali ga doživljavamo kao beskonačnog 106

jer je zatvoren. Zgusnuta materija zakrivljuje prostor i daje nepravilan oblik samom svemiru te on nije pravilnog volumena, kao npr. kugla, kocka... Po mom shvaćanju, proteže se linearno, ali s obzirom da materija nije pravilno raspoređena, na zgusnutijim mjestima zakrivljuje linerani prostor kojim se linearno giba svjetlost te se i ona zakrivljuje. S obzirom da mi vidimo svjetlost, u ovom slučaju je ne vidimo uobičajeno nego zakrivljeno pa imamo osjećaj da je svemir jedna velika beskonačna „kugla“ u kojoj postoji gore, dolje, lijevo i desno, i to beskonačno. Apsurdno je vjerovati da je nešto beskonačno jer ništa nije beskonačno, veliko ni malo. I kada bismo se uputili putovati svemirom da dođemo do kraja ne bismo uspjeli jer bi se mnogo puta gibali zakrivljeno, a da to ne bi ni znali te bi proputovali „beskonačno“, mnogo kilometara. Slikovito to možemo prikazati kao autocestu koja je duga 1 000 km i proteže se ukrug te završava na svom početku. Dok se vozimo, autocesta je ravna i čini nam se da se vozimo po pravcu, ali nakon 1 000 km opet smo na početku.

Sl. 112.

Sada zamislimo da je svemir jedna velika autocesta, puno duža od uobičajene, i da se uputimo brzinom svjetlosti proputovati svemir vratili bismo se na početak, ali to ne bismo shvatili jer bi svemir bio uvelike promijenjen, došlo bi do njegove evolucije u pojedinim područjima (nastanak planeta, zvijezda, crnih rupa...).

TRILJSKI MOST

Sl. 113.

Sl. 114.

Ovim prikazom htio sam pokazati zašto nebismo shvatili da je svemir ograničenog prostora. Crne kuglice predstavljaju planete koje se nalaze pokraj nas. Na početku putovanja tu je jedan planet, ali u međuvremenu, dok mi putujemo, nastat će još jedan planet. Za njegov nastanak potrebni su milijuni godina, ali je nemoguće stići prije jer svjetlost putuje „samo“ 300 km/s. Dok se vratimo, okoliš je uvelike promijenjen i naš početak činio bi se kao nešto sasvim novo – nebismo ni shvatili da je to zapravo početak. Ovaj prikaz pokazuje da nastaje još jedan planet, a u stvarnosti bi možda nastali još i meteori, zvijezde, mjeseci, a možda bi neka crna rupa jednostavno progutala svu materiju iz tog područja. Sada vidimo da se svemir za naše spoznaje vrlo sporo mijenja, ali s obzirom na svoju veličinu on se mijenja vrlo brzo. Da bismo uvidjeli ove promjene trebali bi se gibati brzinom većom od brzine svjetlosti, međutim, to je nemoguće jer po Teoriji relativnosti svjetlost se giba najvećom brzinom. Brzina prijenosa informacija ne može biti veća od brzine svjetlosti (kada bismo se gibali brzinom svjetlosti činilo bi nam se da gledamo film koji

se vrti unatrag te bismo „gledali u prošlost“).S obzirom da se sve nalazi u prostor-vremenskom kontinuumu, materija zakrivljuje prostor pa je moguće da se neke galaksije približuju drugima, opet ponavljam, za naš pojam vrlo sporo, ali gledajući svemir kao cjelinu, ipak vrlo brzo. Tako se svemir, kako mi volimo reći, širi. Zapravo se samo sve giba pa vrijedi ona stara poslovica: „Pantha rei“. Što sam zapravo svime ovim reći? Htio sam reći da svemir nije beskonačno velik nego se samo zbog svoje zakrivljenosti čini takav, a tako će se i činiti do novog Velikog praska. Prema dosadašnjim istraživanjima, znanstvenici su došli do podataka da je svemir star 13 milijardi godina. Velikim praskom svemir se počeo širiti te se širi i danas. Ako se širi, onda moja prva teorija pada u vodu jer je po njoj svemir ograničen. Ako je zatvoren, kako se onda u njemu nešto može beskonačno širiti? Svemir je zatvoren i nepravilnog je oblika, oblik mu se stalno mijenja i to ovisno o rasporedu materije čija je količina ograničena. U tom zatvorenom prostoru ona ne može nastati ni iz čega pa je prema tome stalno očuvana u nekom obliku. Gdje je njezina koncentracija gušća, tu će svemir biti zakrivljeniji te će imati nepravilniji oblik. 107

TRILJSKI MOST

Kada je prije 13 milijardi godina došlo do Velikog praska, materija se počela širiti. Kako suvremeni znanstvenici vole reći, materija se širi i danas, odnosno galaksije se udaljavaju. Iako u to dugo nisam vjerovao pokušao sam si to dočarati, ali na svoj način gdje se galaksije u svemiru ne bi beskonačno širile već bi se samo udljavale i to ovisno o sili privlačenja i odbijanja koja postoji, kako na Zemlji, tako i u svemiru. Kao što se Zemlja vrti oko Sunca, a ono oko središta galaksije, tako se galaksija vrti oko nečega što ima uvelike veću masu nego naša galaksija. Pretpostavljam da se početna masa počela djeliti, ali da će se opet spojiti. Za to su potrebne milijarde godina, ali nakon toga će opet doći do Velikog praska.

tamnoputih lica, šarenih nošnji i prelijepih sakralnih objekata. Premda Lhasa leži na velikoj visini, 3 590 m, najnormalnije se odvija život. Dok smo šetali po prostranom trgu pogled nam je počivao na najstarijem samostanu Jorkhangu, ispred kojega se masa hodočasnika molila i klanjala. Oni su prešli pješice daleki i mukotrpni put koji je trajao mjesecima. Svetim gradom Lhasom dominira veličanstvena građevina Potala, sjedište dalaj-lamâ sve do 1959. g. kada su kineski komunisti otjerali u progonstvo XIV. DalajLamu. Gradnja Potale počinje 1645. g., ubrzo nakon što je ustoličen V. Dalaj-Lama, poznat kao „Veliki Peti“ zbog svoje mudrosti, tolerancije i vladarske učinkovitosti. Dalaj-Lame su bili duhovni i svjetovni vladari Tibeta.

Sl. 115.

Gledajući sliku vidimo da se podijeljena masa opet spaja. Sada zamislimo da je Zemlja jedna točkica u toj cijeloj masi. Svi promatrači na Zemlji vidjet će da se svemir udaljava, a on se zapravo spaja. U stvarnosti, svemir nije podijeljen na dva nego na milijune ovakvih dijelova koji se spajaju, a to pokazuju da se svemir „širi“ Sl. 116. Potala

Na krovu svijeta – Tibet Lana Pocrnja Iz malene zračne luke Gonggar pružao se prekrasan pogled na nepregledna prostranstva. Konačno se ostvario moj dugogodišnji san! Stigoh u Tibet, u mističnu, neistraženu zemlju snježnih vrhova, redovnika, jakova, i dalekih Himalaja. Ni početna nelagoda uzrokovana dodirom visinske bolesti nije nam pomutila oduševljenje Lhasom – prijestolnicom i najvećim gradom Tibeta. Zabljesnula nas je ljepota druge kulture, nasmijanih 108

Potala je sagrađena u tipično tibetanskom stilu, s blago nakošenim zidovima i ravnim krovovima. Ukrašena je predivnim sakralnim slikama tzv. Tanghka-ma s prikazima života Buddhe. Služila je kao zimsko boravište dalaj-lamâ i bila je mjesto njihovih ustoličenja. Iza Lhase smo se džipovima uputili prema svetoj planini Kailas. Prva etapa puta bio je Everest Base Camp. Prespavali smo u malom, prljavom prenoćištu Rongbuk na visini od 5 000 m. Iako smo shvatili da vjerojatno nikad u životu nisu oprali posteljinu, sve je zasjenio veličanstven pogled na Mt. Everest, visok 8 848 m. Ta prekrasna planina pomaljala se u svom sjaju i budila zasluženo strahopoštovanje. Popeli smo se još 200 m da bi bolje vidjeli Everest, zadnju bazu odakle se počinju penjati najbolji alpinisti svijeta.

TRILJSKI MOST

znatiželjni i jako gostoljubivi. Taj lijepi ponosan narod, sjajne crne kose, okićen tibetanskim zelenim tirkizom i raznim amajlijama, ponovo nas je naučio ono što smo davno zaboravili, kako živjeti u harmoničnom skladu s prirodom, a pri tom je ne uništiti.

Sl. 117. Sveta planina Kailas

Dočekala nas je idila, sunčan dan, potočić pod nogama, naprtnjača i brdašce iza leđa. Tako zavaljeni, uživali smo u direktnom pogledu na tu gromadu od planine. Tada smo shvatili da se stvarno nalazimo u mističnoj zemlji Shangri La, na samom krovu svijeta. Kada su nam se pridružile naše sherpe – nosači iz Nepala, počelo je spavanje u šatorima. Prava udobnost, šator, dvostruke vreće za spavanje, pokretna kuhinja, temperatura vani od minus 50° C. Odmah su nas došli pozdraviti tibetanski psi – prelijepi primjerci i znatiželjni pastiri. Svima njima je bilo zanimljivo vidjeti podizanje šatora i dati koji savjet, oni su ipak profesionalci. Sl. 119. Tibetanke

Sl. 118. Tibetanski nomadi

Navečer je bilo dosta riskantno ići u WC. Postojala je opasnost da naletiš na psa ili se suočiš s jakom – tibetanskim govedom, mrcinom od jedne tone. Putem su nas sve oduševili ti tibetanski nomadi, snažni ljudi, nasalomljiva duha, suncem opaljeni,

Posjetili smo sveto jezero Manosarovar, najviše jezero na svijetu s pitkom vodom i mjesto hodočašća za hinduse i budiste. Tu smo se ulogorili i oprali. Mukotrpno putujući, konačno smo stigli do mjesta našeg putovanja, svete planine Kailas. Tzv. „Pupak svijeta“ najmističnija je i najsvetija planina na svijetu. Zbog svoje teške dostupnosti zadržala je veći dio svoje tritisućljetne transcendentalnosti. Izdvojena je iz himalajskog lanca, neprirodno pravilnog je oblika (četverostrana piramida) s izuzetno jakim energetskim poljima oko sebe, mjesto je duhovne i osobne obnove. Iz Kailasa izviru četiri najveće rijeke Azije: Ind, Sutlej, Brahmaputra i Karnali (pritok Gangesa). Tibetanci vjeruju u pradavan, duboko ukorijenjen osjećaj da je planinama, jezerima i rijekama prirođena čistoća i velika snaga. 109

TRILJSKI MOST

U podnožju Kailasa iznajmili smo pet jakova s goničima. Te prekrasne, snažne životinje jedino su prijevozno sredstvo na planinama. Nas čitava horda, uz tibetanske vozače i vodiča, nepalske sherpe te jakove, krenula je na 3-dnevnu koru (hodočašće ) oko Kailasa.

Sl. 120. Tibetanske svećenice

Odmah nas je zapanjila ljepota krajolika i same planine. Beskrajni klanci prelijevali su se u svim bojama, potoci su vijugali kroz doline sa škrtim cvijećem, a s desne strane u beskrajnom plavetnilu neba, bjelasala se snježna kapa Kailasa. U tišinu su se uklopile tihe molitve tibetanskih hodočasnika i mrmor molitvenih mlinova. Prvu noć je pao snijeg. Rano ujutro, lagano okrijepljeni, uputili smo se na prijevoj Dromla La, na 5 650 m., najviši dio kore oko Kailasa. Popraćeni snježnom vijavicom i gologlavim Tibetancima stigli smo do prijevoja. Vijorile su se tisuće molitvenih zastavica u svim bojama. To je način na koji Tibetanci zahvaljuju Božanstvu za dobro zdravlje i sreću. I mi smo se zahvalili za sve dobro koje imamo, za zdravlje svojih obitelji i prijatelja i razapeli desetke šarenih molitvenih zastavica. Hranu smo podijelili s ostalim hodočasnicima, a njihovi osmijesi i sitne pažnje su nas još dugo pratile na našoj, sada silaznoj kori. Za kraj nam je naš čudotvorni sherpa ispekao tortu, na visini cca. 4 000 metara, na logorskoj vatri. U jednu manju teću stavio je tijesto za tortu i pokrio je drugom većom tećom. U biti je napravio  nekakvu vrstu mini pećnice. Nikad bolju tortu nismo jeli. 110

Sl. 121.

Hvala Tibetu i Tibetancima, hvala svima! Uz tibetanski pozdrav, TASHI DELE!!!

Filmovi snimljeni u Cetinskoj krajini Mirjana Roguljić Kinematografije u Cetinskoj krajini skoro i nema ili je na razini udruga tipa Udruga filmaša Sinj. Postoje i dvije kinodvorane u Cetinskoj krajini čiji broj posjetitelja opasno opada. Filmovi se na tom području skoro pa i ne snimaju više osim za privatne kolekcije, vjenčanja, krizme i slično. Jedan od najvećih filmskih događaja u Cetinskoj krajini, na području Sinja, je snimanje filma Konjanik Branka Ivande, snimljen prema djelu književnika Ivana Aralice. Film se snimao i na drugim lokacijama - u Starom Gradu na otoku Hvaru, Ribniku kod Karlovca, Livnu, Mostaru, Zadru - ali većina setova ipak u Sinju.

TRILJSKI MOST

To je priča u kojoj glavna lica, u srazu suprotstavljenih civilizacija višestruko mijenjaju vjeroispovijest zbog straha, gladi, ljubavi i rata. Premijerna projekcija filma održala se u sinjskom kinu „Sloboda“ 2003. U prigodi projekcije redatelj je izjavio: „Počašćeni smo premijernim prikazivanjem upravo u kraju u kojem se „rađao“ veći dio filma. Alkarski je grad sa svojim žiteljima bio toliko dobar domaćin da je hrvatska premijera u Sinju najmanje što smo mogli učiniti da im se bar donekle odužimo.“

Sl. 122. Konjanik

Treba posebno izdvojiti i našeg Sinjanina Borisa Ivkovića alias Boru Leea koji se proslavio kung-fu filmovima. Prvi njegov poznatiji film koji se snimao u Zagori 1999. je Smrtonosna igra u kojem je sudjelovala cijela plejada Cetinjana. Zatim 2002. snima film Vrijeme velikog obračuna u kojem su snimljena sva mjesta s kojih se vidi panorama grada Sinja i to u svim godišnjim dobima. Činjenica je da se u njegovim filmovima pojavljuju poznata lica poput Željka Mavrovića, Mirka Filipovića i sl. Bora Lee 2004. snima i svoj osmi film Čuvaj se sinjske ruke čija je premijera, kao i prethodnih filmova, održana u Zagrebačkom kinu SC gdje su karte bile rasprodane par dana unaprijed. Jedan od njegovih zadnjih filmova Maskirani pljačkaš, 2007., također je snimljen u Cetinskoj krajini. Većina ljudi je čula za Boru Leea i neki ga veličaju, a neki možda smatraju redikulom, ali činjenica je da je on doživio određeni kultni status i dobio svoju zvjezdicu u filmskom svijetu.

Na prostoru Cetinske krajine, što je možda manje poznata činjenica, snimao se i film Opanci tete Pere autorice Ljiljane Mandić. Film prikazuje čaroban kraj uz Cetinu u sjeni planine Kamešnice gdje teta Pera Zebić čuva tajnu izrade glasovitog sinjskog opanka. S prestankom njezina rada to znanje i vještina će nestati jer nasljednika u cijeloj Zagori nema. U filmu su surađivali i ljudi iz Cetinske krajine. Zanimljiv je i kulturološki aspekt tog filma gdje učimo o nekim tradicionalnim vrijednostima naše krajine. U Cetinskoj krajini 1958. snimao se i film Cesta duga godinu dana, u koproduciji Jugoslavije i Italije, u produkciji Branka Lustiga, a u režiji Veljka Bulajića i Giuseppea de Santisa. Kadar je tada trebalo ispuniti s četiri tisuće seljaka. Narod je te godine pjevao: „Ja sam, majko, statista kod Pepe de Santisa...“ Sadržaj je sljedeći: Iako nema odobrenje, Emil Kozma iz izoliranoga planinskog sela u općini Zagora pokreće inicijativu za izgradnju puta do glavne ceste prema gradu. Postupno mu se pridružuju i drugi seljaci pretpostavljajući da je u pitanju državna inicijativa i da će ako se odazovu moći dobiti kredit za podmirenje najnužnijih životnih potreba. Kad se otkrije da je Emil poduzeo radove na svoju ruku, prekasno je zaustaviti projekt koji bi mogao čitavo mjesto povezati sa svijetom... I za kraj, poslastica – film čiji su kadrovi, osim na slapovima Krke i Perućkom jezeru, snimani i na rijeci Cetini u triljskom kraju – Kralj Petroleja, prevedeno na ostale jezike, Der Ölprinz (njemački), Danza di Guerra Per Ringo (talijanski), Rampage at Apache Wells (engleski), L’appat de l’or noir (francuski). Naslov filma sam stavila multijezično iz više razloga. Taj film je snimljen 1965. u koprodukciji bivše Jugoslavije, Italije, Francuske i Njemačke. Osim toga, film je nemoguće nabaviti u hrvatskim videotekama jer većina videoteka nema stare filmove pogotovu u VHS formi. Jedini način je da ga downloadirate s Interneta ali svejedno nećete dobiti hrvatski subtitle. Iznenađujuće, ali ako pregledate po Internetu, uočit ćete da ga možete nabaviti u srpskim (beogradskim) videotekama! Film je snimljen prema ciklusu djela Karla Maya o Divljem zapadu i Winnetou: Winnetou – 3 dijela, Old Surehand – 2 dijela, Kralj petroleja, Blago u srebrnom jezeru, Sin lovca na medvjede, Crni mustang itd. 111

TRILJSKI MOST

Snimljeno je sveukupno 11 filmova po njegovim djelima, a Kralj petroleja, koji se snimao na rijeci Cetini, je šesti po redu iz tog ciklusa. Film Kralj Petroleja govori o Old Surehandu i njegovom prijatelju Apaču Winnetou koji doznaju da je njihovog prijatelja Billya Fornera, glavnog vozača kola, ubila banda Fingers. Old Surehand dragovoljno preuzima vođenje kola. Winnetou pregovara s Navaho Indijancima jer želi osigurati siguran prijelaz naseljenika do jezera Shelly, ali Kralj petroleja (Oil Prince) se namjerava na prevaru dočepati njihove zemlje zbog naftnog izvora te optužuje sina poglavice Navaho Indijanaca da je pljačkaš i zatim ga ubije. Navaho Indijanci smatraju da su naseljenici odgovorni za ubojstvo te napadaju kola, ali Surehand stiže i razotkriva kako je za sve kriv Kralj petroleja. Surehand i Winnetou uhvate Kralja petroleja te kola dalje nastavljaju siguran put prema jezeru Shelly.

