BULLETIN 2011

VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO ________________________________________ BILTEN/BULLETIN 2011 2 CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI...
Author: Peter Singleton
18 downloads 0 Views 2MB Size
VRHOVNI SUD CRNE GORE THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO ________________________________________ BILTEN/BULLETIN 2011

2 CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN 2011 GODINA / YEAR

Za izdavaĉa / For publisher Vesna Medenica, Predsjednik Vrhovnog suda / President of the Supreme Court

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN Radule Kojović (krivično pravo, zamjenik gl.i odgovornog urednika) Julka Badnjar (privredno pravo) Vesna Begović (gradjansko pravo) Stanka Vučinić (upravno pravo)

Glavni i odgovorni urednik / Editor in chief dr Ĉedomir Bogićević

Urednik u redakciji / Desk Editor Dubravka Božović, savjetnik u Vrhovnom sudu Saradnik u redakciji / assistant Ljiljana Milić, savjetnik u Vrhovnom sudu

Sekretar redakcije / Secretary desk Snežana Radović, sekretar Vrhovnog suda

ISNN 1800-5810

3

CRNA GORA VRHOVNI SUD

BILTEN 2011

Podgorica, septembar 2011

4

PRAVNI STAVOVI I MIŠLJENJA

5

NAĈELNI PRAVNI STAV Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, Su. I br. 64-1/11 od 29.03.2011. godine. Opšta sjednica Vrhovnog suda Crne Gore, u sjednici odrţanoj dana 29.03.2011. godine, na osnovu ĉlana 28 Zakona o sudovima, utvrdila je

*** NAĈELNI PRAVNI STAV Ukoliko nadje da postoji osnov odgovornosti novinara i medija sud odmjerava visinu praviĉne naknade zbog povrede prava liĉnosti (ugleda, ĉasti i dr,) vodeći raĉuna o svim okolnosti konkretnog sluĉaja, a naroĉito: o znaĉaju povrijedjenog dobra i posledicama koje su iz toga proistekle, trajanju duševnih bolova, cilju kome sluţi naknada nematerijalne štete, kao i tome da visina dosudjene naknade po pravilu treba da bude u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u iznosu koji bi obeshrabrujuće uticao na novinare i medije u obavljanju njihove uloge u oĉuvanju demokratskih vrijednosti društva. Obrazloţenje Odredbama ĉlana 206 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list CG", br. 47/2008), propisano je da u sluĉaju povrede prava liĉnosti sud moţe narediti na trošak štetnika objavljivanje presude odnosno ispravke ili narediti da štetnik povuĉe izjavu kojom je povreda uĉinjena ili što drugo ĉime se moţe ostvariti svrha koja se postiţe naknadom. Istim Zakonom u ĉlanu 207 stav 1 predvidjena je mogućnost da se zbog povrede ugleda, ĉasti ili prava liĉnosti oštećenom dosudi praviĉna novĉana naknada za duševne bolove, ako sud nadje da to opravdavaju okolnosti sluĉaja, a naroĉito jaĉina bolova i njihovo trajanje. U odredbama ĉlana 20 stav 1 Zakona o medijima ("Sl. list RCG", br. 51/02, 62/02 i "Sl. list CG", br. 46/10), predvidjeno je da je osnivaĉ medija odgovoran za programske sadrţaje, ukoliko ovim zakonom nije drugaĉije odredjeno. U stavu 2 ista zakonska odredba predvidja da ako medij objavi programski sadrţaj kojim se narušava zakonom zaštićeni interes lica na koje se informacija odnosi ili kojim se vrijedja ĉast ili integritet pojedinca, iznose ili pronose neistiniti navodi o njegovom ţivotu, znanju i sposobnostima, zainteresovano lice ima pravo na tuţbu nadleţnom sudu za naknadu štete protiv autora i osnivaĉa medija.

6

Odredbama ĉlana 26 navedenog zakona predvidjeno je pravo svakom fiziĉkom i pravnom licu na ispravku i odgovor kada smatra da je putem objavljenog programskog sadrţaja povrijedjeno neko njegovo Ustavom ili zakonom ustanovljeno pravo, a ovo u odredjenom roku, uz obavezu navodjenja programskog sadrţaja na koji se odgovor ili ispravka odnose i datum njenog objavljivanja, te da se ispravka i odgovor objavljuju bez naknade. Ukoliko ocijeni da sankcijama iz ĉlana 206 Zakona o obligacionim odnosima i iz ĉl. 26 Zakona o medijima nije ostvarena satisfakcija oštećenog, oštećeni ima pravo i na novĉanu naknadu u skladu sa ĉl. 207 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Osnovna karakteristika nematerijane štete jeste ta da je nije moguće naknaditi uspostavljanjem ranijeg stanja. Zato, naknada te štete, po prirodi stvari, predstavlja satisfakciju (zadovoljenje) oštećenog. Kumulacija sankcija je dopuštena s obzirom na to da je zakon ne iskljuĉuje. Visinu praviĉne naknade za štetu zbog povrede prava liĉnosti (ugleda, ĉasti i drugih prava liĉnosti) sud odmjerava vodeći raĉuna o svim okolnostima konkretnog sluĉaja, a naroĉito o znaĉaju povrijedjenog dobra i posljedicama koje su iz toga proistekle, trajanju duševnih bolova, cilju kome sluţi naknada nematerijalne štete, kao i o tome da visina dosudjene naknade, po pravilu, treba da bude u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, te da dosudjena naknada ne bude u iznosu koji bi obeshrabrujuće uticali na novinare i medije u obavljanju njihove uloge u oĉuvanju demokratskih vrijednosti u društvu. Posebno valja naglasiti da bi odredjivanje - limitiranje unaprijed naknade nematerijalne štete od strane Vrhovnog suda i suda uopšte, bilo u suprotnosti principu proporcionalnosti, kao temeljnom principu evropskog prava, koji predvidja da se prema konkretnim subjektima, konkretnim okolnostima i ĉinjenicama primjenjuju mjere koje su srazmjerne ciljevima predvidjenim propisima.

Predsjednik Suda, Vesna Medenica,s.r.

7

PRAVNI STAV

Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, Su VI. br. 60/11 od 06.07.2001. godine. Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore, na sjednici odrţanoj dana 06.07.2011. godine, na osnovu ĉlana 100 stav 3 u vezi ĉl. 97, Zakona o sudovima, zauzelo je

*** PRAVNI STAV I Uvid u sudske spise ne moţe se vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama ("Sl. list RCG", br. 68/2005) već iskljuĉivo na osnovu procesnih zakona (Zakonika o kriviĉnom postupku, Zakona o parniĉnom postupku, Zakona o upravnom sporu) i Zakona o sudovima. II Kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traţi pristup informaciji dostavljanjem pravosnaţnih sudskih odluka, koje nijesu objavljene na internet stranici suda u okviru programa "Sudska praksa" nadleţni sud je duţan omogućiti pristup informaciji dostavljanjem traţenih odluka nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa Pravilnikom o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama. Kada su pravosnaţne odluke ĉije se dostavljanje traţi objavljene na internet stranici nadleţni sud će odbiti zahtjev za pristup informaciji i istovremeno podnosioca zahtjeva obavijestiti o nosaĉu traţene informacije ĉlan 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. III Neće se dozvoliti pristup informaciji kada se traţi pojedinaĉna taĉno odredjena odluka. IV Na naĉin iz taĉke II ovog Pravnog stava postupaće privredni sudovi kada se pristup informaciji traţi dostavljanjem akata donijetih u postupku steĉaja, kada je Zakonom o insolventnosti privrednih društava bilo propisano da se ti akti javno objavljuju, odnosno kada je to propisano sada vaţećim Zakonom o steĉaju. Obrazloţenje Odluĉujući o zahtjevima za vanredno preispitivanje odluka Upravnog suda Crne Gore, Upravno odjeljenje Vrhovnog suda Crne Gore je konstatovalo da postupajući po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama sudovi razliĉito postupaju, pa je radi ujednaĉavanja te prakse, poštovanja Ustavnog prava na pristup

8

informaciji, a polazeći od principa javnosti rada sudova i obaveze da objavljuju odluke na internet stranici u okviru programa "Sudska praksa", ocijenilo da treba zauzeti gornji pravni stav. Svako ima pravo pristup informacijama u posjedu drţavnih organa i organizacija koje vrše javna ovlašćenja (ĉlan 51 stav 1 Ustava Crne Gore) koje pravo se ostvaruje na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, ali sa druge strane Ustav u ĉlanu 43 jemĉi zaštitu podataka o liĉnosti, a u stavu 2 ĉl. 51 odredjuje kada se moţe ograniĉiti pristup informacijama. Polazeći od prednjeg ovo odjeljenje ocjenjuje da se uvid u sudske spise ne moţe vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama već iskljuĉivo na osnovu procesnih zakona. Nasuprot prednjem, kada se pristup informaciji traţi dostavljanjem pravosnaţnih odluka pristup informaciji se mora dozvoliti uz primjenu Zakona o slobodnom pristupu informacijama i Pravilnika o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama, jer su sudovi duţni pravosnaţne odluke objaviti na internet stranici u okviru programa "Sudska praksa". Izuzetak predstavlja traţenje taĉno odredjene sudske odluke (recimo, presude K. br. 1/10, ili presude donijete protiv okrivljenog J. J. i sliĉno) jer se u tom sluĉaju ni anonimizacijom podataka ne bi mogli zaštiti podaci o liĉnosti. Zakonom o insolventnosti privrednih društava bila je propisana obaveza nadleţnih sudova da odredjene odluke (rješenje o otvaranju steĉaja, o okonĉanju steĉajnog postupka i dr.) objave u "Sluţbenom listu Crne Gore", a i ĉlanom 17 sada vaţećeg Zakona o steĉaju je propisano da se neka sudska pismena donijeta u steĉajnom postupku objavljuju u "Sluţbenom listu Crne Gore", pa se kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traţi pristup informacijama dostavljanjem tih akata mora postupiti u skladu sa ĉlanom 14 istog.

Pravni stav obradila: sudije, Stanka Vuĉinić,s.r

Predsjednik Upravnog odjeljenja, Sreten Ivanović,s.r

9

SUDSKA PRAKSA

10

KRIVIĈNO MATERIJALNO PRAVO

11

PREKORAĈENJE GRANICA NUŢNE ODBRANE (Ĉlan 10 stav 3 u vezi sa ĉl. 20 st. 1 i ĉl. 143 KZ RCG)

Ako izmedju samog napada i odbijanja napada nije bilo srazmjere koja bi bila neophodna da bi se odbio istovremeni neskrivljeni protivpravni napad, prekoraĉene su granice nuţne odbrane. Iz obrazloţenja: "Pravilno je našao drugostepeni sud, da su saslušani svjedoci obesnaţili tvrdnju oštećenog da se sa optuţenim susreo licem u lice, te da su se hvatali za odjeću, jer su saslušani svjedoci potvrdili da je oštećeni sa ledja prišao optuţenom i prvo ga udario pesnicom u predjelu glave, a zatim uhvatio za ruku i ledja povlaĉeći ga prema prolazu, što i po zakljuĉivanju ovog suda predstavlja radnju protivpravnog napada, pa je optuţeni istovremeno preduzeo radnje odbijanja neskrivljenog napada, tako što je sa lijevom rukom potegao noţ iz predjela pojasa i sa dva udarca noţem duţine sjeĉiva 12 cm, dva puta uboo oštećenog, i to u predjelu lijeve nadlaktice i u lijevom lopatiĉnom predjelu. Nije osnovan ţalbeni navod optuţenog, da je povrijedjen Kriviĉni zakonik, jer je postupao u nuţnoj odbrani, te da je imajući u vidu faktor iznenadnog napada od strane oštećenog, bio potpuno onemogućen da na drugi naĉin odbije napad, a ovo tim prije što je napad oštećenog prestao tek nakon što je istom sa noţem zadao drugi udarac. Naime, i po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je izveo pravilan zakljuĉak da izmedju samog napada i odbijanja napada, nije bilo srazmjere i opisana djelatnost optuţenog nije bila neophodna da bi se odbio napad oštećenog, pa je optuţeni prekoraĉio intenzitet neophodne odbrane u odnosu na intenzitet napada, a ovo imajući u vidu realne mogućnosti optuţenog za odbijanje napada, jer je oštećeni bio goloruk i postojala je proporcija u njihovoj fiziĉkoj snazi, što se drugostepeni sud uvjerio i neposrednim opaţanjem na pretresu, a uz to su obojica mladja lica, i to optuţeni rodjen 1987. godine a oštećeni rodjen 1988. godine, pa se optuţeni mogao i fiziĉkom snagom suprotstaviti oštećenom i odbiti njegov napad, ali isto to nije ni pokušao, ĉime je prekoraĉio granice nuţne odbrane i u tom prekoraĉenju sa umišljajem pokušao da liši ţivota oštećenog. Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je radnje optuţenog, pravno kvalifikovao kao kriviĉno djelo ubistvo u pokušaju u prekoraĉenju nuţne odbrane iz ĉlana 143 u vezi ĉl. 20 stav 1 u vezi ĉl.10 st. 3 Kriviĉnog zakonika, tako da su neosnovani ţalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijedjen Kriviĉini zakonik na štetu optuţenog." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 2/11 od 14.03.2011. godine)

12

NEOTKLONJIVA STVARNA ZABLUDA (Ĉlan 18 u vezi sa ĉl. 326a KZ)

Okrivljeni nije bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi kada je imao usmeno obećanje rukovodstva opštine da će njegov objekat biti uklopljen u DUP grada, jer je znao da gradnja objekta bez gradjevinske dozvole predstavlja kriviĉno djelo iz ĉlana 326a KZ. Iz obrazloţenja: "Pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da radnja okrivljenog sadrţi sva obiljeţja bića kriviĉnog djela gradjenje objekta bez gradjevinske dozvole iz ĉlana 326a Kriviĉnog zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi na glavnom pretresu i utvrdjene ĉinjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud kako u pogledu postojanja kriviĉnog djela u pitanju tako i u pogledu krivice okrivljenog za isto s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud i pravilno odluĉio kada je uvaţio ţalbu Osnovnog drţavnog tuţioca u Pljevljima i preinaĉio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kriviĉnoj sankciji, dajući u svojoj presudi jasne i uvjerljive razloge za takvu odluku, koje razloge u svemu prihvata i ovaj sud. Prema tome, u postupku protiv okrivljenog nije povrijedjen zakon na njegovu štetu, kako se to u zahtjevu za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude neosnovano istiĉe. Isticanje u zahtjevu da je okrivljeni imao usmeno obećanje rukovodstva opštine da će njegov objekat biti uklopljen u detaljni urbanistiĉki plan grada, nije od znaĉaja za postojanje djela u pitanju, jer je okrivljeni znao da gradnja objekta bez gradjevinske dozvole predstavlja kriviĉno djelo iz ĉl. 326a Kriviĉnog zakonika, pa stoga nije osnovan navod iz zahtjeva da je okrivljeni bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 28/11 od 05.04.2011. godine)

13

PRODUŢENO KRIVIĈNO DJELO - ZASTARJELOST KRIVIĈNOG GONJENJA (Ĉlan 49 u vezi sa ĉl. 125 stav 1 KZ) Izvodi iz obrazloţenja presude:

"Iz presude Osnovnog suda u Podgorici K. br. 10/244 od 15.11.2010. godine proizilazi da su radnje optuţenog V. V. izvršene u vremenskom periodu od 19. juna 2000. do 29. januara 2001. godine, kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo sudsku konstrukciju i kao takvo sastojalo se od dvije ili više radnji od kojih svaka pojedinaĉno predstavlja izvršeno kriviĉno djelo, tako da se zastarjelost raĉuna za svaku pojedinaĉnu radnju koja ulazi u sastav produţenog kriviĉnog djela. U odredbi ĉlana 400 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da u obrazloţenju presude drugostepeni sud treba da ocijeni bitne ţalbene navode. U pogledu ţalbenog navoda branioca optuţenog da je nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja za pojedine radnje koje ulaze u sastav produţenog kriviĉnog djela, drugostepeni sud je u svojoj presudi naveo da zastarjelost kriviĉnog gonjenja poĉinje teći od izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produţenog kriviĉnog djela. Stoga, ostalo je nejasno da li je drugostepeni sud zastarjelost kriviĉnog gonjenja cijenio kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo stvar ocjene suda ili imajući u vidu zakonsko odredjenje produţenog kriviĉnog djela u Kriviĉnom zakoniku ("Sl. list RCG" br. 70/03, 13/04, 47/06 i "Sl. list RCG" br. 40/08 i 25/10) u kojem je u ĉlanu 49 sadrţana odredba o produţenom kriviĉnom djelu, za koje shodno ĉl. 125 st. 1 Kriviĉnog zakonika zastarijevanje kriviĉnog gonjenja poĉinje teći od dana kada je kriviĉno djelo uĉinjeno. Medjutim, drugostepeni sud ispušta iz vida odluĉnu ĉinjenicu da je kriviĉno djelo izvršeno u vremenskom periodu od 19.06.2000. do 29.01.2001. godine, dakle prije donošenja Kriviĉnog zakonika, kada je produţeno kriviĉno djelo predstavljalo konstrukciju suda i da sledstveno tome ocijeni navode ţalbe branioca optuţenog da li je u konkretnom sluĉaju za neku od radnji koja ulazi u sastav produţenog kriviĉnog djela nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja, a što je od znaĉaja za pravilnu primjenu kriviĉnog zakona. Prema tome, drugostepeni sud je u ţalbenom postupku uĉinio povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 438 taĉ. 3 u vezi ĉl. 400 st. 1 ZKP koja je bila od uticaja na donošenje pravilne odluke. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti uĉinjenu povredu postupka na koju je naprijed ukazano, tako što će svestranije ocijeniti ţalbeni navod branioca osudjenog da li je u ovoj kriviĉno pravnoj stvari u odnosu na optuţenog V. V. nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja, nakon ĉega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 73/11 od 11.05.2011. godine)

14

KRIVIĈNO DJELO UGROŢAVANJEM OPASNIM ORUDJEM PRI TUĈI I SVADJI (Ĉlan 154 KZ) Odluĉna ĉinjenica za postojanje kriviĉnog djela iz ĉlana 154 KZ je da li se okrivljeni mašio pištolja pri svadji ili nakon prestanka svadje. Iz obrazloţenja: Osnovano se ţalbom Osnovnog drţavnog tuţioca u Podgorici ukazuje da pobijana presuda nema valjanih razloga o odluĉnim ĉinjenicama, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja drugostepenu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Naime, drugostepeni sud zakljuĉuje da je nakon što je tuĉa izmedju okrivljenog I. M. i oštećenog M. S. prekinuta, okrivljeni pošao do svog vozila, uzeo sluţbeni pištolj koji je drţao u ruci usmjeren u pravcu oštećenog M. S. koji se nalazio u vozilu, zahtijevajući od oštećenog da saĉeka dolazak policije i da tom prilikom izmedju okrivljenog i oštećenog nije bilo svadje niti tuĉe. Medjutim, iz kazivanja oštećenog M. S. proizilazi da u vrijeme kada se okrivljeni mašio pištolja nije prestao verbalni konflikt izmedju okrivljenog i oštećenog, jer se oštećeni u svom iskazu jasno i odredjeno izjasnio da je okrivljeni tokom svadje otrĉao do svog putniĉkog vozila koje je bilo udaljeno oko 50 metara govoreći oštećenom "Sad ću ti j.... majku", da bi nakon toga sa pištoljem u ruci krenuo prema oštećenom kojem je kazao "Ubiću te". Iskaz oštećenog u ovom dijelu trebalo je sa više paţnje ocijeniti radi izvodjenja pravilnog zakljuĉka da li je svadja prestala i isti dovesti u vezu sa kazivanjem svjedoka L. M, koji je tvrdio da je nakon svadje i tuĉe izmedju okrivljenog i oštećenog, okrivljeni I. M. ţurnim koracima pošao prema portirnici koja je bila udaljena nekih 50 metara, a svjedok L. je tada oštećenom M. kazao da ide kući. Prema tome, drugostepeni sud nije dao valjane razloge u pogledu odluĉne ĉinjenice da se okrivljeni nije mašio pištolja pri svadji, već nakon prestanka svadje, a ovo imajući u vidu iskaz oštećenog M. S. i kazivanje svjedoka L. M. Osim toga, drugostepeni sud je propustio da kritiĉni dogadjaj sagleda u svom kontinuitetu, kako bi izveo pravilan zakljuĉak o postojanju kriviĉnog djela u pitanju i krivice okrivljenog za isto. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je ukazano ovim rješenjem pa će nakon svestrane ocjene ţalbe branioca okrivljenog I. M. koja je izjavljena protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 26/11 od 26.04.2011. godine)

