KARL POLANJI, TRANZICIJA, SOCIJALNI KAPITAL. Karl Polanyi, the Transition, and the Social Capital

Alpar Lošonc Fakultet tehničkih nauka Novi Sad Izvorni naučni članak UDK: 316.334.2/.3 Primljeno: 17. 05. 2005. KARL POLANJI, TRANZICIJA, SOCIJALNI ...
Author: Bruce Crawford
5 downloads 0 Views 228KB Size
Alpar Lošonc Fakultet tehničkih nauka Novi Sad

Izvorni naučni članak UDK: 316.334.2/.3 Primljeno: 17. 05. 2005.

KARL POLANJI, TRANZICIJA, SOCIJALNI KAPITAL

Karl Polanyi, the Transition, and the Social Capital ABSTRACT Taking into account the theoretical contributions to the genesis of capitalism the opus of Karl Polanyi represents the classical approach in the economic sociology and political economy. Describing the Speenhamland-narration in England Polanyi has thematised the contradiction that deeply characterised the capitalist system, namely the contradiction between the disembedded marketization and the societal self-defence. It is to be accentuated that this contradiction is immanent contra certain interpretations that arouse out during the last two decades. Polanyi’s critical work could not been integrated into the conservative attacks on the welfare arrangements and could not been explicated as the theory of organised welfare capitalism. The hypothesis that orientates this article is that Polanyi’s achievement is of crucial importance for the rereading of the transition-processes but it is to be corrected on the basis of certain interpretation of social capital. I argue that the tension of embeddedness and disembeddedness is at the centre of Polanyi’s work. At the same time there is a dilemma in relation to the character of the meanings and forms of embeddedness. Due to the contribution of the literature on the social capital we can reuse it in the light of the solving of problems of the collective action. The level of embeddedness is not an expression of a neutral constellation. The social capital provides a framework for the explanation of the institutional constraints that are subject to conflict amongst the societal agents. In this way, the double movement that is depicted in the Great Transformation could be rearticulated by the conflict-centred view that ties in nicely with the concerns of those emphasizing the importance of voice, political goods and ethical limits of market. KEY WORDS Karl Polanyi, transition, social kapital APSTRAKT Uzmu li se u obzir teorijski doprinosi tumačenju nastanka kapitalizma, delo Karla Polanjija (K. Polanyi) predstavlja nezaobilazan, tako reći klasičan pristup ekonomske sociologije i političke ekonomije. Inspirisan uglavnom Veberom (M. Weber) i Pirenom (H. Pirenne) Polanji je na primeru Engleske u XIX veku tematizovao protivrečnost koja duboko određuje kapitalizam, a to je protivrečnost između dekontekstualizovanog/obeskorenjenog tržišta i socijetalne samozaštite. Insistirajući na tezi da se radi o imanentnoj protivrečnosti, iznosim i neslaganje u odnosu na određena tumačenja Polanjija koja su se uobličila u toku poslednjih nekoliko decenija, naročito mislim na konzervativna tumačenja u SAD povodom odbijanja garantovanog osnovnog minimalnog dohotka, ali i na druge interpretacije koje

328

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

smeraju ka tome da promovišu Polanjija kao teoretičara organizovanog kapitalizma blagostanja. Radna hipoteza ovog članka je u tome da je Polanjijeva teorija izuzetno relevantna za razumevanje tzv. tranzicije u Srednjoj i Istočnoj Evropi, ali, ipak, predlažem korekciju njegovog pristupa posredstvom određene interpretacije sintagme socijalnog kapitala. Shodno tome, članak se sastoji iz tri dela. U prvom delu se vrši srazmerno kratka rekonstrukcija Polanjijeve argumentacije koja će odrediti i dalji tok rasprave. U drugom delu sprovodim pozicioniranje argumentacije Polanjija u okružju «tranzicije» i ukazujem na momente u njegovoj argumentaciji koji su neizostavni u perspektivi «tranzicije». U trećem delu pokušavam realizovati korekciju sa kojom se Polanjijeva teorija namerava integrisati u sklop savremenih rasprava. KLJUČNE REČI Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

Geneza ideološke konstrukcije tržišnog društva Polanjijev pristup oponira evolucionističkom razumevanju nastanka kapitalizma,1 dakle, kapitalizam ne nastaje kao plod postepenih promena, ili kao rezultat kontinuirane dinamike razmene i odgovarajućih socijetalnih institucija. Naprotiv, nastanak tržišnog društva valja promatrati kao prelomnu tačku, ulazak, nasiljem posredovanog, epohalnog diskontinuiteta («velika transformacija») u istorijski tok zapadnih društava. On tvrdi da je osnaženjem integrativnih aspekata tržišta nastao potpuno novi oblik društva, štaviše, na nekim mestima čak i pojačava tvrdnju da se u XIX veku u vidu responzivnosti zapravo otkriva društvo. Ovakav pristup je inače pribavio Polanjiju epitet teoretičara koji se u analizi nastanka tržišnog društva oslanja na objašnjenje tipa deus ex machina.2 No, nije tačno da njegovi čitaoci ne dobivaju nikakve informacije o prethodećem kontekstu iz kojeg izrastaju programatski stavovi komodifikacije društva. Treba obratiti pažnju na njegove naznake o mašinskim aranžmanima i tehnološkim režimima organizacije života: uopšte nije slučajno što govori o «tehnološkoj civilizaciji» u kojoj društvo postaje saobrazno mašinama i podešava svoje potrebe zahtevima tehnoloških režima.3 ———— 1

Polanji nije uvek dosledan u korišćenju terminologije, no polazim od toga da se „kapitalizam” i „tržišno društvo” mogu koristiti kao sinonimi. U tom pogledu je poučan Blokov uvod (Block, 2001). Po Bloku, Polanjijevi teorijski potezi se mogu promatrati kao igra/protuigra u odnosu na Marksa (Marx), shodno tome, po njemu i terminologija Polanjijeva je u sklopu ovog odnosa. Ipak, valja registrovati jednoznačno: za razliku od Marksa, Polanji ne sagledava kapitalizam kao superioran u evolucionom smislu reči. Bilo bi netačno Polanjija tumačiti u smislu registracije protivrečnih, destruktivnih posledica geneze liberalnog kapitalizma, u tim aspektima Polanji zauzima idiosinkratično gledište, jer nastanak kapitalizma interpretira kao kontingentni događaj. 2 Lacher (1999: 317). 3 Primera radi, Polanyi, K. (1947: 109–117).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

329

«Utopija» samoregulišućeg tržišta u XIX veku razumeva se kao ideološka reakcija povodom sledeća dva momenta. Prvi je da politička konstrukcija samodovoljnog tržišta nosi na sebi tragove mašinizacije društva, a to su: efikasnost, automatizam i prilagođavanje. A drugi, narativni momenat, koji je naširoko razmatran u odgovarajućoj literaturi, vezuje se za tzv. Speenhamland-epizodu4 u Engleskoj koja traje od kraja XVIII do sredine XIX veka. Polanji naročito insistira na tome da je klasična engleska politička ekonomija kao nosilac ekonomskog liberalizma uobličena u vidu odgovora na neredukovani fenomen siromaštva u toku trajanja spomenutih mera. Naime, tu se susrećemo sa fenomenom koji je okupirao teorijsku pažnju savremenika da pauperizam postoji zajedno sa ekonomskim bogatstvom, da u «ponajviše civilizovanim nacijama postoji najveći broj siromaha», i napokon da najamnine nisu najveće u zemljama koje su najbogatije.5 Speenhamland-režim istovremeno ustanovljava nacionalni sistem tržišta rada i paternalističkim merama pokušava da pripitomi negativne efekte komodifikacije radne snage, odnosno proletarizaciju ljudi. Režim želi biti i kočnica i promotor tržišnih normi istovremeno pokušava osnažiti «ekonomsko društvo» bez tržišta rada, što navodi Polanjija da sagleda nemogućnost zaustavljenja prodiranja normi tržišnog društva pomoću paternalističkih poduhvata. Napokon, zakon se ukida 1834. kada se radna snaga definitivno transformiše u robu i time se kompletira komodifikacija društva. Polanjijeva (ovde nužno skraćena) naracija se dakle vezuje za epohalni neuspeh jednog režima blagostanja. Ipak, da se izbegne nesporazum: Polanjijeva argumentacija se ne razvija protiv sistematskog uticaja države povodom negativnih efekata dinamike tržišta. Jer, ako bi tako nastupio, ne bismo razumeli njegovo sveobuhvatno neslaganje sa teoretičarima ekonomskog liberalizma.6 Polanjijev postupak posreduje odista značajnu kritiku spram moralizatorsko-paternalističkog nastupa države blagostanja, ako tako hoćemo, i pre Ofea (K. Offe) ili Habermasa. Polanji ne štedi reči u pogledu kritike Speenhamland-režima koji za njega multiplikuje demoralizaciju, produkuje zavisne i stigmatizovane subjekte, a njegovi patogeni efekti uvode hegemoniju komodifikacije. Pisac Velike transformacije drži ———— 4