Garduna, Trilja i okolnih mjesta. Ako pitate starije ljude, pogotovu roditelje djece, oni će se rado sjetit i filma, ali isto tako ispričati i pokoju laž i malo preuveličati ulogu njihove djece. Tako se meni dogodilo da sam iz priča s njima čula da su im djeca bila princeze, poglavice, poglavičino dijete, banditi... Istina je da su imali svoje uloge statista ali su bili doseljenici ili djeca iz indijanskih plemena. U svakom slučaju, ta djeca sada imaju 50 i više godina i nostalgično pričaju o tom filmu i tome kako su ih „bojali“. Ako ne uspijete nabaviti film, uživajte u sljedećim slajdovima i prizorima kanjona Cetine i same rijeke koja je devedesetih jednim dijelom spojena s jezerom i nije više brza i slikovita kao što je bila šezdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme snimanja ovog filma

Narodna mudrost triljskog kraja Elvira Juraga-Kovačev

Slika 123. Kralj petroleja

Zanimljivo je koliko misterija ima u pričama starijih ljudi kad se govori o 1965. godini i snimanju ovog filma. Poznato je da su između ostalih statisti bili i djeca iz 112

Kad sam krenula u školu, tamo negdje u trećem razredu osnovne, dobili smo zadatak da se kod starijih raspitamo za narodne zagonetke. Odgonetku nismo smjeli izreći dok svi u razredu ne bi pokušali pogoditi rješenje, koje je, uistinu, bilo dosta teško i nerijetko bi zagonetka ostala bez odgonetke koju bi na kraju slavodobitno pročitao onaj kojemu su je kod kuće kazivali. Moja baka riznica je zagonetki, poslovica, molitvica, ojkavica i koječega narodnog, tako da sam bez razmišljanja znala gdje ću se najprije obratiti. Često bi mi i majka spomenula kako bi, dok je bila mala djevojčica, na svaku njezinu riječ, slučajno izrečenu, baka odmah «prikačila» prigodnu pjesmicu. Danas, kad sam se ja u potrazi za narodnim blagom baš njoj obratila, to je već išlo teže. Ne zato što je baka zaboravila narodne mudrosti iz svoje mladosti već stoga što naš skromni čovjek sa sela ustukne pred svakim vidom medija, koji su u ovom slučaju bili moj papir i olovka. - A, moje dite, koliko san i’ ja znala! Sad se ne mogu sitit…da mi baren kogot spomene, odma bi ja nastavila…bile su bakine riječi u prvi mah.

TRILJSKI MOST

Slika 124. (KD Trilj)

Otišla sam kući pomalo sumnjajući u rezultat svog traganja. Međutim, nisam htjela odustati jer me sadržaj sve više privlačio. Pokušala sam dalje sa starijim ženama u Vojniću i Gardunu. - E, moja ‘ćerice, šta ću ti reć’, bilo je drukčije nego sad, išlo se na silo, pivalo se kod ovaca… cura nikad nije sama ostala s momkon…ooo, nije toga bilo… - bile su prve riječi starije gospođe, Ive Odrljin iz Garduna. Nakon male pauze nastavila je: - Šta ću ti pripovidit’ o tin vrimenin? Cure bi plele i prele. Kad bi momci došli na silo, one bi plele što brže mogu, tako da momci mislu da su vridne. A ujutra, sve paraj i popravljaj!…A da makar nije bilo matere i ćaće! Kad bi momci došli, oni bi sidili s nami, ne bi i’, Bože ‘prosti, ni vrag ‘otra’ leć’. A, mater mi je bila opasnija od ćaće… Bog jon da pokoj, bila od sebe ljuta. Najskoli kad bi mene zapalo donosit’ vodu, vrebala je na me ko soko’. Nikad ne bi dala da izađen sama isprid kuće s momkon, ne bi sinko… Malo me potom odmjerila i upitala za roditelje, za školu i dala mi nekoliko savjeta u vezi sa životom u velikom gradu. - Ne viruj, dite, nikomu…ne uzimaj bonbuna ni žvaka u nepoznati’. Sad je sve priuzela droga, nikad ne znaš kad će ti ‘ko usut’ štogot u kavu…Otiđi u crkvu kad god imaš vrimena, bolje ti je nego ić’ u kavić… A, koliko ova današnja omladina ostavi po kavićin, ne mogu in ćaća i mater toliko ni zaradit’. Evo, ja nikidan, kad san išla na Trilj dokturu, bija je radni dan, a pusta mladost sidi i ispija kave, ni’ko ništa ne radi. ‘Ko je to prije vidija, sidilo se samo od sveca…

Kad sam zahvalila na ponuđenoj kavi i rekla da ne pijem kavu i ne pušim, baba Iva me pohvalila i rekla da se o curama, bile dobre ili ne, i ne smije govoriti. - Tako je jedna naša kudila curu i došla se poslin ispovidit prid popa. Nije je tija odrišit. ‘Vako jon je reka’. - Izađi na veliko brdo i pušti perje iz ruke. ‘Ajde ti unda ulovi ono što ti je odletilo. E, ne’š, bo’me! Tako i besida, najskoli kad rečeš za curu, ne mo’š više riči vratit’. O’šla je od popa sva smušena i ni riči više nije rekla za nijednu curu, dok je živa bila… Tako je meni baba Iva s nekoliko na brzinu izgovorenih rečenica opisala život nekad i sad. Kad sam odlazila učinilo mi se da sam pokrenula lavinu sjećanja jer je ostala zamišljena na svojoj balaturi dok me ispraćala. Drugi pokušaj bio je kod susjede Ive Krstić iz Vojnića, vesele žene, koja je život na selu proživjela sa svekrom i svekrvom i četvero djece dok joj je suprug bio na radu u Njemačkoj. Tako je djeci bila i otac i majka jer se prije rjeđe dolazilo iz tuđine. - Nisu naši kajali da se ženimo, mater momu nije dala. Unda ti on nije ni ija, ni pija, ni iz kuće pet nedilja izlazija. Kad su to vidili, pristali su…a, mi smo ti se najviše sastajali kod ovaca i goveda, na paši. Šalalo se, pričalo…koji je malo žuštriji momak bija, on bi curi prikinija kurdelu od šotane…eee… A, bilo je svakakvi’ zgoda…Iša Mate k Nedi, a ja bila s Nedon…Doša pokojni Jure s Maton i ‘oće se s menon nasilu ljubit. Ja ne dan, kad mi se on ne sviđa. Unda nan Mate iznenada sastavi glave, a ja lipo Juru zubin za uvo… Nije mi se više nijedan momak blizu primaka, kad je čuja za to. A pročulo se… Zadovoljstvo je obasjalo lice babe Ive i sjećanja su joj očito bila draga. - A uvik se pivalo, dite moje…sklanjalo se za svaku prigodu druga pisma. Bilo je svakakvi’, i sramotni… Daj mi, mala, pa koliko bude suva uva od pokojne gude. Rođena san trideset i treće ostarila pa me momci neće. Čujo jesan di govore ljudi divojačke da mirišu ljudi. Mala moja, kakva ti je kosa, ne bi ti je ni magarac nosa’. 113

TRILJSKI MOST

Moj dragane, moja srićo prva, na tebi ću dogoniti drva. Moj dragane, željna san te vidit jer san s tebon naučena sidit. Ljubav žarka dok teče maraka, kad nestane, rastava je braka. Ameriko, nestalo ti novca, činit ćeš me, i’ ću za udovca. Običaj je u mom rodnom kraju da se cure prije isprovaju. - Znan ti ja i nekoliko kad bi žene žalile za pokojnikon, mužon ili svekron. Uvik si mi dobar bijo, uvik si mi govorijo, kad su ladne noge moje da i’ metnen među tvoje da se zgriju obadvoje. - Ako muž nije bio dobar, pivalo se ‘vako: Nosite ga podaleko kopajte ga u duboko Da se ne bi povratijo da me ne bi izmlatijo. - A jedna je naša ‘vako pivala za svekron: O, moj ćako, dobro moje, doša đava’ ka’ po svoje. Ja u kuću, svekra nije svaka mi se ćoša smije. - Upantila san i jednu šalu o svekru, to ti je ka’ vic. Svekrva: ‘Ko će, nevista, sutra kozon? Svekar: A, nevista, u nje su najnoviji opanci… Nevista. Evo tebi, ćako, opanaka! -Eto, dite, jesi li išta zapisala?A šta in je palo napamet sad to pisat… Nasmijala sam se i ja na njezine riječi i rekla joj kako je bolje da se zapiše jer što god je zapisano neće biti zaboravljeno. A šteta je da se zaborave narodne poslovice i mudrosti koje su proizišle iz vlastitih saznanja i svakodnevice, bez škole, iz života… 114

Bila sam sve zadovoljnija rezultatom svog istraživanja ni ne sluteći da moja baka u Grabu čak i noću ustaje i kad se sjeti koje pjesmice ili zagonetke,brzo ih zapiše. Njezina želja da meni pomogne, pogotovo u onome što može, bila je tako jaka da je čak i noću mislila na to. Tako me, nakon nekoliko dana, nazvala i rekla da dođemo po rukopis jer je ona zapisala sve čega se sjetila. Bila sam ganuta njezinom brigom i zajedno s majkom zaključila da ćemo taj rukopis sačuvati kao uspomenu na baku, tim više što ona nije pisala sigurno više od četrdeset godina jer za to nije bilo potrebe…

Balada o siromahu Stipe Krce Uvijek kad ostanem sam, kad me preplavi sjeta, otvaram vrata prošlosti i kroz njih virim. Pa mi se pred očima vrte slike iz gimnazije, sa studija i iz vojske, a ja tražim i zovem djetinjstvo. I uvijek ga nađem, i vazda mi dođe... Milno i tiho, bosonogo i gologuzo, dražesno i prekrasno, baš onakvo kakvo me je i napustilo. I čujem ćaću kako viče “jesan li spratija ovce i je li se koja omrkala?”, čujem mater kako uz komin “ronza” jerbo “nema s čime puru začinit”. A do uha mi dopire, dok virim kroz odškrinuta vrata davno minulih ljeta, i zov nestrpljivog strica: -   Sinovče, Evu ti tvoju poljubin, nuder izađi! Eno magarad navalila na kukuruz, tako mi Bog pomoga ako će ostat ijedan klip ako ne poletiš pa ih ne istraš. Ono što nisu vrane poćokale, pozobat će magarad! Poleti! I vidim sebe kako skačem niz lastve iza kuće te “letim” k Podvornici s kukuruzom, “pola s imbrikom, a pola s domaćin”, nadomak rijeci. I nanovo čujem strica iza kako pita: -  A jesi li ponija škatulu s muvama, kapulu ti tvoju? -  Nisan – odgovaram mu ja. -  Pa kakoš ih istrat, mila moja Gospe, bez muva!? Šta ćeš in pod rep stavit, an? Soli, je li? Brže nazad, nesrićo, po škatulu i muve. Drž’ i poleti! Vraćam se stricu sa “škatulom i muvama”, uzimam ju i jurim kukuruzištu, gdje po dolasku k njemu potpuno

TRILJSKI MOST

usporavam korak, e da se magarad ne bi preplašila. Jer, pozorno i u miru valja svakomu magaretu pod rep staviti najmanje po “dvi konjske muve” i one će učiniti ono što niti jedan “matrak”, odeblji prut, neće. Istjerat će magarad iz kukuruza da im nikada više na pamet neće pasti vratiti se u njega. A “konjske muve” nisu obične muhe, nisu to ni zunzare, ni brekulje, ni govnare, a ni kućne muhe, to su muhe koje nastavaju samo konjsko prkno. Niti lete, niti zuje, niti konjima smetaju, no stavljene pod magareći rep, izluđuju magarad. Od njih magarad pobjesni, poludi i spas nalazi u trci. Kratko kazano, magare s konjskom muhom pod repom spas traži u bjesomučnom trčanju, kobacanju, ritanju... Zaustaviti magare s “konjskom muvom” pod repom teže je nego zaustaviti poplašene volove s karom, zapregom. A jedni i drugi zaustavljaju se sami od sebe, tek onda kad lipsaju, kad im ponestane snage. Do konjskih muha nije bilo lako doći, iz prostog razloga jer nije bilo – konja. U našemu selu konja je imao samo kum Miško i nitko više. Parip, tako se zvao konj kuma Miška, “bija je suv ka bakalar”, rebra su mu se vidjela od mršavosti i istrošenosti, no kumu Mišku je služio svrsi: s njime je on orao, s njime iz vršaja nije izlazio, na njega je sve tovare tovario i na njemu jahao. Nikad trkom i kasom, vazda “nogu prid nogu”... A to je odgovaralo i Paripu i kumu Mišku, prvome jerbo bi se “raspa ako bi potrča”, a drugomu jerbo je “ima obe drvene noge”. Na Paripu sam ja naučio jahati, na Paripu kuma Miška ja sam naučio plesti pletenice od grive i od repa, Paripa sam ja timario i s njega skidao muhe, te ih stavljao u škatulu od “divke” i nosio stricu... Kum Miško i njegov Parip obilježili su moje djetinjstvo pa i cijeli moj život, stoga mi je vazda milo odškrinuti vrata davno odmaknute ljepote te kroz njih virnuti ne bi li ju još jednom proživio. I svaki put uspijevam, evo to mi polazi za rukom i ovaj put. Ponovno sve to gledam kao u snu, i vidim: najprije magareće muvanje, pa trku, vidim strica kako se “valja od smija”, a vidim i kuma Miška s “drvenim nogama” i štakama. I čujem zadovoljne glasove: -   Tako, sinovče, tako! Eve mi, kasno će im past na pamet opet doć u štetu – govorit će mi zadovoljno stric. -  Nu, Stipica, ne bacaj škatulu! Tribat će ti odma, evo je Paripovo prkno nanovo puno muva! Dođi i pokupi ih! – zavikat će kum Miško od kuće.

I sada dok mi sve ovo promiče ispred očiju iza odškrinutih vrata davno ukradenog vremena, čujem kako se smijem. Slika za slikom, riječ za rječi, lice za licem... sve mi migolji u oku poput filmske vrpce. Dragost mi tijelo plavi, toplina grije dušu i ja zovem kuma Miška. No, iza odškrinutih vrata prošle sreće od nikoga glasa, pa niti od njega, kuma Miška.