15

KRIVIĈNO DJELO OTMICA (Ĉlan 164 stav 1 KZ) Bitan elemenat kriviĉnog djela iz ĉlana 164 stav 1 KZ nije nanošenje tjelesnih povreda drugom licu, već preduzimanje radnji obmane, a potom upotreba sile i prijetnje prema oštećenom kako bi se isti prinudio da nešto uĉini. Iz obrazloţenja: "Neosnovano se u ţalbama optuţenih ukazuje da je ĉinjeniĉno stanje drugostepenog suda pogrešno utvrdjeno time što je prihvaćeno kao istinito kazivanje oštećenog J. D. koji je tvrdio da je zadobio snaţan udarac pesnicom u predjelu vilice a da na tom mjestu nije konstatovana bilo kakva povreda. Bez obzira na ĉinjenicu što na licu oštećenog nije konstatovana povreda od strane ljekara, po nalaţenju ovog suda ne dovodi se u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenog jer je njegov iskaz potvrdjen sa nesporno konstatovanom povredom u predjelu vrata u vidu oguljotina, s tim što se ne iskljuĉuje mogućnost da je tupotvrda sila djelovala i u predjelu lica a da tom prilikom ne ostanu vidljive povrede. Nepostojanje te povrede kod oštećenog nije od odluĉnog znaĉaja za postojanje kriviĉnog djela u pitanju jer bitan elemenat ovog kriviĉnog djela nije nanošenje tjelesnih povreda drugom licu već preduzimanje radnji obmane, a potom upotreba sile i prijetnje prema oštećenom kako bi se isti prinudio da nešto uĉini. Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, drugostepeni sud je pravilno primijenio Kriviĉni zakonik kada je optuţene S. V. i Dj. M. oglasio krivim da su kao saizvršioci izvršili kriviĉno djelo otmica iz ĉlana 164 stav 1 Kriviĉnog zakonika, pa su bez osnova navodi ţalbi optuţenih da je na njihovu štetu povrijedjen Kriviĉni zakonik." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 31/11 od 24.05.2011. godine)

16

KRIVIĈNO DJELO NEDAVANJE IZDRŢAVANJA (Ĉlan 221 stav 1 KZ) Nedavanjem izdrţavanja za dvoje maloljetne djece okrivljeni je uĉinio dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉlana 221 stav 1 KZ, a ne produţeno kriviĉno djelo. Iz obrazloţenja: "Neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je drugostepeni sud u postupku odluĉivanja po ţalbi branioca okrivljenog uĉinio povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 taĉka 3 u vezi ĉl. 400 st. 1 ZKP. Ovo iz razloga što je drugostepeni sud ocijenio sve bitne ţalbene navode branioca okrivljenog B. A. sadrţane u ţalbi branioca okrivljenog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda u Podgorici K. br. 10/836 od 30.11.2010. godine kojom je okrivljeni B. A. oglašen krivim zbog dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉl. 221 st. 1 Kriviĉnog zakonika. Pri tom drugostepeni sud je pravilno zakljuĉio da je izreka presude prvostepenog suda sasvim jasna i razumljiva jer je okrivljeni nedavanjem izdrţavanja za svoju maloljetnu djecu B. A. i B. A, koje je po zakonu duţan da izdrţava, uĉinio dva kriviĉna djela nedavanje izdrţavanja iz ĉl. 221 st. 1 Kriviĉnog zakonika a ne produţeno kriviĉno djelo jer nedavanjem izdrţavanja ĉini se onoliko kriviĉnih djela koliko ima i lica za koje je ta obaveza utvrdjena izvršnom sudskom odlukom. Uz to, drugostepeni sud je ocijenio ţalbene navode branioca okrivljenog u pogledu pravilnosti ĉinjeniĉnog stanja prvostepenog suda da je okrivljeni u mogućnosti da daje izdrţavanje za svoju maloljetnu djecu, kao i ţalbeni navod u pogledu odluke o kazni." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 81/11 od 27.05.2011. godine)

17

KRIVIĈNO DJELO PRANJE NOVCA (Ĉlan 268 st. 2 i 3 u vezi sa ĉl. 113 stav 1 KZ) Izvršeno je kriviĉno djelo iz ĉlana 268 KZ ako je novac steĉen izvršenjem kriviĉnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih obaveza preduzeća. Iz obrazloţenja: "Pravilno su niţestepeni sudovi u svojim presudama, ĉija zakonitost se ovim zahtjevom osporava, zakljuĉili da radnje osudjenog L. V. sadrţe sva obiljeţja kriviĉnog djela pranje novca iz ĉlana 268 stav 3 u vezi st. 2 i 1 Kriviĉnog zakonika, pri ĉemu je Apelacioni sud Crne Gore pravilno našao da je L. V. predmetno djelo izvršio u saizvršilaštvu sa optuţenim L. J. Naime, ĉinjeniĉni opis kriviĉnog djela iz izreke prvostepene presude u kojem su opisane pojedinaĉne radnje izvršenja oba optuţena, dao je mogućnost drugostepenom sudu da izvede pravilan zakljuĉak da su optuţeni kriviĉno djelo pranje novca iz ĉl. 268 st. 3 u vezi st. 2 i 1 Kriviĉnog zakonika, izvršili kao saizvršioci, pa su u tom pravcu neosnovani navodi iz zahtjeva branioca osudjenog. Prema tome nije povrijedjen Kriviĉni zakonik iz ĉl. 377 taĉ. 1 ZKP na štetu osudjenog po pitanju da li je djelo za koje se optuţeni goni kriviĉno djelo jer su niţestepeni sudovi u svojim presudama na nesumnjiv naĉin utvrdili da u radnjama optuţenog L. V. postoje svi elemetni bića kriviĉnog djela za koje je oglašen krivim. Isto tako u konkretnom sluĉaju ne postoji nijedna okolnost koja iskljuĉuje krivicu optuţenog L. V. za izvršeno kriviĉno djelo, pa se neosnovano u zahtjevu branioca osudjenog ukazuje da je na štetu osudjenog uĉinjena povreda Kriviĉnog zakonika iz ĉl. 377 taĉ. 2 ZKP. Nasuprot navodima iz zahtjeva branioca osudjenog, drugostepeni sud u postupku odluĉivanja po ţalbi na presudu prvostepenog suda nije uĉinio povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 taĉka 3 u vezi ĉlana 400 stav 1 ZKP, jer je ocijenio sve one bitne ţalbene navode branioca optuţenog koji su bili od znaĉaja za donošenje pravilne i zakonite odluke. Isto tako, nije uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 8 ZKP, jer prvostepeni sud nije prekoraĉio optuţbu u pogledu izvršenih uplata od strane oba optuţena u periodu od 01.01. do 11.08.2005. godine, kao i u periodu od 11.08. do 24.07.2006. godine, koji se odnosi na optuţenog L. V, a vezano za poslovanje optuţenih kao odgovornih lica u privrednom društvu za proizvodnju, promet i usluge E. i. "DOO L." Podgorica. Ovo sa razloga što je u odredbi ĉl. 390 ZKP, propisano da se u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude po ţalbi optuţenog, presuda se ne smije izmijeniti na štetu optuţenog u pogledu pravne kvalifikacije kriviĉnog djela i kriviĉne sankcije, dok izmjena ĉinjeniĉnog opisa kriviĉnog djela, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, ne predstavlja povredu odredbe ĉl. 390 ZKP, pa stoga nije uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1 taĉ. 8 ZKP.

18

Niţestepeni sudovi su pravilno primijenili odredbu ĉlana 113 stav 1 Kriviĉnog zakonika u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuţenih L. J. i L. V. kada su ih obavezali da solidarno plate novĉani iznos od 161.065,00 € u korist Budţeta Crne Gore, a na ime protivpravno pribavljene imovinske koristi izvršenjem kriviĉnog djela u pitanju. Naime niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je novac koji je steĉen izvršenjem kriviĉnog djela upotrijebljen za plaćanje redovnih obaveza preduzeća od strane optuţenih, koji su postupali kao saizvršioci, pa odlukom o oduzimanju imovinske koristi, niţestepeni sudovi nijesu prekoraĉili ovlašćenje koje imaju po zakonu. Samim tim nije uĉinjena povreda Kriviĉnog zakonika iz ĉl. 377 taĉka 5 ZKP na štetu osudjenog L. V, kako se to neosnovano navodi u zahtjevu njegovog branioca. Takodje, niţestepeni sudovi u svojim presudama nijesu uĉinili povredu Kriviĉnog zakonika iz ĉlana 377 taĉka 3 ZKP, na štetu osudjenog po pitanju da li je nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja za kriviĉno djelo neovlašćeno organizovanje igara na sreću iz ĉl. 407 st. 1 Kriviĉnog zakonika, koje se pojavljuje kao predikatno kriviĉno djelo u izvršenju kriviĉnog djela pranje novca iz ĉl. 268 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika za koje je optuţeni L. V. oglašen krivim. Ovo sa razloga što je za ovo kriviĉno djelo propisana novĉana kazna i zatvor do tri godine, a imajući u vidu da su izvršenjem ovog kriviĉnog djela u toku 2005. pa sve do 27. aprila 2006. godine optuţeni L. V. u svojstvu vlasnika i osnivaĉa, a optuţeni L. J. u svojstvu izvršenog direktora, putem finansijskog i privrednog poslovanja prikrili naĉin pribavljanja novca, to u odnosu na ovo kriviĉno djelo nije nastupila zastarjelost kriviĉnog gonjenja jer je djelo izvršeno u toku 2004. godine, a sud je u odnosu na oba optuţena pokrenuo kriviĉni postupak 30.05.2006. godine." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 70/11 od 18.04.2011. godine)

19

KRIVIĈNO DJELO ZLOUPOTREBA POLOŢAJA U PRIVREDNOM POSLOVANJU (Ĉlan 272 stav 1 KZ) Iskorišćavanje sluţbenog poloţaja i prekoraĉenje granica sluţbenih ovlašćenja ne predstavljaju elemente bića kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju. *** Za postojanje kriviĉnog djela iz ĉlana 272 stav 1 KZ potrebno je da uĉinilac ima svojstvo odgovornog lica. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici, Kţ. br.1452/10 od 08.02.2011. godine, nakon odrţanog pretresa, uvaţena je ţalba branioca optuţenih R. Ţ, A. J. i Dj. Ţ. i preinaĉena presuda Osnovnog suda u Podgorici, K. br. 08/1432 od 05.03.2010. godine, tako što je optuţeni A. J. oglašen krivim zbog kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272 stav 1 Kriviĉnog zakonika, ĉinjeniĉno opisanog pod taĉkom I izreke te presude, za koje mu je izreĉena uslovna osuda kojom je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko optuţeni u roku od dvije godine od pravosnaţnosti presude ne izvrši novo kriviĉno djelo. Istom presudom pod taĉkom II izreke, optuţeni R. Ţ. i Dj. Ţ, na osnovu ĉlana 363 taĉka 3 ZKP oslobodjeni su od optuţbe i to optuţeni R. Ţ. zbog kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉl. 272 st. 1 Kriviĉnog zakonika, a optuţeni Dj. Ţ. zbog kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju pomaganjem iz ĉl. 272 st. 1 u vezi ĉl. 25 Kriviĉnog zakonika. Troškovi kriviĉnog postupka padaju na teret budţetskih sredstava suda. Protiv te presude ţalbu je izjavio Osnovni drţavni tuţilac u Podgorici zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja s predlogom da ovaj sud uvaţi ţalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odluĉivanje. Po razmatranju pobijane presude, ţalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po sluţbenoj duţnosti na odredbe ĉlana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je ţalba osnovana. Kriviĉno djelo zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272 stav 1 Kriviĉnog zakonika postoji kad odgovorno lice u privrednom društvu, drugom subjektu privrednog poslovanja ili drugom pravnom licu koje zloupotrebom svog poloţaja ili povjerenja u pogledu raspolaganja tudjom imovinom, prekoraĉenjem

20

granice svog ovlašćenja ili nevršenja svoje duţnosti pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist ili prouzrokuje imovinsku štetu. Drugostepeni sud u izreci i obrazloţenju presude je naveo da su optuţeni R. Ţ, A. J. i Dj. Ţ. "iskoristili svoj sluţbeni poloţaj i prekoraĉili granice svojih sluţbenih ovlašćenja". Navedene radnje ne predstavljaju elemente bića kriviĉnog djela zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju iz ĉlana 272 stav 1 Kriviĉnog zakonika, jer optuţeni R. Ţ. i A. J. imaju svojstvo odgovornog, a ne sluţbenog lica kako to proizilazi iz izreke i obrazloţenja pobijane presude. Prema tome izreka pobijane presude je nerazumljiva, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st.1 taĉka 11 ZKP, koja drugostepenu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Osim toga, drugostepeni sud je pogrešno utvrdio ĉinjeniĉno stanje, kako se to osnovano ukazuje ţalbom Osnovnog drţavnog tuţioca u Podgorici. Naime, drugostepeni sud u svemu prihvata odbranu optuţenog R. Ţ. koji je tvrdio da je navedenu prodavnicu izdao u zakup optuţenom A. J. za servis mobilnih telefona, što je u svojoj odbrani potvrdio optuţeni A. J. Dakle, svoju odluku u odnosu na optuţenog R. Ţ. sud je zasnovao na njegovoj odbrani i odbrani optuţenog A. J. Medjutim, drugostepeni sud nije cijenio od kakvog je znaĉaja za pravilno ĉinjeniĉno utvrdjenje sadrţina Ugovora o djelu koji je zakljuĉen izmedju optuţenih R. i A, iz kojeg proizilazi da je optuţeni R. Ţ. angaţovao optuţenog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu kao serviser mobilnih telefona. Naime, u Ugovoru o djelu je navedeno da je poslenik - serviser A. J. saglasan da bude povremeno angaţovan na poslovima servisiranja mobilnih telefona u prodavnici "M." koja posluje u okrivu D.O.O. "E-s." ĉiji je vlasnik i izvršni direktor optuţeni R. Ţ. Stoga je drugostepeni sud bio duţan da svestranije ocijeni sadrţinu predmetnog ugovora radi izvodjenja pravilnog zakljuĉka da li je optuţeni R. Ţ. izdao u zakup maloprodajni objekat optuţenom A. J. ili je pak povremeno angaţovao optuţenog A. J. da radi u njegovom maloprodajnom objektu radi servisiranja mobilnih telefona, kako to proizilazi iz sadrţine predmetnog Ugovora o djelu, te da sledstveno tom utvrdjenju ocijeni da li je optuţeni Dj. Ţ. prilikom kupovine mobilnih telefona od optuţenog A. J. sa umišljajem pomogao optuţenim R. Ţ. i A. J. da pribave imovinsku korist u iznosu od 1.530 € na ime neplaćenog poreza na promet. U ponovnom postupku drugostepeni sud će nakon svestrane ocjene ţalbe branioca optuţenih A. Ţ, A. J. i Dj. Ţ, koje su izjavljene protiv prvostepene presude i svih spisa predmeta biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 397 stav 1 ZKP, odluĉeno je kao u izreci ovog rješenja. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I. br. 48/11 od 27.06.2011. godine)

21

KRIVIĈNO DJELO NEOVLAŠĆENA PROIZVODNJA, DRŢANJE I STAVLJANJE U PROMET OPOJNIH DROGA (Ĉlan 300 stav 1 KZ) Ostvaren je bitan elemenat kriviĉnog djela iz ĉlana 300 stav 1 KZ ako oduzeta biljna materija u sebi sadrţi psihoaktivnu suptancu THC iznad 0,3% i kao takva se moţe zloupotrebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim djelovanjem na ĉovjeka. Iz obrazloţenja: "Pravilno je drugostepeni sud u svojoj presudi, ĉija se zakonitost i pravilnost podnijetim zahtjevima osporava, zakljuĉio da radnje osudjenih M. Lj. i M. M, bliţe opisane u izreci prvostepene presude, sadrţe sva obiljeţja bića kriviĉnog djela neovlašćena proizvodnja, drţanje i stavljanje u promet opojnih droga iz ĉlana 300 stav 1 Kriviĉnog zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi na glavnom pretresu i utvrdjene ĉinjenice u postupku. Osim toga, drugostepeni sud je ocijenio sve vaţne ţalbene navode, pa i ţalbene navode koji se istiĉu u zahtjevima za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude, i za takvu ocjenu dao dovoljne, jasne i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud. Prema tome, u postupku protiv osudjenih M. Lj. i M. M. nije povrijedjen Kriviĉni zakonik na njihovu štetu, niti su uĉinjene povrede odredaba kriviĉnog postupka u ţalbom postupku, kako se to neosnovano istiĉe u zahtjevima za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude. Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva branioca osudjenog M. M. da se na izvještaju o vještaĉenju MUP RCG - Centar za kriminalistiĉku tehniku u Danilovgradu, kojim je utvrdjeno da biljna materija koja je oduzeta od osudjenog sadrţi psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC) iznad 0,3%, ne moţe zasnivati sudska odluka, budući da je isti pribavljen saglasno ĉlanu 246 stav 3 ZKP, pa stoga nije ni uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1 taĉ. 10 ZKP, kako se to zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude ţeli predstaviti. Ĉinjenica je da je po naredbi suda izvršeno ponovno vještaĉenje iste biljne materije i da je tim vještaĉenjem utvrdjeno da ta materija u sebi sadrţi psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC) ispod 0,3%. Medjutim vještak G. N. je objasnila da je do sniţenja procenta tetrohidrakanabinola u predmetnoj supstanci došlo zbog proteka vremena izmedju dva vještaĉenja (2004-2010. godina), starosti ispitivanih uzoraka, naĉina i uslova ĉuvanja i drugih nepovoljnih uslova koji su uticali na sniţenje procenta tetrahidrokanabinola. Kod tih ĉinjenica, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da oduzeta biljna materija u sebi sadrţi psihoaktivnu supstancu THC iznad 0,3% i da se kao takva

22

moţe zloupotrijebiti kao prirodni izvor sa psihoaktivnim djelovanjem na ĉovjeka, odnosno kao opojna droga." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 91/11 od 20.06.2011. godine)

23

KRIVIĈNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA (Ĉlan 348 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ) Nije dokazano da je optuţeni uĉinio kriviĉno djelo iz ĉlana 348 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ, ako je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta pješaka koji je zapoĉeo pretrĉavanje kolovoza na mjestu gdje nije obiljeţen pješaĉki prelaz u momentu kada se vozilo optuţenog nalazilo u neposrednoj blizini, tako da isti nije imao ni prostorne, ni vremenske mogućnosti da izbjegne kontakt sa pješakom. Iz obrazloţenja: "Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuţenog i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je optuţeni uĉinio kriviĉno djelo za koje je optuţen. Naime, optuţeni se tokom postupka branio da nije kriv za nastalu saobraćajnu nezgodu, tvrdeći da je tog dana upravljao putniĉkim motornim vozilom marke "Golf" lijevom saobraćajnom trakom desne kolovozne trake iz pravca ulice Stanka Dragojevića u pravcu Maslina, krećući se dosta lagano. Na mjestu saobraćajne nezgode na njegovo vozilo sa lijeve strane u predjelu lijevog blatobrana natrĉao je pješak, sada pok.V. V, koji je kolovoz prelazio sa lijeve na desnu stranu. Kontakt sa pješakom nije mogao izbjeći zbog kratkog rastojanja izmedju vozila i pješaka u trenutku kada je pješak zapoĉeo prelaţenje kolovoza. Nakon ostvarenog kontakta pješak je odmah prebaĉen u sluţbu Hitne pomoći. Ovakva odbrana optuţenog potkrijepljena je izvedenim dokazima. Naime, na osnovu zapisnika o uvidjaju, skice lica mjesta i fototehniĉke dokumentacije utvrdjeno je da se svi materijalni tragovi nalaze na lijevoj traci desne kolovozne trake kojom se kretao optuţeni. Na osnovu nalaza i mišljenja komisije Centra za saobraćajna i mašinska vještaĉenja pri Mašinskom fakultetu u Podgorici, koji nalaz je drugostepeni sud osnovano prihvatio kao uvjerljiv, jer je isti jasan, potpun i saglasan sa ostalim izvedenim dokazima, utvrdjeno je da se vozilo kojim je upravljao optuţeni u momentu kontakta sa pješakom kretalo brzinom najviše do 26,4 km/h, a da je pješak zapoĉeo trĉanje preko kolovoza brzinom od najmanje 7,5 km/h. Mjesto kontakta nalazi se na lijevoj kolovoznoj traci u zoni mjesta pronadjene lijeve cipele na oko 1 m od lijeve ivice kolovoza a u poduţnom smislu na oko 8,5 m unazad od fiksne taĉke. Do kontakta pješaka i vozila je došlo prednjom stranom pješaka i prednje lijeve-boĉne strane blatobrana vozila. Prema nalazu i mišljenju vještaka do saobraćajne nezgode je došlo usled propusta pješaka, jer je isti zapoĉeo pretrĉavanje kolovoza na mjestu gdje nije obiljeţen pješaĉki prelaz u momentu kada se vozilo optuţenog nalazilo u neposrednoj blizini, tako da optuţeni nije imao ni prostorne ni vremenske mogućnosti da izbjegne kontakt sa pješakom. Prije zapoĉinjanja prelaska kolovoza, pješak je bio duţan osmotriti kolovoz sa desne