Grad u Berkširu (Berkshire). Godine 1795. sudski činovnici bili su pozvani da odrede najnižu platu koja se u grofoviji može isplatiti s obzirom na cenu hleba. Umesto takve plate određena je tablica prema kojoj će svaka „siromašna i marljiva osoba”, osim svoje plate, primati od opštine određenu svotu za sebe i za svoju familiju, sve dok cena hleba ostaje ista. „Zakon iz Speenhamlanda” i njegov režim blagostanja je prihvaćen postepeno sve dok nije obuhvatio polovinu ruralne Engleske. (Citiram samo novije radove: Boyer, 1990; Sokoll, 1993; Clement, 1997: 49-60, Lees, 1998; King, 2000). 5 Polanji (1962:87). Ovde se može čitati i o suptilnoj distinkciji između siromašnih i paupera. O kontekstu knjige: Block, 2003: 275-306. 6 A da je kritika Mizesa (Mises) i Hajeka (Hayek) uvek bila bitna za njega vidi: Polanyi-Levitt, Mendell (1987), kao i Swedberg (1996). Vidi još, Polanyi (1922, 1933, 1935).

330

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

na umu razaranje ruralnog stanovništva u dotičnom vremenskom okviru, ekspanziju ruralnog siromaštva, no uvek u svetlu ideološkog programiranja tržišnog društva. Ali, ubeđen je da se Speenhamland-epizoda ne može uopštiti u smislu opšte kritike pervertiranih efekata uticaja na tržište i naročito se ne može iskoristiti kao argument protiv nastupa državnog ansambla, jer postoji u epizodi jedna tendencija koja se ne sme generalizovati, naime, demobilizacijski efekat u odnosu na radničku klasu. Speenhamland bi se mogao završiti na sasvim drugačiji način, ukoliko poredak ne bi sistematično produkovao ovakve efekte. Polanjijeva ambicija seže, naravno, dalje, jer on namerava da objasni «regresiju XIX veka» i sistematične krizne procese koji pogađaju društveno tkivo. Shodno tome, prati dinamiku kompleksnog međuodnošenja liberalizacije i protekcionizma sve do sredine XX veka posebno analizirajući krizu samorazumevanja u periodu oko 1870. i 1930. U ovom periodu dimenzije internacionalnog sistema koji je konstituisan u XIX veku, to jest, liberalna država, samoregulišuće tržište, ravnoteža moći između nacionalnih država i zlatni standard, definitivno bivaju obuhvaćeni kriznim procesima. No, mi ne želimo da pratimo ovaj deo Polanjijeve argumentacije, jer je ono što je do sada rečeno dovoljno da se izvuku relevantni zaključci za nastavljanje argumentacije. Polanjijeva naracija je, naime, veoma diskutabilna u pogledu iskustvene građe. Na osnovu novijih saznanja pre se može reći da je potcenjivao neke mogućnosti u sklopu istraživanog perioda, i napokon danas raspolažemo i drugim naracijama u odnosu na Speenhamland-epizodu.7 Ali, upitnost empirijskih učinaka ne dovodi u pitanje dalekosežnost Polanjijeve teorijske argumentacije koja pogađa status ekonomije. Alfa i omega njegovog postupka je razumevanje utkanosti ekonomije u društvene odnose, jer pretpostavlja da je moguće da postoji kompatibilnost između funkcionisanja ekonomije i društvenih normi. Ukoliko dolazi do dekontekstualizacije ekonomije, tada ekonomija počinje da živi autonomno i njen samosvojni život deluje protiv kulturalnih i etičkih normi. Štaviše, reč je o normativno-deskriptivnoj tezi, jer su, po Polanjiju, sva društva, osim, dakako, tržišnog, razvila određene mehanizme utkanosti ekonomije. Na osnovu teorijske perspektive kontekstualizovane ekonomije moguće je razumeti način uspostavljanja koordinativnih-institucionalnih mehanizama

———— 7

Polanji je potcenio kapacitete radničke klase u dotičnom vremenu u pogledu samozaštite. Reaktivni paternalizam Speenhamlanda nije bio razoran kako je to Polanji opisao. A određeni neuspesi Speenhamland-režima se moraju objašnjavati i specifičnim okolnostima u kojima se našla Engleska u spomenutom periodu. O tome izveštavaju u izvanredno informativnom članku Blok i Somers (2003: 283-323). Dakle, Polanji je izvukao značajne teorijske zaključke iz umnogome problematične empirijske građe. Valja zabeležiti i druge kritike spram Polanjija (Heejebu, McCloskey, 2003; Curtin, 1984; MacFarlane, 1978: 199).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

331

ekonomije, a to su, redistribucija, reciprocitet, razmena roba.8 Ukratko rečeno, recipročnost označava oblike kretanja između simetrično postavljenih grupacija (Polanji, zapravo, reciprocitet objašnjava kao način integracije gde postoji učestalost međusobne pomoći), redistribucija uključuje ekonomska kretanja ka nekom centru, to jest, centralizovanoj instanci, a razmena je ekonomska interakcija koja se odvija između subjekata tržišne ekonomije posredstvom sistema različitih tržišta. Polanyi otkriva veliki broj alternativnih režima u odnosu na cenovno posredovana tržišta, podrazumevajući između ostalog recipročne poklone, nadalje, on prepoznaje veliki varijabilitet kontingentnih institucija tržišta, jednom rečju put kojim se zacrtava promatranje tržišno zasnovanih razmena u kontekstu ne-tržišnih oblika koordinacije alokacije, distribucije i potrošnje dobara.9 Na osnovu njegovih teorijskih poteza lako se mogu sagraditi mostovi prema razumevanju postojanja mnogobrojnih institucionalnih formi tržišta koje se ne mogu redukovati na generalizovanu tržišnu razmenu. Inače, o komodifikaciji društva se može govoriti ako tržište realizuje integraciju društva, jer se tada susrećemo sa pojavom da svaka dimenzija proizvodnje, dakle: zemlja, rad i novac, postaje roba. No ovde sledi uvid da ni zemlja, ni rad, ni novac nemaju per se robnu egzistenciju, jer ne postoje u okvirima funkcionalnih aranžmana tržišne cirkulacije, prema tome, radi se o fiktivnim robama. I valja upregnuti politički posredovane konstrukcije radi toga da se osnaži prihvatanje komodifikacija inače nerobnih aspekata. Ukoliko se želi razumeti geneza kapitalizma, treba posegnuti, dakle, za političkim argumentima, jer se bez odgovarajućeg državnog angažmana ne može realizovati komodifikacija inače nerobnih entiteta, to jest ne može se održavati robni karakter spomenutih dimenzija. A ovaj uvid se potiskuje ukoliko se negira odlučujuća razlika u razumevanju ekonomije kao „institucionalizovanog procesa”: s jedne strane, reč je o supstantivnom, s druge strane, o formalnom razumevanju ekonomisanja. U prvom slučaju govori se o intersubjektivnim odnosima i o relaciji čoveka spram prirode. U drugom slučaju ekonomisanje se pojednostavljuje na formalni odnos između ciljeva i sredstava, i upućuje se na situaciju odlučivanja u svetlu retkosti. Supstantivno razumevanje nema ništa zajedničko sa drugim značenjem, no tržišno društvo razvija hegemoniju formalnog razumevanja i prvo razumevanje je prepušteno zaboravu. ———— 8

Polanyi, Arensberg, Pearson, (1957: 243-270), Zelizer (1988), Swedberg (1996), Zukin and DiMaggio (1990). 9 Da je time Polanji prejudicirao značajan pravac u današnjoj ekonomskoj sociologiji potvrđuje Lie (1991), Randles (2003: 416). U ovom članku se mogu naći dragoceni podaci o recepciji Polanjija u anglosaksonskoj literaturi: Taylor, (2000: 199–233). O drugom pravcu recepcije govore Burawoy (2003: 193-261), Jessop (2001), Krippner (2001: 775-810). Jedan od interesantnih orijentacija u recepciji Polanjija ide preko Dimona (L. Dumont, 1977) koji je pomoću pisca Velike transformacije rekonstruisao nastanak ekonomske ideologije.