Slika 125. (KD Trilj)

A kum je Miško bio jedinstvena i neponovljiva osoba. Živio je sam sa svojim Paripom u omanjoj kamenoj kući, uz komin i jasle za koje je privezana bila i krava Milova. Sve je u njega bilo kameno i drveno. Od kamena i gumno ispred kuće, i korito za napoj blaga, i krovište kuće, i suhozid oko nje...Od drveta mu je bila bukara, ralo, samar za konja, obe noge, čanjak, žlica, češalj... Duša mu nije bila ni od kamena ni od drveta, već od “bumbaka”, pamuka, i svatko ga je volio, on svakoga još više, a naročito je ljubio nas djecu. I vazda nas je “svitovao”, učio životu, ljubavi i nesebičnosti. S večeri uz komin pričao je priče o vukodlacima, morama i vampirima, a preko dana kako se muze krava, samari konj, nasađuje mašklin, oštri 115

TRILJSKI MOST

kosir... I kako zaštititi ovcu od metilja, kako crvotočinom i paučinom zacijeliti ranu, kako izbjeći smrt od ugriza poskoka... I kako konja potkovati, ovcu ostrići, magarca uškopiti. O svemu iz života on je nas učio, a mi bismo njemu kazivali ono što bismo u školi čuli. I on bi se svemu tomu čudio, jednako kao i mi njegovim pričama uz rasplamsalu vatru s komina. -   I velite da vam je meštrovica rekla da je Zemlja okrugla!? – čudno će nas on zapitati jedne večeri kad mu rekosmo “šta smo danas u školi naučili”. -  Je, ka balota! – zacvrkutali bismo mi uglas, crvenih obraza što od sjaja plamena s komina, što od studeni koja nas je ištipala na putu do njega. Dugo će kum Miško vrtjeti glavom prignut njome i lulom žeravi ispod bronzina s uskuhalom poparom, ne govoreći ništa. I tek kad će pripaliti lulu napunjenu kržom (najlošiji duhan) progovorit će: -   Nu, tako ti nebesa, to ne mogu virovat! To mi nikako ne iđe u glavu... -  Je, je, kume Miško! Učiteljica je nama ovako kazala: “Dico, kad biste vi sada krenili na put prema istoku, u pravcu di Sunce izlazi, pa išli, išli, išli i išli, opet biste došli ovde u školu. Ali sa zapada, iz pravca di sunce zalazi”. Tako je ona nama rekla, a mi ne znamo je li to tako ili nije tako – hotit ćemo mi pojasniti kumu Mišku i nama samima veliku nejasnoću. -  To znači – kum će Miško na to – da ja mogu u Trilj doć i priko Sinja ako se u nj zaputin priko Čačvine!? -  Po učiteljici tako ispada... Kum Miško s nama je o svemu pričao, no vrlo rijetko o sebi. Sve što smo o njemu znali bilo je da je “sam ka govno na guvnu”, da nije nikoga od rodbine imao i da se nikada nije ženio. O svojim “drvenim nogama”, zapravo stopalima, rijetko je zborio, skoro nikako. I uvijek kad bismo ga za njih upitali, kako je ostao bez njih, u licu bi se promijenio. Oči bi mu izgubile sjaj, čelo naboralo, a usne nakratko zadrhtale. A ako bi mu se u ruci tog trenutka našla lula, tek primjetno bi se zatresla od unutarnjeg nemira i uzbuđenja. Nakon šutnje samo bi kazao: -  Čovik može, tići moji, ostat i bez kose, i bez ruku i nogu, može i bez vida, Bože prosti, i bez svega toga može živit. No međutizin, teško je živit kad se ostane bez pameti. Tada čovik ne zna ni da je živ ni da je mrtav.... U životu vam je, pilići moji, najvažnije sačuvat pamet. 116

Eto, ja nisan sačuva noge ali sam sačuva pamet, Bogu vala! Vidite, bez pravih nogu ja s vama mogu besidit, mogu i ovo i ono, no bez pameti ne bi moga ništa kako Bog zapovida. A ako baš oćete da vam kažen, ja sam livu nogu izgubija na Tiroli. Godine 1917... -  A desnu, kume Miško? -   I dobro sam proša jerbo su tu na Tiroli mnogi izgubili glavu, život. Krvi je bilo na potoke, mrtvi na vagune. Ništa čudno, ta ratovalo se. To je bilo sve. O desnoj izgubljenoj nozi kum Miško nije zborio sve dok nije zalegao. Što godine, što boleština i neimaština, učinili su svoje. U njegovom okoštalom tijelu i u njegovoj krjepkoj duši nestalo je snage, a nama se činilo i volje za životom. Kopnio je, vidjeli smo, odlazio je iz našega života, iz naših druženja. I tuga se zavukla u naše dječje duše, u Paripa i Milovu, u svaki kamen s kojim smo živjeli. S komina više nije dimilo, nije mirisala ni pura ni popara, uz komin prestale su priče o vukodlacima, vilama i vampirima. Mi smo stalno bili uz njega, pokušali smo i u školu ne ići samo da mu budemo pri ruci... A onda je, jedne večeri kad smo se okupili oko njega, zapitao: -  Šta ste danas naučili, golubići moji? -  Sedam svjetskih čuda, kume Miško! – zagudit ćemo mi tiho. -  Sedan svitskih čuda, velite! Nuder, a koja su to? -  Keopsova piramida u Gizi, Zeusov kip u Olimpiji, Mauzolej u Halikarnasu, Semiramidini viseći vrtovi u Babilonu, Kolos s Rodosa, Faros u Aleksandriji i Artemidin hram u Efezu – izbiflat ćemo mi naučenu lekciju kao iz rukava. -  Nikad čuja – prozborit će tiho i zamuknuti. Zamuknut ćemo i mi, samo će se čuti ono što se moralo čuti: napolju fijuk bure kroz ogoljelu orahovu krošnju ispred kuće, a unutra su ječale čađave i ocrvotočene grede, naši uzdisaji i sagorjevajući tinj, fitilj, na izmrčenoj petrolejki. Od jasala pokatkad će se začuti i Paripovo frktanje i Milovino preživanje... Kum Miško ničim se neće čuti, ni dahom, ni jecajem, ni riječju. Ležat će zatvorenih očiju, vidim to i sad kroz odškrinuta vrata našega djetinjstva i njegove starosti, a mi ćemo u njega suznih očiju zuriti. Unatoč sklopljenim očnim kapcima, znat ćemo, a ja to i sada znam, zurio je i on u nas. Tek

TRILJSKI MOST

primjetan osmijeh na isušenim usnicama govorit će o tomu... Noć se oduljila i svi smo pozaspali na slamnatoj postelji kuma Miška. Nikada neću saznati koliko smo u snu bili do trenutka kad će kum Miško reći: -  Vidite, mili moji, na svitu postoji samo jedno čudo. A to je život! Život je, tići moji, najveće čudo koje more postojat. Ima li išta lipše, išta čudesnije i išta dragocinije od života? Ja vam velim da nema. Čovik more napravit i ovo i ono, ali ništa to šta on napravi nije ni blizu života. Život je čudo, život je čarolija, da čovik nema života ne bi ni zna za ništa. Ne bi ga ni bilo, ka šta ni mene neće bit za još malo vrimena. Vidite, ja nemam noge, ali sam ima život. I sad me dobro poslušajte, kazat ću vam kako sam osta i bez desne noge. Daklem, livu sam izgubija zbog cara, a desnu zbog ljubavi. Da, pilići moji, zbog ljubavi. I nije mi ža, jer ljubav je drugo najveće ljudsko čudo. Za ljubav se živi, za ljubav se umire...Za ljubav je čovik spreman sve dati, eto ja sam da svoju desnu nogu i svoj cili život. U životu se samo jednu botu ima ljubav, prava ljubav, sve drugo je razvodnjeno vino. I ja sam vam ima svoju ljubav, svoju Janju... Zbog nje sam i život u samoći proživija. Ljubav je, prndečići moji, davanje... Eto, ja sam da jednu nogu za cara, to mi i nije baš po volji, a drugu za ljubav... -  Kako, kume Miško, za ljubav!? Ne razumimo... Pa nije ti valjda Janja otkinila nogu!? -  Nije Janja, jadna ne bila, vego njezin muž... Ćirim ja kroz odškrinuta vrata ukradenog djetinjstva i nanovo ću čuti stravičnu priču, stravičniju od svih njegovih priča o vukodlacima, morama i vampirima. Urezat će mi se u srčiku za sva vremena, ježurit će mi kožu uvijek kad se sjetim, progonit će me u snu... Ispričana na slamnatoj postelji najodanijeg prijatelja i najboljeg učitelja. -   Janja i ja smo se zavolili i jedno drugom ljubav obećali – slušat ću i sad njegovu zadnju i najtežu pripovijest – a kad sam ‘914. odlazija u rat, ja sam njojzi obeća da ću se vratit. Obećala je i ona meni da će me čekat i da će molit Boga i Sinjsku Gospu da me uščuvaju i sačuvaju. Međutizin, moj povratak se oduljija, nema me pa nema, a prosuja se glas da sam i poginija. I nije me bilo kući sve do ‘919. godine...Te godine Janja se udala... Kažu da je na vinčanju plakala... A plakala je i kad je čula da sam se vratija... Bez live noge...

Zastat će kum Miško s isprekidanim rečenicama, a mi nećemo znati je li to poradi uzbuđenosti ili poradi nedostatka zraka. Znat ćemo, međutim, da mu je smrt već uselila i u tijelo i u dušu, da će nas doskora napustiti i da će nam duše bez njega postati siromašnije i od našega bosonogog i gologuzog djetinjstva i od cijelog njegovog života. Stoga ćemo i zašmrcati, zacurit će nam i suze iz očiju i slina iz nosa... -   Ajde, ne cmizdrite, pilići moji – začut ćemo ga ponovo u tihom glasu – vidit ćemo se mi opet gori na nebesima. Gori ću vas ja čekat sa svojom Janjom... Nego, nu, da završim s pričom dok mogu... E, Janja i ja nismo se odrekli naše ljubavi pa smo se potajice počeli nalaziti i sastajati. I jednu botu njezin muž nas zatekne, iznenadi u Bikinu docu... Njojzi bez riči sikirom otkini glavu, a meni desnu nogu... I to će biti zadnje riječi našega kuma Miška. Istoga trenutka iz njegova tijela iselit će njegova duša, nama će se učiniti da ju vidimo kako izlazi i polako lahori putem kamenog krovišta njegovog ubogog staništa te nestaje. Put nebesa, put rajskih vrata... A u naše djetinje duše uselit će se jeza, nemir i pustoš. Suzama ćemo tjerati tugu iz naših čistih dječjih duša...Djetinjstvo nam više neće biti isto, osiromašit će poput sirotinjskoga džepa. Pola stoljeća iza, evo, ja ću još uvijek viriti kroz odškrinuta vrata jada i čemera, ljubavi i bogatstva. I prizivat ću vrijeme “konjskih muva”, plemenitih duša i “praznih criva”... No, davno će to vrijeme minuti, grlit će ga bršljan i moje sjećanje, baš kao što će bršljan obgrliti i kamene zidine kuće kuma Miška. -  Šta je ljubav nego sićanje! – kazat će jednom kum Miško  

(S)provodi Niveska Juraga-Kovačev Imam 65 godina, od toga 45 godina radnog vijeka, na istom stroju, pored iste trake koja samo juri naprijed ne obazirući se na to tko će je dostići, a tko ne. Imam i dvoje djece, prerano osamostaljene, koja su jedva dočekala napustiti majčino okrilje i raširiti vlastita 117

TRILJSKI MOST

krila prhnuvši u svijet. Jave se pokatkad, rođendan mi nikad ne zaborave, popričamo, kažu mi da se čuvam, i to je uglavnom to. Suprug mi je umro prije punih deset godina. Prerano… Samo je tiho usnuo i otišao zauvijek… Srce, kažu liječnici, slegnu ramenima i odu, a ti ostaneš sâm misleći da će te to ubiti, da će ti se disanje prekinuti od jačine boli, da će te preklopiti crnilo… Sve se to uistinu i izredalo dok se opet nije ukazalo danje svjetlo i konačno osvanuo sunčan dan, dan kad sam dobila prvo unuče. Ušlo je sunce u moj život. Crnina, svakodnevne posjete groblju, pažljivo skidanje i najsitnijeg uvelog lista što bi se spustio na mramornu ploču koja je svojom hladnoćom palila na dodir, naprasno su prekinuti dolaskom tog malog stvorenja koje me opomenulo da život ide dalje, da ništa nije stalo, usprkos meni. Živim u Splitu, u starom dijelu grada, u malom stanu od 30 kvadrata, u kome sam podigla svoje dvoje djece i sa suprugom provela život pun rada i odricanja, ali i sloge i ljubavi. Otišli su. I oni i on. Svi su otišli ostavljajući me na milost i nemilost samoće malog stana koji mi se sada čini tako velik. Budilica, autobus, posao u tvornici… kotač se vrtio i ja sam bila u njemu. Sve do sada… a što sad?! Ostala mi je još samo jedna prijateljica, moja Mara, koja ljude zna dočekati i u boli i izmamiti im osmijeh. Mara je već tri godine u mirovini… invalidskoj. Odlasci na bolničke preglede njoj su dogodovštine koje mi uporno prepričava i kad nisam spremna slušati. Sve okreće na šalu, zarazi svojim smijehom. Nemirna je po prirodi, stalno nešto šuška i priprema, smišlja i raducka. - Meni ti dani biže, moja Lucija… - kaže mi, onako otežući po vlaški, kad joj se požalim da mi je dan dug. Osvanuo je i taj dan! Dok sam tako, posljednji put, na ruti od kuće do tvornice gledala prolaznike i dok su se niz njihove kišobrane slijevale hladne kapi, u srce mi se uvukla hladnoća i svojim bockavim trncima šarala po cijelom tijelu, sve do nožnih prstiju, koji su ionako zahlađeni grabili kroz lokvaste nakupine vode pred ulazom u tvornicu. 118

Za konačan rastanak dobila sam filipsovo glačalo na paru i plavu omotnicu s tri prosječne mirovine. Bolje i to nego zlatnu ogrlicu ili sat, pomislila sam, prisjećajući se svih onih jubilarnih nagrada svakih pet godina rada u firmi.

Slika 126. (KD Trilj)

**************** Prvi tjedan u mirovini samo sam čistila, glačala (novim glačalom) i razmještala namještaj. Osmi dan tu se više ništa nije imalo za učiniti. Tek tada sam shvatila gdje sam… Oduvijek sam voljela putovati, ali kako?! S 1 800 kuna mirovine neću imati baš velikog izbora… Iz obamrlosti me trgnuo zvuk telefona. - Luce, palo mi je nešto napamet, dođi što prije do mene… - vikala je moja Mara i nije mi dala da progovorim. - Lipo se uredi, ićemo zeru prošetat… - još je dobacila, i veza se prekinula. Urođena ljudska znatiželja tjerala me i brzo sam se pojavila pred Marinim vratima. - Rećeš da san poludila… a nisan, duše mi… - brbljala je Mara i jedva sam je uspjela pratiti.

TRILJSKI MOST

Sjela sam nasuprot njoj i napeto iščekivala objašnjenje. - Luce, vidi! Život ti je taki kakvoga sâm učiniš… i u sudbinu digot triba uplest prste… Vidiš di smo ja i ti?! Nigdi! Moremo po cili dan čistit kuću i peglat robu. Ma, da ne bi… meni to nije život! - govorila je dalje i pomalo nervozno prstima prolazila kroz kosu. - Ajmo! - skočila je odjednom kao da i sebe želi preduhitriti i spriječiti da se predomisli. Brzim pokretima zaključala je vrata svog stana, a ja sam je kao vjeran psić slijedila u stopu još ne shvaćajući njezin plan. Išle smo prema rivi. Šutjela sam strpljivo i pomalo se zabavljala tajnovitošću svoje prijateljice. Kad smo se tako zadihane približile samoj rivi opet je počeo njezin monolog. - Išla ja danas u ribarnicu. Oko podne… kupit oni jeftiniji srdela. Kad… ugledan novu osmrtnicu na stupu. A znaš da ja to uvik gledan, da vidin je li umra iko poznat. I vidin, piše: Autobus za Imotski polazi s autobusnog kolodvora u 14.00 sati. I vako san smislila… ne prikidaj me dok sve ne rečen! Svakako smo u crnini, i ja i ti, i lipo ćemo uć u autobus, pa u Imotski. Vozit ćemo se besplatno, a niko nas ništa neće ni pitat. Ali se rodbina više i poznaje?! Prvotni šok zamijenio je strah da mi je prijateljica skrenula s pameti. Ali, ništa od toga. Osmijeh na njezinu licu govorio je da se zabavlja. Bože sačuvaj, svašta li joj padne na pamet, bila mi je prva misao. Pa… ne bi bilo loše ni otići u taj kraj, ionako nikad nisam bila… a nikome nećemo činiti zlo… - gurale su ove misli onu prvu. I tako, već pune dvije godine otkako sam u mirovini, putujem više nego ikad. Ja i moja prijateljica Mara, dobra duša, koja je u našoj bezizlaznoj situaciji pronašla čudan izlaz, sasvim normalno sjedamo u autobus, ispratimo pokojnika, pomolimo se za njegovu dušu, a kako kaže Mara… to što napravimo još koji đir po svitu, nikome ne more naškodit…

PJESME Igor Šipić Kud Cetina teče Igor Šipić I Ubili su moju rijeku, posjekli joj vrbe tužne, gle, jablane na mah sijeku, uz obale nama dužne. Ubiše mi rijeku moju, to milo mi jenge lice, ni otoka sad na broju, bar za one vrane ptice. Mihovile, daj, presudi, nek’ sam i križ i na nj propet; još mi duša zalud žudi da Cetinom trčim opet. Livade joj sve su tiše, Starog mosta nema više. II Zar ima roda od roda jača, a groba igdje žudnija žuta, Cetino moja, kada nadjača u nama usud uznička puta. Pa da i lađe bacim u lance, mada i zvijezdi do zore čitam, dok žubor umu navješta klance ti moj si isti uzmak i ritam. A kada slaplje jednom utiša, i vali sravne kule od pijeska, tek onda ploča postat će tiša, dolje u šumu taloga ljeska, sve su nam bliže pržine sati, sve nas je više, more mi, mati. Josipu Pupačiću, siječnja 2006. III48 Barem još noćas budimo isti, neka nas budi Kupida strijela, tek žadom tkani, tecimo čisti, oh, vilo moja, ah, Mihaela. 48 Sonet je izvorno objavljen u knjizi KLD Rešetari Pjesme, Dodiri, odlasci, Rešetari, 2006. 119

TRILJSKI MOST

Zar anđel drugi spava u tami, a dúga negdje drukčije slama, hodajmo dalje, hodajmo sami, u nama slutim umilja plama. Stog, daj mi ruku, budimo samo, neka se s nama i jablan njiše, makar i načas pođimo kamo vrhovi more nasladu kiše. Dok tama zemlji uzima svoje, a more čeka, čeka, nas dvoje. U Naklicama, Anđelku Novakoviću, siječnja 2006.