24

strane, pa tek nakon što se uvjeri da radnju prelaska kolovoza moţe izvršiti bezbjedno po sebe i ostale uĉesnike u saobraćaju zapoĉne prelaţenje kolovoza, što u konkretnom sluĉaju nije uĉinio. Kod tih ĉinjenica, drugostepeni sud je pravilno našao da nije dokazano da je optuţeni uĉinio kriviĉno djelo za koje je optuţen, pa ga je sledstveno takvom utvrdjenju i pravilno oslobodio od optuţbe saglasno ĉlanu 363 taĉka 3 ZKP, o ĉemu su u drugostepenoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi, koje u svemu prihvata i ovaj sud." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 23/11 od 26.04.2011. godine)

25

KRIVIĈNO DJELO TEŠKO DJELO PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA (Ĉlan 348 stav 1 u vezi ĉl. 339 st. 1 i 3 KZ)

Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se tuţilac protiv prvostepene presude ţalio samo zbog odluke o kriviĉnoj sankciji. Iz obrazloţenja: "U postupku donošenja pobijane presude kao ni u samoj presudi nijesu uĉinjene bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka na ĉije postojanje ovaj sud pazi po sluţbenoj duţnosti, niti pak povrede na koje se ukazuje ţalbama, jer su u o svim odluĉnim ĉinjenicama u pobijanoj presudi dati dovoljni, jasni i uvjerljivi razlozi koji su u potpunom skladu sa utvrdjenim ĉinjenicama u postupku. Osim toga, drugostepeni sud je pravilno u izreci svoje presude izostavio povredu blanketnog propisa - ĉlan 56 stav 1 ZOOBS, jer povreda te blanketne norme nije bila obuhvaćena pismenom optuţnicom. Dodavanje nove blanketne norme u ponovnom postupku nakon ukidanja prvostepene presude nije dozvoljeno, s obzirom da se tuţilac protiv prvostepene presude ţalio samo zbog odluke o kriviĉnoj sankciji. U protivnom došlo bi do povrede principa zabrane preinaĉenja na štetu optuţenog. Isto tako, nije osnovan navod ţalbe branioca optuţenog da ţalba osnovnog drţavnog tuţioca nije dozvoljena, budući da je drugostepeni sud na osnovu odrţanog pretresa utvrdio drugaĉije ĉinjeniĉno stanje u odnosu na prvostepeni sud u pogledu okolnosti koje su od znaĉaja za odmjeravanje vrste i visine kriviĉne sankcije, tako da je ţalba osnovnog drţavnog tuţioca dozvoljena. Nakon potpune i pravilne ocjene odbrane optuţenog i izvedenih dokaza na pretresu, drugostepeni sud je nesumnjivo utvrdio da je optuţeni kritiĉnog dana oko 18,40 ĉasova na magistralnom putu Cetinje - Budva upravljajući putniĉkim motornim vozilom marke "Grand ĉiroki" reg. br. BD ..... brzinom od 58,7 km/h u pijanom stanju sa koncetracijom alkohola u krvi ne manjom od 1,5 %o suprotno odredbama ĉlana 45 stav 1 i ĉl. 164 st.1 ZOOBS na putevima, a sada pok. P. M. putniĉkim motornim vozilom marke "Tojota korona" reg. br. CT .... suprotno odredbi ĉl. 56 st. 2 u vezi st. 1 navedenog zakona, ugrozili saobraćaj i doveli u opasnost ţivote oštećenih mldb. S. D, V. D. i S. V, svi iz C, na naĉin što optuţeni V. M. krećući se iz pravca Cetinja ka Budvi nije prilagodio brzinu svog vozila uslovima i stanju na kolovozu - izvodjenju radova na lijevoj kolovoznoj traci, usled ĉega nije uspio da zaustavi svoje vozilo kada je iz suprotnog smjera naišlo vozilo kojim je upravljala sada pok. P. M, a koja nije zbog prepreke na putu - zemljanog nasipa nastalog izvodjenjem radova na desnoj kolovoznoj traci za njen smjer kretanja, zaustavila svoje vozilo kako bi propustila vozilo iz suprotnog pravca kojim je upravljao optuţeni V. M, a što je bila duţna uĉiniti i ostaviti dovoljno prostora sa

26

svoje lijeve strane pri mimoilaţenju, već je zapoĉela obilaţenje te prepreke, usled ĉega je na lijevoj kolovoznoj traci na oko 0,5 m od središne linije gledano u smjeru ka Cetinju došlo do sudara prednjim lijevim djelovima vozila od kojeg se vozilo kojim je upravljao optuţeni V. M. zarotiralo za ugao veći od 90 stepeni i zaustavilo zadnjim dijelom uz odbojnu gredu a prednjim dijelom uz boĉni dio vozila kojim je upravljala sada pok. P. M. a koje se zaustavilo na zemljanom nasipu sa desne strane, kojom prilikom su saputnici u vozilo pok. P. M. zadobili tjelesne povrede i to: mldb. S. D. teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i preloma 5 i 6 pršljena i lake tjelesne povrede u vidu nagnjeĉenja glave i tijela i oguljutine ĉela, mldb.V. D. teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga i otvorenog preloma lobanje u predjelu ĉela i lake tjelesne povrede u vidu rane tipa razderotine ĉeono i na gornjoj usni desno, a S. V. tešku tjelesnu povredu u vidu potresa mozga i laku tjelesnu povredu u vidu oguljutine glave. Ovakvo ĉinjeniĉno ustanovljenje drugostepenog suda temelji se na osnovu iskaza svjedoka V. D, S. D. i S. V, zapisnika o uvidjaju OB Budva od 19.2.2003.godine, medicinske dokumentacije za oštećene te nalaza i mišljenja vještaka medicinske i saobraćajne struke, kojim dokazima je drugostepeni sud opravdano poklonio vjeru, jer nema razloga koji bi dovodili u sumnju njihovu vjerodostojnost. Nije osnovan navod ţalbe branioca optuţenog da drugostepeni sud nije pravilno utvrdio brzinu kretanja vozila kojim je upravljao optuţeni, kod ĉinjenice da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke nesumnjivo utvrdjeno da se optuţeni u trenutku kontakta i neposredno prije toga kretao brzinom od 58,7 km/h, o ĉemu su u pobijanoj presudi dati dovoljni i valjani razlozi koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa su stoga i ţalbeni navodi u tom pravcu neosnovani. Na potpuno i pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje drugostepeni sud je pravilno primijenio Kriviĉni zakonik kada je radnju optuţenog pravno kvalifikovao kao kriviĉno djelo teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉlana 348 stav 1 u vezi ĉl. 339 st. 1 Kriviĉnog zakonika, tako da nijesu osnovani ni ţalbeni navodi da je pobijanom presudom povrjedjen Kriviĉni zakonik na štetu optuţenog. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u dijelu odluke o uslovnoj osudi, pa je našao da ţalbe nijesu osnovane ni u tom pravcu. Naime, drugostepeni sud je pravilno utvrdio i cijenio sve okolnosti koje su od uticaja na izbor kriviĉne sankcije i njenu visinu, pa je pravilno optuţenom utvrdio kaznu zatvora i istu uslovio na vrijeme od jedne godine i šest mjeseci o ĉemu je dao valjane razloge u smislu ĉlana 369 stav 8 ZKP. Navedena kriviĉna sankcija i po ocjeni ovog suda, je primjerena izvršenom kriviĉnom djelu, optuţenom kao uĉiniocu i predstavlja onu mjeru kojom će se u svemu postići svrha izricanja uslovne osude iz ĉl. 52 Kriviĉnog zakonika, pa nije bilo mjesta izricanju kazne zatvora optuţenom, kako se to predlaţe ţalbom Osnovnog drţavnog tuţioca u Kotoru." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I. br. 13/11 od 21.02.2011. godine)

27

KRIVIĈNO DJELO FALSIFIKOVANJE SLUŢBENE ISPRAVE (Ĉlan 414 stav 1 KZ) Radnja optuţenog sadrţi sva bitna obiljeţja kriviĉnog djela falsifikovanje sluţbene isprave ako su u sluţbenu ispravu - fitosertifikat unijeti neistiniti podaci u pogledu koliĉine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o zdravstvenom stanju pošiljke koju je saĉinio optuţeni. Iz obrazloţenja: "Zahtjev nije osnovan. Pravilno su niţestepeni sudovi u svojim presudama, ĉija zakonitost se ovim zahtjevom osporava, zakljuĉili da radnje osudjenog O. R. sadrţe sva obiljeţja kriviĉnog djela falsifikovanje sluţbene isprave iz ĉlana 414 stav 1 Kriviĉnog zakonika, jer na takav zakljuĉak upućuju izvedeni dokazi i utvrdjene ĉinjenice u postupku. Razloge koje je dao prvostepeni sud u svojoj presudi, kako u pogledu postojanja kriviĉnog djela u pitanju, tako i u pogledu krivice optuţenog za isto s razlogom je prihvatio i drugostepeni sud, koji je pravilno postupio kada je ţalbu branioca optuţenog odbio kao neosnovanu. Kod nesporne ĉinjenice da je optuţeni O. R. u sluţbenu ispravu fitosertifikat, bez ikakve dokumentacije o koliĉini gradje, unio neistinite podatke da je prijavljena koliĉina ĉamovih trupaca od 30 m3 i 32 m3, da je na osnovu tako saĉinjenog fitosertifikata, optuţeni A. V, kao sluţbeno lice špediter u DOO "H." Roţaje, u sluţbene isprave dvije fakture i dva tovarna lista unio podatke u pogledu koliĉine ĉamovih trupaca, koji odgovaraju u svemu sadrţini fitosertifikata, niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da predmetni fitosertifikat sadrţi neistinite podatke u pogledu koliĉine gradje koja predstavlja sastavni dio uvjerenja o zdravstvenom stanju pošiljke koje je saĉinio optuţeni. Prema tome, niţestepeni sudovi nijesu povrijedili Kriviĉni zakonik iz ĉlana 377 taĉka 1 ZKP na štetu osudjenog po pitanju da li je djelo za koje se optuţeni goni kriviĉno djelo, jer su na nesumnjiv naĉin utvrdili da u radnjama optuţenog postoje svi elementi bića kriviĉnog djela za koje je oglašen krivim. Isto tako, neosnovano se u zahtjevu branioca osudjenog istiĉe da je drugostepeni sud prekoraĉio optuţbu i optuţenog O. R. osudio za djelo koje nije obuhvaćeno optuţnicom. Ovo iz razloga što izrekom presude drugostepenog suda ni u ĉemu nije mijenjan ĉinjeniĉni opis djela iz izreke prvostepene presude, sadrţan u podnesenoj optuţnici drţavnog tuţioca. To što je drugostepeni sud kroz razloge svoje presude koristio ĉinjeniĉna utvrdjenja prvostepenog suda u pogledu zdravstvenog stanja ĉamovih trupaca ne znaĉi da je prekoraĉio optuţbu jer izreka presude stiĉe pravosnaţnost, a ne razlozi iz obrazloţenja. Stoga, presudom

28

drugostepenog suda nije prekoraĉena optuţba, a samim tim nije uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 8 ZKP." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 33/11 od 14.04.2011. godine)

29

KRIVIĈNO PROCESNO PRAVO

30

ODBACIVANJE PREDLOGA ZA PRENOŠENJE MJESNE NADLEŢNOSTI (Ĉlan 34 stav 2 ZKP) Bez pokrenutog kriviĉnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju mjesne nadleţnosti, te je predlog istraţnog sudije za prenošenje mjesne nadleţnosti nedozvoljen. Iz obrazloţenja:

"Istraţni sudija Osnovnog suda u Kotoru, predloţio je da se za vodjenje kriviĉnog postupka protiv A. N, zbog kriviĉnog djela ugroţavanje sigurnosti iz ĉlana 168 stav 2 u vezi stava 1 Kriviĉnog zakonika odredi neki drugi stvarno nadleţan sud. Ovo sa razloga što je svjedok - oštećena V. P, sudija Osnovnog suda u Kotoru, koja ĉinjenica predstavlja vaţan razlog da se odredi drugi stvarno nadleţan sud. Po razmatranju predloga i predmetnih spisa, ovaj sud je našao da predlog treba odbaciti kao nedozvoljen. Prema odredbi ĉlana 442 stav 1 ZKP, skraćeni kriviĉni postupak pokreće se na osnovu optuţnog predloga drţavnog tuţioca, odnosno oštećenog kao tuţioca ili na osnovu privatne tuţbe. U konkretnom sluĉaju, optuţni predlog nije podnesen, već je nadleţni Osnovni drţavni tuţilac u Kotoru podnio samo predlog za preduzimanje istraţnih radnji, što znaĉi da kriviĉni postupak nije ni pokrenut. Kako bez pokrenutog kriviĉnog postupka nije moguće izvršiti delegaciju mjesne nadleţnosti, to je predlog istraţnog sudije valjalo odbaciti kao nedozvoljen." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 8/11 od 01.02.2011. godine)

31

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE MJESNE NADLEŢNOSTI (Ĉlan 34 stav 2 ZKP) Predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane branioca okrivljenog je nedozvoljen. Iz obrazloţenja: "Vrhovni sud Crne Gore je razmotrio predlog branioca okrivljenog, pa je našao da predlog nije dozvoljen i da isti valja odbaciti. Naime, u ĉlanu 34 stav 1 ZKP je propisano, da sud odredjen zakonom moţe za vodjenje postupka odrediti drugi stvarno nadleţan sud na svom podruĉju, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi vaţni razlozi, dok je u st. 2 navedeno da rješenje u smislu st. 1 ovog ĉlana sud moţe donijeti na predlog istraţnog sudije, sudije pojedinca ili predsjednika vijeća ili na predlog nadleţnog drţavnog tuţioca. Kako je predlog za prenošenje mjesne nadleţnosti podnijet od strane branioca okrivljenog, a isti na to nije ovlašćen u smislu ĉlana 34 stav 2 ZKP, to je predlog valjalo odbaciti kao nedozvoljen." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 28/11 od 07.03.2011. godine)

32

STVARNA NADLEŢNOST (Ĉlan 35 ZKP) Kada rješenje o kaţnjavanju branioca, donijeto na pretresu pred drugostepenim sudom, nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda, Vrhovni sud nije stvarno nadleţan za odluĉivanje po ţalbi na to rješenje. Iz obrazloţenja: "Nakon razmatranja spisa, Vrhovni sud je našao da nije stvarno nadleţan za odluĉivanje po ţalbi branioca okrivljenog. U odredbi ĉlana 403 ZKP, je propisano da je protiv presude drugostepenog suda dozvoljena ţalba sudu koji odluĉuje u trećem stepenu samo u sluĉajevima koji su navedeni u toj odredbi. U ĉlanu 407 stav 1 ZKP, je odredjeno da o ţalbi protiv rješenja prvostepenog suda odluĉuje drugostepeni sud u sjednici vijeća ako ovim zakonikom nije drukĉije odredjeno, dok je u odredbi ĉl. 409 ZKP, propisano da ako ovim zakonikom nije drukĉije odredjeno, odredbe ĉl. 404 ovog zakonika primijeniće se shodno i na sva ostala rješenja koja se donose po ovom zakoniku. Naime, u odredbi ĉl. 404 st. 1 ZKP, je pored ostalog propisano, da stranke i lica ĉija su prava povrijedjena mogu izjaviti ţalbu uvijek kad u ovom zakoniku nije izriĉno odredjeno da ţalba nije dozvoljena. Dakle, u konkretnom sluĉaju, o ţalbi na rješenje o kaţnjavanju branioca koje je donijeto na pretresu pred drugostepenim sudom, ne mogu se primijeniti odredbe ĉlana 403 ZKP, koje propisuju nadleţnost Vrhovnog suda u postupku odluĉivanja o ţalbi protiv presude drugostepenog suda, već se primjenjuju odredbe ĉl. 407 stav 1 u vezi ĉl. 404 st. 1 ZKP. Ovo sa razloga što rješenje o kaţnjavanju branioca okrivljenog nije donijeto zajedno sa presudom drugostepenog suda kada bi ovaj sud bio stvarno nadleţan da odluĉi o ţalbi na predmetno rješenje, a navedene odredbe zakonika ne propisuju mogućnost izjavljivanja ţalbe na rješenje sudu trećeg stepena, koje je donijeto u postupku odluĉivanja o ţalbi kada je sud drugog stepena odluĉio da odrţi pretres radi odluĉivanja o ţalbi na presudu suda prvog stepena kada po drugi put rješava u istom predmetu, a u postupku odluĉivanja ocijeni da postoji razlozi za ukidanje prvostepene presude." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 5/11 od 22.02.2011. godine)

33

RAZLOZI ZA PRODUŢENJE PRITVORA (Ĉlan 175 stav 1 taĉ. 1, 2 i 4 ZKP) Izvodi iz obrazloţenja presude: "Po razmatranju spisa predmeta i predloga Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore - Odjeljenja za suuzbijanje organizovanog kriminala, kopupcije, terorizma i ratnih zloĉina, Vrhovni sud je našao da je predlog osnovan. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da istraga u dosadašnjem toku trajanja pritvora nije završena iz objektivnih razloga. U daljem toku istrage potrebno je izvršiti analizu preko 3000 snimljenih telefonskih razgovora. Kako istraga nije završena, a imajući u vidu teţinu kriviĉnog djela koje se okrivljenom Š. D. stavlja na teret, izraţenu kroz visinu zakonom zaprijećene kazne za to djelo, te ĉinjenicu da okrivljeni nema opravdanog interesa da ostane u mjestu prebivališta, s obzirom da se radi o mladjem licu kome uţa porodica nije stalno nastanjena u Crnoj Gori, to ovaj sud nalazi da postoji opravdana bojazan da bi se okrivljeni puštanjem na slobodu dao u bjekstvo, pa se produţenje pritvora okrivljenom Š. D, pokazuje opravdanim na osnovu ĉlana 175 stav 1 taĉka 1 ZKP, kako je to osnovano predloţilo i Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, koprupcije, terorizma i ratnih zloĉina. Osim toga, okrivljenom Š. D. stavljeno je na teret izvršenje kriviĉnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz ĉlana 401a, st. 2 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika, a iz spisa predmeta proizilazi da tu organizaciju ĉine više desetina lica, koja imaju prebivalište i boravište u drugim drţavama, ili se nalaze u bjekstvu, to postoji opravdana bojazan da bi okrivljeni puštanjem na slobodu ometao postupak uticajem na sauĉesnike, a što znaĉi da stoji i pritvorski osnov iz ĉl. 175 st. 1 taĉ. 2 ZKP, kako se to osnovano navodi i u stavljenom predlogu." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Krs. br. 1/11 od 14.02.2011. godine)

34

OBJEKTIVNI USLOV ZA ODREDJIVANJE PRITVORA (Ĉlan 175 stav 1 taĉka 4 ZKP) Kada je u pitanju kriviĉno djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi iz ĉlana 276 stav 2 KZ, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, ispunjen je objektivni uslov za odredjivanje pritvora iz ĉl. 175 st. 1 taĉka 4 ZKP uz postojanje i drugih uslova koji se zahtijevaju navedenom odredbom.

*** PRESUDA Uvaţava se zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore, Ktz. br. 28/2011 od 22.03.2011. godine i utvrdjuje da je rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, povrijedjen zakon - član 175 stav 1 tačka 4 Zakonika o krivičnom postupku. O b r a z l o ţ e nj e Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, odbijen je kao neosnovan predlog Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, koji je u podignutoj optuţnici stavilo Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore - Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminla, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina, za odredjivanje pritvora okrivljenima D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S. zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz ĉlana 276 stav 2 u vezi st. 1 taĉka 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i okrivljenog D. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz ĉl.276 st.2 u vezi st.1 taĉ.5 u vezi ĉl.24 Kriviĉnog zakonika. Protiv ovog rješenja ţalba nije dozvoljena, pa je isto postalo pravosnaţno danom donošenja. Protiv navedenog rješenja Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore, podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Zakonika o kriviĉnom postupku - ĉlan 175 stav 1 taĉka 4. U zahtjevu se u bitnom navodi da je Vrhovno drţavno tuţilaštvo Crne Gore Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina u podignutoj optuţnici Kts. br. 39/10 od 11.03.2011. godine, predloţilo Višem sudu u Podgorici, da se protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz ĉlana 276 stav 2 u vezi st. 1 taĉka 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i okrivljenog D. S., zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz ĉl.