332

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

Ovde već nailazimo na dilemu koja se javlja kod komentatora Polanjija i prema kojoj je neophodno da se odredim. Koncept utkanosti ekonomije naveo sam kao središte Polanjijevog razmišljanja, i može se dodati da je analitički raspoložena recepcija mogla iskoristiti upravo ovaj momenat u opisivanju diferentnih socioekonomskih konstelacija. Time se, naime, otvaraju vrata prema denaturalizaciji ekonomisanja, i nije slučajno da Polanji nalazi za shodno da više puta kritikuje A. Smita (A. Smith) i njegovu teorijsku naznaku o tome da je čovek na osnovu svoje prirode predodređen da razmenjuje ili da učestvuje u barteru. Treba izložiti kritici bilo koju pomisao koja promatra ekonomsku racionalnost odvojenu od socijalnih normi, jer norme predstavljaju kontekst racionalnosti utičući i na sredstva i na ciljeve. Ali, nameće se pitanje da li Polanji ovde zagovara (dirkemovsku10) tezu da je ekonomija uvek-već kontekstualizovana, da je ona uvek utkana, te da treba samo prepoznati strukture utkanosti ekonomisanja posredstvom rekonstruktivnog pogleda? Ili je reč o tome da u tržišnom društvu postoje inherentne teškoće u pogledu rekonstekstualizacije ekonomije, te da je neminovna strukturalna transformacija tržišnog društva, odnosno tržišne regulacije metabolizma čoveka sa prirodom? Nadalje, da li Polanji tvrdi da je projekat tržišta koje reguliše sebe zapravo nemoguć poduhvat koji biva osujećen posredstvom funkcionisanja društvenih normi, ili je projekat tržišne integracije moguć, doduše uz destruktivne posledice? Jer, odgovor na ova pitanja izaziva dalekosežne posledice. Relevantno je ovde da je Granoveter (M. Granovetter), koji je inače prednjačio u analitičkoj recepciji,11 zamerio Polanjiju da je pisac Velike transformacije dihotomno izoštrio odnose između „kontekstualizovane” i „de-konstekstualizovane” ekonomije, da je prenapeto isticao diskontinuitet između dva tipa ekonomisanja. I Granoveter je, u brojnim člancima i knjigama, ukazao na postojanje različitih mrežnih odnosa i u savremenim situacijama, koji obiluju elementima utkanosti ekonomske subjektivnosti. Do sada izvedena analiza, međutim, vodi nas u drugom pravcu. Polanji (nasuprot Granoveteru) nema na umu ekonomske pojedince koji se užlebljuju u šire mrežaste strukture, njegova metodološka orijentacija je drugačije pozicionirana. Karakteristična su mesta gde govori o „ekonomiji kao o institucionalizovanom procesu”, ili kada tematizuje utkanost ekonomije u neekonomske institucije, a uputno je da decidno negira mehanizme koordinacije u smislu odnosa između pojedinaca. Reciprocitet, primera radi, nije personalno posredovana relacija za njega, jer „recipročno ponašanje između pojedinaca može da integriše ekonomiju samo u slučaju ako postoje simetrično organizovane strukture” (Polanyi, 1957: 250). Shodno tome, Polanji se usmerava na kritičku analizu ekonomskih sistema, oblika koordinacije i integracije. Čak i kada govori o «katastrofalnoj dislokaciji» ljudi u svetlu nastanka «ekonomskog društva» ima na umu makroentitete. Tretirajući odnos ———— 10 11

Ovde mislim na ne-kontraktualne dimenzije ekonomskih i bilo kojih ugovora. Granovetter (1974, 1985, 1992, 1994, 1996), Swedberg (1996) Barber (1995).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

333

između društva i tržišta, reč je o metodološkom kolektivizmu ovde. Čak i kada kritikuje tendenciju tržišnog društva da, idući inverznim tokom, asimilira društvene odnose u tržište, Polanji sistematično stavlja „aktivno društvo” u poziciju subjekta. On ne razmatra atomizovanog pojedinca (za ovu figuru ionako smatra da je reč o ideološkoj konstrukciji), nego tematizuje strukturalnu posledicu koja se može prepoznati počev od XIX veka, a to je diferenciranje i osamostaljivanje ekonomske sfere u odnosu na samoregulisanje društva. Čak i onaj deo recepcije Polanjija koji otkriva lokalne i regionalne dimenzije poslovnih organizacija, ili određenih oblika ekonomske razmene ne pogađa u potpunosti njegove namere: kod njega analiza upućuje na forme socijetalne utkanosti u kompleksnom društvu. Jer to je samo nužna posledica Polanjijeve konkluzije: ljudske mogućnosti nisu ograničene tržišnim zakonitostima, nego samorazumevanjem društva. Time ne želim reći da nije moguće aplikovati koncept utkanosti na mezo i mikro nivoe, samo tvrdim da je makroperspektiva prevashodan interes Polanjija.12 No od značaja je ovde da odnos između tržišta i društva Polanji analizira pomoću sintagme „dvojno kretanje”, čime dinamiku društva uklapa u istorijskokontingentne aranžmane. Napuštanje Speenhamland-režima prinuđuje radnu snagu da se uklopi u sistem tržišnog mehanizma, ali istovremeno i proizvodi mobilizacijski efekat, jer radnici započinju klasnu aktivnost. Društvo reaguje na osnaženje konstrukcije fiktivnih roba, jer komodifikacija oslabljuje društvenu koheziju, unosi konfuziju u strukture pripadnosti i dakako stvara kulturnu degeneraciju. Industrijska revolucija dobiva objašnjenje koje se ne oslanja na pojačanu ekonomsku eksploataciju, nego na kulturnu regresiju, izoštreno rečeno, industrijska revolucija je za njega kulturni fenomen. Na osnovu ovog zapažanja Polanjija bi trebalo svrstavati u teoretičare socio-kulturnih kriza, jer opisivanjem istorije XIX i XX veka on registruje socio-kulturnu protivrečnost koja je usađena u samo tržišno društvo. Pogleda li se istorija XIX i XX veka, dobija se uvid da posle osnaženja imperativa tržišta nastaju režimi regulacije tržišta kao što su fašizam i komunizam, drugačije rečeno, reakcija društva na totalizujuće aranžmane tržišta stvara specifične kontingentne rezultate. Polanji nas navodi na tvrdnju o imanentnoj povezanosti i napetosti između ekonomskog liberalizma i protekcionističkih režima, to jest državno posredovanih mera pomoću kojih se pokušavaju pripitomiti negativne posledice. Zadnjespomenute mere ne dovode do rekontekstualizacije ekonomije, protekcionizmom se namerava zameniti tržište oslobođeno društvenih normi, ali se time ne mogu prevazići korozivni efekti tržišnog sistema. Speenhamland-naracija, makako diskutabilna njena empirijska sazdanost kod Polanjija, prenosi iskonsku i ———— 12

Napokon, ukoliko bih negirao mogućnost aplikacije užlebljenja na mezo i mikronivoe, tada bih automatski negirao i različite forme užlebljenja. O podeli kontekstualnosti vidi: Hess (2004:165– 186), Streeck (1997).

334

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

neprevazilazivu problematičnost re-kontekstualizacije ekonomije posredstvom državne regulacije tržišta. Ma kako delovalo neverovatno, u kontekstu poslednjih decenija kod konzervativno nastrojenih napada na režim blagostanja Polanji je bio pozivan kao krunski svedok. Situacija je bila zabeležena i u SAD i u Kanadi u vezi sa raspravom o dometima socijalne zaštite.13 No to je strahovito pojednostavljenje. Protekcionizam i despotija tržišta predstavljaju dve strane iste medalje. Čak se zapisuje da „socijalistički intervencionizam i ekonomski liberalizam predstavljaju samo različite odgovore na isto pitanje”.14 Primetno je da Polanji nekoliko puta kritikuje liberalno samorazumevanje koje govori o „kolektivističkoj konspiraciji” povodom nastanka protekcionističkih mera ili stvaranja barijera spram proširenja globalizovanih tržišnih normi. Razlikujući ideološku projekciju u tržište koje samo sebe reguliše i laissez-faire-pristup, Polanji nastoji da nas uveri: ova razlika navodi ekonomske liberale da se s vremena na vreme okreću protiv laissez-faire i da traže kolektivistička ograničenja i regulacije, uostalom kako se to dešava i sa antiliberalima. Njegova diskusija pokazuje, dakle, drugi pravac razmišljanja u odnosu na promovisanje bilo kakve „konspirativnosti” spram normi tržišnog društva, jer responzivnost različitih grupa u odnosu na uvođenje mehanizma tržišta stvara kontingentne rezultate, koji se u datom periodu ispoljavaju u različitim formama protekcionizma. Ukoliko izvodimo zaključke ovde, valja navesti da se ovakvom argumentacijom udaljavamo od dirkemovski shvaćenog Polanjija. Jer, nije reč o statički razumevanoj utkanosti ekonomisanja koja čas postoji čas nestaje na istorijskoj sceni, nego o tome da je kontekstualnost ekonomisanja, stepen i forma njene utkanosti izraz jedne dinamičke konstelacije, to je pokretni rezultat konstruktivnih i responzivnih društvenih nastupa. Daleko od toga da nam je Polanji ponudio konzistentnu teoriju ovog problema. Napokon, teško je održivo i Polanjijevo nastojanje da konfrontira tržište sa pacifikovanim i od različitih konflikata očišćenim “društvom”. Polanji nas ostavlja u mraku i u pogledu jednog drugog pitanja koje je izvanredno bitno: da li oblici geneze tržišnog društva ostavljaju pečat na dinamiku tržišnog društva, odnosno da li oblik geneze određuje i kasniji tok tržišne dinamike, ili se kasnija dinamika osamostaljuje od genetičkih aspekata? Jer, ako stoji njegova ocena da “ništa toliko ne zamračuje naš pogled na društvo kao ekonomicistička zabluda”, a pri tom upravo ovoj zabludi pripisuje ideološku dinamiku u XIX veku, tada je teško verovati da takva ideološka projekcija nema nepovratne posledice. Ipak, uprkos ovim primedbama, nije dovoljno reći da se Polanjijeva teorija iscrpljuje samo u tvrdnji da se ekonomisanje ne odvija u socijalnom vakuumu. Nije smisao njegove teorije u tome da se lamentirajući opisuje prilagođavanje ———— 13 14