PJESME Tajana Žigo Dotaknuti Tebe Tajana Žigo Ljubavi moja, Vječna, dolazim pred Tebe prepuna misli što svijet ih donosi, prepuna boli kojoj utroba je svijet, dolazim obespravljena, snuždena, malena poput svilenkastih niti dotrajalog maslačka, poput drva što se iz ruke u ruku premješta, svjesna prolaznosti ovoga tijela i tijela oko mene, svjesna oborenih pogleda, spuštenog čela, šutnje koja kao da glasno romori, nesigurna sam, Ljubavi moja, plašljiva sam, sjetna, i kao da sve oko mene čeka da objavim svijetu svoj nemir, da otkrijem svoje ustreptalo srce Tu sam Gospodine, tu si Čudo moje, Nježnosti moja, Živote jedini, došla sam kod Tebe da sve u meni okreneš na Dobro, da sve u meni postane Tvoje, da sve moje stane u Tvoju Ljubav, ne daj me, ne dopusti mi da lutam i gledam oko svoje smrtne čežnje, pokaži mi komu ću poljubac dati, 120

koga će moje ruke zagrliti, pokaži mi čija ću utjeha biti, čija radost, čije dobrojutro? Isuse, Ljubavi moja, želim čeznuti za Tvojom blizinom, za Tvojom toplinom, želim Tvoju Ljubav donositi Dušama koje se muče, kojima se mir preselio negdje drugdje, donesi mi ih Najdraže moje, kako bi ih mogao preko mojih ruku dotaknuti, kako bi mogli vidjeti Tvoj smijeh koji ne prolazi, Tvoje Milosrđe koje se ne prestaje izlijevati na sve nas, Gospodine Hvale vrijedan, dotakni moje nemire, moje strahove, moje nejasnoće, sve zavrzlame u kojima se nalazim, otkloni od mene sve ono što Ti nije po volji i zapovjedi mi da ne odem od Tebe Gladna sam Tajana Žigo Ne znan koliko planeta broji svemir Tvoj O Gospode, ne znan na kojem meridijanu živin skoro pa zaboravljen, ne znan di se blagoslovljeni kruv lomi, al’ jedno osjećam: gladan sam! A radostan! Ne znan pisat po pijesku, al’ ga tvrda koža na mojin nogama osjeća, ne znan čitat štampu šta pišu bila braća moja, al’ jedno osjećam: gladan sam! A sritan! Ne znan kako se moli ona Tvoja molitva šta si je u jednom dahu kaza Isuse, ne znan šta ću ostavit i di ću se odmorit ne znan s kim ću podilit ovo malo šta iman, a iman, ne znam, al’ jedno osjećam: gladan sam! A bogat! Ne znan Gospodine u kojem bih smjeru svoj krik ispustio,

TRILJSKI MOST

i koliko glasno bih vrisnuo, ne znan hoće li me čut, al’ jedno osjećam: glaaaaaaaaadaaaaan sam! Ljubavi sam njihove gladan! Žedan sam! Ljubavi sam njihove žedan! A sritan sam, jer me Ti voliš Gospodine! Odjednom: nisam više gladan, i napojen sam! Hvala Ti Oče Očeve ruke Tajana Žigo Oče, ruke su me Tvoje dotakle, glas Tvoj odzvonio dubinama mojim, poljubac si mi ostavio kao biljeg neprolaznosti, prepoznatljivosti, nedotrajalosti, obnove Oče, ruku si mi pružio kad sam mogla biti strmoglavljena, obespravljena, osuđena, zaboravljena Tvoja me ruka vratila, Tvoj osmjeh me trajno uzradovao, Tvoja me Ljubav oživjela Nisam više plijen kojem zlodusi prijete, nisam više ona kojoj se zlurado smiju, ona koja nema nikoga svoga, Oče, prije nisam prepoznavala Tvoj glas, bojala sam se same pomisli da Ti govoriš, da bdiješ, da savjetuješ, nisam imala pojma da je moje tijelo mjesto u kojem Ti zauvijek boraviš, mjesto u kojemu rado boraviš, i sve činiš, o kako, sam gluha bila, kako sam jadna bila, na što sam se osudila ipak, si bio glasniji od svega što je u meni zborilo protiv moje volje dakako, ipak si nadglasao one svađe koje su se rađale u mojoj glavi, Ti si Gospodine hrabriji od mene, Ti Gospodine ne oklijevaš, ne kolebaš se, ne bježiš od onoga što si dotakao,

Ti si Gospodine najveći dar što sam ga mogla otvoriti, Najbolja prilika koja mi se pružila, izazov koji me nadahnjuje, toliko si velik Oče moj, ni sve stvoreno nije dovoljno grandiozno da bi Tvoju Ljubav moglo prikazati, Ti si priko više koja li tek čuda činiš na nebesima, kakva djela, kako li veličanstveno izgledaš sve moje? Oče moj, bez Tvoje Ljubavi bila bih i suviše obična, ostavljena, zanemarena, obeshrabrena, bez Tvoje Ljubavi samo bih trajala, a ovako, ovako sam neizbrisiv trag Tvojih ruku, putanja kojom idem do Tebe Prema tebi Tajana Žigo Oče moj, kako je lipa Svitlost Tvoja, šta Dušu mi grije, kako brzo oživiš ono što misli da mrije, kako nježno i bez galame otjeraš sve što prid mene kao da stane, kako lipo činiš Oče moj, da đava nogu svoju ne stavi na ono što je Tvoje, kako mu među postaviš i dalje ne more, prid Svitlošću Tvojon vriskovi njegovi utihnu, pritnja njegova postaje smišna, a riči mu se nemaju za šta uvatit, i tada je njegov put završen, postaje besmislen, zamršen, prazan, bez igdi ikoga, jerbo Ti Pape dicu svoju poznaješ i po imenu zoveš, Ti znaš kako je teško greti bez Jubavi Tvoje, O kako, je pusto i mračno kad šprkadun zapriti, kad se naslađiva, tada bis u nami skače, sve se svađa, sve se trese, lomi, 121

TRILJSKI MOST

sve gori, i peče, a onda Pape Dobri dođeš Ti, isprid svega, i kažeš: Dijete, ti dolaziš k meni, zar se još bojiš!? O Pape moj, kako ću se bojat kad si Najjači, Najbolji, kad si Sveprisutan, kad škaline mi meke postavjaš do Jubavi svoje, a ja sigurnin korakon potrčin šta brže mogu Isusu u zagrljaj, a onda sidnen na Njegova kolina, i šapjem mu Volin Te, Volin Prijatelju Njabolji! Pape, Hvala Ti šta mi osvitljvaš put, što me Tvoja sigurna ruka vodi, i što mogu pripovidat s Tobon Zauvik tvoja Tajana Žigo Oče, opet si me izvadija iz tamnice šta đava je pripremi, diga si me u visine tik do sebe, reka si: ništa nas razdvojit ne more, dok udišeš, uzimaš od mene, a kad izdišeš daješ mi sve što imaš, a ja u radost pritvaran! Tako si mi Pape jutros na Misi Svetoj reka, u me si opet udahni život, opet si pokaza koliko si Velik, i uvjeri me da si Sveprisutan i da me nikad nećeš napustit! O, kako san bidna ćorava bila, lako me je pripast, lako mi je utirat stra u kosti, kad Pape želin bit sva Tvoja, želin Ti omilit, i biti Ti blizu, Želin nepristalno gledat Tvoju pobjedu i pivat na sav glas o njoj, Bože moj, Dobri Oče moj, ništa mi osim Tvoje Ljubavi ne triba, i to si Ti učini tako, nisan Te zaslužila svojin djelima, jerbo sve šta činin, činin po Milosti Tvojoj, 122

i zbog čega činin, to si Ti, da Ti dođem Sve moje, da Te zagrlin i nikad više na grij ni ne pomislin, jer tamo di si Ti, đava ne voli i ne more biti, tamo di Tvoja ruka blagosivlje, on biži, i ne more gledat kako skapava, kako njegove riči ne prilaze u djela, a sve zbog toga šta si mi Pape da da molin, naučija si me na svoju toplinu, na svoj glas, i sad dite Tvoje zna kakve su boje slova šta si ih zapisa u Dušu moju I kad zadnji dah Ti poklonin, u njemu Duša će moja biti, i doći će ravno k Tebi, Ti ćeš je poljubit, ka’ i onda kad si me posla na ‘vaj put, Ti ćeš me prigrlit, i odlučit di ćeš me smistit, a ja ću znati da je tako Najbolje, jerbo Ti ni ne znaš činit nego Najbolje!!! Volin Te PJESME Stipe Ćaleta Tuga Stipe Ćaleta Kap ljutnje za punu čašu mržnje, čaša mržnje za punu bocu gnjeva, boca gnjeva za bačvu tuge. Dovoljno je... spreman sam za kupanje, zaranjam, osjećam je oko sebe i tužan sam. Plavi tobogan Stipe Ćaleta Plavi tobogan je tog dana bio bez i najmanje mrlje, sjajio je svježinu, sunce se na trenutak popelo na vrh tobogana i zastalo zagledavši se u more. Dok su ostale kapljice kupale morske životinjice, jedna se udaljila i promatrala dubinu, sve je bilo ispod nje i svi su je služili, danima je plivala na leđima dupina i kornjača, dok bi u predvečerju legla pod neki morski cvijet i zaspala.

TRILJSKI MOST

Izležavala se i lijenčarila, iskorištavala stanovnike mora i budila se o podnevu sve dok se jednog dana nije prepustila valovima i probudila na suhoj hridi, podigla je pogled i ugledala kopno, shvatila je da je njen svijet samo jedna boja velike palete boja i u tom trenutku ispari.

Opomena moli Miljenko Marić

Sunce se nastavi igrati i spusti se niz tobogan, pala je noć.

Od sklada otrgnuti Zjapimo prazninom Na ulicama samoća piruje Prijestolja bez vladara Opomena moli

Život Stipe Ćaleta Jedan pogled, mnoštvo iskustava, bezbroj podataka, valovi sjećanja, slagalica zaključaka, hrpa ideja, impuls osjeta i trenutak vremena su neuništiv dokaz postojanja života.

PJESME Miljenko Marić Čovjek od sna Miljenko Marić Idi Sagradi svoj zid odsutnosti Do neba ga sagradi I dalje i više Da nitko ne priđe ti Da nitko ne nađe te Budi dovoljan sebi Voli se vrećo bola Voli se do svog smrtnog časa A onda Ode tvoja ludost U prostranstva bez kraja U svjetove bez raja Tako Tako neka se zna Živio jednom jedan čovjek od sna Čovjek od sna

Padaju s mjeseca mlada Svom Križu nova začeća Ustuknuše vladari Pred čudom Života Opomena moli

Začuđenost kleči Pred novim vijekom U ptičji kavez Zakonom slobodnog pada Što to bi s Čovjekom Opomena moli U kutku onda svjetskom Utjelovi se I padoše s mjeseca mlada Svom Križu nova začeća Dovijeka. Pitanje Miljenko Marić Tko sam? Sin tvrde i pohotne zemlje I njenog vlažnog mirisa Čaša varljivog života Iscijeđenog iz grozda požude Nastavak suhe tlapnje Na putu gorkog proročanstva Tko sam? Osuđenik velikih ideja Zatvoren u lažno čovještvo Ugarak pradavne vatre Izbačen iz spilje pradjedova Ili sretnik Kome se pružila prilika Da umre u zabludi

123

TRILJSKI MOST

Pjesma života Miljenko Marić Trebalo bi potkresati krila leta nebosklonog zagrebsti zemlju noktima umiti se u ožujskoj slani Trebalo bi zamirisati lipovim cvijetom zaspati u klasju žita osluhnuti govor daljine Trebalo bi jer kako drugačije biti oratorom Života Bez naslova Miljenko Marić Ništa nije tako hladno Kao usne što su pronile led Preko lica što je plamtjelo srećom Ništa nije tako hladno Kao osmijeh kojim krijemo strah od blizine Ništa nije tako hladno Kao krv što teče u žilama bez ljubavi Ništa nije tako hladno Kao mrak samoće u danu čovječanstva Ništa, baš ništa nije tako hladno Kao Nebu, Zemlji, Svijetu reći zbogom! Ništa nije tako hladno Kao zaboraviti da nas drugi trebaju Zbog nas samih kao takvih Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen! Ljubo Bilonić Ovaj svijet ću napustiti... Posljednji pogled moj Bit će najveći! Gledat ću majku, Gledat ću zemlju, Gledat ću moj posljednji ležaj... Posljednje riječi ću reći: Upalite mi svijeću Voštenjaču Božićnu, ama baš božićnu Koju mi je otac pred očima Na Božić i Novu godinu palio! I kruv ispod peke, Komadić potapao u vino Što je stajalo u bukari I svijeću Trojicu gasio... I ja ću izdahnuti... 124

I ja ću se ugasiti... Kao ona božićna svića Voštenjača Mirno ću izdahnuti, Svoju mladenačku dušu ispustiti... HRVATSKA duša će otići od živih Kao ona stara svića Voštenjača Goriti i ugasiti, Zauvijek ugasiti, Živjeti, umrijeti zauvijek, Amen! Dolina vječnosti Branka Mlinar Bježeće sunce u sutonu skriva svoju vremenitost. Pod koprenom noći, na stijenkama školjaka more mijenja boje pjevajući dostojanstveno o vječnosti Stvoriteljevoj, o zlatnoj dolini plamteće svjetlosti, u kojoj se ogleda ljubav pod sjajem nasmijanih maslina. Razmišljajući o kruhu života koji miriše topao i prostrt pred očima srca, osluškujem korake slučajnih šetaća koji traže puteve spasenja. U duši mi cvjetaju snovi i raste Mir Božji.

Mireduna smo

Dječji vrtić Trilj na Olimpijskom festivalu Ankica Lukić Tijekom 2007./2008. godine dječji vrtić Trilj je pohađalo oko 220 polaznika. Od tog je 170-tak redovitih polaznika i 50-tak polaznika tzv. Minimuma. Radi se o Maloj školi za djecu koja ne pohađaju vrtić u godini prije polaska u osnovnu školu. Osim redovnog rada i već tradicionalnih priredbi povodom sv. Nikole, Božića i Nove godine, Dana vrtića, završne svečanosti, ove godine vrtić je po prvi put sudjelovao na Olimpijskom festivalu dječjih vrtića Cetinske krajine koji se održavao 16. svibnja 2008. u Sinju. Cilj Olimpijskih igara za djecu je promicanje olimpizma i odgajanje djece u športskom duhu, a organizira se pod strogim propisima Hrvatskog olimpijskog saveza. U pripremi su sudjelovali svi djelatnici vrtića, djelatnici športsko-rekreacijskog kluba Skakavac i Poglavarstvo Grada Trilja.

Sl. 127. Dječji vrtić Trilj, Sinj, 16. 5. 2008. (DV Trilj)

TRILJSKI MOST

Uz tjelesne pripreme djece za natjecanje istovremeno se ostvario niz djelatnosti kojima su djeca učila o važnosti igre, stjecanja znanja o Olimpijskim igrama, novim pojmovima, simbolima igara: olimpijski plamen s bakljom, himna, zastava s krugovima, medalje, zakletva itd. Takmičarskim igrama, pjesmom, plesom, izradom oznaka za ekipe i navijače razvijali smo kod djece osjećaj pripadnosti, zajedništva i prijateljstva. Dječji vrić Trilj sudjelovao je sa svojih 30 sudionika raspoređenih u pet natjecateljskih disciplina i to: trčanje na 50 metara (dvije djevojčice i dva dječaka), štafetno trčanje (četiri djevojčice i četiri dječaka), skok udalj (dvije djevojčice i dva dječaka), bacanje lopte u dalj (dvije djevojčice i dva dječaka), mali nogomet (pet djevojčica i pet dječaka). Između petnaestak dječjih vrtića i 600 natjecatelja u sveukupnom poretku DV Trilj postigao je najbolje rezultate te je kao sveukupni pobjednik dobio zlatni pehar. Pobjednicima pojedinih disciplina dodijeljene su pojedinačne medalje: Danijela Delonga, zlatna medalja za skok udalj; Ante Gilić, srebrna medalja za skok udalj; Mihaela Delić, zlatna medalja za bacanje lopte udalj; Ana Plazibat, zlatna medalja u trčanju na 50 metara; dečki su osvojili brončanu medalju u nogometu, a Mario Klarić, Kristijan Klarić, Dujo Marić i Nino Grgić brončanu medalju za štafetu

Božićna priredba Ana Ćaleta U hladnim zimskim danima grije nas ljubav Novorođenog u Betlehemu. Učenici nižih razreda OŠ Trilj, za zahvalu toj ljubavi, pozdravili su malenog Isusa pjesmom, recitacijom i igrokazom. U gradskoj kinodvorani, 19. prosinca 2007., božićnom priredbom koju su priredili sa svojim učiteljima, čestitali su Isusu rođendan. Program je vodila učenica 4.a razreda Ivana Vukas. Školski zbor u kojem pjevaju učenici četvrtog, petog i šestog razreda, pod ravnanjem učitelja Mirka Radana, božićnim pjesmama Tamo na brijegu, San o Božiću i Zvončići uveli su posjetitelje u priredbu. 125

TRILJSKI MOST

Učenice 4.b razreda Monika Šušnjara, Monika Župa, Marija Slišković, Marija Vuco i Anđela Šipić recitacijama Božićna pjesma i Sveta noć rekle su nam kako će u svim domovima prije Polnoćke zasjati okićena božićna drvca, a zvijezda će najaviti tek rođenog Krista. Uz malenog Isusa u prosincu nas uvijek obraduje još jedan dragi lik, Djed Mraz. Ove godine Djedica je imao neočekivanih problema, a kako ih je riješio moglo se saznati iz igrokaza Nema poraza za Djeda Mraza, autorice Niveske Juraga-Kovačev. Igrokaz su lijepo odigrali učenici prvog, drugog i trećeg razreda: Karmen Lagator, Ana Nera Latinac, Branimir Latinac, Doroteja Latinac, Jakov Latinac, Nikola Kovačević, Ana Matić i Marko Roguljić. Uvodnu pjesmu za igrokaz, Jingle Bells, pripremila je učiteljica engleskog jezika Maja Sarić s učenicima 2. b razreda.