35

276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 24 Kriviĉnog zakonika, odredi pritvor po pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 ZKP. Viši sud u Podgorici je rješenjem Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, ovaj predlog odbio kao neosnovan, nalazeći da je za odredjivanje pritvora po predloţenom pritvorskom osnovu, potrebno da je za kriviĉno djelo propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna, a zatim kontradiktorno zakljuĉuje da primjena ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir samo ako je za kriviĉno djelo propisana kazna zatvora preko deset godina, pa obzirom da je okrivljenima stavljeno na teret izvršenje kriviĉnog djela za koje zakon propisuje kaznu zatvora do deset godina, to je sud našao da u konkretnom sluĉaju nema zakonskog osnova za odredjivanje pritvora po ĉlanu 175 stav 1 taĉka 4 ZKP. Po stanovištu tuţilaštva, ovakav stav Višeg suda, oĉigledno ne proizilazi iz zakonskog teksta (ĉlan 175 stav 1 taĉka 4 ZKP) koji je jedini izvor prava u ovom sluĉaju, te da je zakonodavac ţelio primjenu ovog pritvorskog osnova samo za kriviĉna djela sa kaznom preko deset godina, to bi jasno i propisao izrazom "preko deset godina", a formulacija "do deset godina zatvora" i " od deset godina zatvora", logiĉno znaĉi i "deset godina zatvora", što nije sporno ni za našu sudsku praksu. Dalje se u podignutom zahtjevu istiĉe, da kako je za kriviĉno djelo koje se okrivljenima stavlja na teret, propisana i kazna zatvora od deset godina, to je jasno da je u konkretnom sluĉaju bio ispunjen i objektivni uslov za odredjivanje pritvora po zakonskom osnovu iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP. Predloţeno je da se uvaţi zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore i ne dirajući u pravosnaţno rješenje, utvrdi da postoji povreda zakona na koju se ukazuje podignutim zahtjevom. Nakon razmatranja spisa predmeta i navoda iznijetih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Vrhovni sud je našao: Zahtjev je osnovan. Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Kv. br. 272/2011 od 18.03.2011. godine, odbijen je kao neosnovan predlog Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina, za odredjivanje pritvora nakon podizanja optuţnice, po pritvorskom osnovu iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, protiv okrivljenih D. A, T. I, B. B, V. M, F. V, K. B, P. S, V. M. i S. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u pokušaju iz ĉl. 276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 20 Kriviĉnog zakonika i okrivljenog D. S, zbog kriviĉnog djela zloupotreba ovlašćenja u privredi u podstrekavanju iz ĉl. 276 st. 2 u vezi st. 1 taĉ. 5 u vezi ĉl. 24 Kriviĉnog zakonika, jer po nalaţenju ovog suda, da bi pritvor bio odredjen po citiranom pritvorskom osnovu, potrebno je da je za kriviĉno djelo propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna, što znaĉi da primjena ovog pritvorskog osnova dolazi u obzir za kriviĉna djela za koja je propisana kazna zatvora preko deset godina, a ne i do deset godina. Ovakav stav niţestepenog suda, po ocjeni ovog suda, je pogrešan. Odredbom ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, propisano je da se pritvor protiv odredjenog lica, moţe odrediti kada je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog naĉina

36

izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje o ĉuvanju javnog reda i mira. Kako je u konkretnom sluĉaju u pitanju kriviĉno djelo zloupotreba ovlašćenja u privredi iz ĉlana 276 stav 2 u vezi stava 1 taĉka 5 Kriviĉnog zakonika, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, to je bio ispunjen objektivni uslov za odredjivanje pritvora po ovom osnovu, ali naravno uz postojanje i drugih uslova koji se zahtijevaju u odredbi ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 ZKP, s time što se ovaj sud nije upuštao u ocjenu postojanja ovih drugih uslova. Iz navedenog, jasno proizilazi da je Viši sud u Podgorici, povrijedio odredbe ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP, kako se to zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 7/11 od 22.03.2011. godine)

37

RAĈUNANJE ROKOVA (Ĉlan 189 stav 3 ZKP) Ako je kriviĉno djelo izvršeno 17.05.2000. godine, a rok zastarjelosti kriviĉnog gonjenja za isto je deset godina, zastarjelost je nastala protekom dana 17.05.2010. godine, a ne dana 17.05.2010. godine, jer rokovi odredjeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpoĉeo. Iz obrazloţenja: "Za kriviĉno djelo falsifikovanje sluţbene isprave iz ĉlana 277 stav 3 u vezi st. 2 i 1 KZ RCG je propisano da će se uĉinilac kazniti zatvorom od 3 (tri) mjeseca do 5 (pet) godina, tako da se kriviĉno gonjenje ne moţe preduzeti protekom 5 (pet) godina od izvršenja kriviĉnog djela shodno odredbi ĉl. 95 st. 1 taĉ. 4 KZ SRJ (Zakon koji je vaţio u vrijeme izvršenja kriviĉnog djela) odnosno kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traţi za zastarjelost kriviĉnog gonjenja - ĉl. 96 st. 6 navedenog zakona. Predmetno kriviĉno djelo je izvršeno dana 17.05.2000. godine i od tog dana poĉinje da teĉe zastarjelost kriviĉnog gonjenja. Rok zastarjelosti kriviĉnog gonjenja koji je odredjen na godine, u konkretnom sluĉaju iznosi deset godina, a shodno odredbama ĉlana 189 stav 3 ZKP, rokovi odredjeni po mjesecima, odnosno godinama završavaju se protekom onog dana poslednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kada je rok otpoĉeo. Pri navedenom, po nalaţenju ovog suda, neosnovani su navodi iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti da je zastarjelost kriviĉnog gonjenja nastupila dana 17.05.2010. godine kada je drugostepeni sud odrţao sjednicu vijeća i donio presudu, već je ista nastupila protekom dana 17.05.2010. godine." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 2/11 od 31.01.2011. godine)

38

OBAVEZNO LIĈNO DOSTAVLJANJE (Ĉlan 168 stav 4 u vezi sa ĉl. 376 st. 2 i ĉl. 381ZKP) Nedostavljanjem izjavljene ţalbe okrivljenom, već samo braniocu okrivljenog, uĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka u ţalbenom postupku. Iz obrazloţenja: "Odredbom ĉlana 168 stav 4 ZKP, pored ostalog, je propisano da ako okrivljeni ima branioca, ţalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovora, dostaviće se i braniocu i okrivljenom po odredbama ĉl. 167 ovog Zakonika. U konkretnom sluĉaju, ţalba Osnovnog drţavnog tuţioca iz Herceg Novog, izjavljena protiv prvostepene presude je dostavljena braniocu - advokatu D. M, iz Herceg Novog, a nije dostavljena - V. V. Naime, iz vraćene povratnice u spisima se utvrdjuje da je dostavljanje odnosne ţalbe V. V, pokušano na adresi selo U. Ĉ. - Cetinje i ista je vraćena kao neuruĉena sa konstatacijom poštanskog dostavljaĉa "Odselio". Imajući u vidu da je u spisima predmeta konstatovano da je V. V. dao adresu prebivališta i to B. br.8 - Cetinje, te da su mu na toj adresi i dostavljani sudski pozivi, to je nesumnjivo da mu nije ni pokušana dostava ţalbe na adresi koju je dao u spisima, već u mjesto njegovog rodjenja - U. Ĉ. Cetinje. Kako je drugostepeni sud odluĉio o ţalbi Osnovnog drţavnog tuţioca u Herceg Novom, a da izjavljena ţalba protiv prvostepene presude, nije dostavljena okrivljenom, to je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka u ţalbenom postupku iz ĉlana 376 stav 2 u vezi ĉl. 168 st. 4 u vezi ĉl. 381 ZKP, koja povreda je bila od uticaja za donošenje pravilne presude. Pri navedenom, valjalo je uvaţiti zahtjev osudjenog i ukinuti drugostepenu presudu, s time što će Viši sud u Podgorici u ponovljenom postupku otkloniti navedenu povredu postupka, a potom u sjednici vijeća donijeti novu odluku." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 6/11 od 11.03.2011. godine)

39

IDENTITET PRESUDE I OPTUŢBE (Ĉlan 359 ZKP) Nije prekoraĉena optuţba ako je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na ĉinjeniĉnom utvrdjenju sa glavnog pretresa, ostajući u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenima veću kriminalnu koliĉinu od one koja im je stavljena u podignutoj optuţnici. Iz obrazloţenja: "Takodje se neosnovano u zahtjevima navodi da je prvostepeni sud povrijedio zakon na štetu osudjenih u odnosu na identitet optuţbe i presude tj. da je prekoraĉio optuţbu, jer je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na ĉinjeniĉnom utvrdjenju sa glavnog pretresa, ostajući u okviru istog dogadjaja i ne stavljajući na teret okrivljenima veću kriminalnu koliĉinu od one koja im je stavljena u podignutoj optuţnici." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 43/11 od 12.04.2011. godine)

40

SLUŢBENA ZABILJEŠKA UPRAVE POLICIJE KAO DOKAZ (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 10 ZKP) Neposredna zapaţanja i saznanja o odluĉnim ĉinjenicama ovlašćenih sluţbenika policije, prilikom uvidjaja, povodom obijanja kuće oštećenog, konstatovana u sluţbenoj zabilješci, su dokaz na kojem se moţe zasnivati sudska odluka. Iz obrazloţenja: "Nije osnovan navod iz zahtjeva da se pravosnaţna presuda ne moţe temeljiti na sluţbenim zabilješkama Uprave policije - Ispostava Kolašin broj 19/3-240-1054 od 19.03.2007. godine i broj 19/3-240-1285 od 27.04.2007. godine, jer se ne radi o obavještenjima prikupljenim od gradjana u smislu ĉlana 231 stav 1 ZKP, već o sluţbenim zabilješkama u kojima su konstatovana neposredna zapaţanja i saznanja o odluĉnim ĉinjenicama ovlašćenih sluţbenika policije prilikom uvidjaja povodom obijanja kuće oštećenog P. M. i pomoćnog objekta - štale oštećenog M. Š, na kojim dokazima se moţe zasnivati sudska odluka, pa stoga nije uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 st. 1 taĉka 10 ZKP, kako se to u zahtjevu ţeli predstaviti. Isto tako, nije osnovan navod iz zahtjeva da prednji navod nije cijenjen od strane drugostepenog suda, budući da je drugostepeni sud cijenio sve vaţne ţalbene navode, pa i navod koji se istiĉe u zahtjevu, o ĉemu je u pobijanoj presudi dao dovoljne i valjane razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud, pa stoga nije osnovan navod iz zahtjeva da je uĉinjena povreda odredaba kriviĉnog postupka u ţalbenom postupku iz ĉlana 438 stav 1 taĉka 3 ZKP." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 94/11 od 28.06.2011. godine)

41

PRAVNO NEVALJANI DOKAZ (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 10 u vezi sa ĉl. 103 ZKP) Prepoznavanje okrivljenih od strane svjedoka, izvršeno suprotno odredbi ĉlana 103 stav 1 ZKP, predstavlja pravno nevaljani dokaz na kojem se presuda ne moţe zasnivati. Iz obrazloţenja: "Naime, ĉlanom 103 stav 1 Zakonika o kriviĉnom postupku je propisano da "ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok prepoznaje odredjeno lice ili predmet koje je opisao, pokazaće mu se to lice, zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima ĉije su osnovne osobine sliĉne onima kakve je opisao, odnosno taj predmet, zajedno sa predmetima iste ili sliĉne vrste, nakon ĉega će se zatraţiti da izjavi da li lice ili predmet moţe da prepozna sa sigurnošću ili sa odredjenim stepenom vjerovatnoće i da, u sluĉaju potvrdnog odgovora, na prepoznato lice ili predmet ukaţe". U konkretnom sluĉaju svjedok B. V. je izvršila prepoznavanje okrivljenih na osnovu fotografija okrivljenih koje su joj pokazane od strane istraţnog sudije, a da okrivljene prethodno nije opisala, niti su joj pokazane fotografije drugih lica ĉije su osnovne osobine sliĉne onima koje su joj pokazane, niti je izvršeno prepoznavanje okrivljenih izmedju više lica ĉije su osnovne osobine sliĉne onima kakve je opisala da je to prethodno uĉinila. Uz to, na glavnom pretresu svjedok je prepoznala samo okrivljenog S. M, a ne i okrivljenog G. D. Prema tome, prepoznavanje okrivljenih od strane svjedoka B. V. nije izvršeno saglasno ĉlanu 103 stav 1 Zakonika o kriviĉnom postupku, tako da se radi o pravno nevaljanom dokazu. Kako se prvostepena presuda temelji na ovom dokazu, to je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 10 ZKP, kako se to i zahtjevom za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude osnovano ukazuje. Osim toga, u ţalbi na prvostepenu presudu branilac okrivljenog G. D. je ukazao na prednju povredu odredaba kriviĉnog postupka, ali drugostepeni sud u svojoj presudi nije dao ocjenu tog ţalbenog navoda, ĉime je takodje uĉinjena povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 438 stav 1 taĉka 3 u vezi ĉlana 400 stav 1 ZKP, koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne presude. Stoga je ovaj sud, uvaţavajući zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude, ukinuo niţestepene presude u odnosu na okrivljenog G. D. i predmet vratio Osnovnom sudu u Herceg Novom na ponovno sudjenje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 82/11 od 08.06.2011. godine)

42

DOKAZ NA KOME SE NE MOŢE ZASNIVATI SUDSKA ODLUKA (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 10 u vezi sa ĉl. 76 ZKP) Uĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 10 ZKP ako se presuda temelji na kupoprodajnom ugovoru koji je pribavljen nezakonitim pretresanjem. Iz obrazloţenja: "Naredbom istraţnog sudije Vojnog suda u Beogradu odredjeno je da se izvrši pretres kase u kancelariji poruĉnika Z. B. i zastavnika I klase P. V. na Aerodromu Golubovci. Vojna policija u Podgorici izvršila je pretres kase. Pored kase, vojna policija je bez naredbe suda izvršila pretres drvenog ormara i kancelarije navedenih lica. U drvenom ormaru pronadjen je ugovor o kupovini putniĉkog motornog vozila "Zastava 101" izmedju I. B. i Z. B, kojim su optuţeni P. V. i Z. B. pratili vozila optuţenog Dj. M. sa kojima su prevoţene cigarete. Kako je kupoprodajni ugovor pribavljen nezakonitim pretresanjem, a drugostepena presuda se temelji na tom dokazu, uĉinjena je bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 10 ZKP, koja pobijanu presudu u odnosu na ovog optuţenog ĉini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 20/11 od 18.04.2011. godine)

43

POVREDA PRAVA NA ODBRANU (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 3 u vezi sa ĉl. 69 stav 2 ZKP) Odrţavanjem glavnog pretresa bez prisustva branioca optuţenih, ĉije je prisustvo po zakonu obavezno, povrijedjeno je pravo optuţenih na odbranu. Iz obrazloţenja: "Iz sadrţine spisa predmeta proizilazi da je glavni pretres pred Osnovnim sudom u Ulcinju odrţan dana 19.10.2009. godine bez prisustva branioca optuţenih V. Z. i E. S, advokata A. M, koji je dana 09.10.2009. godine obavijestio sud da u dogovoru sa optuţenim otkazuje punomoćje. Na tom glavnom pretresu sud je saslušao svjedoka D. R, a na saglasni predlog stranaka proĉitao iskaze o saslušanju oštećenih P. R. i Ĉ. S, te proveo sve ostale dokaze, nakon ĉega je uzeo završne rijeĉi stranaka i donio prvostepenu presudu K. br. 79/00 od 19.10.2009. godine, kojom je optuţene oglasio krivim za produţeno kriviĉno djelo teška kradja iz ĉlana 240 stav 1 taĉka 1 u vezi ĉl. 49 Kriviĉnog zakonika. Optuţnicom Osnovnog tuţioca u Ulcinju Kt. br. 230/96 od 19.01.1997. godine, stavljeno je na teret optuţenima V. Z. i E. S. da su izvršili kriviĉno djelo teške kradje iz ĉlana 145 stav 1 taĉka 1 KZ RCG, za koje je propisano da će se uĉinilac kazniti zatvorom od jedne do deset godina. U odredbi ĉlana 69 stav 2 ZKP, pored ostalog je propisano da poslije podignute optuţnice zbog kriviĉnog djela za koje se po zakonu moţe izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, okrivljeni mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optuţnice, dok je u odredbi st. 5 istog ĉlana, navedeno ako optuţeni u sluĉaju obavezne odbrane ostane bez branioca u toku postupka, a sam ne uzme drugog branioca, predsjednik suda pred kojim se vodi postupak postaviće branioca po sluţbenoj duţnosti. Dakle, u konkretnom sluĉaju, postupak protiv optuţenih vodjen je zbog kriviĉnog djela teška kradja iz ĉlana 145 stav 1 taĉka 1 KZ RCG, za koje djelo je po zakonu poslije podignute optuţnice obavezna odbrana, pa su optuţeni morali imati branioca na glavnom pretresu koji je odrţan pred prvostepenim sudom dana 19.10.2009. godine, jer izmjena optuţnog akta u pogledu ĉinjeniĉnog opisa i pravne ocjene kriviĉnog djela u pitanju je uslijedila od strane drţavnog tuţioca tek prilikom davanja završnih rijeĉi, nakon što je sud na tom glavnom pretresu proveo sve dokaze, a da optuţeni nijesu imali branioca. Prema tome, prvostepeni sud je protivno odredbi ĉlana 376 stav 1 taĉka 3 ZKP bez prisustva branioca optuţenih, ĉije prisustvo je bilo obavezno, odrţao glavni pretres dana 19.10.2009. godine, nakon ĉega je donio presudu. Navedenu bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka nije otklonio drugostepeni sud u postupku odluĉivanja o ţalbi branioca optuţenih. Stoga je valjalo

44

uvaţiti zahtjev za ispitivanje zakonitosti pravosnaţne presude, ukinuti presude niţestepenih sudova i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 27/11 od 22.02.2011. godine)

45

PROTIVURJEĈNOST IZMEDJU IZREKE PRESUDE I NJENIH RAZLOGA (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 11 ZKP) Postoji protivurjeĉnost izmedju izreke presude i njenih razloga ako ĉinjeniĉni opis iz izreke sadrţi drukĉiji opis radnji uĉesnika saobraćajne nezgode od onoga koji je naveden u razlozima presude. Iz obrazloţenja: "Presudom Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 489/10 od 22.12.2010. godine, uvaţena je ţalba Višeg drţavnog tuţilaštva u Podgorici i preinaĉena presuda Višeg suda u Podgorici K. br.93/10 od 01.06.2010. godine, tako što je optuţeni V. D. oglašen krivim zbog kriviĉnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉlana 348 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika i osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se uraĉunava vrijeme provedeno u pritvoru od 07.07.2005. do 05.08.2005. godine. Istom presudom optuţeni je obavezan da plati sudu paušal u iznosu od 50 € u roku od 15 dana po pravosnaţnosti presude. Protiv te presude ţalbu je izjavio branilac optuţenog zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka, pogrešno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja i odluke o kazni s predlogom da ovaj sud uvaţi ţalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odluĉivanje ili da istu preinaĉi tako što će optuţenog osloboditi od optuţbe ili mu izreći uslovnu osudu. Po razmatranju pobijane presude, ţalbe i svih spisa ovog predmeta, pazeći po sluţbenoj duţnosti na odredbe ĉlana 388 ZKP, ovaj sud je našao da je ţalba osnovana. Osnovano se ţalbom branioca optuţenog ukazuje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrjeĉna sa datim razlozima, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja pobijanu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja razlog za njeno ukidanje. Osim toga, ĉinjeniĉno stanje je ostalo nepotpuno utvrdjeno. U izreci pobijane presude je pored ostalog navedeno da je do saobraćajne nezgode došlo na naĉin i u vrijeme kada je optuţeni V. D. zapoĉeo radnju skretanja ulijevo svojim vozilom marke "Zastava 101" reg. oznake PG ....., a da se prethodno nije uvjerio da to moţe uĉiniti bez opasnosti za druge uĉesnike u saobraćaju, usljed ĉega je došlo do kontakta motocikla marke "Jamaha" reg. broj PG ..... sa kojim je upravljao optuţeni K. S. krećući se u istom smjeru iza optuţenog V. D. neposredno ispred raskrsnice i prednje lijeve strane putniĉkog motornog vozila, kojom prilikom je saputnik na motociklu optuţenog K, oštećeni R. Z. zadobio teške tjelesne povrede od kojih je nastupila smrt. Ovakva izreka drugostepene presude je nerazumljiva jer se ne moţe zakljuĉiti kako je u konkretnoj saobraćajnoj situaciji moglo doći do