O tome, Block and Somers (2003: 284). Polanyi (1962: 231).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

335

imperativima tržišta, to ne bi nosilo sa sobom nikakve intrigantne sadržaje. Jer, ovde se negira da postoji mogućnost potpune adaptacije, spomenuta responzivnost različitih društvenih grupa upravo svedoči o iskonski nepotpunoj adaptaciji. Ukoliko prihvatamo ovaj zaključak, tada se može početi promišljati o društvu koje ne predstavlja koherentnu celinu, nego se sastoji od različitih istorijski nastalih konteksta. U Polanjijevoj teoriji tek se naziru horizonti podređivanja tržišta društvu, ili koristeći se drugim naznakama, tek se pojavljuju obrisi «socijalizovanog tržišta» ili «društva sa tržištem» umesto tržišnog društva.15 Zato, njegova teorija se ne promoviše ovde u smislu konkluzivnosti, nego u vidu plodne polazne tačke za analizu. Pri tome, plediram za analizu koja je istovremeno senzitivna prema dinamičkim konstelacijama, za procesualnim okvirima, ali i prema postignutim, institucionalno fiksiranim rezultatima. A to podrazumeva kompleksno tumačenje međuodnošenja tržišnih i netržišnih razmena s ciljem boljeg razumevanja konkretnih institucionalizovanih procesa.

Napetost između tranzicije i transformacije Tretira li se široka literatura o tranziciji u postkomunističkim zemljama, Polanjijevo ime se nalazi svugde u okvirima kritičkog poimanja tranzicije. Valja ne zaboraviti činjenicu da i Polanji tematizuje prelazne procese (doduše u jednom drugom istorijskom periodu) i da kritički aspekti njegovog zaveštanja upravo referišu o nerazumevanju tranzicijske dinamike. Ukratko rečeno, Polanji se aktuelizuje povodom četiri tipa kritike u odnosu na: a) teleološko razumevanje tranzicije, odnosno promovisanje tržišnog prelaska,16 b) linearno razumevanje toka tranzicije, c) ideološku konstrukciju tržišnog društva koja podrazumeva društveni naturalizam, d) projektovane homogenosti kretanja ka tržišnom društvu, što ujednačuje institucionalne stvarnosti različitih zemalja. Za sve tipove kritike Polanji podaruje mnoštvo polazišnih tačaka, kako to uostalom i proizlazi iz prvog dela članka. I Polanjijevo upozorenje o artificijelnosti tržišta i o strahovitom nesporazumu u pogledu uloge države (koju Polanji sistematično tretira u smislu Vebera) za vreme tranzicije dobija snažno opravdanje. Polanji neumorno ponavlja da ne postoji ni jedan ljudski motiv koji bi bio ekonomskog karaktera, shodno tome, neophodna je sistematična (i kadkad nasilna) državna intervencija da nastane sveobuhvatno nacionalno tržište sa konstruisanim ekonomskim motivacionim registrom. Nadalje, Polanji se priziva čak i u smislu moguće osnove za periodizaciju toka tranzicije u zavisnosti. To se iskazuje i terminološkom reaktuelizacijom sintagme ———— 15 16

Block, Somers, (1984: 65). Pojam tržišnog prelaska je promovisao Nee (1989, 1996).

336

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

„velike transformacije”, jer se i sama tranzicija promatra u perspektivi projektovanja „velike transformacije”, to jest hoda koji vodi do nastanka postkomunističkih kapitalizama.17 Po tome, prva faza tranzicije se promatra analogno reakciji na paternalizam Speenhamland-režima, kada se implementiranje neoliberalne strategije18 odvija u obliku reaktivnosti na komunistički paternalizam. U drugom periodu pokušava se u potpunosti implementirati mehanizam tržišne integracije društva (kao u Rusiji 199219) s ciljem potpune osnaženosti tržišnih imperativa. Treća faza sledi usled responzivnosti društva u odnosu na sveobuhvatnu komodifikaciju, naročito u vidu traženja puteva samozaštite društva. Da li se možemo oslanjati i na neke druge elemente teorijske aparature Polanjija pri analizi tranzicijskih procesa? U cilju odgovora na ovo pitanje konfrontirajmo jedan mogući kritički opis glavnih tokova tranzicije sa Polanjijevim naznakama! Ubrzana ekonomska liberalizacija je bila predodređena za dekonstrukciju «ideosfere» u tranzicijskom periodu, izvlačenje iz ideološke predodređenosti koja je preovladavala u realnom socijalizmu. Ona je pretpostavljala liberalizaciju cena i trgovine, brzu privatizaciju državne imovine. No, ovi potezi samo omogućavaju, ali ne obezbeđuju dobro funkcionišući tržišni poredak, predstavljaju uslove, ali ne i načelo konstitucije za pretpostavljeno tržišno međuodnošenje. Privatizacija se ne može poistovetiti sa tržišnom koordinacijom, jer ona ne stvara institucije koje održavaju tržišni poredak. Od konstitutivnog značaja za ovo tržišno međuodnošenje je, primera radi, strukturiranje konteksta ulaska na tržište. A izveštaji iz Srednje i Istočne Evrope nas obaveštavaju o tome da postoje značajni deficiti u ovom polju. Tržišta su ispresecana monopolističkim/oligopolističkim pozicijama, te se može potvrditi da moćne interesne grupe kontrolišu ulazak na tržište. Uostalom, iskustveni opisi ističu da su mnoga tržišta plen predatorskih grupa koje na osnovu svojih kanala moći isisavaju resurse. Tako, beleži se slabo funkcionisanje proizvodnih tržišta jer su moćne ekonomske grupe u mogućnosti da ih kontrolišu. Tržišta kapitala nemaju kredibilitet jer nedostaju odgovorajuće niti između investitora, kreditnih banaka i finansijskih institucija. Ukoliko je reč o manje moćnim sektorima, predatorske grupe uspevaju da ih podrede. Neizvesnost u značajnoj meri proizlazi iz toga da se ugovori ne poštuju, te da izostaju odgovarajući regulativni učinci države u pogledu ostvarivanja stabilnog okruženja za tržišne subjekte, dakle, postoje izraziti nedostaci u odnosu na ostvarivanje strukture očekivanja za ekonomske subjekte. Isti subjekti ———— 17

Glasman (1994:310–325). U ideološkoj borbi u toku tranzicije i u premoći neoliberalizma, Greskovits (1998: 29). 19 Sánchez-Andrés, March-Poquet (2002). 18