Dječji most Trilj - Afrika Ana Ćaleta Tijekom Korizme, učenici OŠ Trilj i područnih škola Grab, Jabuka, Košute i Velić, na poticaj časnih sestara Vedrane Ivišić i Zdenke Tomas, organizirali su akciju prikupljanja novčane pomoći za dvije djevojčice iz Afrike. Povod akcije bio je članak Na ‘’Vjeronauku’’ s Masaima, objavljen u dječjem mjesečnom listu Mali koncil. Članak su poslali don Nikola Sarić i don Dražen Klapež, porijeklom iz župe Trilj, misionari u Tanzaniji u plemenu Masai. Običaj je u tom plemenu da se djevojčice mimo njihove volje prodaju imućnim muškarcima u drugim plemenima. „Da bi kupili jednu djevojku, Masai daju 12 i više grla krupne stoke, a djevojke pred roditeljima i plemenom nemaju pravo glasa.“ (Mak, veljača 2008. str. 9.). Kako bi ih spasili od takve sudbine naši misionari odlučili su platiti, dvjema već gotovo prodanim djevojčicama, godinu školovanja. Naime, dok se školuju djevojčice ne podliježu ovim plemenskim zakonima.

Sl. 128. Božićna priredba, Trilj, 19. 12. 2008. (Tatjana Kodžoman)

Učenici 4.c razreda: Ivna Burazin, Monika Gilić, Borna Krolo, Klara Latinac, Barbara Odrljin i Marija Svalina, recitacijom Sveta noć poveli su nas u noć prije 2 000 godina, gdje je kraj Majke Marije na slamici ležalo Djetešce. Na kraju priredbe ravnatelj OŠ Trilj, gosp. Davor Hrgović zaželio je svima sretne božićne blagdane, a voditeljica je zahvalila svim izvođačima jer su se potrudili učiniti nam Božić sretnijim i veselijim. Zahvalila je i publici koja je pljeskom popratila sve točke te svima skupa zaželjela blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu

126

Sl. 129. Dječji prilozi za afričke djevojčice, Trilj, 12. 3. 2008. (Ana Ćaleta)

Učenici naše škole zdušno su pristupili prikupljanju novca kako bi i sami pomogli misionarima. Svatko je uredio svoju štednu kutijicu i stavio novca koliko je mogao. Neposredno pred Uskrs časna sestra Vedrana lijepo je aranžirala sve kutijice u predvorju OŠ Trilj ispod velike uskršnje svijeće. Ustanovila je kako je zajedničkom akcijom prikupljeno 7 000 kuna i time omogućeno školovanje barem jednoj djevojčici. Kako se

TRILJSKI MOST

odvijala sudbina dviju djevojčica saznat ćemo zasigurno uskoro od naših misionara koji ustrajno pokušavaju narod Masaija odgojiti u kršćanskom duhu. Osim što su mislili na djevojčice u dalekoj Africi, učenici naše škole mislili su i jedni na druge. Svaki učenik napisao je uskršnju čestitku i ubacio je u vagončić uskršnjeg vlakića smješten između misionarskih kutijica. Prije početka proljetnih praznika bilo je izvlačenje čestitki tako da je svaki učenik sa sobom ponio nešto lijepo, nadu, da je pomogao djevojčicama iz plemena Masai i da je svojom čestitkom obradovao nekog učenika naše škole.

Likovno-literarni natječaj More riječi Marija Čelan Mijić Povodom Mjeseca knjige (15. 10. - 15. 11. 2007.) OŠ Trilj organizirala je prvi Likovno-literarni natječaj pod nazivom More riječi. Učenici područnih i centralne škole slali su svoje radove, a najbolji su bili nagrađeni vrijednim poklonima. Praznih ruku nisu ostali ni njihovi učitelji-mentori. Na sam dan predstavljanja radova 15. studenoga učenici su izveli igrokaze. Najbolji su bili učenici Područne škole Košute s mentoricom Gordanom Romac. Izveli su odlomak „U registraturi“ (Valentina Dukić, Mirta Ivišić, Ivan Odrljin, Jakov Ivišić, Toni Dukić, Ana Dukić). Drugu nagradu osvojili su učenici šestih i sedmih razreda (Helena Varenina, Ines Varvodić, Marko Mudnić, Mirela Pešo) izvodeći predstavu učiteljice Nade Lapić E neš za nj: Treća nagrada je otišla u ruke učenika drugog b razreda (Lovre Ćaleta, Josip Šipić, Ana Vuco) za igrokaz More val i žal. Autorica teksta i mentorica je njihova učiteljica Nada Lapić: Svečanost su upriličile i učenice osmog razreda koje su svojim nastupom raspjevale mnogobrojnu publiku. Cilj ovakvog okupljanja je povezati učenike OŠ Trilj ali ih i pripremiti za pravo natjecanje Lidrano koje se održava svake godine. Uz ovakve učitelje, mentore i autore sigurno ne bi izostala niti nagrada na takvom natjecanju.

Sl. 130. „Otkupljene“ djevojčice iz plemena Masai. (Dražen Klapež)

Zahvaljujući časnim sestrama, djelatnicima i učenicima OŠ Trilj ovo nije prva, a uvjerena sam ni zadnja humanitarna akcija u našoj školi Sl. 131. Priredba, Trilj, 15. 11. 2007. (Ana Ćaleta)

127

TRILJSKI MOST

U kategoriji Grupni rad 3. mjesto osvojile su: Ana Jozić, Anela Krolo i Ivana Žeko (mentorica Danijela Delić); 2. mjesto: Mate Budić, Anđelko Pavić, Anđela Grubišić, Petar Babić, Josip Marić, Anita Budić (mentorica Anita Šilić); 1. mjesto svi učenici 2 a razreda (mentorica Silvana Čović Pavišić). U kategoriji Pojedinačni rad 3. mjesto osvojila je Petra Perkušić (mentorica Marijana Milanović-Trapo); drugo mjesto Martina Mudnić (mentorica Marijana MilanovićTrapo); 1. mjesto Ivan Klarić (mentorica Maja Frakić). U kategoriji Poezija 3. mjesto osvojila je Gabrijela Grubišić-Čabo pjesmom U svijetu mašte (mentorica Milica Strikić); 2. mjesto Iva Samardžić pjesmom Trnoružica (mentorica Mirjana Dukić); 1. mjesto Katica Dragušica pjesmom Jesen (mentorica Iva Grubišić). U kategoriji Proza 3. mjesto osvojila je Ivana Milanović prozom Mediji i reklame potiču socijalne razlike (mentorica Anđelka Pavić); 2. mjesto Iva Tadinac radom Tko slobode nema, taj o slobodi sanja (mentorica Anđelka Pavić); 1. mjesto Ivana Babić radom Knjiga (mentorica Milica Strikić)

podlogu, posjet muzeju, obilazak povijesnog lokaliteta, prikupljanje slikovnog materijala i slično. Zašto smo se odlučili za utvrdu Čačvina? Zbog toga što je ta utvrda jedan od najpoznatijih kulturnopovijesnih spomenika triljskog kraja, a sam triljski kraj je u svom povijesnom, arheološkom i kulturnom smislu izuzetno bogat i zanimljiv, ali još uvijek slabo istražen i predstavljen javnosti. Cilj našeg istraživačkog rada bio je da upoznamo učenike prošlošću i kulturnom baštinom Čačvine te samom prošlošću Trilja i triljskog kraja. Međutim, glavni razlog zbog kojeg smo odlučili istražiti ovu temu iz naše zavičajne povijesti je želja da ovaj važan kulturnopovijesni spomenik ne bude zaboravljen. Nadamo se da smo u tome uspjeli. Nakon županijskog natjecanja bili smo pozivani da svojim radom sudjelujemo na stručnim aktivima povijesti, gdje je naša tema izazvala veliko zanimanje

Sekcije mladih KD Trilj Dragica Pocrnja, Marija Vrcan

Županijsko natjecanje iz povijesti Danijela Delić Kroz izvannastavnu aktivnost Osnovne škole Trilj svoje mjesto pronašla je i disciplina Dodatna nastava iz povijesti, koja okuplja učenike sedmih i osmih razreda. Upravo ti učenici predstavljali su našu školu na županijskom natjecanju iz povijesti gdje su zauzeli drugo mjesto i na taj način pobudili zanimanje za našu zavičajnu povijest. Prije županijskog natjecanja prethodilo je školsko natjecanje iz povijesti na kojem su najbolje rezultate radom Utvrda Čačvina ostvarile učenice sedmih razreda Kristina Jaković i Nina Rančić. Rad Utvrda Čačvina, kojim su se učenice predstavilie na županijskom natjecanju je samostalni istraživački rad, što je svojevrsna inovacija u radu povijesti, koji nastoji osuvremeniti i osloboditi, kako kreativnost učitelja tako i učenika. Sam istraživački rad zamišljen je kao niz konkretnih aktivnosti koje obuhvaćaju teorijsku 128

Sport U Sinju, na Jesenskom krosu 24. studenoga. 2007. djeca iz OŠ Trilj i PŠ Košute nastupila su i u svojim kategorijama osvojila gotovo sve nagrade. U ime KD Trilj djecu trenira gosp. Draško Odrljin. Nagrade su: 3. i 4. r. djevojčice: 1. Marija Dukić, 2. Mihaela Bilonić, 3. Anđela Plazibat; 3. i 4. r. dječaci: 1. Petar Odrljin; 5. i 6. r. djevojčice: 1. Lucija Klarić, 2. Irena Marasović, 3. Mateja Šušnjara; 5. i 6. r. dječaci: 2. Grgo Šipek, 3. Ante LipotićPiroga; 7. i 8. r. djevojčice: 3. Ana Klarić; 7. i 8. r. dječaci: 1. Viktor Budić-Leto, 2. Josip Brčić. U prigodi blagdana sv. Luke u Otoku, 18. listopada 2007., upriličena je 12. atletska utrka Sv. Luka – Otok 2007. Pobjednik utrke je Drago Paripović iz AK Croatia. Uz glavnu utrku održana  je i utrka za predškolce i osmoškolce. Od rezultata izdvajamo one koje su postigla djeca iz OŠ Trilj. Djecu je predvodio voditelj sportske sekcije KD Trilj Draško Odrljin. Nagrade su: 3. i 4. r. dječaci: 2. Petar Odrljin; 3. i 4. r. djevojčice:  1. Mihaela

TRILJSKI MOST

Bilonić, 2. Anđela Plazibat; 5. i 6. r. dječaci: 1. Filip Vukas, 2. Ante Lipotić, 5. i 6. r. djevojčice: 1. Josipa Bajić, 2. Irena Marasović; 7. i 8. r. djevojčice: 1. Anita Maroš.

Sl. 133. U blizini Žlabine, 7. lipnja 2008. (KD Trilj)

Sl. 132. Marija Dukić, Košute, 24. 11. 2007. (Anđela Žolo)

U prigodi Blagdana Presvetog Srca Isusova i Dana Košuta, u čiju pripremu se uključilo i KD Trilj, u subotu 31. svibnja 2008., na lokalitetu Pojila - Košute, kod budućeg sportskog centra, organiziran je Kros, utrka djece od 1. do 6. razreda osnovne škole. Voditelj krosa bio je Draško Odrljin. Nagrade su: 1. i 2. r. dječaci: 1. Jerko Mastelić, 2. Anđelko Kurtović Vileta, 3. Ivan Gilić; 3. i 4. dječaci: 1. Petar Odrljin, 2. Roko Drago Pavelić, 3. Ivan Marić; 3. i 4. djevojčice: 1. Marija Dukić, 2. Mihaela Bilonić, 3. Anđela Plazibat; 5. i 6. r. dječaci: 1. Ivan Klarić, 2. Duje Šipić, 3. Vatro Prcela; 5. i 6. r. djevojčice: 1. Irena Marasović, 2. Mia Pavelić, Kristina Prcela. Djeca koja su cijelu godinu trenirala s Draškom Odrljinom 7. lipnja 2008. bila su na Kamešnici i uživala u njezinim ljepotama. Domaćin je bio gosp. Alen Dukić, predsjednik Planinarskog društva Jelinak iz Trilja.

Sl. 134. Žlabina, 7. lipnja 2008. (KD Trilj)

Djeca iz Dramske sekcije KD Trilj, koju predvodi Niveska Juraga-Kovačev, 18. i 19. lipnja 2008. u kinodvorani odigrala su predstavu U Zemlji zečeva. Predstava je odigrana za polaznike Dječjeg vrtića Trilj, Dječjeg vrtića Mali Isus - Košute i učenike 4. razreda OŠ Trilj. U predstavi su glumili: Nikola Dodig, Ana Nera Latinac, Petar Latinac, Ana Matić, Antonio Pavić, Jelena Prcela i Maša Prcela. Za božićne i uskrsne blagdane učenici 3.a razreda, najmlađi članovi KD Trilj, posjetili su sa svojom učiteljicom Marijom Vrcan 20-ak nemoćnih i bolesnih osoba u našem gradu. Odjeveni kao anđeli, uz pjesmu, darovali su im katolički kalendar KD Trilj, komplet razglednica s motivima grada Trilja, slatkiš, pšenicu i čestitku koju su sami učenici izradili. Osobe koje su djeca posjetila su: Mara Bradarić, Tereza Buković, Draga Čalo, Anita Čović, Marija Latinac, Ivan Grubišić (Lenkin), 129

TRILJSKI MOST

Ivan Grubišić (Markov), Jozo Pavić, Stipe Pogačić, Nikola Roguljić, Petar Sarić, Ante Simunić, Ivan Slišković, Mara Slišković, Petar Slišković, Jure Šipić, Danica Šušnjara, Mate Vukas, Mara Živaljić.

Djeca 3. a. razreda su od Uskrsa prikupljala novac i kupila po kg. soli i drugih namirnica te ih zajedno s nekoliko roditelja 5. lipnja 2008. odnijela u zajednicu Cenacolo u Ugljanima. Bio je ovo drugi posjet zajednici. Prvi se dogodio 20. veljače. Uz ove djelatnosti djece vezane uz KD Trilj izdvajamo i neke od literarnih uradaka. Putovanje u svemir Josip Dukić (4 r.)

Sl. 135. U Zemlji zečeva, Kinodvorana 19. lipnja 2008. (Ana Ćaleta)

Danas ljudi mogu svojim svemirskim brodovima u svemir. Otkrili su puno planeta. Ja živim na planeti Jupiter. Na Jupiteru ima mnogo različitih bića. Nikad nisam putovao u svemir. Imam tek petnaest godina. Tata je odlučio kupiti svemirski brod. On je bogat čovjek. Kad ga je kupio u njemu je bilo mjesta i za živjeti. Ali prije putovanja mora naučiti voziti svemirski brod. Prvi dan mu je bio težak. Morao je odgovarati na pitanja. Učio je pet sati na dan i konačno naučio voziti svemirski brod. U svemiru je bilo puno planeta. Ja imam dnevnik u kojem zapisujem važne i uzbudljive događaje. U svemir smo krenuli dvadeset peti dan šestog mjeseca. Izlazak iz zemljinog omotača je bio veličanstven. Posjetili smo mnoge planete. Najvažniji posjet bio je planeti Zemlji na kojoj se nalaze ljudi. Vidjeli smo goleme crne rupe koje gutaju.

Sl. 136. Posjet potrebnima, Trilj, 21. 12. 2007. (KD Trilj)

Prva sveta pričest u Košutama Triljski anđeli U Košutama nova crkva blista Prvi put sam tu primila Krista. Oj, Košute veliko vam hvala Prvu pričest tu sam blagovala. Molimo se Srcu Isusovu da Košute gradi crkvu živu. U Košutama nisam se rodila to sam selo dušom zavolila.

Sl. 137. Posjet zajednici Cenacolo, Ugljane, 5. lipnja 2008. (KD Trilj) 130

Želim biti košučka nevista gojit dicu i slaviti Krista.

TRILJSKI MOST

Suze radosnice Triljski anđeli

Oj, Anita, anđeli te vole, i za tebe Majku Božju mole.