46

kontakta motocikla i prednje lijeve strane putniĉkog motornog vozila "Zastava 101" jer je izrekom presude predstavljeno da se motocikl kretao iza vozila "Zastava 101" u momentu kada je to vozilo skretalo ulijevo. Za razliku od ovakvog ĉinjeniĉnog utvrdjenja iz izreke presude, drugostepeni sud u obrazloţenju svoje odluke daje sasvim druge razloge po pitanju nastanka predmetne saobraćajne nezgode. Naime, u obrazloţenju drugostepene presude navodi se da je do saobraćajne nezgode došlo usljed propusta vozaĉa putniĉkog vozila "Zastava 101" koji je vršio radnju skretanja ulijevo u trenutku kada je to vozilo bilo preticano od strane motocikla kojim je upravljao K. S, a koji je preduzeo radnju preticanja sa lijeve strane, posmatrano za smjer kretanja vozila "Zastava 101" i da je u toj fazi došlo do kontakta putniĉkog vozila i motocikla. Dakle, za razliku od obrazloţenja, u izreci pobijane presude nedostaje ĉinjeniĉni navod iz dispozitiva optuţnice u pogledu radnje izvršenja drugog uĉesnika u nezgodi optuţenog K. S. "i koji je preduzeo radnju preticanja vozila optuţenog V.", a što je od znaĉaja za postojanje obiljeţja bića kriviĉnog djela u pitanju. Prema tome, ĉinjeniĉni opis iz izreke drugostepene presude sadrţi drugaĉiji opis radnji uĉesnika predmetne saobraćajne nezgode od onoga koji je naveden u razlozima presude, što jasno ukazuje na protivrjeĉnost izmedju izreke presude i njenih razloga." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I 18/11 od 14.03.2011. godine)

47

PROTIVURJEĈNOST IZREKE SA DATIM RAZLOZIMA (Ĉlan 376 stav 1 taĉka 11 ZKP) Izreka presude je protivurjeĉna razlozima u pogledu uzroka pada oštećenog sa teretnog vozila, kada se u izreci utvrdjuje da je oštećeni ispao sa tovarnog sanduka teretnog vozila, a u razlozima presude se navodi da je do pada došlo kada je isti pokušao iskočiti sa karoserije vozila. Iz obrazloţenja: "Izreka presude Osnovnog suda u Kolašinu K. br. 29/09 od 17.06.2009. godine, koja je preinaĉena presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 458/10 od 13.10.2010. godine samo u dijelu odluke o kazni, protivrjeĉna je razlozima pobijane presude u pogledu uzroka pada oštećenog - sada pok. K. S. sa tovarnog sanduka teretnog vozila kojim je kritiĉnog dana upravljao optuţeni, zbog ĉega se pobijana presuda sa sigurnošću ne moţe ispitati, ĉime je uĉinjena bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 11 ZKP, koja pobijanu presudu ĉini nezakonitom i predstavlja osnov za njeno ukidanje. Naime, u izreci prvostepene presude se utvrdjuje da je sada pok. K. S. ispao sa tovarnog sanduka teretnog vozila zbog toga što na vozilu nije bilo uslova za prevoţenje putnika i što je prevoz vršen protivno odredbama ĉlana 27 ZOOBS na putevima i ĉl. 38 i 39 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima Crne Gore ("Sl. list SRCG" br. 42/82), a u razlozima pobijane presude se utvrdjuje da je do pada K. došlo kada je isti pokušao iskoĉiti sa karoserije vozila pošto je vidio da je prošao mjesto gdje je trebao izaći, na naĉin kako je to demonstrirano na rekonstrukciji dogadjaja. Uzrok pada oštećenog sa tovarnog sanduka teretnog vozila je od odluĉnog znaĉaja za ocjenu postojanja kriviĉnog djela u pitanju - teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz ĉlana 384 stav 4 u vezi ĉl. 339 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika i krivice optuţenog za isto. Kako ta ĉinjenica u postupku nije pouzdano utvrdjena to je i ĉinjeniĉno stanje u ovoj kriviĉnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrdjeno, kako se to i ţalbama osnovano ukazuje. Stoga je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovni postupak i odluĉivanje. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, pa će nakon potpune i pravilne ocjene navoda izjavljenih ţalbi biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 8/11 od 28.03.2011. godine)

48

OBUSTAVA POSTUPKA PO ŢALBI Kada u toku ţalbenog postupka branilac optuţenog predloţi da se dozvoli ponavljanje kriviĉnog postupka optuţenom kome je sudjeno u odsustvu, postupak će se obustaviti po ţalbi i spisi predmeta vratiti prvostepenom sudu kao nadleţnom za donošenje odluke po zahtjevu za ponavljanje kriviĉnog postupka. Iz obrazloţenja: "Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 428/10 od 3.12.2010. godine oglašeni su krivim V. V, zbog kriviĉnog djela napad na sluţbeno lice u vršenju sluţbene duţnosti iz ĉlana 376 stav 3 u vezi st. 2 i 1 u produţenom trajanju u vezi ĉl. 49 Kriviĉnog zakonika i I. B, zbog kriviĉnog djela napad na sluţbeno lice u vršenju sluţbene duţnosti iz ĉl. 376 st. 3 u vezi st. 1 Kriviĉnog zakonika. Protiv te presude ţalbu je izjavio branilac optuţenih Dj. D, advokat iz Podgorice, zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, povrede Kriviĉnog zakonika i odluke o kazni, s predlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odluĉivanje, ili pak ista preinaĉi i optuţeni oslobode od optuţbe. U toku ţalbenog postupka branilac optuţenih V. V. i I. B, advokat Dj. D. i branilac optuţenog V. V, D. K, iz Bijelog Polja, podnijeli su zahtjev za ponavljanje kriviĉnog postupka protiv oba optuţena, navodeći da je optuţenom V. V. sudjeno u odsustvu saglasno ĉlanu 312 stav 3 ZKP, da se radi o istom dogadjaju i istim dokazima u odnosu na oba optuţena, tako da se postupak u odnosu na optuţenog I. B. ne moţe izdvojiti bez štete za pravilno presudjenje. Pošto je optuţeni V. V. saznao za presudu Višeg suda dana 10.12.2010. godine i da se sada nalazi u Istraţnom zatvoru u Podgorici, predloţeno je da se dozvoli ponavljanje kriviĉnog postupka u odnosu na oba optuţena kako bi se optuţenima sudilo u njihovom prisustvu. Imajući prednje u vidu odluĉeno je da se postupak po ţalbi branioca optuţenih obustavi i spisi predmeta vrate prvostepenom sudu kao nedleţnom za donošenje odluke po navedenom zahtjevu za ponavljanje kriviĉnog postupka." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I 12/11 od 19.04.2011. godine)

49

POVREDA PRAVA NA ODBRANU U ŢALBENOM POSTUPKU (Ĉlan 376 stav 2 u vezi ĉl. 383 st. 1 ZKP) Nije bilo uslova za odrţavanje sjednice vijeća drugostepenog suda, ako o sjednici nije bio uredno obaviješten optuţeni koji je to zahtijevao, a izjava branioca optuţenog da prisustvo optuţenog nije nuţno nema nikakvog znaĉaja, jer branilac ne moţe raspolagati pravom optuţenog da prisustvuje sjednici vijeća. Iz obrazloţenja: "U odredbi ĉlana 383 stav 1 ZKP, pored ostalog je propisano da će se o sjednici vijeća obavijestiti optuţeni i njegov branilac koji su roku predvidjenom za ţalbu ili za odgovor na ţalbu, zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici vijeća. Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je branilac optuţenih u ţalbi na presudu prvostepenog suda zahtijevao da o sjednici vijeća budu obaviješteni on i optuţeni C. B. i Z. A. Iz sadrţine zapisnika o sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 1042/10 utvrdjuje se da je sjednica vijeća tog suda odrţana dana 15.12.2010. godine, kada je donijeta pobijana presuda. Sjednici vijeća prisustvovao je branilac optuţenih, advokat D. K, dok sjednici vijeća nijesu prisustvovali Viši drţavni tuţilac u Bijelom Polju i optuţeni. U zapisniku je konstatovano da su o sjednici vijeća uredno obaviješteni Viši drţavni tuţilac u Bijelom Polju i optuţeni C. B, dok se "poziv za optuţenog Z. A. vratio sa konstatacijom da mu je obavijest pokušana biti uruĉena dva puta, ali da je oba puta bio odsutan. Branilac optuţenih dao je saglasnost da se sjednica vijeća odrţi u njihovom odsustvu." Po ocjeni ovog suda u konkretnom sluĉaju nije bilo uslova za odrţavanje sjednice vijeća drugostepenog suda. Ovo sa razloga što se iz sadrţine zapisnika o sjednici vijeća Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine, utvrdjuje da o sjednici vijeća nije bio uredno obaviješten optuţeni Z. A. Izjava branioca optuţenog, koji je bio prisutan sjednici vijeća da prisustvo optuţenog Z. A. nije nuţno nema nikakvog znaĉaja jer branilac ne moţe raspolagati pravom optuţenog da prisustvuje sjednici vijeća, već se u konkretnom sluĉaju mogao izjasniti o tome da li je optuţeni obaviješten o sjednici vjeća. Kod ovakvog stanja stvari, drugostepeni sud, kao ţalbeni, propustio je da o sjednici vijeća obavijesti optuţenog Z. A, ĉime je uĉinio bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 2 u vezi ĉl. 383 st. 1 ZKP, koja je mogla biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje drugostepene odluke. Uĉinjena povreda postupka je od koristi i za saoptuţenog C. B, pa je saglasno odredbi ĉl. 440 u vezi ĉl. 431 st. 2 ZKP, valjalo i u odnosu na njega ukinuti presudu Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 1042/10 od 15.12.2010. godine. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti navedene povrede postupka tako što će zakazati sjednicu vijeća i o datumu odrţavanja sjednice vijeća

50

obavijestiti Više drţavno tuţilaštvo u Bijelom Polju, optuţene C. B. i Z. A. i njihovog zajedniĉkog branioca D. K, advokata iz Bijelog Polja, nakon ĉega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 24/11 od 22.02.2011. godine)

51

ZABRANA PREINAĈENJA NA ŠTETU OPTUŢENOG (Ĉlan 390 u vezi sa ĉl. 376 stav 1 taĉka 9 ZKP)

Povrijedjena je zabrana reformatio in peius kada je drugostepeni sud odluĉujući o ţalbama branilaca okrivljenih preinaĉio prvostepenu presudu i okrivljene osudio na novĉane kazne umjesto izreĉene uslovne osude. Iz obrazloţenja: "Iz spisa predmeta proizilazi da su presudom Osnovnog suda u Ţabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine, okrivljeni D. Ĉ, G. M. i D. M. oglašeni krivim da su kao saizvršioci izvršili kriviĉno djelo nezakoniti lov iz ĉlana 325 stav 4 Kriviĉnog zakonika. Za ovo kriviĉno djelo okrivljeni D. Ĉ. je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od trideset dana, a okrivljenim G. M. i D. M. izreĉena je uslovna osuda kojom je utvrdjena pojedinaĉna kazna zatvora u trajanju od po šest mjeseci i istovremeno odredjeno da se ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vrijeme od dvije godine od dana pravosnaţnosti presude ne uĉine novo kriviĉno djelo. Protiv navedene presude ţalbe su izjavili branioci okrivljenih D. Ĉ, D. M. i G. M, dok Osnovni drţavni tuţilac u Pljevljima nije izjavljivao ţalbu na prvostepenu presudu. Odluĉujući po ţalbama branilaca okrivljenih, Viši sud u Bijelom Polju je presudom Kţ. br. 592/10 od 14.10.2010. godine uvaţio ţalbe branilaca okrivljenih D. Ĉ, D. M. i G. M. i preinaĉio presudu Osnovnog suda u Ţabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine i to samo u dijelu odluke o kriviĉnoj sankciji, tako što je sve okrivljene, zbog kriviĉnog djela nezakoniti lov iz ĉlana 324 stav 4 Kriviĉnog zakonika, koje su izvršili u saizvršilaštvu, osudio na novĉanu kaznu u iznosu od po 1.200,00 €, koje su duţni da plate u roku od tri mjeseca po pravosnaţnosti presude. U odredbi ĉlana 376 stav 1 taĉka 9 ZKP je propisano da postoji bitna povreda odredaba kriviĉnog postupka ako je presudom povrijedjena odredba ĉl. 390 ovog zakonika u kojoj je navedeno ako je izjavljena ţalba samo u korist optuţenog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u pogledu pravne kvalifikacije kriviĉnog djela i kriviĉne sankcije. Kako je prvostepenom presudom okrivljenim D. M. i G. M. izreĉena uslovna osuda, kao jedna od mjera upozorenja koja predstavlja kriviĉnu sankciju koja je blaţa za uĉinioca kriviĉnog djela od novĉane kazne, koja je jedna od vrsta kazni iz ĉlana 33 Kriviĉnog zakonika u postupku odluĉivanja o ţalbama branilaca okrivljenih koje su izjavljene u njihovu korist, drugostepeni sud svojom presudom nije mogao izmijeniti prvostepenu presudu na štetu okrivljenih u pogledu izreĉene kriviĉne sankcije, ĉime je uĉinio bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉl. 376 stav 1 taĉka 9 ZKP, kako se to osnovano navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore.

52

Stoga je ovaj sud uvaţio zahtjev za zaštitu zakonitosti i u odnosu na okrivljene D. M. i G. M. preinaĉio presudu Višeg suda u Bijelom Polju Kţ. br. 592/10 od 14.10.2010. godine, samo u dijelu odluke o kazni, tako što je okrivljenim D. M. i G. M, zbog kriviĉnog djela nezakoniti lov iz ĉlana 325 stav 4 Kriviĉnog zakonika, koje su izvršili kao saizvršioci sa okrivljenim D. Ĉ, a koje je bliţe predstavljeno izrekom presude Osnovnog suda u Ţabljaku K. br. 8/10 od 12.04.2010. godine, izrekao uslovnu osudu iz izreke ove presude nalazeći da će se upozorenjem uz prijetnju kazne u odnosu na oba okrivljena dovoljno uticati da više ne vrše kriviĉna djela i da će se sa istom postići svrha izricanja uslovne osude iz ĉlana 52 Kriviĉnog zakonika." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 9/11 od 24.05.2011. godine)

53

NEDOZVOLJENOST ŢALBE SUDU TREĆEG STEPENA (Ĉlan 395 u vezi ĉl. 403 stav 2 ZKP) Nedozvoljena je ţalba sudu trećeg stepena protiv odluke drugostepenog suda, ako je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim dokazima nije utvrdio drukĉije ĉinjeniĉno stanje od onog koje je utvrdjeno prvostepenom odlukom.

Iz obrazloţenja: "Ţalba nije dozvoljena. Odredbom ĉlana 403 stav 1 taĉka 2 ZKP je propisano da je protiv presude drugostepenog suda dozvoljena ţalba sudu koji odluĉuje u trećem stepenu, ako je drugostepeni sud na osnovu odrţanog pretresa utvrdio ĉinjeniĉno stanje drukĉije nego prvostepeni sud i na tako utvrdjenom ĉinjeniĉnom stanju zasnovao svoju presudu. Iz spisa predmeta proizilazi da je Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, nakon odrţanog pretresa, povodom ţalbe optuţenog, a po sluţbenoj duţnosti preinaĉio presudu Osnovnog suda u Nikšiću K. br. 206/01 od 05.04.2007. godine, samo u dijelu odluke o kazni i optuţenog L. B. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 (ĉetiri) mjeseca. Ĉinjenica je da je drugostepeni sud na pretresu izveo nove dokaze, ali tim dokazima nije utvrdio drukĉije ĉinjeniĉno stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud, već je u svemu prihvatio ĉinjeniĉno stanje utvrdjeno u presudi prvostepenog suda." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kţ. I br. 17/11 od 14.03.2011. godine)

54

DOPUŠTENOST ŢALBE NA RJEŠENJE - POVREDA PRAVA DRŢAVNOG TUŢIOCA NA IZJAVLJIVANJE ŢALBE (Ĉlan 404 stav 1 ZKP) Odbacivanjem kao nedozvoljene ţalbe Vrhovnog drţavnog tuţilaštva protiv rješenja drugostepenog suda kojim je odredjena naknada advokatu, postavljenom po sluţbenoj duţnosti na ime naknade za pisanje odgovora na ţalbu i prisustvo sjednici drugostepenog vijeća, povrijedjeno je pravo drţavnog tuţioca, kao stranke u postupku, na izjavljivanje redovnog pravnog sredstva. Iz obrazloţenja: "Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 678/10 od 23.11.2010. godine odredjena je naknada advokatu O. R, iz Podgorice, koja je postavljena po sluţbenoj duţnosti, na ime naknade pisanja odgovora na ţalbu i prisustva sjednici drugostepenog vijeća u iznosu od 375,00 €. Protiv ovog rješenja Vrhovno drţavno tuţilaštvo izjavilo je ţalbu, zbog bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka i pogrešno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja. Odluĉujući po ţalbi, Apelacioni sud Crne Gore je rješenjem Kţ. br. 43/2011 od 21.01.2011. godine odbacio ţalbu Vrhovnog drţavnog tuţilaštva Crne Gore kao nedozvoljenu shodno ĉlanu 395 ZKP, nalazeći da je ista izjavljena od strane neovlašćenog subjekta. Prema stanovištu suda ovlašćeni subjekat za izjavljivanje ţalbe u konkretnom sluĉaju je Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore saglasno ĉl. 53 u vezi ĉl. 2 Zakona o drţavnoj imovini. Ovakva odluka Apelacionog suda Crne Gore je nezakonita, jer je istom povrijedjeno pravo drţavnog tuţioca, kao stranke u kriviĉnom postupku, na izjavljivanje redovnog pravnog sredstva protiv prvostepene odluke suda o troškovima kriviĉnog postupka. To pravo drţavnog tuţioca propisano je ĉlanom 44 stav 2 taĉka 4, ĉl. 372 st. 1, ĉl. 375 st. 1 taĉ. 4 i ĉl. 379 st. 3 ZKP. Kako se u konkretnom sluĉaju radi o rješenju donesenom u prvom stepenu, to drţavni tuţilac ima pravo ţalbe saglasno ĉl. 404 st. 1 ZKP. Prema tome, pogrešan je stav Apelacionog suda da je drţavni tuţilac pravo na izjavljivanje ţalbe u konkretnom sluĉaju konstituisao na osnovu toga što mu je rješenje, protiv kojeg je izjavio ţalbu, dostavljeno greškom suda. Nepravilna primjena odredaba Zakonika o kriviĉnom postupku bila je od uticaja na zakonito i pravilno donošenje pobijanog rješenja, kako se to i zahtjevom za zaštitu zakonitosti osnovano ukazuje, pa je stoga pobijano rješenje valjalo ukinuti i predmet vratiti Apelacionom sudu na ponovno odluĉivanje. U ponovnom postupku Apelacioni sud Crne Gore će otkloniti propuste na koje je naprijed ukazano, nakon ĉega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzz. br. 4/11 od 09.05.2011. godine)