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

337

ispoljavaju skepsu spram mogućnosti ulaganja, jer u nedostatku stabilnog okruženja slabe mogućnosti racionalne kalkulacije. Komentatori primećuju da se umesto tržišnih transakcija umnožavaju barterposlovi20 koji upućuju na preživljavanje određenih, diskutabilnih veza. Pri tom, u pogledu barter poslova valja držati na umu suptilnu razliku između bartera i recipročnosti.21 Kod barter-transakcija je večito reč o dvosmernom kretanju, koje može podrazumevati i manifestaciju razlike u pogledu moći između subjekata u interakciji. Nadalje, barter je neposredan oblik razmene roba pri čemu je neophodno da se ostvari dvojna koincidencija potreba subjekata u razmeni, jer ponuda robe od strane jednog subjekta mora da koincidira sa potrebama drugog subjekta. A recipročnost ne znači uvek i automatski dvosmerno kretanje robe između subjekata razmene. Doduše, svako društvo poznaje sankcije u odnosu na „razbijača normi” koji se ne ponaša shodno određenim očekivanjima, ipak, recipročnost podrazumeva snažnu utkanost subjekata. Prisustvo barter-poslova možemo videti kao reakciju na nepostojanje tržišne koordinacije. Pri tom, jasno se prepoznaje đavolji krug koji se reprodukuje: barter nastaje zbog anarhičnosti, a istovremeno oslabljuje nastanak tržišnih odnosa sa čvrstim cenovnim relacijama. Barter-tip transakcije pojačava i autarhične tendencije koje pogoduju oligarhičnim grupama. U vezi s tranzicijskom dinamikom primećujemo predatorske grupe koje iskorišćavaju izvojevanu tržišnu snagu da bi izbegle prinudu normi tržišta, to jest kompetitivni pritisak novodošlih ekonomskih aktera. To znači da se privatne grupe ponašaju kao distribucione koalicije koje kartelišu tržište i parazitarno razvijaju uticaj na javnu politiku. Ponegde distribucione koalicije nastaju veoma brzo, čak i prethode nastanku demokratskih institucija i uspevaju prisvojiti državne resurse. Umesto obećanog kompetitivnog tržišta prednjači kvazi-konkurencija između postkomunističkih aktera koji su pripravljeni za lov na državne rente.22 Ekonomski akteri se ne orijentišu na stvaranje bogatstva, nego na redistribuciju svojine i na prisvojenje dobara u cilju potrošnje. Glavni orijentiri nastaju na osnovu delatnosti različitih mreža, a ne na osnovu ekonomskog stvaranja vrednosti.23 Privatizacija doprinosi povećavanju imovine pojedinaca, ali ne ide zajedno sa intenziviranjem ———— 20

Aukutsionek (1998: 179–188). U Rusiji su barter-poslovi predstavljali 6% komercijalnih operacija 1992, a 1997. srazmera istih je iznosila 41%. To znači da je inicijalno barter predstavljao jednostavnu formu, a kasnije je sve više ekspandirao. 21 Schanel, Neale, (2000: 919). Woodruff (1999). 22 Upozoravam da se ovom naznakom ne poklanjam poznatoj teorijskoj paradigmi u odnosu “traženje rente”. Naprosto, mislim da je izuzetna redukcija postkomunističke dinamike, ako se apstraktno tematizuje dvojnost između tržišta i birokratske regulacije, ili ako se nastup postkomunističke elite prikazuje samo u terminima epizode “traženja rente”. Na to je dobro ukazao Ganev (2001: 1–25). 23 Za Rusiju vidi npr. Boycko, Shleifer, Vishny (1995), Linz, Krueger (1998). Česte su naznake, naročito u odnosu na Rusiju, ali i za druge zemlje, da je posredi povratak u “industrijski feudalizam”, Verdery (1996), Slapentoh (1996: 393–411).

338

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

ekonomske aktivnosti. Dolazi do stvaranja snažnih veza između “virtuelnih firmi” i lokalnih/regionalnih upravnih organa, što omogućava razmenu neplaćenih najamnina i poreza, kao i između firme i njenih članova. Ovakve mreže ne možemo objašnjavati krutim, dihotomskim razmišljanjem “država contra tržište”. Nominalno postoje demokratske institucije, ali one prevashodno funkcionišu kao kanali legitimacije za distribucione koalicije koje predstavljaju kombinaciju oportunističkih članova stare nomenklature, novih poslovnih aktera koji cinično odbacuju etička pravila, oligarhija i mafijaških struktura. Ako dosledno razmišljamo u Polanjijevoj perspektivi, naročito valja obratiti pažnju na razorne socijalne posledice dekontekstualizacije ekonomisanja u sklopu tranzicije. A pri tom se posebno kritički potencira transfer deregulisanih tržišta.24 Bez sumnje, promišljanje koncepta utkanosti i kritički inventar dekontekstualizacije ekonomisanja ostaje istraživački zadatak, naročito u onim zemljama gde tranzicijska dinamika izaziva snažne kritičke interpretacije. U Polanjijevoj vizuri smo ponukani da promatramo tranziciju kao izraz kulturne dinamike koja se ne može meriti ni statistikama o dohotku ni brojkama o populaciji. On dozvoljava da ekonomski rast ide zajedno uz degradaciju kulturne vitalnosti. Međutim, ukoliko nam dospevaju u vidokrug Polanjijeve tvrdnje o reaktivnosti društva, o „otkrivanju društva” u vidu ispoljavane samoodbrane, tada se moraju beležiti divergencije. Društvo je, na osnovu njegovih opservacija, barem delimično negativno određeno, kao izraz defanzivne reakcije na asimilatorske tendencije samoregulišućeg tržišta. Ali, tranzicija koju smo maločas izložili pokazuje drugu sliku, naime, veoma slabu odbrambenu reakciju društva u odnosu na osnaženje normi tržišnog društva. Hiršmanovim rečima (A. Hirschman), reč je o ispoljenom „strpljenju”, a ne o „izraženom glasu”. Jer, sledeće pitanje traži razjašnjenje: zašto ne postoji značajan otpor spram dominirajućih elitnih aktera koji izvlače korist iz socio-ekonomske dinamike, to jest protiv onih koji promovišu dobitničke strategije? Zašto ne postoji sistematski otpor, profilisane i dugotrajnije kolektivne akcije spram osnaženja dobitničkih strategija koje slabe kapacitete države, to jest, zašto je zabeležena “tolerantnost” u odnosu na dominantne projekte? Zašto su kolektivne akcije ostale i zašto ostaju fragmentarne bez profilisane intencije obuhvatanja? Napokon, ovo pitanje se nameće i u perspektivi globalnog trenda koji govori o socijalnom pogoršavanju situacije stanovnika u Srednjoj i Istočnoj Evropi, odnosno, ako uzmemo u obzir negativni socijalni trend koji karakteriše ovaj region sveta.25 Kao što to mnogobrojni opisi potvrđuju, izgradnja demokratije se odvijala ekskluzivistički, posredstvom elitnih nagodbi, sporazuma iza zatvorenih vrata. Osim ———— 24 25

Konstantinov (2000). O siromaštvu i negativnim socijalnim trendovima u Srednjoj i Istočnoj Evropi, Kreidl (2000), Wade (2004).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

339

toga, čak i oni oblici takmičenja koji postoje u društvu su nepregledni za većinu društva. Čini se da plauzibilno objašnjenje upućuje upravo na određene dimenzije nasleđa prethodnog režima, na strukturalne, institucionalne, kulturne dimenzije pređašnje, socijalističke “epohe” koje imaju demobilizacijske efekte.26 U najmanju ruku suočavamo se sa višeznačnom problematikom. Jer, ukoliko odista postoji demobilizacijski efekat depriviranih, ili socijalno oslabljenih, koji je rezultat prethodne, socijalističke, epohe (“nasleđa”), tada dolazimo do paradoksalne naznake da prethodna epoha obezbeđuje uslove za nesmetaniju realizaciju elitnih nastupa.27 Za našu temu to znači da se projekti dominantnih elita mogu sprovoditi bez dramatičnih otpora. Polanji misli da se samorazumevanje Zapada prepoznaje u znanju smrti, slobode i društva. Primetimo, ipak, da dodaje rečenicu sa kojom komplikuje situaciju: prema tome, pronalazak društva može voditi i kraju i ponovnom rađanju slobode. Ostaje za razmišljanje kako bismo mogli aplikovati ovu naznaku na postkomunistički svet, jer ovde smo svedoci tranzicije uz perpetuiranje demobilizacijskih efekata. U svakom slučaju, tranzicija nas podučava da samoodbrana društva kao izraz inherentnih ograničenja u odnosu na ljudsku konstruktivnost ne deluje kao automat. A Polanji nam ne pomaže u promišljanju kapaciteta razvijanja samoispoljavanja društva. Konstrukcija fiktivnih roba kao što su radna snaga, zemlja, i novac je neophodna da bi nastala tržišna ekonomija, ali, po Polanjiju, nametanje ove fiktivne konstelacije (“đavolji mlin”) neminovno se sudara sa kapacitetima protesta društva.28 Polanji je verovao da je brisanje Speenhamlandepizode zapravo čin novonastalog sloja, a to je engleska srednja klasa, i istovremeno i trenutak rađanja moderne radničke klase. Jer, u sklopu Speenhamland-režima je već postojala klasa koja je raspolagala sa sredstvima za svojinu, ali je pokušano da se zaustavi stvaranje odgovarajuće klase koja se vezuje samo za prodavanje svoje ———— 26