Mi iz župe Svetog Mihovila Bog nam daje anđeoska krila.

Pere naša, nemoj se misliti želimo ti pismu pokloniti.

Sad letimo od kuće do kuće i nosimo žar za vapijuće.

Oj, Danice, otvori kapiju anđeli se isprid kuće smiju.

Evo Jure našega vršnjaka svi želimo da se s nama šaka.

Bradaruša krupne suze lije ništa lipše od anđela nije.

Radost Juri iz očiju sije kad se vršnjak pored njega smije.

I did Mate svoje suze krije ovo nikad doživija nije.

Oj, Nikola, slipi naš didice evo tebi tvoje školske dice.

Radost raste u našim srcima kad se ljubav dili nemoćnima.

Oj, Nikola, Bog te uslišija oba sina brzo oženija.

Raduje se i srce i duša kad nemoćnik našu ljubav kuša.

Draga naša, Boga za nas moli da nas čuva od opake boli.

Oj, Marija, ti si nas učila da imamo anđeoska krila.

Oj, Ivane, Bog te veselija ti si nami osmijeh poklonija.

Oj, Triljani, blago li se vama kad anđeli kreću ulicama.

Marija je s nami zapivala kad su srca uz nju zakucala.

Podignite glave nemoćnici mole za vas triljski anđelići

Iz kolica Ivan nam se smije njegov osmijeh naša srca grije. Barba Ante s nama se veseli i božansku radost nama želi. Dide Jozo, malo lakše diši, to ti žele anđeli mališi. Evo Ćiće naše čistunice sve se blista ka u nevistice. Moli za nas baka Terezija daleko je njena Slavonija. Kao klokan naš Ivan poskoči kad anđele ugledaše oči. Majka mu se od radosti smije ništa lipše još vidila nije. Otac Marko nježan osmijeh daje u anđelim ljubav prepoznaje. 131

TRILJSKI MOST

Kronika Kronika rada KD Trilj (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta) 2007. godina Rujan • 25. rujna - Glas Koncila i KD Trilj predstavili su u Gradskoj knjižnici četiri knjige dr. don Tonča Matulića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. • 26. rujna - U kinodvorani udruga je predstavila knjigu gdje šljive rastu? niveske Juraga-Kovačev, časopis Triljski most br. 2, suvenir Tilvrivm – triljska travarica i set razglednica s triljskim motivima. Razglednice su izišle u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Trilja. Iste večeri u iznajmljenom prostoru Ante i Anđelke Simunić otvorena je izložba starih fotografija na temu vjenčanja u triljskom kraju. Listopad • 17. listopada - Pjesnikinja Niveska Juraga-Kovačev, nadzornica KD Trilj, i Irena Grubišić-Čago sudjelovale su na književnom susretu u knjižnici Trstenik u Splitu. • 18. listopada - Djeca iz OŠ Trilj nastupila su na utrci u prigodi blagdana sv. Luke u Otoku. Djecu je predvodio Draško Odrljin. Studeni • 24. studenoga - Djeca iz OŠ Trilj i PŠ Košute nastupila su u Sinju na Jesenskom krosu 2007. U ime KD Trilj djecu je predvodio Draško Odrljin. Prosinac • 20. prosinca - U uredskoj prostoriji upriličen je prvi Božićni susret za članove udruge. Za tu prigodu djeca su napravila božićne čestitke. - U ime KD Trilj skupina djece je s učiteljicom Marijom Vrcan pohodila 20-ak obitelji u Gradu i darovala im prigodne poklone.

132

2008. godina Siječanj Početkom mjeseca započelo dežurstvo u uredu jedanput tjedno. Veljača • 20. veljače - Nekoliko djece i roditelja posjetili zajednicu Cenacolo u Ugljanima i odnijeli im darove. Travanj • 8. travnja - U uredskoj prostoriji otvorena je izložba dječjih uskršnjih čestitki. - Krajem travnja u ured uveli telefon i internet. Svibanj • 26. - 30. svibnja - Kulturno društvo Trilj, župa sv. Mihovila Arkanđela Trilj, MO Košute i NK Košute organizirali program u prigodi Blagdana Presvetog Srca Isusova i Dana Košuta. Lipanj • 5. lipnja - Djeca 3. a. razreda, učiteljica Marija Vrcan i nekoliko roditelja posjetili su zajednicu Cenacolo u Ugljanima i odnijeli im prigodne darove. • 7. lipnja - Djeca koju trenira Draško Odrljin bila su na Kamešnici. • 18. i 19. lipnja - Djeca iz Dramske sekcije KD Trilj u kinodvorani odigrala su predstavu Niveska JuragaKovačev U Zemlji zečeva. Kolovoz 2008. • 28. kolovoza - U Gradskoj knjižnici u Sinju udruga je predstavila knjigu Nikole Kuzmičića Došavši sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb. - Napravili set od šest podmetača za čaše s motivima triljskog kraja na starim fotografijama. - Krajem kolovoza završen je projekt Zaštita i promicanje kulturnih i povijesnih dobara te zaštita i očuvanje prirode, kojeg podupire Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH

TRILJSKI MOST

Kronika događanja u Trilju i okolici (1. 9. 2007. – 1. 9. 2008.) (Ana Ćaleta) 2007. godina Rujan 2007. • 3. rujna – Počela je nastavna 2007./2008. godina. Svečano primanje 73 prvaša u OŠ Trilj odgođeno je zbog Dana žalosti koji se obilježavao u čitavoj zemlji povodom smrti vatrogasaca koji su nastradali gaseći požar na Kornatima. U školskoj godini 2007./2008. nastavu je pohađalo 990 učenika, od toga od 1. do 4. razreda 524 učenika raspoređena u 33 odjela. (22 čista i 11 kombiniranih) te 466 učenika od 5. do 8. razreda, raspoređeni u 21 odjel. U školi je ustrojena i posebna poluintegrirana skupina od 6 učenika (1 uč. - 2.raz.; 1 uč. - 4. raz.; 3 uč. - 5. raz.; i 1 uč. - 6. raz.) • 9. rujna – U noći, oko 22.00 sata, uz prijetnju vatrenim oružjem i ručnom bombom, opljačkana je benzinska postaja Ine u Trilju. Nitko nije ozlijeđen, razbojnici su ljepljivom trakom zaposlenicima vezali ruke i noge te iz blagajne ukrali novac pa s plijenom pobjegli. - U 9:00 sati u crkvi sv. Mihovila župnik don Stipe Ljubas predvodio je svetu misu i zaziv Duha Svetoga na učenike za početak nove nastavne godine. Svi učenici prvog razreda donijeli su torbe na blagoslov. • 15. rujna – Triljske mažoretkinje su tradicionalnim defileom kroz Trilj uz pratnju Limene glazbe uveličale Mihovilske dane. Ove godine je proslavljena i peta obljetnica djelovanja mažoretkinja. Na proslavi i u mažoret nastupu u sportskoj dvorani nastupili su uz Triljske mažoretkinje i timovi iz Sinja, Kaštela, Splita, Viškova i Segeta. • 17. rujna – Motoristi iz kluba Noćni jahači Trilj darivali sinjsko odjeljenje centra Juraj Bonaći. Tradicija im je svake godine cjelokupan prihod od moto-partyja dati u humanitarne svrhe. • 19. rujna – U Gradskoj vijećnici održavana je audicija za upis u Glazbenu školu Jakova Gotovca područno odjeljenje Trilj. Mogli su se javiti svi učenici od 1. do 4. razreda. Planirana nastava za ovu školsku godinu je klavir, saksofon i gitara. - Povodom ovogodišnjih Mihovilskih dana KK Cetina

iz Trilja organizirao je tradicionalni košarkaški turnir. Gosti iz Danske Horsens IC odigrali su prijateljsku utakmicu s KK Cetina. • 20. rujna – U crkvi sv. Mihovila počela je devetnica koju je predvodio don Mladen Parlov, koji je propovijedao o problemima zapadne civilizacije. • 21. rujna – Drugi dan devetnice don Mladen Parlov nadahnuto je govorio o krizi, ne samo vjere, već i o krizi nade, a nada Europe je Isus Krist. - U predvorju kinodvorane otvorena je izložba Likovne udruge Tilurium. Nazočne je pozdravio predsjednik Iko Gusić i naglasio kako Udruga djeluje već četrnaest godina. Više o Udruzi rekla je članica Niveska Juraga - Kovačev, a program je vodila i prigodno recitirala Snježanka Jadrijević. Program otvaranja izložbe na osobit način uljepšali su vokalno instrumentalnim nastupom Mihaela Latinac, Mia Kozina i Mate Delić. Izložbu je tradicionalno otvorio pročelnik za društvene djelatnosti Grada Trilja, gospodin Marko Župa. • 22. rujna – Na devetnici je propovijedao kapelan don Hrvoje Dragun i rekao između ostalog kako nam sile dobra pomažu izabrati svjetlo u sukobu sa silama zla. - U Gradskoj knjižnici pred oko tridesetak posjetitelja otvorena je izložba slika slikarice Danijele Pal Bućan. Uvodnu riječ o izložbi rekao je gospodin Igor Brešan, a nakon njega govorio je Martin Borodač, Brešanov prijatelj iz Bratislave. Slike su lirska apstrakcija i vežu se na američki ekspresionizam pedesatih godina. Ovo je jedna od oko 600 izložbi koje je napravio Igor Brešan. Gospodin Marko Župa na kraju se u ime Grada zahvalio gostima. • 23. rujna – U dobro posjećenoj gradskoj kinodvorani održan je koncert Crkvenog zbora i predstava Prkos. Program je vodila gospođa Iva Grubišić. Predstavu Prkos priredila je č. s. Zdenka Tomas s djevojčicama Jakolinom Delonga i Martom Čalo koje su svoje uloge odlično odigrale i oduševile publiku. Zbor je otpjevao nekoliko pjesama, a pjesma Moj Isus izvedena je u obradi Tonća Šipića. Publika je osobito bila oduševljena izvedbom pjesme o Triljanima Mi smo dica iz kotline za 133

TRILJSKI MOST

koju je tekst napisao Zvonimir Šipić - Đone, a uglazbio Tonći Šipić. Na kraju programa župnik don Stipe Ljubas zahvalio je izvođačima na prekrasnoj večeri. - Na nogometnom igralištu u Čaporicama prvi put su Triljanke poražene od ŽNK Čaporice. - Devetnicu u crkvi sv. Mihovila predvodio je don Mladen Parlov i govorio kako živimo u svijetu kad ne možemo oprati ruke poput Pilata i kršćansko odgovorno ponašanje znači izbor. • 24. rujna – U kinodvorani izvedena je premijera predstave E neš za nj, autorice Nade Lapić, a u izvedbi Dramske udruge Most. Predstava je, kao i sve predstave ove Dramske udruge, bila dobro posjećena. - Gradsko vijeće grada Trilja na 13. sjednici donijelo je Odluku o dodjeli Nagrade Grada Trilja: Jelinak gradnji, vlasnika Roberta Lagatora, za doprinos u razvitku poduzetništva i zapošljavanja te ostvarene rezultate rada, i Ivanu – Žanu Dragušici za iskazanu hrabrost, uzoritost u radu i obitelji te sudjelovanju u razvitku društvenog života na području Grada Trilja. - U crkvi sv. Mihovila devetnicu je predvodio fra Mario Jurišić. - MO Košute uputio je pismo župi Sv. Mihovila Arkanđela Trilj u vezi postavljanja spomen obilježja mještanima Košuta, strijeljanima 24. rujna.1943. na Kukuzovcu. • 25. rujna – Sinjski Crveni križ i DDK Trilja povodom blagdana sv. Mihovila organizirali su akciju darivanja krvi u restoranu Dalmacija. - U Muzeju Triljskog kraja otvorena je izložba slika sinjske umjetnice Nine Lovrić. Izložbu je otvorio pročelnik za kulturu, gospodin Marko Župa. Slikarica je rekla nekoliko riječi o svom radu i uputila nazočnima riječi zahvale za suradnju s našim gradom. • 27. rujna – Triljani su mogli uživati u folklornoj večeri u gradskoj kinodvorani na kojoj su nastupili KUD Kamešnica iz Otoka, KUD Krenica iz Gale, KUD Peruća iz Hrvaca i KUD Grab iz Graba. Na pozornici su se smjenjivali Vrličko kolo, Alkarsko kolo (skladatelja Jovica Škare i koreografa Branka Šegovića), Mandolinski orkestar Matka Kasale, Cetinsko kolo, Trogirski plesovi i Ero s onoga svijeta. Na kraju se pročelnik zahvalio voditeljima društava, gospodi Šegoviću i Botici, svima čestitao blagdan sv. Mihovila. • 29. rujna – Proslavljen je blagdan sv. Mihovila zaštitnika Grada Trilja. • 30. rujna – Triljske mažoretkinje su otputovale u Italiju na sedmodnevno putovanje. Posjetile su brojne poznate talijanske gradove: Firenzu, Veronu, Padovu, Rim, Anconu. U Rimu su 3. listopada ispred bazilike sv. Petra u Vatikanu prisustvovale na svečanoj audijenciji kod pape Benedikta XVI. - Krajem rujna održan je nogometni turnir po mjesnim odborima (selima) na ŠRC „Zdenko Pavela – Cato“ na kojem je sudjelovalo 16 ekipa, i to: Grab, Otok, Velić, 134

Trilj, Vojnić, Košute 2, Čaporice, Čačvina, Udovičići, Jabuka, Vedrine, Trilj 2, Košute, Turjaci, Čaporice 2, Ugljane – Nova Sela. Prvo mjesto zasluženo je osvojila ekipa Košuta, drugo mjesto ekipa Trilja, treće mjesto ekipa Čaporica i četvrto mjesto ekipa Čaporica 2. Sve ekipe dobile su nagrade, pehare i pečenja prema osvojenim mjestima. - U rujnu su počeli treninzi i liga za RK Cetinka Trilj. Dječake i seniore vodili su treneri: Nenad Alfirević, Nenad Sučić i Mario Dragušica. Djevojčice su vodili treneri Damir Bilonić i Frano Mastelić. Dječaci 92. i 94. godište igrali su Kadetsku ligu u konkurenciji 14 klubova. Dječaci 96. godište nastupali su turnirski. Seniori su igrali u Drugoj hrvatskoj ligi Jug. Djevojčice 94. godište igrale su Kadetsku ligu u konkurenciji 14 klubova, a djevojčice 96. godište u konkurenciji 12 klubova. Listopad 2007. • 12. listopada – Povodom Dana zahvalnosti za plodove zemlje i Dana kruha u OŠ Trilj organizirana je izložba i blagoslov kruha. Vrlo uspješnu izložbu priredili su vjeroučitelji/ice, učitelji/ice s učenicima od 1.-4. razreda. Kruh je nakon prigodnog programa blagoslovio kapelan don Hrvoje Dragun. • 15. listopada – Počeo je tečaj glazbenog obrazovanja u Glazbenoj školi Jakova Gotovca područno odjeljenje Trilj. U školu se upisalo tridesetak polaznika. - MO Košute uputio dopis s potpisom roditelja djece Gradu Trilju, gradonačelniku i presjedniku Gradskog vijeća, Osnovnoj školi Trilj, ravnatelju i voditeljici PŠ Košute i Školskom odboru. Radi se o inicijativi MO Košute za pokretanjem postupka izgradnje nove škole s dvoranom u Košutama. • 25. listopada – Položen je kamen temeljac za prvi objekt u Gospodarskoj zoni Čaporice, odnosno pogon za preradu PET ambalaže, guma i gumenih proizvoda. Polaganju kamena temeljca prisustvovali su gradonačelnik Trilja Jozo Sarač, župan splitsko-dalmatinski Ante Sanader sa svojim suradnicima, direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetske učinkovitosti Vinko Mladineo, investitori tvrtka Oporaba d.o.o i izvođači radova. Studeni 2007. studenoga – Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi odobren je projekt Udruge osoba s invaliditetom Trilj pod nazivom Osnovna djelatnost udruge i zapošljavanje jednog člana Udruge na mjestu tajnice. • 15. studenoga – Povodom Mjeseca hrvatske knjige u predvorju OŠ Trilj u suradnji knjižničarke, učitelja hrvatskog jezika, učitelja razredne nastave i učenika organizirana je književna večer pod nazivom Prvi likovno-literarni natječaj. Najboljima po ocjeni žirija dodijeljene su vrijedne nagrade. •

TRILJSKI MOST • 16. studenoga – Povodom obilježavanja sjećanja na stradanja u Vukovaru u Domovinskom ratu, u predvorju OŠ Trilj vjeroučitelji, učitelji i učenici dostojanstveno su pjesmom, recitalom i paljenjem svijeća sudjelovali u manifestaciji. • 17. studenoga – Pred kipom sv. Mihovila zapaljene su svijeće za Vukovar. Svijeće za sjećanje na vukovarska stradanja su zapalili mještani i triljske udruge. • 21. studenoga – Povodom blagdana sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika, u crkvi sv. Mihovila služena je sveta misa. - U tijeku mjeseca izgrađeno je prometno raskrižje spoja Gospodarske zone Čaporice s državnom cestom D - 60. Investitor radova bio je Grad Trilj, a izvođač PZC Split.