55

ODRŢAVANJE PRETRESA U ODSUSTVU OKRIVLJENOG U SKRAĆENOM POSTUPKU (Ĉlan 453 stav 3 ZKP) Glavni pretres u skraćenom postupku moţe se odrţati u odsustvu okrivljenog, kada mu se poziv nije mogao uruĉiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, a pod uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i da njegovo prisustvo nije nuţno. Iz obrazloţenja: "Neosnovan je zahtjev osudjenog B. Dj. da je prvostepeni sud uĉinio bitnu povredu odredaba kriviĉnog postupka iz ĉlana 376 stav 1 taĉka 3 ZKP, time što je u njegovom odsustvu odrţao glavni pretres, ĉime je uskraćeno pravo osudjenom na odbranu. Ovo sa razloga što je u pitanju skraćeni postupak, pa se shodno odredbi ĉl. 453 st. 3 ZKP glavni pretres moţe odrţati u odsustvu okrivljenog kada mu se poziv nije mogao uruĉiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese ili boravišta, a pod uslovom da je okrivljeni ranije saslušan i da njegovo prisustvo nije nuţno. Kod ĉinjenice da se okrivljenom B. Dj. poziv nije mogao uruĉiti, jer se nije nalazio u mjestu prebivališta - selo B, opština Bijelo Polje, o ĉemu postoji izvještaj Uprave policije - Podruĉne jedinice u Bijelom Polju, da je okrivljeni prilikom prvog saslušanja saglasno odredbi ĉl. 88 st. 2 ZKP upozoren da je duţan da u sluĉaju promjene adrese prebivališta ili boravišta o tome obavijesti sud i na posljedice propuštanja takve radnje da njegovo prisustvo nije bilo nuţno i da je prije toga saslušan, to je prvostepeni sud pravilno zakljuĉio da u konkretnom sluĉaju postoje uslovi da se glavni pretres odrţi u odsustvu okrivljenog B. Dj. Prema tome, nije povrijedjeno pravo okrivljenog B. Dj. na odbranu, kako se to neosnovano istiĉe u zahtjevu osudjenih." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 10/11 od 22.02.2011. godine)

56

IZUZETNO PRISUSTVO STRANAKA NA SJEDNICI ŢALBENOG VIJEĆA (Ĉlan 456 ZKP) U skraćenom postupku stranke se obavještavaju o sjednici vijeća drugostepenog suda, samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi prisustvo stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari. Iz obrazloţenja: "Uz ovo se ukazuje, da je u pitanju skraćeni postupak (ĉlan 441 do 456 ZKP) koji je pokrenut na osnovu optuţnog pedloga drţavnog tuţioca, a u kojem postupku se shodno ĉl. 456 ZKP, obje stranke obavještavaju o sjednici vijeća drugostepenog suda samo ako predsjednik vijeća ili vijeće nadje da bi prisustvo stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari, pa u konkretnom sluĉaju to što branilac osudjenog i pored stavljenog zahtjeva u ţalbi na presudu, nije pozvan na sjednicu vijeća, nijesu povrijedjene odredbe kriviĉnog postupka u ţalbenom postupku. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzp. br. 18/11 od 21.02.2011. godine)

57

OSNOVANOST ZAHTJEVA ZA VANREDNO UBLAŢAVANJE KAZNE (Ĉlan 425 stav 6 ZKP)

Slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na programu dijalize predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnaţnosti presude a ista je od takvog znaĉaja da oĉigledno opravdava blaţu osudu od izreĉene. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 423 ZKP, ublaţavanje pravosnaţno izreĉene kazne koja nije izvršena, odnosno izdrţana, dozvoljeno je kad se po pravosnaţnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi oĉigledno dovele do blaţe osude. Iz priloţene medicinske dokumentacije potkrijepljene su okolnosti koje se navode u zahtjevu i to da osudjeni boluje od oboljenja gubitka bubreţnih funkcija, da je lijeĉen na urološkom odjeljenju Bolnice Kotor, od 07.07.2008. do 17.07.2008. godine i u Kliniĉkom centru Crne Gore u periodu od 28.05. do 07.07.2008. godine i od 22.07.2008. godine do 04.08.2008. godine, a prema izvještaju ljekara zdrastvene sluţbe ZIKS od 08.02.2011. godine, proizilazi da se isti moţe lijeĉiti jedino putem dijaliza i duţim prisustvom u odredjenim nefrološkim klinikama, jer i sama dijaliza ima svojih rizika pa mora biti pod strogom kontrolom nefrologa. Po nalaţenju ovog suda, slabo zdravstveno stanje osudjenog koji se nalazi na programu dijalize predstavlja novu okolnost, koja se pojavila po pravosnaţnosti presude, a ista je od takvog znaĉaja da oĉigledno opravdava blaţu osudu od izreĉene." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 12/11 od 24.03.2011. godine)

58

ZAHTJEV ZA VANREDNO UBLAŢAVANJE KAZNE (Ĉlan 425 stav 6 ZKP) Kazna se po zakonu ne moţe više ublaţiti, ako je osudjenom za kriviĉno djelo pokušaj ubistva iz ĉlana 30 stav 1 u vezi ĉl. 19 KZ izreĉena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o ublaţavanju kazne iz ĉl. 42 i 43 KZ. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 423 ZKP, ublaţavanje pravosnaţno izreĉene kazne koja nije izvršena, odnosno izdrţana, dozvoljeno je kad se po pravosnaţnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi oĉigledno dovele do blaţe osude. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je osudjenom za navedeno kriviĉno djelo izreĉena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz primjenu odredaba o ublaţavanju kazne iz ĉl. 42 i 43 KZ SRJ, tako da se po zakonu kazna ne moţe više ublaţiti." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 8/11 od 21.02.2011. godine)

59

OBLIGACIONO PRAVO

60

DEJSTVO PUNOMOĆJA (Ĉlan 90 ZOO) Kod ugovora o prometu nepokretnosti punomoćje koje nije sudski ovjereno proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zakljuĉeni ugovor izvršen na valjan naĉin. Iz obrazloţenja: "Po ocjeni ovog suda, polazeći od ĉinjenice da predmetno punomoćje nije sudski ovjereno, ne moţe se smatrati ni da je sporni ugovor zakljuĉen u propisanoj formi (bez obzira što je sudski ovjeren). Nepostojanje sudski ovjerenog punomoćja dovodi u pitanje i pravnu valjanost zakljuĉenog ugovora, jer u ocjeni pravne valjanosti forme ugovora punomoćje ĉini njegov sastavni dio, tako da ne stoji zakljuĉak drugostepenog suda da je sporni ugovor zakljuĉen u propisanoj formi. Kako je predmet spornog ugovora kupoprodaja nepokretnosti, a odredbom ĉlana 11 Zakona o prometu nepokretnosti odredjeno je da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pismenom obliku, a potpisi ugovaraĉa ovjereni kod suda, to forma ugovora zahtijeva i istu formu punomoćja za zakljuĉenje takvog ugovora (ĉl. 90 Zakona o obligacionim odnosima). Vještaĉenjem potpisa od strane vještaka grafološke struke utvrdjeno je da je pravni prethodnik tuţilaca, kao prodavac, ovlastila R. M. na osnovu punomoćja koje nije sudski ovjereno. Medjutim, sama ĉinjenica što punomoćje nije sudski ovjereno ne dovodi automatski do ništavosti ugovora, kako to pogrešno zakljuĉuje prvostepeni sud, već je potrebno ocijeniti da li je valjanim izvršenjem ugovora i punomoćje konvalidiralo u smislu odredbe ĉlana 73 Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je u ocjeni izvršenja ugovornih obaveza, a posebno obaveze prodavca potrebno cijeniti da li je nekretnina predata kupcu u drţavinu, pri ĉemu se ne moţe tumaĉiti da je predaja nekretnine izvršena uknjiţbom kupca kod nadleţnog organa, kao vlasnika. Pošto niţestepeni sudovi izloţeno nijesu imali u vidu, valjalo je ukinuti pobijanu i prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku sud će cijeniti da li je izvršenjem ugovora kroz isplatu cijene i predaju predmeta ugovora konvalidirano predmetno punomoćje. Iz spisa predmeta proizilazi da je pravni prethodnik tuţilaca primila iznos od 120.000 DM, kao kupoprodajnu cijenu dana 15.09.1993. godine, a što znaĉi prije zakljuĉenja spornog ugovora. Medjutim, potrebno je razjasniti da li je predata predmetna nekretnina u drţavinu kupcu, iako se u spornom ugovoru o tome uopšte ne govori. Ovo sa razloga što je obaveza prodavca predaja nekretnine, tim prije što je kupoprodajnu cijenu primio prije zakljuĉenja ugovora. U ocjeni valjanosti predaje

61

predmetne nekretnine, kao obaveze prodavca iz ugovora, sud će imati u vidu izjavu saslušanog svjedoka K. K, datu pred prvostepenim sudom na raspravnom roĉištu od 01.04.1994. godine. Prema izjavi navedenog svjedoka, svjedok je drţao kljuĉeve od predmetne kuće, koje nije predao I. Ţ. i R. M. na njihovo traţenje, nakon ĉega su oni provalili predmetnu nekretninu, a svjedok je preko rodjaka u Sloveniji javio M. da su neki provalili u njenu kuću, pri ĉemu je on i dalje zadrţao kljuĉeve kod sebe. Jer, predaja, odnosno uspostavljanje drţavine nije valjano ako je drţalac istu stekao prinudom ili silom. Ovo stoga što punomoćje ovjereno kod organa uprave, a ne kod suda, kako to propisuju odredba ĉlana 90 ZOO u vezi ĉl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti, proizvodi dejstvo samo ako je na osnovu istog zakljuĉeni ugovor izvršen na valjan naĉin. Tek nakon što pravilno utvrdi da li su ugovaraĉi svoje obaveze izvršili na valjan naĉin sud će ocijeniti da li je sporno punomoćje konvalidirano i da li predmetni ugovor proizvodi dejstvo i obavezuje ugovorne strane, a što znaĉi da će tek tada biti u mogućnosti da zakonito odluĉi u predmetnoj pravnoj stvari." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 96/11 od 30.03.2011. godine)

62

TUMAĈENJE UGOVORA (Ĉlan 99 ZOO) Ugovor treba tumaĉiti tako da odgovara namjeri koju su stranke zakljuĉenjem ugovora ţeljele da postignu. Iz obrazloţenja: "Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da su B. Ć. i prvotuţeni B. H, dana 11.08.1987. godine, zakljuĉili ugovor o diobi i izdvajanju iz kućne zajednice, na kojem su ugovaraĉi ovjerili potpise kod Osnovnog suda u Bijelom Polju, pod Ov. br. 3176/88 od 30.12.1988. godine. Tim ugovorom B. Ć. je ustupio prvotuţenom, po osnovu izdvajanja iz kućne zajednice, preteţan dio nepokretne imovine koja se nalazi u Rasovu, upisane u posjedovnom listu broj 28, koju ĉine parcele 376, 377, 378, 379, 380, 394, 395, 396 i 397, a na svoje ime zadrţao kat. parcelu br. 393 - voćnjak u površini od 364 m2, dvorište površine 500 m2 i kuću ili zgradu površine 58 m2. Na osnovu ovog ugovora izvršena je promjena upisa prava vlasništva na prvotuţenog. Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da se u konkretnom sluĉaju radi o ugovoru o raspodjeli imovine za ţivota i da je isti zakljuĉen protivno odredbama ĉlana 107 Zakona o nasledjivanju, zbog ĉega je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Naime, niţestepeni sudovi su stali na stanovište da ustupanje i raspodjela imovine u smislu navedene odredbe Zakona o nasledjivanju su punovaţni samo ako su se sa tim saglasila sva djeca i drugi potomci ustupioĉevi koji će po zakonu biti pozvani da naslijede njegovu zaostavštinu, a takav sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine za ţivota mora biti sastavljen u pisanom obliku i ovjeren kod suda, te prilikom ovjere sporazum mora biti proĉitan od strane sudije i ugovaraĉi upozoreni na posledice sporazuma. U konkretnom sluĉaju, utvrdjeno je da sa sadrţinom zakljuĉenog ugovora nijesu bili upoznati svi naslednici pokojnog B. Ć, koji je pored B. H. imao još dva sina i ĉetiri kćerke, zbog ĉega je zakljuĉeni ugovor prema odredbi ĉl. 103 stav 1 ZOO ništav. Saglasno ovakvom ĉinjeniĉnom utvrdjenju, niţestepeni sudovi su usvojili zahtjev u pogledu glavne stvari na naĉin što su utvrdili ništavost zakljuĉenog ugovora i utvrdili da nepokretnosti koje su bile predmet ugovora predstavljaju zaostavštinu ostavioca B. Ć. koja se ima raspodijeliti medju naslednicima shodno odredbama Zakona o nasledjivanju. Po nalaţenju ovog suda, u konkretnoj pravnoj stvari, niţestepeni sudovi su zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde sve ĉinjenice koje su od odluĉnog znaĉaja u ovom sporu. Prije svega, ovaj sud nalazi da od strane niţestepenih sudova nije pravilno razjašnjena priroda zakljuĉenog ugovora izmedju B. Ć. i prvotuţenog. Jer, shodno odredbi ĉlana 99 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, pri tumaĉenju odredbi ugovora potrebno je istraţiti zajedniĉku namjeru ugovaraĉa i odredbe razumjeti saglasno naĉelima

63

obligacionog prava. Stoga, pravilim tumaĉenjem sadrţine spornog ugovora proizilazilo bi da se ne radi o ugovoru o raspodjeli imovine za ţivota, jer sporni ugovor nema takvu prirodu. Tumaĉenjem odredaba u ugovoru moglo bi se zakljuĉiti da je u konkretnom sluĉaju zakljuĉen ugovor o poklonu, na što ukazuje sadrţina iz ugovora kojom ugovaraĉ B. Ć. "na ime dijela drage volje" daje svom sinu B. H. nepokretnosti koje su oznaĉene u ugovoru. Jer, po nalaţenju ovog suda ugovor ne bi mogao predstavljati ugovor o raspodjeli imovine za ţivota, kako su ga tretirali niţestepeni sudovi, a posebno ako se ima u vidu da ugovor nije zakljuĉen saglasno odredbama Zakona o nasledjivanju koje propisuju naĉin zakljuĉenja ugovora o raspodjeli imovine za ţivota - ĉl. 107. Kako odluĉne ĉinjenice koje su od znaĉaja za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom sporu nijesu na pravilan i pouzdan naĉin rasvijetljene u toku postupka pred prvostepenim sudom, a drugostepeni sud ove nejasnoće nije otklonio u postupku odluĉivanja po izjavljenoj ţalbi, za koju pravilno nalazi da se odluka o istoj proteţe i na ostale tuţene obzirom da su isti u pravnoj zajednici kao jedinstveni suparniĉari, što je u konkretnom sluĉaj i u pogledu izjavljene revizije, to su niţestepene presude morale biti ukinute i predmet vraćen na ponovno suĊenje." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 188/11 od 22.02.2011. godine)

64

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA OBAVEZE U ROKU (Ĉlan 125 st, 1 i 4 ZOO)

Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku, koje je ispunjenje bitan sastojak ugovora, dolazi u sluĉaju kada su stranke sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula ili pak u onom sluĉaju kad ugovorne strane nijesu takvu klauzulu ugovorili, ali je ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po samoj prirodi posla.

*** R J E Š E NJ E Ukidaju se presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ. br. 1547/10 od 30.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine i to samo u dijelu izreke kojom je usvojen tuţbeni zahtjev u odnosu na prvotuţenog i predmet u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine, odluĉeno je: "1. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca te se raskida ugovor o zakupu nepokretnosti Ov. br. 835/05 od 31.08.2005. godine zakljuĉenim izmedju tuţioca B. S. iz Plava kao zakupodavca i tuţenih DOO "G. - M." i G. R. kao kupca. 2. Utvrdjuje se da je tuţilac B. S. vlasnik benzinske pumpe "G. - M." u Plavu što su tuţeni duţni priznati i predati tuţiocu benzisku pumpu i zemljište u površini od 3942 m2 na kat. parceli 120/2/28, njiva IV klase i 122/2/28 livada IV klase, obje upisane u l. n. br. 30 KO Martinovići 1. 3. Obavezuje se tuţeni da tuţiocu naknade troškove postupka u iznosu od 337,50 eura u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 4. Odbija se kao neosnovan protivtuţbeni zahtjev tuţenih protivtuţioca kojim su traţili da se raskine aneks ugovora o zakupu nepokretnosti od 07.08.2007. godine kao i da se obaveţe tuţilac da po osnovu nastupljenih štetnih posledica iz predhodnog ugovora i izgubljene dobiti naknadi iznos od 250.000,00 eura." Odluĉujući o ţalbi tuţenih Viši sud u Bijelom Polju svojom odlukom Gţ. br. 1547/10 od 30.12.2010. godine odluĉio je:

65

"Odbija se kao neosnovana ţalba tuţenog DOO "G. - M. " Plav i potvrdjuje presuda Osnovnog suda u Plavu, P. br. 101/2010 od 05.08.2010. godine u dijelu izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuţenog DOO "G. - M." Plav i ţalba tuţenih i potvrdjuje presuda u dijelu izreke pod st. 4. Ista presuda se preinaĉava u dijelu izreke pod st. 1 i 2 u odnosu na tuţenog G. R. na naĉin što se u odnosu na ovog tuţenog odbija kao neosnovan tuţbeni zahtjev i u dijelu izreke pod st. 3 kojim je odluĉeno o troškovima postupka tako što se zahtjev za naknadu troškova postupka u odnosu na tuţenog G. R. odbija kao neosnovan, a tuţeni "G. - M." Plav obavezuje da tuţiocu na ime troškova postupka nadoknadi iznos od 225,00 €, u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude." Protiv presude drugostepenog suda prvotuţeni je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predlaţe da se drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odluĉivanje, ili da se obje presude u tom dijelu ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Tuţilac u odgovoru na reviziju pobija navode iste i predlaţe da se odbije kao neosnovana. Revizija je osnovana. Utvrdjeno je, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, da su stranke (tuţilac i prvotuţeni) 31.08.2005. godine zakljuĉile ugovor o zakupu (ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 835/05 od 31.08.2005. godine), ĉiji je predmet tamo bliţe opisano zemljište koje je tuţilac kao zakupodavac ustupio prvotuţenom kao zakupcu na korišćenje za vrijeme od 50 godina uz obavezu zakupca plaćanja mjeseĉne zakupnine u iznosu od 500,00 eura, poĉev od dana zakljuĉenja ugovora, s tim što je plaćanje dospjelih iznosa odloţeno za 2006. godinu, a dospijevajućih iznosa svaka tri mjeseca u gotovom. Zakupac se obavezao da na zakupljenom zemljištu podigne benzisku pumpu sa pratećim objektima. Aneksom ugovora od 07.08.2007. godine tuţilac je kao zakupodavac dao saglasnost da prvotuţeni kao zakupac, kao sredstvo obezbjedjenja vraćanja kredita koji je za potrebe izgradnje benzinske pumpe podigao kod odredjene banke, stavi pod hipotekom zakupljeno zemljište. U sluĉaju da zakupac iz bilo kojih razloga ne moţe uredno da vrati kredit banci ĉiji rok je vraćanja utvrdjen na 10 godina, obavezu vraćanja kredita preuzeo je tuţilac kao zakupodavac, a prvotuţeni kao zakupac se saglasio da se nakon toga kao vlasnik benzinske pumpe upiše kod nadleţnog organa. Utvrdjeno je, isto tako, da je tuţilac sa bankom kod koje je prvotuţeni uzeo kredit u odredjenom iznosu zakljuĉio ugovor o solidarnom jemstvu (14.08.2007. godine) kojim se obavezao prema banci kao povjeriocu da će, u sluĉaju da prvotuţeni kao glavni duţnik ne ispuni svoje obaveze po ugovoru o kreditu, isplatiti obavezu glavnog duţnika kao solidarni jemac. Tuţilac je vratio kredit banci (21.04.2010. godine) obzirom da prvotuţeni nije izmirio svoje dospjele obaveze po zakljuĉenom ugovoru o kreditu. Niţestepeni sudovi smatraju da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o zakupu, jer nalaze da je u pitanju ugovor kod kojega utvrdjeni rok za ispunjenje ugovorne obaveze na ime isplate ugovorene zakupnine ima znaĉenje njegovog