Greskovits (1998: 178). Dakako, mora se držati na umu i činjenica da ekonomske krize uvek imaju i atomizirajuće efekte, odnosno da na osnovu negativne ekonomske dinamike valja misliti na oslabljene kapacitete povodom praktikovanja kolektivnih akcija. A ako se pouzdamo u teorijsko vođstvo jednog M. Olsona, tada se može reći da je većina uvek neorganizovana i informacijski siromašna. 27 Ova naznaka osporava često spominjanu naznaku o “lenjinističkom nasleđu” (K. Jowitt), “obnovljenom samoupravnom duhu”, što ima smisao u tome da pokaže: nasleđe je per se ograničavajuće, sa efektima blokiranja u odnosu na tržišne promene. Drugačije rečeno: osporavam da je postkomunistička nelagoda proizvod osvete grešne prošlosti, da je “patološka prošlost” uzrok postkomunističkog neuspeha. “Ostaci” prošlosti su isuviše paradoksalni da bi se tako lako mogli kvalifikovati. 28 U ovom članku mogu tek spomenuti: nije slučajno da se u nekim člancima pojavljuje Polanji i u kontekstu ekoloških naznaka. Jer, kada je reč o samoodbrani društva, on sistematično govori o tome da nametanje fiktivnih roba nužno donosi opustošenje prirode, ekspanziju otpadaka i degradaciju prirodne okoline. Polanji je napravio prodor prema ekologiji mnogo pre dominacije pomodnih naznaka o ekologiji.

340

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

radne snage na tržištu. Tome je teško pronaći analogna značenja u odnosu na tranzicijske procese. Drugačije rečeno: nameće se pitanje mogućnosti generalizovanja Polanjijevih naznaka. Polanjijevi argumenti su bili upereni protiv mogućnosti “dekontekstualizacije” koja ništi utkanost ekonomisanja, i na osnovu toga je video utopijske dimenzije u liberalnom kapitalizmu (“evangelistička vera ekonomskog liberalizma”, kako se izrazio), kao i forme liberalnog paternalizma. Pomoću Polanjija možemo objasniti nestajanje ionako ograničenih zajednica u postojećim oblicima tranzicije i njihov prelazak u interesne saveze. Ali, kao što smo ustanovili, ne posedujemo meru pomoću koje bismo prejudicirali nivo utkanosti. Tek se nazire mogućnost kod Polanjija da postoje različite istorijske mogućnosti utkanosti, ali se one moraju iskustveno istražiti. Ukoliko razvijamo dalje našu argumentaciju nailazimo na sledeći momenat vredan pažnje. Podsećam na maločas napisanu naznaku u vezi s koncentracijom koja je poklanjana istovremenom postojanju bogatstva i siromaštva u periodu klasične političke ekonomije. Opet, mora se potvrditi da su Polanjijeve refleksije o razlikama između pauperizma i siromaštva više nego dragocene u pogledu analize postojanja sličnih pojava u postkomunističkim zemljama. Ali, pri tom Polanji, koji se koncentriše na kulturnu dinamiku u svetlu industrijske revolucije i na odgovarajuće socijalne konsekvence, pretpostavlja da su promotori pospešivanja produktivnosti netaknuti. Drugačije rečeno: on pretpostavlja paralelnost normi proizvodnje i normi razmene. Čak i kada govori o Speenhamland-situaciji, pretpostavlja da se siromaštvo multiplikuje na nerazumljiv način zajedno sa fantastičnom ekspanzijom proizvodnje. Kao da je evidentno da nametanje normi tržišnog društva automatski dovodi do veće produktivnosti, do boljeg iskorišćavanja resursa, ili do stvaranja novih tehnologija. No ukoliko se obaziremo na iskustva tranzicije, tada smo prinuđeni da zapazimo i neke druge tendencije. Jer, ukoliko bismo išli striktno Polanjijevim stopama, tada bismo morali reći da postojeći režimi razmene u tranzicijskim zemljama (Rusija, Srbija, itd.) nužno podstrekavaju rast produktivnosti, ali dovode do neslućene kulturne degradacije. To, međutim, nije slučaj. Tretirajući prodiranje tržišnih normi u XIX veku on pretpostavlja ekonomsku ekspanziju, a ova perspektiva se ne može preneti na “tranzicijski slučaj”. Ali, opservacije naročito nekih tranzicijskih društava pokazuju da se oblici razmene odvijaju na uštrb produktivnosti. Oblici razmene koji se realizuju na razmeđi između legalnih i nelegalnih sfera predstavljaju nužne oblike preživljavanja, ali ne doprinose poboljšavanju normi u proizvodnoj sferi. Kao što je to jedan istraživač tranzicijskih prilika u Rusiji primetio: “razmena promoviše sužavanje, a ne ekspanziju outputa u proizvodnji, konzerviranje, a ne transformaciju normi proizvodnje. Ukratko rečeno, u redistributivnom bezvazdušnom prostoru kolaps administrativne ekonomije ubrzava nastanak različitih posrednika, od trgovaca preko bankara, od subjekata

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

341

različitih mreža do mafije, od transporta do eksportera” (Burawoy, 1996: 1110).29 U pogledu tumačenja ove tendencije koja ima šire značenje (jer pogađa i druge zemlje, kao što je Srbija) ne možemo naći dovoljno elemenata kod Polanjija. Jer, kao što smo i gore potvrdili, posle dezintegracije prethodnih “socijalističkih” ekonomija odista egzistira intencija rukovodilaca, direktora, ekonomskih subjekata itd. u pogledu maksimizacije profita, no ne posredstvom poboljšavanja normi proizvodnje, nego pomoću pozicioniranja u “igri” monopolističkih statusa. Bez sumnje, neuspeh različitih oblika “realnog socijalizma” se fenomenološki može povezati sa prenapetim postojanjem redistribucije (i sa slabim normama samoregulišućeg tržišta30), a “tranzicija” se mora razumeti kao pokušaj prevazilaženja toga stanja. U slučaju realnog socijalizma beleži se program stvaranja industrijskog društva (u kontekstu rastvaranja stare ekonomske strukture), modernizacija se podgrejava odozgo i podređuju se tržišni kriterijumi koji na kratak rok daleko efikasnije doprinose alokaciji resursa. A sistem se sukobljava sa logikom kretanja kapitala na svetskoj sceni i ekonomska ekspanzija dolazi u protivrečnost sa tržišnim ograničenjima. “Elite moći” rastvaraju postojeće polufeudalne odnose i omogućavaju poluperiferijsku integraciju u sistem svetskog kapitalizma. U svakom slučaju, opet se susrećemo sa pojmom (“redistribucija”) koji nas upućuje na Polanjija. Ipak, mora se barem formalno naznačiti da, nasuprot Polanjiju, u svakom društvu postoji kombinacija reciprociteta, redistribucije i tržišta. “Realni socijalizam” je odista pokušavao podređivati tržišne norme, a ukoliko stoji da će naprosto uvek postojati barem određena dobra koja će se racionalno distribuirati preko tržišta, tada je jasno da će oblici tržišta, kao ponornica, tražiti put ka ispoljavanju na površini. A njihova manifestacija je tada nekonstrolisana i opterećena značajnim disfunkcijama. To je upravo situacija u “realnom socijalizmu”. Dakle, opet smo se našli na putu koji je započet putokazom Polanjija, ali na određenom delu puta Polanji nas ne može voditi. Napokon, ne može se zaboraviti da se Polanji upustio u kritički opis Engleske, gde postoji kontinuirana evolucija tržišnih normi nekoliko vekova, što, opet, nije slučaj u postkomunističkom miljeu. Shodno do sada izvedenim argumentima, može se braniti skepsa da je tranzicija u postkomunizmu ad analogiam transformacija u

———— 29

30

Baravoj ovu tendenciju zove involucijom u sklopu tranzicije kada ekonomisanje razara svoje sopstvene pretpostavke. Termin je inače Gercov (Geertz). Ovde mi nije dato da razvijem svoje poimanje realnog socijalizma, no uprkos snažnim redistributivnim elementima vidim realni socijalizam kao tržišno društvo, što se plauzibilno i pokazuje u nekim zemljama (Poljska, Mađarska itd.) u sedmdesetim godinama gde se javlja sve veći broj tržišnih aspekata. Tipično je da se na početku snažnijeg prisustva tržišta primećuje tendencija ka izjednačavanju dohotka (zbog gubitka određenih privilegija kod nomenklature) da bi kasnije pojačano tržište opet otvorilo prostor nejednakosti (o tome Nee, 2000).

342

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

Polanjijevom smislu.31 Utoliko, mora se izvesti zaključak da, uprkos značajnim uvidima Polanjija, valja naznačiti korekciju njegovog postupka.