Prosinac 2007. • 3. prosinca – Povodom Dana osoba s invaliditetom, u hotelu Lav u Splitu održana je zabavno-donatorska večer te je pozvano devet članova Udruge osoba s invaliditetom Trilj koji su se rado odazvali pozivu. • 6. prosinca – Povodom sv. Nikole u kinodvorani polaznici Dječjeg vrtića Dicmo i Dječjeg vrtića Košute gledali su predstavu Darovi ili šibe, autorice Nade Lapić. Predstavu su odigrali članovi Dramske udruge Most i učenici OŠ Trilj. Ista predstava i darivanje prvaša bila je i poslijepodne tradicionalno za sve učenike prvog razreda OŠ Trilj. • 7. prosinca – Članovima Udruge osoba s invaliditetom Trilj podijeljeni su darovi, a tom prigodom bila je prezentacija ortopedskih pomagala i svečana zakuska. Dramska udruga Most doprinijela je ovim zbivanjima izvedbom predstave Darovi ili šibe. • 8. prosinca – Povodom otvaranja Glazbene škole Jakova Gotovca Sinj, podružnica u Trilju, Udruga žena Triljanke i Katarina Zrinski organizirale su kulturno zabavnu večer uz prigodnu aukcija slika. • 9. prosinca – U Crkvi sv. Mihovila u Trilju i crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama na svetim misama gostovala je klapa Hrvatske ratne mornarice sv. Juraj. Mise je predvodio don Branimir Projić, nekadašnji kapelan župe Trilj, a sada kapelan Hrvatske ratne mornarice. • 12.-31. prosinca – Udruga studenti Cetinske krajine organizirala je humanitarnu akciju prikupljanje sredstava za kupnju opreme za štićenike Centra Juraj Bonaći u Sinju. • 14.-16. prosinca – Troje članova Udruge osoba s invaliditetom Trilj sudjelovalo je na edukacijskim radionicama Timski rad u hotelu Zagreb u Splitu. • 15. prosinca – U triljskom kinu održana je revija mažoretkinja, dječjih sastava, od vrtićkog uzrasta do 4. razreda osnovne škole. Uz Triljanke, na reviji su nastupile mažoretkinje iz Sinja, Segeta, Solina, Kaštela, Rogoznice, te dva tima mažoretkinja iz Splita. Na kraju revije člano-

vi triljske Dramske udruge Most izveli su prigodni kratki program u okviru kojeg su malim mažoretkinjama podijelili darove. • 18. prosinca – Na Božićnom koncertu u kinodvorani nastupili su Dječji crkveni zbor pod ravnanjem č. s. Zdenke Tomas i Veliki crkveni zbor pod ravnanjem gospodina Tonća Šipića. Program su vodile Ivana Babić, Paula Dukić i Anamarija Grubišić. Polako i tiho uz glazbenu pratnju zvukova božićne noći, otvarale su bijeli cvijet učenice petog razreda iz Košuta. Koreografiju za ples Tiha noć priredila je učiteljica razredne nastave, Daniela Delić. Kakvo ozračje i kakvi običaji vladaju u igrokazu Naš Božić pokazali su osnovnoškolci iz našeg grada. Igrokaz su napisale i priredile č. s. Zdenka Tomas i učiteljica Desa Roguljić. Djevojke Mirna Alfirević, Mateja Erceg, Lucijana Grubišić, Mia Kozina, Mihaela Latinac, Kata Latinac i Martina Šipić otpjevale su uz pratnju gitare prigodne božićne pjesme. - Potpisan je ugovor između investitora Grada Trilja i izvođača radova Pavela Trade o izgradnji mrtvačnice u Trilju. Predviđeni radovi su završeni u ožujku. Unutrašnje uređenje mrtvačnice očekuje se na jesen 2008. • 19. prosinca - Održan je Triljski malonogometni tradicionalni Božićno-novogodišnji Allianz kup turnir. U organizaciji Udruge za mali nogomet Trilj, glavni sponzor je bio Allianz –Az osiguranje. Pokrovitelj je bio Grad Trilj i Županija splitsko- dalmatinska, medijski pokrovitelji Večernji list i Hit Radio i ostali sponzori. Tradicija i bogat novčani fond privukle su na turnir 53 malonogometne ekipe. Turnir je otvoren 19. prosinca utakmicom dviju domaćih ekipa. Sam turnir je bio iznimno posjećen od sumještana Trilja i okolnih mjesta. - Učenici nižih razreda OŠ Trilj mogli su pogledati Božićnu priredbu u kinodvorani. • 21. prosinca – Tradicionalnu klapsku večer povodom Božića u kinodvorani otvorila je najavom voditeljice Ive Grubišić klapa Trilj pjesmom Radujte se narodi. Posjetiteljima su uz domaću klapu božićni ugođaj uljepšale klape Sv. Luka iz Otoka, Pučki pivači iz Dubrave, Mirakul iz šibenskog Vrpolja i Solin iz Solina. Sponzori ove večeri bili su: Almont, Sokol, Marinero i Studenac. Na kraju su se klape zajedničkom pjesmom Na dobro vam doša Božić rastale od publike. • 24. prosinca – U prepunoj, svečano uređenoj crkvi sv. Mihovila, prije Dječje polnoćke, bila je božićna priredba koju je s učenicima OŠ Trilj pripremila č. s. Zdenka Tomas. Djeca i odrasli vjernici uživali su u božićnom igrokazu, recitacijama i pjesmama. • 28. prosinca - Udruga Pokrenimo Tijaricu u suradnji s Crvenim križem iz Sinja i Tranfuzijskim odjelom KB Split organizirala je šestu akciju dobrovoljnog darivanja krvi u prostorijama osnovne škole u Tijarici. Prikupljeno je 26 doza krvi. Dobar rezultat akcije je tim veći što u ovom malom mjestu  živi tek dvjestotinjak mještana, a 135

TRILJSKI MOST

od toga je petero onih koji su prvi put dali krv.  Istoga dana organizirano je i zajedničko druženje članova Udruge i njihovih gostiju, a na druženje su pozvani i ostali Tijaričani. Zavičajni klub Tijaričana iz Berlina sakupio je materijalna sredstva za najpotrebnije obitelji u Tijarici kojima su tijekom Božićnih blagdana bili uručeni prigodni poklon paketi. U istu su svrhu navedene obitelji darivala je i Udruga Pokrenimo Tijaricu. 2008. godina Siječanj 2008. • Siječanj – Održana je Izborna skupština NK Čaporice. Za predsjednika kluba izabran je stari predsjednik Nediljko Živaljić, a za direktora Damir Čović. U Izvršni odbor izabrani su članovi: Ivan Pavela, Boženko Žuljević, Petar Radonjić, Zdenko Pešo, Ivan Šušnjara i Dujo Čović, a za članove Nadzornog odbora izabrani su: Zdenko Pavela, Petar Svalina i Jozo Svalina. Za članove disciplinske komisije izabrani su: Miro Kavain, Jakov Sarač i Jakov Pavela. Od zajedničkih odluka donešenih na skupštini izdvajamo: usvajanje novog statuta, koji je usklađen po Zakonu o sportu i Zakonu o udrugama, Odluku o promjeni imena kluba iz NK Čaporice u NK Čaporice – Trilj, Odluku o formiranju ekipe seniora, kao početak natjecanja istih u Županijskoj ligi naredne sezone 2008./2009. • 5. siječnja – Revijalna utakmica na Božićnom malonogometnom turniru u triljskoj sportskoj dvorani između žena Trilja i žena Čaporica završila je rezultatom 1:0. Gol za Triljanke postigla je srednjoškolka Barbara Galić. • 6. siječnja – Na blagdan Sveta tri kralja, u crkvi u Košutama  misno slavlje predvodio je  generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić. Na misi je krstio malu Emanuelu, deveto dijete u obitelji Miljenka i Smilje Dukić. - U kinodvorani nastupio je Zbor splitskih liječnika. Dvorana je bila ispunjena do zadnjeg mjesta. Koncert u Trilju organizirali su Grad Trilj i župa sv. Mihovila. Na početku koncerta voditelj zbora pozdravio je gradonačelnika gospodina Jozu Sarača, župnika don Stipu Ljubasa i sve nazočne. Osim liječnika pjevača na koncertu nastupili su i njihovi gosti, solisti opere HNK Split i svi zajedno priredili su vrlo raznolik program. Na kraju je gradonačelnik pozdravio goste koji su zajedno s publikom zapjevali U sve vrime godišta. - Odigrana je završnica Triljskog malonogometnog tradicionalnog Božićno-novogodišnjeg Allianz kup turnira utakmicom za treće mjesto između domaće ekipe Gasta i Bule Almont iz Košuta i Bazana iz Sinja, rezultat 7:1 za Košućane. Za prvo mjesto borile su se ekipe Cb Mendula iz Trilja te ekipe Pako Split, gdje je Pako ipak bolji s rezultatom 4:1. Najbolje plasiranoj ekipi Pako Split pripala je novčana nagrada u iznosu od 20 000 kn, pehar 136

i medalje, s najboljim golmanom turnira, Maria Stojkića, i najboljim igračem Urošom Cipcijem. Drugoplasirana ekipa Cb Mendula iz Trilja dobila je 10 000 kn, pehar i medalje. Trećeplasirana ekipa Gasta i Bule Almont dobila je 5 000 kn, pehar i medalje i imala najboljeg strijelca Gorana Smolju. Četvrtoplasirana ekipa Bazana Sinj dobila je 2 500 kn, pehar i medalje. Tijekom školske godine Udruga za mali nogomet ima stalna natjecanja u dvije lige, prva broji 10 klubova, a druga 12. Udruga broji oko 300 članova. • 21. siječnja – Započela je izgradnja infrastrukture gospodarske zone u Čaporicama (kanalizacija, oborinska kanalizacija, vodoopskrba, DTK instalacija, elektrokabelski raspet). Vrijednost radova je oko 6 milijuna kuna. Investitor je Grad Trilj, a izvođač Hvar d.d. Samobor. • 24. siječnja – U Trilju, u restoranu Dalmacija, u organizaciji Gradskog društva Crvenog križa Sinj i Kluba dobrovoljnih darivatelja krvi iz Trilja održana je prva ovogodišnja akcija darivanja krvi. Za akciju se prijavilo 50 darivatelja, a prikupljene su 43 doze krvi za potrebe Transfuzijskog odjela KBC-a Split. Na akciju je pristupio veliki broj mlađih osoba te darivatelja koji su nakon dužeg vremena ponovno pristupili akciji. Ove godine Društvo planira održati 22 akcije te prikupiti više od ovogodišnjih 835 doza krvi. - Počeli su radovi na rekonstrukciji i pojačanom održavanju nerazvrstanih cesta u naseljima Čaporice, Ugljane, Vojnić, Grab, Trilj (Ulica A. Starčevića i Put Steljka). Radovi su trajali do kolovoza. - Također su rekonstruirane i županijske ceste: Podi, Rože, Voštane, Trilj, Strmendolac, Vojnić, Grab i Tijarica. - Sedamnaest investitora kupilo je terene u Gospodarskoj zoni Čaporice, a njihova obveza je u roku godinu dana početi s radovima. Veljača 2008. • 2. veljače - Regionalna razvojna agencija Dubrovačkoneretvanske županije Dunea i Splitsko-dalmatinska županija organizirali su u triljskom hotelu Sv. Mihovil Program edukacija za seoska obiteljska gospodarstva. Program se provodi u sklopu projekta Razvoj ruralnog turizma u južnoj Dalmaciji i pograničnom području BiH koji se financira iz programa CARDS 2004. Cilj programa edukacije je unapređenje postojeće ponude ruralnog turizma, promicanja znanja o suvremenim trendovima seoskog turizma, poboljšanje suradnje turističkih operatera s lokalnim poduzetnicima te unapređenja promocije ruralnih turističkih destinacija. • 9. veljače – Trilj je dobio još jedan sportski klub. Predsjednik kluba je Dušan Roguljić, a zamjenik Petar Kozina. Sredinom siječnja osnovan je Sportski auto klub ‘’BMW Zagora’’, a danas je i službeno predstavljen. Na parkiralištu ispred tvornice Cetinka u 15 h održano je

TRILJSKI MOST

natjecanje deset automobila u autoslalomu. Nakon toga u dvorani gradskog kina bilo je predavanje na temu automobilističkog sporta te što on donosi u pogledu razvoja Trilja. Predsjednik kluba Dušan Roguljić istakao je: Svi mi zaljubljenici u automobile i ovaj sport odlučili smo se na organizaciju kluba u našem gradu. Želimo, a i cilj nam je, poticati i razvijati ovaj sport. Isto tako želimo sve mlade Triljane koji imaju automobile i ostale s područja ovog dijela Zagore okupiti u našem Klubu. • 12. veljače – Triljski gradonačelnik gospodin Jozo Sarač na zatvorenom dijelu sjednice Vlade RH, na prijedlog prmijera Ive Sanadera, imenovan je za državnog tajnika središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. - Odlukom Upravnog odbora Udruge osoba s invaliditetom Trilj dodijeljeno je 10 računala članovima Udruge. Računala je darovala Otvorena računalna radionica Svi smo protiv, a u nazočnosti predstavnika Grada i medija. • 23. veljače – Na Sjednici Gradskog vijeća Grada Trilja, održanoj 23. veljače 2008. godine, za novog gradonačelnika Trilja izabran je Ivan Šipić, diplomirani teolog. Sjednici vijeća nazočilo je 13 od ukupno 19 vijećnika, a potporu Ivanu Šipiću dalo je 11 vijećnika HDZ-a čiji je on član dok su dva vijećnika HSP-a bila protiv. Za zamjenika gradonačelnika izabran je Ivan -Žan Dragušica. Šipić i Dragušica navedene će dužnosti obnašati do svibnja iduće godine kada bi se trebali održati redovni lokalni izbori za općinska, gradska i županijska vijeća te prvi put izravni izbori načelnika, gradonačelnika i župana. Dosadašnji gradonačelnik Trilja bio je dipl.oec. Jozo Sarač. • 17.-24. veljače - U Egiptu su održane Mediteranske igre na kojima je sudjelovao i sudački par iz Trilja Ivan Klapež i Ivan Pervan. Naši sugrađani Ivan Klapež i Ivan Pervan proglašeni su najboljim sudačkim parom na Mediteranskim igrama u Egiptu. - U veljači je počela nabavka i montaža autobusnih čekaonica na području Grada: Kamensko, Vrpolje, Velić, Gaz, Gubavica i Košute. Postavljanje je završeno u travnju. Ožujak 2008. • 1. ožujka – Udruga osoba s invaliditetom Trilj, uz pomoć Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, uredila je novi prostor od 25 kvadrata. Od Grada su dobili neuređeni prostor od 12 kvadrata koji je Udruga sama uredila. 1. i 2. ožujka – Na Gazu je održan Promotivni motocross kojeg je organizirao Motocross club Grab. Pobjednik motocrossa bio je Nenad Šipek, najbolji hrvatski vozač. • 2. ožujka – Triljske mažoretkinje nastupile su na 8. Državnom twirling prvenstvu u Ludbregu, gdje su seniorke osvojile četvrto mjesto.