66

bitnog sastojka - ĉlan 125 st. 1 i 4 Zakona o obligacionim odnosima, pa pošto prvotuţeni kao duţnik nije ispunio obavezu plaćanja zakupa u roku, ugovor se raskida, bez da pri tom daju razloge na temelju ĉega izvode zakljuĉak da je ispunjenje obaveze plaćanja zakupnine u odredjenom roku bitan sastojak ugovora. Do raskida ugovora po samom zakonu zbog neispunjenja obaveze u roku koje je ispunjenje bitan sastojak ugovora dolazi, po nalaţenju ovog suda, u sluĉaju kad su stranke sporazumno odredile da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u odredjenom roku, što se unosi u ugovor kao raskidajuća klauzula, što nije sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ili pak u onom sluĉaju kad ugovorne strane nijesu takvu klauzulu ugovorili, ali je ispunjenje ugovora u odredjenom roku bitan sastojak ugovora po samoj prirodi posla što se ima cijeniti iz svih okolnosti odredjenog pravnog posla, ĉime se niţestepeni sudovi nijesu bavili. Pobijana i prvostepena presuda u tom dijelu nemaju razloga, što predstavlja nedostatak takve prirode da se ne mogu ispitati a to predstavlja bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP i time ukidni razlog. Zbog toga je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi da li postoje okolnosti, da li je priroda zakljuĉenog pravnog posla takva, da bi se moglo zakljuĉiti da je rok odredjen za isplatu zakupnine fiksni rok i da predstavlja bitan sastojak zakljuĉenog ugovora. Niţestepeni sudovi nalaze, u pogledu zahtjeva tuţioca za sticanje svojine na benzinskoj pumpi, da su ispunjeni uslovi iz ĉlana 2 Aneksa ugovora o zakupu nepokretnosti "da tuţilac postane vlasnik benzinske pumpe jer prvotuţeni nije uredno vratio kredit banci, a to je uĉinio tuţilac kao solidarni jemac ..." Isplatom obaveze prvotuţenog kao duţnika iz ugovora o kreditu od strane tuţioca kao jemca, ne prestaje obaveza, odnosno ne gasi se obligacija. Ona u stvari prestaje prema povjeriocu koji se naplatio od jemca ali ne prestaje obaveza duţnika prema jemcu. Jedna od karakteristika jemstva (ne svih) je njegova supsidijarnost, što znaĉi da jemac stupa na mjesto duţnika ako ovaj ne izvrši svoju ugovornu obavezu. Ta supsidijarnost ima karakter zakonske subrogacije, po kojoj prava povjerioca prema duţniku, ĉiju je obavezu izvršio jemac, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, prelaze na jemca. Ona nastaje po samom zakonu - ĉlan 1003 Zakona o obligacionim odnosima. To znaĉi, subrogacijom duţnikov dug prestaje prema njegovom povjeriocu, a traţbina prelazi na isplatioca, odnosno jemca koji je isplatio njegov dug. Glavni duţnik ostaje i dalje u obavezi, ali prema jemcu. Slijedom toga, tuţilac kao jemac moţe traţiti od prvotuţenog kao duţnika sve što je stvarno isplatio za njegov raĉun (potraţivanje i sporedna prava) a i kamatu od dana isplate. Sve ovo pod pretpostavkom da se jemac i glavni duţnik nijesu drugaĉije sporazumjeli. Kakva je pravna priroda tako zakljuĉenog sporazuma niţestepeni sudovi ne daju odgovor. Pobijana i prvostepena presuda o tome ne sadrţe potrebne razloge, tako da se i u tom dijelu ne mogu ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉl. 367 stav 2 taĉka 15 ZPP. Zbog toga je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi pravnu prirodu ugovorne odredbe iz ĉl. 2 Aneksa zakljuĉenog ugovora "da tuţilac postane vlasnik benzinske pumpe..." i da li je zakljuĉenjem ugovora o solidarnom jemstvu od 14.08.2007. godine derogirana takva ugovorna odredba, na što se revizijom posebno ukazuje. No, u ponovnom postupku

67

svakako treba imati u vidu da se hipoteka odnosi na cijelu nepokretnost ukljuĉujući tu sastavne djelove i njene pripatke. Hipoteka se, dakle odnosi na sve sastavne djelove nepokretnosti. Ovi djelovi dijele pravnu sudbinu glavne stvari i nemaju razliĉit pravni status od statusa glavne stvari, razumije se, pod uslovom da pripadaju istom vlasniku. Ukidanje odluke u ovom dijelu - dijelu kojim je usvojen tuţbeni zahtjev (u odnosu na prvotuţenog) povlaĉi i ukidanje pobijane i prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan postavljeni protivtuţbeni zahtjev o kojem će sud ponovo odluĉiti nakon uredno provedenog postupka i otklanjanje odredjenih nedostataka na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem. Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlaĉi i ukidanje odluke o troškovima postupka o kojima će sud ponovo odluĉiti uz glavnu stvar imajući pri tome u vidu troškove ranijeg i novog postupka. Na osnovu izloţenog, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 409 stav 1 ZPP. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 369/11 od 16.06.2011. godine)

68

DEJSTVO RASKIDA UGOVORA (Ĉlan 132 ZOO) Za odluku o vraćanju datog, kao posljedice raskida, nije relevantno ĉijom krivicom je ugovor raskinut. Iz obrazloţenja: "Kod ovakvog stanja stvari niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da je ugovor raskinut i da tuţilac u skladu sa ĉlanom 132 stav 2 ZOO ima pravo na vraćanje onog što je dao u izvršenju ugovora. Bez osnova su navodi revizije da nema uslova za raskid ugovora zbog toga što je ugovor izvršen obzirom da je nesumnjivo utvrdjeno da tuţilac nije platio 130.000 € i da se tuţena upisala kao vlasnik objekta u cjelini. Takodje su bez osnova navodi revizije da ugovor nije raskinut. Tuţena je nakon što je ostavila tuţiocu naknadni rok za uplatu iznos od 130.000 €, obavijestila tuţioca da raskida ugovor. Sada u sporu za povraćaj datog, kao posledice raskida ugovora, ne moţe osporavati sopstvenu izjavu o raskidu ugovora. Ovo tim prije što je ustala sa tuţbom kojom traţi da se utvrdi da je ugovor raskinut i da je ona vlasnik izgradjenog objekta u cjelini. To pravo pripadalo je jedino tuţiocu, ukoliko je smatrao da tuţena nije imala pravo na raskid ugovora. Medjutim, on to nije uĉinio, već naprotiv i on ustao sa protivtuţbom da se utvrdi da je ugovor raskinut i da se tuţena obaveţe da vrati ono što je primila u izvršenju ugovora. Prema tome, ni jedna od strana ugovornica ne ţeli ispunjenje ugovora, već su obostrano izjavile da raskidaju ugovor, a za odluku o vraćanju datog, kao posledice raskida, nije relevantno ĉijom krivicom je ugovor raskinut." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 512/11 od 09.06.2011. godine)

69

ZELENAŠKI UGOVOR (Ĉlan 141 ZOO) Zelenaški ugovor zasniva se na dva kumulativno postavljena uslova subjektivni i objektivni.

*** R J E Š E NJ E Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 3180/10-03 od 24.09.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 3180/10-03 od 24.09.2010. godine, odbijena je ţalba tuţioca kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Cetinju, P. br. 44/03 od 08.09.2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tuţbeni zahtjev kojim je traţeno "da se poništi kao ništav zelenaški ugovor" o kupoprodaji nepokretnosti zakljuĉen izmedju tuţioca kao prodavca i tuţenog kao kupca ovjeren kod prvostepenog suda pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995. godine i kojim je odbijen predlog za izdavanje privremene mjere, dok je u odnosu na troškove postupka odluĉeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Protiv presude drugostepenog suda tuţilja je blagovremeno izjavila reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Smatra da pobijana presuda protivrjeĉi sama sebi, a u njoj nijesu dati razlozi o odluĉnim ĉinjenicama. Tuţiljin pravni prethodnik je bio prinudjen u jednom trenutku svog poslovanja da od tuţenog pozajmi iznos od 10.000,00 DEM, da bi isplatio zarade radnicima da ne bi obustavili proces rada. Kao garanciju da će mu vratiti pozajmljeni iznos sa kamatom tuţeni je traţio od tuţioca da zakljuĉe fiktivni ugovor o kupoprodaji kojim su predvidjeli mogućnost da stranke mogu odustati od ugovora ukoliko prodavac vrati kupcu odredjeni iznos do 31.05.1996. godine. Tuţeni je izbjegavao susret sa pravnim prethodnikom tuţilje koji je htio da vrati primljeni iznos u zato predvidjenom roku, jer mu je više odgovaralo da postane vlasnik odredjenih nepokretnosti. Pored toga, ukazuje da nepokretnosti koje su bile predmet zakljuĉenog ugovora nijesu iskljuĉivo vlasništvo pravnog prethodnika tuţilje već i same tuţiteljice kao njegove supruge po osnovu braĉne tekovine, pa i sa tih razloga smatra da je zakljuĉeni ugovor pravno nevaljan, zapravo da je ništav. Predlaţe da se pobijana i prvostepena presuda preinaĉe ili ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Odgovor na reviziju nije dostavljen.

70

Revizija je osnovana. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zakljuĉen izmedju pravnog prethodnika tuţilje kao prodavca sa jedne strane i tuţenog kao kupca sa druge strane ovjeren pred prvostepenim sudom pod oznakom Ov. br. 2637/95 od 28.12.1995. godine (spisima predmeta nedostaje ugovor ovjeren pod navedenom oznakom). Prema obrazloţenju pobijane i prvostepene presude zakljuĉeni ugovor o kupoprodaji nije ništav, jer za postojanje zelenaškog ugovora potrebno je, saglasno propisima iz ĉlana 141 Zakona o obligacionim odnosima, da su kumulativno ispunjeni svi uslovi za to predvidjeni - da "postoji oĉigledna nesrazmjera izmedju onog što se ugovara u svoju korist i onoga što se po ugovoru daje, da je saugovornik na nesrazmjernost uzajamnih davanja pristao zbog stanja nuţde, teškog materijalnog stanja i nedovoljnog iskustva i da je druga ugovorna strana znajući za te okolnosti, namjerno ih koristila da pribavi nesrazmjernu korist", a ĉije postojanje tuţilac nije dokazao. Dalje, niţestepeni sudovi nalaze da zakljuĉeni ugovor nije prividan, već da se radi o pravno valjanom ugovoru zakljuĉenom u skladu sa propisima iz ĉl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zakljuĉen u pismenom obliku i potpisi ugovaraĉa ovjereni kod suda ĉijim potpisima je priznata sadrţina samog ugovora. Medjutim, ovaj sud nalazi da je sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava, trebalo na nesumnjiv naĉin utvrditi, i o nadjenom dati potrebne razloge, da li je pobijani ugovor zakljuĉen u cilju prometa nepokretnosti u kojem bi pravni prethodnik tuţilje prodao svoju imovinu tuţenom, a tuţeni za uzvrat tuţiocu isplatio ugovorenu cijenu, ili se, pak, suprotno tome zakljuĉenim ugovorom prikriva ugovor o obezbjedjenju potraţivanja tuţenog prema tuţiocu iz moguće zakljuĉenog ugovora o zajmu, na što bi ukazivala, bar za sada, odredba iz ĉlana 3 zakljuĉenog ugovora obzirom da je njome propisano da stranke mogu odustati od ugovora ukoliko prodavac vrati kupcu primljeni iznos prema ĉl. 2 i to do 31.05.1996. godine. Slijedom toga nameće se zakljuĉak, bar za sada, da su niţestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da baš zbog toga nijesu utvrdjene sve bitne ĉinjenice za suštinsko rješavanje spora medju strankama, zbog ĉega je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Sud će u ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, u cilju prethodno navedenog utvrdjenja - da li je pobijani ugovor zakljuĉen u cilju prometa nepokretnosti i da li je ovaj pravni posao stvarni izraz volje pravnog prethodnika tuţilje kao prodavca da nepokretnost prenese u svojinu tuţenog, ili pak u cilju obezbjedjenja potraţivanja tuţenog prema drugoj ugovornoj strani iz ugovora o zajmu odredjenog novĉanog iznosa koji je tuţeni zakljuĉio kao zajmodavac sa drugom ugovornom stranom kao zajmoprimcem. Ukazuje se, pri tome, da stvar kojom se obezbjedjuje potraţivanje ne moţe preći u svojinu povjerioca ako njegovo potraţivanje ne bude namireno od dospjelosti. Pored toga, treba imati u vidu da se pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva kumulativno postavljena uslova - subjektivni i objektivni. Prema objektivnom, potrebno je utvrditi oĉiglednu nesrazmjeru izmedju ĉinidbe i protivĉinidbe, razumije

71

se u vrijeme zakljuĉenja pravnog posla, a prema subjektivnom - da ta nesrazmjera proizilazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika, kao što je nuţda, teško materijalno stanje, lakomislenost ili zavisnost, kako to sve proizilazi iz odredaba ĉlana 141. Zakona o obligacionim odnosima. Niţestepeni sudovi u tom pravcu nalaze da tuţilac nije pruţio dokaze da se radi o zelenaškom ugovoru iako su provedena odredjena vještaĉenja u tom pravcu, pa će u cilju prethodno navedenih utvrdjenja provesti odgovarajuće dokaze, koje stranke ponude a sud prihvati, nakon ĉega će pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza u smislu ĉl. 9 ZPP, biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari. Ukidanje odluke o glavnoj stvari povlaĉi i ukidanje odluke o troškovima postupka o kojima će sud ponovo odluĉiti uz glavnu stvar. Na osnovu izloţenog, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 2 ZPP. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1656/10 od 02.02.2011. godine)

72

ODGOVORNOST KLINIĈKO BOLNIĈKOG CENTRA (Ĉlasn 170 ZOO) Osnov odgovornosti KBC ne moţe biti sama ĉinjenica da je specijalizant bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je nuţno bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su posljedice nastale zbog nestruĉnog lijeĉenja ili bi pak posljedice nastupile i u sluĉaju da je izabran operativni metod. Iz obrazloţenja: "U toku postupka pred sudom nije dovedeno u pitanje, da u lijeĉenju preloma kao u datom sluĉaju postoje dvije jednako prihvaćene doktrine: jedna konzervatni a druga operativni ortopedski pristup i da je na ljekaru da procijeni koju će metodu primijeniti prilikom zbrinjavanja i daljeg lijeĉenja pacijenta. Da se sprovede iskljuĉivo konzervativni naĉin lijeĉenja prihvatio je specijalista ortoped kada je 10 dana od povredjivanja tuţilje uradio kontrolni pregled, utvrdjujući zadovoljavajuću poziciju fragmenata na mjestu preloma, koju je povredu primarno zbrinuo specijalizant bez njegovog prisustva. Pred sudom nije dovedeno u pitanje ni to da Sudekova bolest i njen razvoj, uopšte nije bila uslovljena izborom konzervativnog ili hiruškog naĉina lijeĉenja. Vještaci sudsko medicinskog odbora se u svom nalazu nijesu izjasnili u kojoj mjeri bi povreda, obzirom da se radi o vrlo komplikovanom prelomu sa više koštanih odlomaka donjeg okrajka desne ţbiĉne kosti koji zahvata i sam zglob korjena desne šake, ostavila trajne posledice koje bi dovele do umanjenja ţivotne aktivnosti kod tuţilje i u kom stepenu. Prednje, bez obzira na to da li bi se u lijeĉenju kod tuţilje primjenio konzervativni ili hiruški naĉin lijeĉenja, kao i to da li je specijalizant prilikom zbrinjavanja povrede koju je zadobila tuţilja, osim što je bez nadzora mentora primjenio dozvoljeni konzervativni naĉin lijeĉenja, uĉinio neki drugi propust kako u postupku zbrinjavanja tako i u pogledu datih ljekova i savjeta tuţilji. Osnov odgovornosti tuţenog ne moţe biti sama ĉinjenica da je specijalizant bez nadzora mentora izvršio zbrinjavanje vrlo komplikovanog preloma, već je nuţno bilo ispitati da li je zbrinjavanje izvršeno adekvatno, te da li su posledice nastale zbog nestruĉnog lijeĉenja ili bi pak posledice nastupile i u sluĉaju da je izabran operativni metod, te u kom obimu tada nastupile, obzirom da je tuţilja zadobila teţak prelom šake koji sam po sebi i u uslovima najbolje, najbrţe i najadekvatnije zdravstvene zaštite ĉesto ostavlja teške posledice. Iz iznijetog proizilazi da je ostalo nerazjašnjeno da li su komplikacije zbog kojih tuţilja trpi tegobe izazvane izborom metode i naĉina lijeĉenja od strane tuţenog kao i da li bi iste bile smanjene da je tuţilja sprovela preporuĉeni nastavak lijeĉenja, odnosno koje su to posledice nastupile kod tuţilje usled povreda koje je zadobila 18.02.2005. godine kada se okliznula i pala na ledenu površinu a koje su to

73

posledice nastupile usled neblagovremenog, nestruĉnog, nepaţljivog i nepropisnog rada ljekara, zbog ĉega bi tuţeni u smislu odredbe ĉlana 170 Zakona o obligacionim odnosima bio odgovoran. U ponovnom postupku prvosepeni sud će otkloniti bitnu povredu postupka na koju je naprijed ukazano, izvesti ranije izvedene dokaze kao i druge dokaze za koje se ukaţe potreba, pa će nakon svjestrane ocjene izvedenih dokaza bitu u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 208/11 od 22.02.2011. godine)

74

ODGOVORNOST DRŢAVE ZA ŠTETU (Ĉlan 172 ZOO u vezi sa ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi) Za štetu prouzrokovanu nepravilnim radom sluţbenog lica Uprave policije odgovorna je Drţava bez obzira što Uprava policije ima svojstvo pravnog lica. Iz obrazloţenja: "Nasuprot navodima revizije drugostepeni sud je postupio po primjedbama rješenja Vrhovnog suda, Rev. br. 361/10 od 28.04.2010. godine i dao jasne i potpune razloge u pogledu nedostatka legitimacije na strani tuţene, te su bez osnova navodi revizije kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 415 ZPP. Naime, navedenom presudom Vrhovnog suda ukinute su niţestepene odluke iz razloga što tuţilac nije pravilno oznaĉio tuţenog, te nije bilo jasno ko je stranka u predmetnom sporu, Drţava Crna Gora ili Uprava policije, ili oba pravna subjekta, a ovo imajući u vidu da je Upravi policije priznato svojstvo pravnog lica ĉlanom 45 stav 1 Uredbe o organizaciji i naĉinu rada drţavne uprave od 19.10.2005. godine. Kako je tuţilac u ponovnom postupku oznaĉio kao tuţenu Upravu policije, to je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinaĉio prvostepenu presudu i tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan zbog nedostatka legitimacije na strani tuţene. Ovo sa razloga što je šteta tuţiocu prouzrokovana nepravilnim radom sluţbenog lica Uprave policije koja je organ drţavne uprave, a za štetu koju organi drţavne uprave uĉine svojim nezakonitim ili nepravilnim radom odgovara Drţava, shodno ĉl. 7 Zakona o drţavnoj upravi i ĉl. 172 Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, šteta je prouzrokovana u vršenju javnih ovlašćenja u okviru prava i duţnosti drţave, te bez obzira što Uprava policije ima svojstvo pravnog lica, ista nije legitimisana za naknadu predmetne štete, kako to pravilno i zakljuĉuje drugostepeni sud." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1683/10 od 02.02.2011. godine)

75

OSNOV ODGOVORNOSTI IMAOCA OPASNE STVARI (Ĉl. 174, 176 i 177 ZOO) Imalac opasne stvari, koji je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem stvari i svojom krivicom omogućio da lice kome je povjerena stvar istu upotrijebi na protivpravan naĉin, solidarno je sa tim licem odgovorno za štetu od opasne stvari. Iz obrazloţenja: "Neosnovani su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prema utvredjenom ĉinjeniĉnom stanju, dana 28.07.2002. godine, ispred kafe bara "B." u Podgorici, trećetuţeni je u svojstvu ĉuvara reda u pomenutom objektu lišio ţivota T. K, sina prvo i drugotuţilaca i brata ostalih tuţilaca, na naĉin što ga je poslije prepirke izveo van bašte lokala, a potom ga drškom sluţbenog pištolja "CZ M-75", kojeg je zaduţio kao pripadnik specijalnih jedinica MUP RCG, udario tri puta u predjelu mišice lijeve nadlaktice, prednje strane vrata i u predjelu desne gornje polovine ĉela, od kojih povreda je T. K. preminuo istoga dana oko dva sata. Trećetuţeni je zbog izvršenja kriviĉnog djela ubistva iz ĉlana 30 stav 1 KZ RCG oglašen krivim pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici, K. br. 214/02 od 31.12.2002. godine i osuĊen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Iz utvrdjenih ĉinjenica koje stranke nijesu osporavale proizilazi da je trećetuţeni u vrijeme izvršenja predmetnog kriviĉnog djela bio zaposlen kao pripadnik specijalnih jedinica MUP, te da mu je rješenjem MUP od 27.12.2002. godine izreĉena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa zbog povrede radne obaveze iz ĉl. 57 st.1 taĉ. 7 Zakona o unutrašnjim poslovima (ponašenje koje šteti ugledu sluţbe ili narušava odnose medju sluţbenicima). Na osnovu ovako utvrĊenih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su, i po mišljenju ovog suda pravilno zakljuĉili da postoji odgovornost prvotuţene da zajedno sa trećetuţenim solidarno isplati nematerijalnu štetu po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica kao i materijalnu štetu po svim traţenim vidovima bliţe oznaĉenim u izreci prvostepene presude, osim na ime troškova ĉetrdesetodnevnog pomena u kom dijelu je prvostepena presuda preinaĉena od strane drugostepenog suda i u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan. Naime, prema odredbi ĉlana 172 stav 1 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije. U konkretnom sporu, štetu je prouzrokovalo lice na sluţbi u specijalnim jedinicima MUP, time što je sluţbenim pištoljem nanijelo povrede pok. T. K. ĉime je izvršilo kriviĉno djelo ubistva. Na ovaj naĉin sluţbeni pištolj koji je vlasništvo MUP RCG je, svojim svojstvima djelovao kao opasna stvar, a za štetu od opasne stvari prema