Socijalni kapital i forme utkanosti Socijalni kapital uživa veliku pažnju među socijalnim teoretičarima, beleže se pro i contra tumačenja. Ovde ću koristiti sintagmu isključivo u funkciji ambicije da se rekonfiguriše Polanjijeva teorija, što znači da ću ignorisati dalekosežne rasprave o socijalnom kapitalu.32 Naime, ovde je relevantna pozicija socijalnog kapitala u svetlu proširenja tržišnih normi (impersonalnost, ekskluzivnost, egoizam, instrumentalni oblici ponašanja itd.) koje nužno marginalizuju ne-tržišne vrednosti i prioritete. No, široka literatura o socijalnom kapitalu nas izveštava o tome da se ne-tržišne norme mogu povezati sa boljim ekonomskim učincima. Pri tom se prepoznaju prednosti koje stvaraju ne-tržišne norme u ekonomskim transakcijama počev od razrešavanja problema kolektivnih akcija, preko uticaja na stvaranje kolektivnih dobara bez kojih tržišni sistem ne može da funkcioniše, ili funkcioniše sa većim troškovima. Npr. osnaženje normi recipročnosti redukuje oportunističke oblike ponašanja u proizvodnim jedinicama. A postojanje socijalnog kapitala tumačimo upravo u smislu Polanjija kao utkanog u mreže, asocijacije, porodice i druge zajednice. Jedan istraživač je primetio da se “tržište kao modus koordinacije pojavljuje u vidu apstraktno kodifikovanog znanja i to nauštrb praktičkog i lokalnog znanja” (O’Neill, 1998: 139-140). Naime, isti istraživač smatra da i tržište i centralno planiranje ignorišu značajne informacije koje dolaze od “intermedijarnih institucija i asocijacija”, a one su od izvanrednog značaja za ekonomski uspeh. Nije li ovde reč o socijalnom kapitalu koji je utkan u forme praktičkog i lokalnog znanja? Ne susrećemo li se ovde sa užlebljivanjem određenih oblika znanja što nas navodi na razmišljanje o utkanosti znanja? I ukoliko insistiramo na tome da je socijalni kapital u vezi sa razrešavanjem kolektivnih akcija, tada smo našli markantnu sponu koja nas može uputiti ka Polanjiju. Jer, ako smo kritički registrovali da utkanost ne možemo promatrati kao neutralnu kategoriju, tada je upravo doprinos literature o socijalnom kapitalu razrešavanju problema kolektivnih akcija od suštinskog značaja. Jer, ovde se govori ———— 31

32

Sledim Baravoja, kada prihvatam da se Kina mora promatrati u drugom vidu, jer se u ovom slučaju može promatrati sinergija između države i društva u toku tržišnih reformi koje se podgrejavaju odozgo. Pokušao sam da kažem više o pojmu socijalnog kapitala i o dilemama, Lošonc (2004: 233-244 i 2003: 131-143). Uporedi, Tsakalotos (2004: 137–160).

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

343

o kontekstu određenih institucija i kulturnih normi koji osnažuje kolektivne akcije. Držim na umu naročito one orijentacije u tretiranju socijalnog kapitala koji iskustveno i teorijski pokazuju značaj kapaciteta ljudi da zajedno raspravljaju i uobličavaju zajedničke ciljeve. Utoliko, više nije reč ni o državnom intervencionističkom režimu, ne govori se ni o tržišnoj koordinaciji, nego se tematizuje mogućnost koordinacije na osnovu prepoznate interdependnosti ekonomskih i drugih subjekata. Nadalje, razmišljajući o povezanosti Polanjijevog pojma utkanosti sa ovim aspektom socijalnog kapitala, spominjem i onaj deo literature o socijalnom kapitalu koji zadire u transformaciju socijalne strukture moći.33 Jer, kako je to pokazano u određenim radovima, socijalni kapital se može razumeti u svetlu socijalne mobilizacije koja cilja na sprečavanje inkorporacije određenih subjekata u klijentelističke odnose. A pri tome socijalni kapital se pojavljuje i kao input i kao output, jer pojačavanje stepena socijalne mobilizovanosti stavlja u pogon samoosnaženje socijalnog kapitala. Ova napomena dokazuje da se socijalni kapital, uostalom, kao i utkanost ne mogu “očistiti” od konflikata, da se njihovi oblici stvaraju posredstvom konflikata između društvenih aktera. Kao što i utkanost demonstrira da ekonomija nije autonomna nego je u neprestanom ispreplitanju sa politikom, religijom i drugim društvenim normama. To sugeriše mnogo više od danas prisutnih tvrdnji da se tržišne transakcije oslanjaju na poverenju, i međusobnom razumevanju. Dakle, u značenjima socijalnog kapitala može se pronaći dimenzija koja upotpunjuje Polanjijevu argumentaciju. Naročito naglašavam korektivno značenje socijalnog kapitala u odnosu na naznačeno “dvojno kretanje”. Jer, tek pomoću dinamike socijalnog kapitala možemo objašnjavati zašto je ovo kretanje izraz neautomatskih procesa i koji kapaciteti društva omogućavaju ispoljavanje samoodbrane.

Zaključak Teorija Karla Polanjija je u tekstu iskorišćena u cilju čitanja tranzicijske dinamike. Kao najvažnija dimenzija njegove teorije naznačena je napetost između utkanosti i “dekontekstualizacije” ekonomisanja. Zarad rekonstrukcije njegovih ———— 33

Heller (1996: 1055–71). Vidi još jednom, Tsakalotos (2004: 150). Tsakalotos nam objašnjava i jedno pitanje koje se neminovno nameće: zašto nam se čini da je američka ekonomija koja je dekontekstualizovana istovremeno i efikasnija od evropske. U svakom slučaju valja ne upasti u zamku izjednačivanja ekonomskog uspeha i ekonomske efikasnosti. To se, napokon, može naučiti upravo od Polanjija.

344

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

kategorija bilo je neophodno markiranje određenih dilema u Polanjijevom opusu, a značajna dilema je registrovana u statički i dinamički razumevanim formama utkanosti. Zatim, navedena je perspektiva koja se može fiksirati i kod Polanjija i pratiti u tumačenju tranzicijskih procesa. Istovremeno, naznačene su i neke tendencije u tranzicijskim procesima koje izmiču vizuri koju dobijamo na osnovu recepcije Polanjija. Na kraju članka se predlaže korekcija Polanjijeve dileme posredstvom kategorijalnog aparata socijalnog kapitala. A to znači da se forme i stepen utkanosti, kao i ograničenja, očekivanja, norme na osnovu istih, mogu objašnjavati stanjem na planu socijalnog kapitala. Literatura o socijalnom kapitalu koju sam držao na umu upozorava da neksus koji postoji između tržišnih i netržišnih relacija, i ta relacija ne amortizuje konflikte i napetosti između ovih relacija. A to je momenat koji je relevantan čita li se Karl Polanji u svetlu tranzicije.

Reference Aukutsionek, Sergei (1998): “Industrial Barter in Russia”, Communist Economies and Economic Transformation 10, no. 2: 179–188 Barber, Bernard (1995): “All Economies are ‘Embedded’: The Career of a Concept, and Beyond” Social Research, 62, 2 (Summer): 387 Block, Fred, Margaret. R. Somers (1984): „Beyond the Economistic Fallacy: The Holistic Social Science of Karl Polanyi”, in: Th. Scocpol (ed.), Vision and Method in Historical Sociology, Cambridge University Press, Cambridge Block, Fred (2001): “Introduction” in: Karl Polanyi, The Great Transformation, Beacon Press, Boston Block, Fred and Margaret Somers (2003): “In the Shadow of Speenhamland: Social Policy and the Old Poor Law”, Politics & Society, Vol. 31 No. 2, June: 283-323 Block, Fred (2003): “Karl Polanyi and the writing of The Great Transformation”, Theory and Society, 32: 275-306 Boycko, M.–A. Shleifer, A.–R. W. Vishny (1999): Privatizing Russia, MIT Press, Cambridge, MA. Boyer, George R. (1990): An Economic History of the Poor Law 1750-1850, Cambridge University Press, Cambridge Burawoy, Michael (1996): “The State and Economic Involution: Russia through a Chinese Lens”, World Development, 24: 1105-17. Burawoy, Michael (2003): “For a Sociological Marxism: The Complementary Convergence of Antonio Gramsci and Karl Polanyi”, Politics & Society, Vol. 31, No. 2, June: 193-261 Clement, Alain (1997): “Revenue Minimum: Les Lecons de Speenhamland”, Lien Social et Politique, 42: 49-60