- Već tradicionalno župnik don Stipe Ljubas predvodio je Križni put od crkve do Bile Glavice gdje je bila i sveta misa. • 3. ožujka – Službeno je na mjesto gradonačelnika Grada Trilja stupio gospodin Ivan Šipić. • 8. ožujka – Povodom Dana borbe protiv raka, na nivou Republike Hrvatske, organiziran je Dan narcisa. Udruga žena Triljanke i Katarina Zrinski iz Trilja tom su prigodom darovale tisuću narcisa koje su prodavale u Splitu zajedno s članicama Udruge Katarina Zrinski iz Splita. • 15. ožujka – U predvorju OŠ Trilj postavljena je prodajna uskršnja izložba. Raznovrsne i originalne radove na temu Uskrsa izradili su učenici sa svojim učiteljima. Prodavali su učenici, a novac je išao za donaciju knjiga u školsku knjižnicu i kupnju didaktičkih materijala za učenike. - U ožujku je počela izgradnja dalekovoda Trilj – Čaporice – Gospodarska zona. Izvođač radova bila je Cetina Sinj, a investitori HEP i Grad Trilj. • Ožujak, travanj i svibanj – Nastavljeni su radovi na izgradnji sportskog objekta u Čaporicama koji je zahvaljujući donacijama uspješno završen. Jedan dio blokova, 12 paleta, donirala je firma Jakić Feniks Lovreć u kojoj radi Ivica Čović-Pavišić, koji je za to i zaslužan. Drugi dio blokova od 18 paleta osigurala je jedna privatna tvrtka koja želi biti anonimna. Armaturu za vertikalne i horizontalne cerklaže kao i armaturnu mrežu donirao je Branimir Živaljić. Kolut željeza od 200 kg darovao je Jakov Pavela pok. Stipe. Jedan dio vilica za cerklaže donirao je Alkom Sinj, a ostalo je kupio klub. Jedan dio građe od 1m2 daske donacija je firme Stega Udovičići, a ostalo je posuđeno od firmi Pavela Trade, Krolo Dom i Pletikosić Jozo. Prijevoz blokova i armature obavile su Županijske ceste, a prijevoz posuđenog materijala PavelaTrade. Za betonažu same tarace trebalo je osigurati 55 m2 betona, kojeg su osigurali prijatelji sportskog centra: Općina Hrvace 10 m2, Fe-Em Marković 12 m2, Lucić kop 6 m2, Oporba Radić 9 m2, Cetina Sinj 5 m2 i Babić pršutana 8 m2. Što se tiče odziva sumještana, bio je dobar, ali je mogao biti i bolji. Unatoč svemu organizatori su iznimno zahvalni svima koji su pomogli na izgradnji prvog kata klupskih prostorija. Sljedeći radovi na ovom objektu su opremanje prozorima i vratima te nastavak izgradnje jednoobraznog prilaza s rukohvatom za drugi kat objekta. Po završetku ovih radova slijedi zidanje 2. kata i nastavka objekta s namjenom staračkog doma. Travanj 2008. 10. travnja - Obilježena je 13. obljetnica pogibije hrvatskog branitelja Zdenka Pavele – Cate i 4. obljetnica otvaranja nogometnog igrališta na ŠRC koji nosi njegovo ime. Održana je misa zadušnica i položen vijenac na njegov grob. Odigrana je prijateljska utakmica •

137

TRILJSKI MOST

između veterana NK Čaporica – Trilj i ekipe Gradskog poglavarstva i prijatelja kluba koja je završila rezultatom 3:3. Potom je u restoranu Sv. Roko održan prigodan domjenak. Tom prigodom je predsjednik kluba upoznao sve nazočne s radom kluba te zahvalio svim donatorima i sponzorima uručivanjem zahvalnica. Formirana je ekipa seniora NK Čaporice na čelu s trenerom Petrom Džajom. U ekipu se prijavilo oko 30 igrača koji su u većoj ili manjoj mjeri trenirali ili se bavili nogometnim sportom u našem klubu ili drugim klubovima na našem širem području. Seniore očekuje iznimno teška zadaća stvaranja ekipe koja će se natjecati u narednoj sezoni Županijske nogometne lige. Tijekom narednih mjeseci odigrano je dosta prijateljskih susreta s klubovima u našem okružju radi što bolje pripreme za nadolazeću sezonu. Poželimo im sreću! • 15. travnja – U PŠ Košute održana je redovita skupština Glazbe sv. Mihovil. Na mjesto predsjednika izabran je gospodin Ivan-Žan Dragušica. Do sada je tu dužnost obavljao gospodin Mate Žolo. • 22. travnja – Udruga osoba s invaliditetom Trilj dobila je ortopedska pomagala od HZZO-ispostava Sinj. Navedena ortopedska pomagala sačinjavaju: invalidska kolica, hodalice, štake za odrasle i štake za djecu. - U travnju su počeli radovi na izgradnji nogostupa na relaciji Gvozdeni most – Ina, dionica od 850 metara. Radovima su riješene oborinske vode i nova javna rasvjeta, a trajali su do kolovoza. Izvođač radova bilo je poduzeće Gradina mont Hrvace. Svibanj 2008. • 1.-3. svibnja – Triljske mažoretkinje sudjelovale su na 12. Državnom prvenstvu u mažoret plesu. Prvenstvo se ove godine organiziralo u Sinju. • 5. svibnja – Triljske mažoretkinje su otputovale u Njemačku, u Berlin. Nastupile su u dvorani Hrvatske zajednice u Berlinu. Nastupile su i na Karnevalu Kultura na kojem su bile prisutne 104 skupine iz 80 zemalja svijeta pred oko milijun posjetitelja. Na tom putovanju uz Triljske mažoretkinje bili su još i KUD Tijara iz Tijarice te Splitske mažoretkinje. • 9. svibnja – U gradskom kinu izvedena je humoristična kazališna predstava Večernja škola 4 autorice Nade Lapić. Posjetitelji su dobrovoljnim prilogom donirali sredstva za izgradnju kuće četveročlane obitelji Babić iz Novih Sela. • 11. svibnja – U filijalnoj crkvi u Košutama Prvu Svetu Pričest primilo je 79 prvopričesnika. Misno slavlje predvodio je župnik don Stipe Ljubas. • 16. svibnja – Dječji vrtić Trilj prvi put je sudjelovao na Olimpijskom festivalu dječjih vrtića koji se ove godine organizirao na Junakovom igralištu u Sinju. • 17. svibnja – Na natjecanju za Prvenstvo Dalmacije u Kuparima na kojem je nastupilo 81 vozilo, SAK BMW 138

Zagora osvojio je ekipno 1. mjesto. Članovi ekipe su: Stipan Maroš, Goran Pavić, Ivica Pudar i voditelj Dušan Roguljić. U pojedinačnoj konkurenciji Stipan Maroš osvojio je drugo mjesto. • 25. svibnja - U crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama održana je manifestacija Zlatna harfa. Gostovalo je šest dječjih zborova iz Nadbiskupije splitsko-makarske (Seget, Klis, Proložac, Slatina, Runovići i Kreševo-Katuni), odnosno oko tristo djece. • 26. svibnja – Povodom Svjetskog dana sporta organizirane su finalne utakmice prvenstva OŠ Trilj u nogometu, rukometu i košarci. • 28.-31. svibnja – Na Državnom prvenstvu u rukometu u Rijeci, dječaci 94. godište osvojili su 5. mjesto. Djevojčice 94. godište na Državnom prvenstvu u Labinu osvojile su 13. mjesto. • 29. svibnja – Proslavljen je Dan Košuta, svečanom svetom misom, bogatim kulturnim i sportskim programom. • 31. svibnja – Prvi put u povijesti odigrana je revijalna nogometna utakica između žena iz Košuta i žena iz Trilja. U odličnoj utakmici pobijedile su Triljanke golom srednjoškolke Kristine Bešlić 1:0. - U svibnju su završena turnirska natjecanja i liga u rukometu. Na Prvenstvu Dalmacije, dječaci 92. godište osvojili su 8. mjesto, 94. godište 3. mjesto, a dječaci 96. godište 7. mjesto. Seniori su igrali 2. hrvatsku ligu Jug i osvojili 6. mjesto. Na Prvenstvu Dalmacije u rukometu u Labinu, djevojčice 94. godište bile su treće, a djevojčice 96. godište također treće. - Završena su sva prvenstva u kategorijama u kojima nastupaju naša djeca gdje su postizani vrlo dobri rezultati. Imajući u vidu da je NK Čaporice ipak jedan mladi nogometni klub, evo i uspjeha: kadeti - 6. mjesto s osvojenih 28 bodova; pioniri -13. mjesto s osvojenih 9 bodova; mlađi pioniri - 7. mjesto s osvojenih 37 bodova; početnici - 4. mjesto s osvojenih 73 boda i mlađi početnici -17. mjesto s osvojenih 19 bodova. Lipanj 2008. • 5. lipnja – U kinodvorani održan je koncert na kojem su polaznici novoosnovane Glazbene škole u Trilju pokazali koliko su ovladali pojedinim instrumentima. Posjećenost je bila jako dobra. - Povodom Svjetskog dana zaštite čovjekove okoline – eko grupa OŠ Trilj uredila je unutrašnjost škole i okoliš. • 7.-11. lipnja – Na ŠRC Zdenko Pavela – Cato održan je prvi Memorijalni turnir posvećen svim braniteljima našeg kraja u kategorijama Početnika i Mlađih početnika. Konačan poredak objavljen je zadnji dan turnira. Početnici: 1. Omladinac – Vranjic, 2. Junak – Sinj, 3. Turnovac – Solin, 4. Čaporice – Trilj, 5. Dalmatinac – Split, 6. Glavice – Glavice, 7.Dugopolje – Dugopolje i 7. Uranija – Baška Voda; Mlađi Početnici: 1. Dalmatinac

TRILJSKI MOST

– Split, 2. Omladinac – Vranjic, 3. GOŠK AC – Kaštel Kambelovac, 4. Čaporice – Trilj, 5. Junak – Sinj, 6. Uranija – Baška Voda, 7. Dugopolje – Dugopolje i 8. Glavice – Glavice. • 8. lipnja – U crkvi Presvetog Srca Isusova u Košutama sakrament Potvrde podijelio je mons. Ante Jurić, nadbiskup u miru. • 8.-13. lipnja – Povodom osnutka Franjevačkog reda u župi sv. Ante Padovanskog na Ugljanima održavale su se Pučke misije. • 9. lipnja – Gospodin Slaven Sarić izdao je knjigu LINQ koja se bavi objektno orijentiranim programiranjem u jeziku c# te rukovanjem bazama podataka. • 21. lipnja – Završila je nastavna 2007./2008. godina. Uspjeh učenika na kraju izgledao je ovako: razredna nastava - 524 učenika, svi prelaze u viši razred; predmetna nastava - 464 učenika, negativno je ocijenjen 51 učenik, 2 učenika ponavljaju godinu, a 49 ih je upućeno na popravni ispit. Nakon 1. popravnog roka od 49 učenika 25 učenika uspješno su položila i prelaze u viši razred, a 24 učenika se upućuju na 2. popravni rok (krajem kolovoza). Iz matematike 3 učenika su predstavljala školu na županijskom natjecanju (Petar Gilić-Kuko 7. razred i Stipan Hržić 4. razred) gdje su postigli vrlo dobre rezultate te se plasirali na Državno odnosno Regionalno natjecanje iz matematike. Iz engleskog jezika 6 učenika je predstavljalo školu na Županijskom natjecanju. Također su postigli vrlo dobre rezultate. Iz njemačkog jezika 3 učenika su na Županijskom natjecanju također postigla vrlo dobre rezultate. Na Županijskoj smotri mladih povjesničara učenici su postigli vrlo dobre rezultate te su svoju prezentaciju (Čačvina) prikazali na stručnom skupu povjesničara. Tijekom školske godine izvršeni su neki radovi na poboljšanju materijalnih uvjeta rada. Uređen je dio zgrade PŠ Ugljane i opremljena jedna učionica školskim namještajem, uređena je zgrada PŠ Vedrine, izrađena projektna dokumentacija i ishodovana građevinska dozvola za dogradnju matične škole (natječaj u tijeku), uređene su učionice matične škole, djelomično obnovljen namještaj i izvršena izmjena prozora na učionicama matične škole (8 učionica). Za navedene radove sredstva su osigurana iz proračuna Splitskodalmatinske županije i iz materijalnih sredstava škole i Grada. Iz svojih sredstava škola je još uložila u nabavku nastavnih sredstava i pomagala 100.983,60, školsku knjižnicu (lektira), uz donaciju roditelja 47.973,75, u uređenje učionica i održavanje objekata 76.522,40, u održavanje informatičke opreme i nabavu nove 19.615,24. Tijekom ljeta će se nastojati završiti uređenje PŠ Vedrine (prilaz, kanalizacija i ograda), 1. faza PŠ Ugljane (grijanje i okoliš), potpuno urediti (po potrebi i izmijeniti sanitariju) sanitarne prostorije svih

škola osim PŠ Budimiri i PŠ Čaporice gdje su potrebne rekonstrukcije WC-a. Također će se izvršiti unutrašnje bojanje (po potrebi) učionica MŠ kao i PŠ-a. Nastojat će se i po mogućnosti pripremiti učionica za poseban odjel. Uz sve ovo potrebne su nove školske ploče u matičnoj školi te nastavna sredstva koja su u vrlo lošem stanju. Iz navedenog je vidljivo da su potrebna znatna materijalna sredstva za (normalne) uvjete rada. • 23. lipnja - SU Gaz osnovala Ligu starorimskog nogometa. • 24. lipnja - Učenicima osmih razreda uz svjedodžbe su podijeljene pohvale, priznanja i nagrade za uspješno predstavljanje škole i mjesta na smotrama i natjecanjima. • U lipnju je počela izgradnja kanalizacije u Trilju (Put Okolišta i Put Steljka). Radovi su se odvijali i u srpnju. Srpanj 2008. • 11.-13. srpnja – Na Gazu je tradicionalno održan 6. moto party i 4. memorijalni susret Goran Šušnjara- Gota moto kluba Noćni Jahači iz Trilja. • 13. srpnja – Dramska udruga Most gostovala je s predstavom Večernja škola 4 u Cisti Velikoj. - U Košutama (Bočina na Cetini) održano je Prvenstvo Hrvatske u hvatanju šarana. • 16. srpnja – U Trilju je proslavljen blagdan suzaštitnice grada, Gospe Karmelske. Misno slavlje predvodio je don Mario Matković, župnik u Okrugu na Čiovu. • 19. srpnja – SU Gaz sudjelovala u Crikvenici na nogometnoj utakmici starorimskog nogometa. • 21. srpnja – Invalidima domovinskog rata podijeljeni su stanovi u novouređenoj zgradi u Trilju. Ključeve je novim vlasnicima predala ministrica Jadranka Kosor. Nazočni su bili župan Splitsko-dalmatinske županije gospodin Ante Sanader, državni tajnik za upravljanje državnom imovinom gospodin Jozo Sarač, gradonačelnik gospodin Ivan Šipić, Predsjednik triljske HVIDRA-e i predstavnici sinjske HVIDRA-e. Program je vodio gospodin Denis Šabić. Nastupila je klapa Trilj, a župnik don Stipe Ljubas blagoslovio je stanove. Neposredno prije otvaranja zgrade uređena je pristupna cesta i okoliš zgrade (odvodnja, asfaltiranje i javna rasvjeta). Radove je izveo ASFALT AB Solin. • 23. srpnja – U gradskom parku u Trilju snimljena je emisija Razglednica iz Trilja koja je išla uživo. Triljani i stanovnici okolnih mjesta nastojali su na najbolji način predstaviti naš kraj Hrvatskoj • 25. srpnja – Triljske mažoretkinje nastupile su u Tijarici kao domaćini te time uljepšale tradicionalni program Dani komina, pure i bronzina. - U srpnju je (i tijekom kolovoza) u Gospodarskoj zoni Čaporice započela izgradnja pogona: za reciklažu PET ambalaže i auto guma, firma Oporaba; pogona za doradu i skladištenje soli, tvrtka Macot; Elektro Čiče 139

TRILJSKI MOST

Košute, proizvodnja elektroormara i opreme; Klesarstvo Marić, obrada kamena. Od 26 terena za sada su prodana 23, uglavnom za proizvodna zanimanja: proizvodnja hladnjaka, proizvodnja voća i povrća, betonska galanterija, bravarija i metalurška industrija, izrada namještaja, prerada i pakiranje ribe. - U srpnju su počeli radovi na opremanju nogometnog igrališta u Trilju. Izgrađena je zaštitna ograda oko igrališta, neposredno uz travu kao i zaštita uz rijeku Cetinu, nabavljena je oprema za nogometno igralište, zastavice, vratnice, klupe za rezervne igrače i dr. Radovi su se odvijali i u kolovozu. - U tijeku srpnja uređen je protupožarni put Voštane – Žlabina. Investitor radova bio je Grad Trilj. - U Ugljanima je započeto uređenje platoa budućeg voćnjaka (uglavnom trešnje) - Na Gardunu je nastavljeno arheološko istraživanje na predjelu Tadinčeve glavice. Kolovoz 2008. • 1. kolovoza – Odlukom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi odobrena su dva projekta Udruge osoba s invaliditeom Trilj: Djeca naša radost i Terapijsko jahanje. U skolopu projekta Djeca naša radost organizirat će se likovna i glazbena radionica.

• 3. kolovoza – SU Gaz i restoran Premijer - konoba Teuta sudjelovali su u Umagu na Međunarodnom festivalu antike Sepomaia viva. Za sudjelovanje na kulinarskom natjecanju u pripremanju antičke hrane Apicijeva žlica dobili su posebno priznanje. • 5. kolovoza – Povodom Dana branitelja i domovinske zahvalnosti župnik don Stipe Ljubas predvodio je misu, a nakon mise predstavnici gradske vlasti, policije i mažoretkinje položili su vijence i zapalili svijeće ispred kipa sv. Mihovila. • 6. kolovoza – Grad Trilj raspisao je natječaj za ponude za uređenje mrtvačnice u Trilju. • 9. kolovoza – Svečano otvaranje spomen-grobnice stradalima u Drugom svjetskom ratu. Spomenik je podignut u Ljutu, zaselak Vukasi, u suradnji mještana i Grada Trilja koji je osigurao strojeve za radove. • 19. kolovoza – Triljska spisateljica Irena Grubišić Čabo predstavila nam je novu zbirku pjesama Otrgnuta tišina. Knjigu je u gradskoj knjižnici u Sinju predstavio dr. Miljenko Buljac. Program je vodila Irena Bradarić, a osobitom ugođaju večeri pridonijela je klapa Trilj i Irenina prijateljica gđa Mirjana Bobanac izvedbom stihova iz zbirke. Originalne ilustracije djelo su slikara Ante Vukića

Kulturno društvo Trilj najavljuje: 2010. godine 1. Zbornik radova u čast Branimira Gabričevića, arheologa porijeklom iz Garduna – Tiluriuma. 2. Znanstveni simpozij u prigodi 800. obljetnice prvog poznatog spomena Trilja u hrvatskom obliku. 2011. godine 1. Obilježavanje 130. obljetnice prve škole u Trilju.

Hvala svima koji su pomogli Kulturno društvo Trilj i tiskanje časopisa Triljski most. • Autobusni kolodvor Split • Fran Marin d.o.o. – Split • Grad Sinj • Grad Trilj • Kukuzovac d.o.o. – Sinj • Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH • Palisada d.o.o. – Košute 140

• Pekara Marcela – Sinj • Poduzeće za ceste – Split • Mirjana Prcela • Splitsko-dalmatinska županija • Žele – Kaštel Kambelovac • Županijske ceste Split