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

345

Curtin, Philip (1984): Cross-Cultural Trade in World History, Cambridge University Press, New York Ganev, Venelin, I. (2001): “The Dorian Gray Effect: Winners as State Breakers in Postcommunism”, Communist and Postcommunist Studies, spring: 1–25 Glasman, Maurice (1994): “The great deformation: Polanyi, Poland and the terrors of planned spontaneity”, in: Bryant, C. G. A., Mokrzycki, E. (eds.), The New Great Transformation? Change and Continuity in East-Central Europe, Routledge, London: 310–325 Dalton, George, editor (1968): Primitive, Archaic and Modern Economies: Essays of Karl Polanyi, Beacon Press, Boston Dumont, Louis (1977): Homo Aequalis, Genèse et épanouissement de l’idéologie économique, Gallimard, Paris, 1977 Granovetter, Marc (1974): Getting a Job: a Study of Contact and Careers, Cambridge, MA, Harvard University Press Granovetter, Marc. (1985): “Economic action and social structure: the problem of embeddedness”, American Journal of Sociology, Vol. 91, No. 3: 481–510 Granovetter, Marc (1992) “Economic institutions as social constructions: a framework for analysis”, Acta Sociologica, Vol. 35, No. 1: 3–11 Granovetter, Marc (1994): “Business groups”, in: Smelser, J. and Swedberg, R. (eds.), The Handbook of Economic Sociology, NJ, Princeton University Press, Princeton Greskovits, Bela (1998): The Political Economy of Protest and Patience (East European and Latin American Transformations Compared), Central European Press, Budapest Hejeebu, Santhi and Deirdre McCloskey (1999): ‘‘The Reproving of Karl Polanyi’’, Critical Review, 13/3-4: 285-314 Heller, Patrick (1996): “Social Capital as a Product of Class Mobilization and State Intervention: Industrial Workers in Kerala, India”, World Development, 24, 6: 1055–71 Hess, M. (2004): “Spatial’ relationships? Towards a reconceptualization of embeddedness”, Progress in Human Geography, 28: 165–186 Jessop, Bob (2001): “Regulationist and autopoieticist reflections on Polanyi’s account of market economies and the market society”, New Political Economy, 6: 213–32 Jowitt, Ken (1992): „The Leninist Legacy”, in: I. Banac, (ed.), Eastern Europe in Revolution, Cornell University Press, Ithaca and London: 207-224 King, Steven (2000): Poverty and Welfare in England 1700-1850: A Regional Perspective, Manchester University Press, Manchester Konstantinov, Y. (2000): “Survival strategies in post-1989 Bulgaria”, in: McRobbie, K. and Polanyi-Levitt, K. (eds.), Karl Polanyi in Vienna: The Contemporary Significance of the Great Transformation, Black Rose Books, Montreal Kreidl, M (2000): “Perceptions of Poverty and Wealth in Western and Post-Communist Countries”, Social Justice Research, Vol. 13, No. 2

346

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

Krippner, Greta (2001): ‘‘The Elusive Market: Embeddedness and the Paradigm of Economic Sociology,’’ Theory and Society, 30: 775-810 Lacher, Hannes (1999): „The Politics of the Market: Re-reading Karl Polanyi”, Global Society, 1999, No. 3: 314-326 Lie, John (1991): “Embedding Polanyi’s Market Society”, Sociological Perspectives, 34/2: 219-235 Lees, Lynn H. (1998): The Solidarities of Strangers: The English Poor Laws and the People, 1700-1948, Cambridge University Press, Cambridge Linz, S.–G. Krueger (1998): “Enterprise Restructuring in Russia’s Transition Economy: Formal and Informal Mechanisms”, Comparative Economic Studies, 2: 5–52 Lošonc, Alpar (2003): ,,The Dynamics of Social Capital: The Case of Serbia”, Privredna izgradnja, 3-4, 131-143 Lošonc, Alpar (2004): „Confronting a Leadership Vacuum”, in: Corporate Social Responsibility Across Europe: Discovering National Perspectives of Corporate Citizenship, Habisch, A. (eds.), Springer Verlag, Heidelberg: 233-244 Macfarlane, Alain (1978): The Origins of English Individualism: The Family, Property and Social Transition, Basic Blackwell, Oxford Nee, Victor (1989): “A Theory of Market Transition: From Redistribution to Markets in State Socialism”, American Sociological Review, 54: 663-681 Nee, Victor, and R. Matthews (1996): “Market Transition and Societal Transformation in Reforming State Socialism”, Annual Review of Sociology, 22: 401-435 Nee, Victor (2000): “The Role of the State in making a Market Economy”, Journal of Institutional and Theoretical Economics, 156: 64-88 O’Neill, John (1998): The Market: Ethics, Knowledge and Politics, Routledge, London Polanyi, Karl (1922): “The Functionalist Theory of Society and the Problem of Socialist Economic Calculability”. Translation from German by Karl Polanyi-Levitt of “Die Funktionelle Theorie der Gesellschaft und das Problem der Sozialistichen Rechnungslegung”, Archiv fur Sozialwissenschaft und Sozialpolitik, vol. 52, no. 1: 218228 Polanyi, Karl (1922): “Some Reflections Concerning our Theory and Practice”. Translation from German by Kari Polanyi-Levit of “Neue Erwangen zu unserer Theorie und Praxis”, Der Kampf, January:18-24 Polanyi, Karl (1933): The Mechanisms of the World Economic Crisis”. Translation from German by Kari Polanyi Levitt of “Der Mechanismus der Weltwirtschaftskrise” Der Oesterreicische Volkswirt. Vol. 25 Polanyi, Karl (1935): “The Essence of Fascism”, in: J. Lewis, K. Polanyi and D. K. Kitchin, (eds.), Christianity and Social Revolution, Victor Gollancz Ltd., London Polanyi, Karl (1977): The Livelihood of Man, Edited by Harry Pearson, Academic Press, New York

Alpar Lošonc: Karl Polanji, tranzicija, socijalni kapital

347

Polanyi, Karl (1947): “Our obsolete market mentality”, Commentary, Vol. 3, February: 109– 117 Polanyi, Karl, C. M. Arensberg, H. W. Pearson, (eds.) (1957): Trade and Market in the Early Empire, Free Press, Glencoe, IL. Polanyi, Karl (1962): The Great Transformation, Beacon Paperback, Reinehart & Company, Third Printing, Boston Polanyi-Levitt, Karl and Marguerite Mendell (1987): “Karl Polanyi: his life and times”, Studies in Political Economy, Vol. 22, Spring: 7–39 Randles, Sally (2003): “Issues for a Neo-Polanyian Research Agenda in Economic Sociology”, International Review of Sociology – Revue Internationale de Sociologie, Vol. 13, No. 2: 416 Sánchez-Andrés, Antonio and José M. March-Poquet (2002): “The Construction of Market Institutions in Russia: A View from the Institutionalism of Polanyi”, Journal of Economic Issues, Vol. XXXVI, No. 3, September: 707-722 Schanel, William C., W. C. Neale, (2000): “Karl Polanyi´s Forms of Integration as Ways of Mapping”, Journal of Economic Issues, Vol. XXXIV, No. 1, March: 89-104 Slapentoh, V. (1996): “Early Feudalism – The Best Parallel for Contemporary Russia”, Europe-Asia Studies, 48, 3: 393–411. Sokoll, Thomas (1993): Household and Family among the Poor, Universitatsverlag Dr. N. Brockmeyer, Bochum Streeck, Wolfgang (1997): “Beneficial Constraints: On the Economic Limits of Rational Voluntarism”, in: Hollingsworth, J. Rogers, and Robert Boyer, (eds.), Contemporary Capitalism: The Embeddedness of Institutions, Cambridge University Press, Cambridge, England Swedberg, Richard (ed.) (1996): Economic Sociology, Chap. 14, Cheltenham, Edward Elgar. Taylor, M. (2000): “Enterprise, power and embeddedness: an empirical exploration”, in: Vatne, E. and Taylor, M. (eds.), The networked firm in a global world, Aldershot, Ashgate: 199–233 Tsakalotos, Euklid (2004): “Homo Economicus, Political Economy and Socialism”, Science & Society, Vol. 68, No. 2, Summer: 137–160 Verdery, Katherine (1996): A Transition from Socialism to Feudalism? Thoughts on the Postsocialist State, What was Socialism and What Comes Next?, Princeton, New Jersey Wade, Robert H. (2004): “Is Globalization Reducing Poverty and Inequality?”, World Development, Vol. 32, No. 4: 567–589 Woodruff, David (1999): Money Unmade: Barter and the Fate of Russian Capitalism, Cornell University Press, Ithaca Zelizer, V. (1988): “Beyond the polemics on the market: establishing a theoretical and empirical agenda’, Sociological Forum, Vol. 3, No. 4: 614–634

348

SOCIOLOGIJA, Vol. XLVI (2004), N° 4

Zukin, S. and DiMaggio, P. (eds.) (1990): Structures of Capital: The Social Organization of the Economy, Cambridge University Press, Cambridge