76

odredbi ĉl. 174 ZOO odgovara njen imalac. Sa navedenih razloga u reviziji se neosnovano navodi da su niţestepeni sudovi pogriješili što su obavezali tuţenu drţavu da prouzrokovanu štetu naknadi solidarno sa trećetuţenim - štetnikom. U reviziji se neosnovano istiĉe da postoji razlog za iskljuĉenje odgovornosti prvotuţene u smislu ĉl. 176 i 177 ZOO. Jer, niţestepeni sudovi pravilno zakljuĉuju da je predmetna šteta prouzrokovana sluţbenim pištoljem sa kojim je trećetuţeni bio zaduţen kao pripadnik specijalnih jedinica MUP. Uprkos tome što je prvotuţeni znao i morao znati da je njegov sluţbenik zaduţen sa pištoljem, kao i da je isti nosio i koristio prilikom vršenja poslova obezbjedjenja u kafu baru "B." u Podgorici, prvotuţeni je propustio da vrši kontrolu nad korišćenjem pištolja i na taj naĉin, kao imalac opasne stvari, svojom krivicom omogućio da trećetuţeni na protivpravan naĉin upotrijebi opasnu stvar. U tome je i sadrţan osnov odgovornosti prvotuţene kao imaoca opasne stvari u skladu da odredbom ĉl. 174 ZOO. Odgovornost prvotuţene je objektivne prirode i ne postoje uslovi za oslobadjanje odgovornosti u smislu ĉl. 177 st. 2 i 3 ZOO, obzirom da šteta nije nastala iskljuĉivom radnjom trećetuţenog kao štetnika, koju prvotuţeni nije mogao predvidjeti i ĉije posledice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Kod takvog stanja stvari, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da je prvotuţeni kao imalac predmetnog oruţja - opasne stvari u smislu odredbe ĉlana 174 ZOO objektivno odgovoran da solidarno sa trećetuţenim naknadi štetu tuţiocima, sa kojih razloga je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 53/11 od 25.01.2011. godine)

77

USPOSTAVLJANJE RANIJEG STANJA I NAKNADA U NOVCU (Ĉlan 185 stav 3 ZOO) Kada je zemljište nemoguće vratiti u prvobitno stanje, jer je isto u potpunosti devastirano i degradirano, oštećenom pripada pravo na štetu po pravilima odštetnog prava, što znaĉi da se iznos odredjene naknade mora smanjiti za preostalu trţišnu cijenu devastiranog zemljišta. Iz obrazloţenja: "Tuţena je dana 28.02.1972. godine donijela rješenje kojim je utvrdjeno da je od opšteg interesa izgradnja ulaznog portala - buduće glavne kaptaţe za snadbijevanje vodom podruĉja Opštine Herceg Novi, te da se moţe pristupiti eksproprijaciji zemljišta oznaĉenog kao ĉest. zem. 809/5, 809/6, 813/2 i djelova ĉest. zem. 813/1 i 819/1. Nadalje je utvrdjeno da u tu svrhu nije eksproprisana ĉest. zem. 809/4, vlasništvo pravne prethodnice tuţioca V. A, koje se nalazi u selu Mojdeţ zaseoku Gornji Kovaĉi, u blizini ulazne štolne starog istraţnog potkopa, i to iznad i ispod lokalnog puta Igalo - Mojdeţ, te da je isto potpuno devastirano i degradirano, potpuno izmijenjene konfiguracije terena i strukture i da je isto potpuno neupotrebljivo za bilo koju namjenu. Uzrok devastacije zemljšta tuţioca je klizanje terena, koje je nastupilo kao posledica prodora vode iz istraţnog potkopa na izvorištu u Mojdeţu u koliĉinama preko 10 m3 vode u sekundi, usled ĉega je došlo do zasijecanja noţice padine i klizanja terena, koje je uzrokovalo oštećenje lokalnog puta Mojdeţ - Igalo i zemljišta tuţioca koje se nalazi ispod i iznad puta. Investitor radova koji se odnose na istraţni potkop, koji se nalazi u blizini ulazne štolne kaptaţe kao i radova na sanaciji lokalnog puta koja je nestruĉno izvedena stalnim nasipanjem kolovoza, što je dodatno opteretilo već labilnu padinu pa samim tim i pospješilo dalji nastavak klizanja terena je bila tuţena. Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud niţestepeni sudovi su obavezali tuţenu da tuţiocu naknadi traţenu štetu, na ime devastiranog zemljišta, koju je utvrdio putem vještaka gradjevinske struke, kao investitora radova, koji su doveli do klizanja terena i potpunog oštećenja nekretnina tuţioca a s pozivom na odredbu ĉlana 207 i ĉl. 154 i 155 ZOO. I po ocjeni ovog suda a nasuprot navodima revizije pravilno su zakljuĉili niţestepeni sudovi da je tuţena odgovorna da naknadi štetu. Jer, uzrok štete je na nesumnjiv naĉin utvrdjen putem vještaĉenja po vještaku gradjevinske struke, na osnovu elaborata Zavoda za gradjevinske materijalne i geotehniku AD Nikšić i iskazima saslušanih svjedoka, kao i na osnovu dokumentacije, koju su saĉinile struĉne Komisije tuţene a u cilju obeštećenja tuţioca u vansudskom postupku. Medjutim, opravdano se u reviziji ukazuje da visina štete nije pravilno utvrdjena.

78

Odredbom ĉlana 185 stav 3 ZOO je propisano da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nuţno da to uĉini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Iz spisa predmeta proizilazi da sporno zemljište nije moguće vratiti u prvobitno stanje, budući da je isto u potpunosti devastirano i degradirano, sa potpuno izmijenjenom konfiguracijom i strukturom, te da je isto upisano na tuţioca. U toj situaciji, tuţiocu pripada pravo na štetu po pravilima prava za obeštećenje (odštetno pravo), što znaĉi da se iznos odredjene naknade mora smanjiti za preostalu trţišnu cijenu devastiranog zemljišta. Jer, oštećeni ne moţe izvlaĉiti korist odnosno da dobije potpunu naknadu a da zadrţi zemljište, koje po pravilu ima nekakvu vrijednost samim svojim postojanjem. Nedostaci o kojima je naprijed bilo rijeĉi, ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog ĉega je presude niţestepenih sudova u tom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 157/11 od 09.02.2011. godine)

79

ISPLATA KAPITALIZIRANE RENTE (Ĉlan 188 stav 5 ZOO) Promjena drţavno pravnog statusa Crne Gore usljed prestanka postojanja Drţavne zajednice Srbija i Crna Gora, ne moţe se smatrati ozbiljnim uzrokom u smislu naroĉite ekonomske potrebe ili nedostatka povjerenja tuţioca za plaćanje ubuduće, da bi se odluĉilo da naknada štete bude isplaćena u jednom ukupnom iznosu. Iz obrazloţenja: "Zahtjev tuţioca da se utvrdi da visina dosudjene rente po ranijoj sudskoj odluci odgovara sadašnjoj minimalnoj cijeni rada, predstavlja utvrdjivanje ĉinjenica zbog ĉega ne moţe biti predmet tuţbe u parniĉnom postupku, saglasno ĉlanu 188 stav 1 ZPP. Stoga je drugostepeni sud pravilno odluĉio kada je u ovom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i tuţbu odbacio, saglasno ĉlanu 380 stav 1 taĉka 4 ZPP. Odluĉujući o zahtjevu da se tuţiocu, umjesto svakomjeseĉne isplati renta u kapitaliziranom iznosu, niţestepeni sudovi su pravilno odluĉili kada su isti odbili kao neosnovan, jer se nijesu stekli uslovi iz ĉlana 188 stav 5 ZOO za ostvarenje takvog zahtjeva. Ovo zbog toga što se promjena drţavno pravnog statusa tuţene Crne Gore, usljed prestanka postojanja Drţavne zajednice Srbija i Crna Gora, ne moţe smatrati ozbiljnim uzrokom u smislu naroĉite ekonomske potrebe ili nedostatka povjerenja tuţioca za plaćanje ubuduće, da bi se odluĉilo da ovaj oblik naknade štete bude isplaćen u jednom ukupnom iznosu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 19/11 od 23.02.2011. godine)

80

NEZAKONITA ODLUKA POSLODAVCA KAO OSNOV ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE (Ĉlan 200 ZOO) Da bi se mogla ostvariti naknada nematerijalne štete povodom nezakonite odluke poslodavca potrebno je da je odluka kojom je povrijedjeno pravo iz radnog odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihiĉke ravnoteţe, a posebno da je taj poremećaj produkt šikane. Iz obrazloţenja: "I po nalaţenju ovog suda, pravilno su postupili niţestepeni sudovi, kada su zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede prava liĉnosti i povrede ugleda, odbili kao neosnovan. Jer, da bi se mogla ostvariti naknada nematerijalne štete povodom nezakonite odluke poslodavca shodno ĉlanu 200 ZOO (sada ĉl. 207 ZOO) potrebno je, da je odluka kojom je povrijedjeno pravo iz radnog odnosa kod radnika izazvalo ozbiljnije poremećaje emocionalne i psihiĉke ravnoteţe, a posebno ukoliko je taj poremećaj produkt šikane. U konkretnom sluĉaju, imajući nalaz komisije vještaka medicinske struke, tuţilja nije trpjela takve duševne bolove koje su kod nje izazvali poremećaj psihiĉke i emocionalne ravnoteţe. Takodje, nije utvrdjeno, da je kod poslodavca postojala zla namjera, te da je disciplinski postupak koji je predhodio donošenju nezakonitog rješenja, vodjen zlonamjerno i šikanozno u cilju povrede prava liĉnosti, ugleda i ĉasti tuţilje. To što je rješenje o prestanku radnog odnosa poništeno u sudskom postupku i tuţilja vraćena na rad, ne znaĉi i da je bilo zloupotrebe prava tuţenog kao poslodavca prema tuţilji, jer vodjenje tog postupka, ne moţe predstavljati maliciozni postupak tuţenog, koji bi predstavljao osnov odgovornosti istog shodno ĉlanu 200 ZOO (sada ĉl. 207 ZOO)." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 448/11 od 27.04.2011. godine)

81

PODIJELJENA ODGOVORNOST (Ĉlan 192 ZOO) Prihvatanjem prevoza sa vozaĉem koji je pijan ili drogiran, oštećena je prihvatila rizik od nastupanja posljedica koje su nastale, te postoji njen doprinos nastanku štete.

Iz obrazloţenja: "Pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da postoji podijeljena odgovornost prvotuţilje i tuţenog za nastanak štete odnosno doprinos prvotuţilje. Iz izvedenih dokaza naime proizilazi da je vozilom upravljalo lice pod dejstvom sedativa, koje je ranije koristila i prvotuţilja, te je tuţilja u kriviĉnom postupku vodjenom protiv tog lica navela da je prilikom susreta sa njim primijetila da sa njim nešto nije u redu odnosno da je pijan ili drogiran, što je primijetila i prilikom voţnje. Prihvatanjem da se vozi sa takivim licem prvotuţilja je prihvatila i rizik od nastupanja posledica koje su nastale u konkretnom sluĉaju, radi ĉega su niţestepeni sudovi pravilno zakljuĉili da postoji doprinos tuţilje za nastanak predmetne štete. Isto tako, neosnovani su navodi revizije kojima se tvrdi da je pogrešno utvrdjena naknada štete po osnovu tudje njege i pomoći. Naime, pravilno su niţestepeni sudovi prilikom odmjeravanja visine naknade za ovaj vid štete prvotuţilja uzeli u obzir iznos od 60 € koji prvotuţilji po osnovu njege i tudje pomoći plaća Centar za socijalni rad, poĉev od 01.11.2009. godine, radi ĉega su niţestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su naknadu štete po ovom osnovu umanjili za taj iznos." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 674/11 od 17.06.2011. godine)

82

VODJENJE KRIVIĈNOG POSTUPKA I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE (Ĉlan 200 ZOO u vezi sa ĉl. 558 stav 1 taĉka 1 ZKP) Samo vodjenje kriviĉnog postupka okonĉanog bez osude i lišavanja slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje zahtjeva za naknadu štete. Iz obrazloţenja: "U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je da je protiv tuţioca vodjen kriviĉni postupak koji je okonĉan pravosnaţnom presudom prvostepenog suda K. br. 336/09 od 26.05.2009. godine kojom je oslobodjen od optuţbe za kriviĉno djelo koje mu je stavljeno na teret. Dakle, u kriviĉnom postupku koji je vodjen protiv tuţioca nije došlo do njegove osude ili lišavanja slobode. Naknadu za nematerijalnu štetu moguće je traţiti samo za onu nematerijalnu štetu, koju kao takvu priznaje zakon. Novĉana naknada nematerijalne štete koju tuţilac traţi zbog toga što je protiv njega vodjen kriviĉni postupak (pravnosnaţno okonĉan oslobadjajućom presudom, bez lišavanja slobode) nije priznata Zakonikom o kriviĉnom postupku. Saglasno tome, ovaj sud nalazi da nematerijalna šteta koju je tuţilac trpio time što je protiv njega vodjen kriviĉni postupak (okonĉan bez osude i lišavanja slobode) nije oblik štete koju poznaje Zakonik o kriviĉnom postupku. Pravo na naknadu štete od drţave ima lice koje je bez osnova osudjeno za kriviĉno djelo ili bez osnova lišeno slobode. To znaĉi, da samo vodjenje kriviĉnog postupka protiv tuţioca okonĉanog bez osude i lišavanja slobode, ne predstavlja osnov za postavljanje zahtjeva za naknadu, tako da tuţilac nema pravo na traţenu naknadu štete. Pored toga, drugaĉije pravno stanovište podnosioca optuţnog predloga u odnosu na pravno stanovište suda izraţenog u presudi, K. br. 336/09 od 26.05.2009. godine i mišljenje tuţioca, ne moţe se smatrati nezakonitim i nepravilnim radom drţavnog organa, jer pogrešno zauzet pravni stav u obavljanju sluţbene duţnosti u ovom sluĉaju ne ĉini rad oznaĉenog drţavnog organa nezakonitim odnosno nepravilnim. Svako nepravilno postupanje drţavnog organa u okviru njegovih zakonskih ovlašćenja ne dovodi do prava na naknadu štete. Dakle, organ koji postupa u okviru zakonskih ovlašćenja ne moţe biti odgovoran za pogrešno pravno tumaĉenje odredjene zakonske norme, tako da tuţilac, ni po tom osnovu, nije u obavezi, saglasno propisima iz ĉlana 172 Zakona o obligacionim odnosima da tuţiocu isplati traţenu naknadu, zbog ĉega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 200/11 od 12.04.2011. godine)

83

NEOSNOVANO LIŠENJE SLOBODE KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE (Ĉlan 200 ZOO u vezi sa ĉl. 558 stav 1 taĉka 1 ZKP) Prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode uzimaju se u obzir objektivne i subjektivne okolnosti, kao što su duţina trajanja pritvora, uslovi u kojima je oštećeni boravio u vrijeme trajanja pritvora, intenzitet duševnog bola u vezi sa kvalifikacijom kriviĉnog djela, gubitak ugleda u sredini u kojoj je ţivio. Iz obrazloţenja: "Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, ovi sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su našli shodno ĉlanu 558 stav 1 taĉka 1 Zakonika o kriviĉnom postupku, da tuţilji pripada pravo na naknadu štete zbog povrede ugleda i ĉasti kao posljedica neosnovanog lišenja slobode. Nije sporan pravni osnov odgovornosti tuţene za naknadu ovog oblika nematerijalne štete. Niţestepeni sudovi su prilikom odredjivanja visine naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, u skladu sa ĉlanom 200 ZOO, uzeli u obzir kako objektivne tako i subjektivne okolnosti, kao što su - duţina trajanja pritvora (13 mjeseci i 27 dana), uslove u kojima je tuţilja bila u vrijeme trajanja pritvora, intezitet duševnog bola u vezi sa kvalifikacijom kriviĉnog djela, gubitak ugleda u sredini u kojoj je ţivjela, pa su pravilno odmjerili visinu naknade, u skladu sa sudskom praksom. Pri tome, sudovi su vodili raĉuna da će se dosudjenom naknadom postići njena svrha, kao i da ne pogoduje teţnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom, zbog ĉega se neosnovano revizijom ukazuje da je naknada previsoko odmjerena." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 353/11 od 07.04.2011. godine)

84

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE U SLUĈAJU SMRTI (Ĉlan 201 stav 2 ZOO) Trajnija zajednica ţivota je uslov za dosudjivanje nematerijalne štete braći i sestrama poginulog. *** Boravak u mjestu studiranja ne moţe se tretirati kao nepostojanje zajednice sa poginulim. Iz obrazloţenja: "Prema ĉlanu 201 stav 2 ZOO, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, u sluĉaju smrti nekog lica praviĉna novĉana naknada moţe se dosuditi braći i sestrama za njihove duševne bolove ako je izmedju njih i umrlog postojala trajnija zajednica ţivota. U konkretnom sluĉaju utvrdjeno je od strane niţestepenih sudova da su tuţioci V. A. i V. M. ţivjeli u zajednici sa poginulim bratom. Naime, V. A. je imao prijavljeno prebivalište u Kolašinu što je prvostepeni sud utvrdio iz akta MUP od 26.06.2007. godine, a na poslove policajca koje je obavljao u Baru u vrijeme smrti svog brata svakodnevno je putovao iz Kolašina. Što se tiĉe tuţilje V. M. u postupku pred prvostepenim sudom je utvrdjeno da je u vrijeme smrti svog brata ţivjela u zajednici sa njim i ostalim ĉlanovima porodiĉnog domaćinstva, u kom periodu je bila redovan student fakulteta u Podgorici, te da se njen boravak u mjestu studiranja ne moţe tretirati kao nepostojanje zajednice ţivota sa poginulim. Ova tuţilja je nakon smrti brata zasnovala vanbraĉnu zajednicu u februaru 2004. godine, a u postupku je utvrdjeno da do zakljuĉenja braĉne zajednice nije došlo upravo zbog pogibije brata. Imajući navedeno u vidu neosnovani su navodi revizije da u ovom sluĉaju ne postoji zakonski uslov za dosudjivanje naknade nematerijalne štete ovim tuţiocima kao bratu i sestri poginulog. Ukazivanje tuţenog u reviziji da od strane niţestepenih sudova nije pravilno utvrdjeno postojanje doprinosa poginulog nastanku štete je bez znaĉaja, jer se ovakvim isticanjem u stvari osporava ĉinjeniĉno stanje koje je utvrdjeno u postupku od strane niţestepenih sudova, a u smislu ĉlana 400 stav 3 ZPP, revizija se ne moţe izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 439/11 od 19.04.2011. godine)

85

STICANJE BEZ OSNOVA (Ĉlan 210 ZOO) Ulaganja, po odobrenju direktora preduzeća, u nedovršeni stan od strane lica kojem taj stan nije odlukom preduzeća dodijeljen na korišćenje, daju pravo tom licu na naknadu štete od preduzeća po osnovu sticanja bez osnova, samo u sluĉaju ako je postojala obaveza preduzeća, a ne trećeg lica kojem je stan dat na korišćenje, da svojim sredstvima završi stan. Iz obrazloţenja: "Medjutim, prilikom odluĉivanja o zahtjevu za isplatu naknade materijalne štete na ime ulaganja u predmetni stan, niţestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup, tako da je revizija tuţenog - protivtuţioca u tom dijelu osnovana. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da je predmetni stan rješenjem tuţioca I reda br. 2423 od 10.06.1992. godine dodijeljen u postupku redovne raspodjele na korišćenje tuţiocu II reda. Dalje je utvrdjeno da je tuţenom od strane tadašnjeg direktora tuţioca I reda, Z. P, dato odobrenje br. 525 od 09.10.2000. godine da se privremeno useli u predmetni stan u kojem su bili završeni samo grubi gradjevinski radovi i o svom trošku nastavi izgradnju istog, koje odobrenje je od strane istog direktora stavljeno van snage 11.04.2001. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka gradjevinske struke utvrdjena je visina ulaganja tuţenog u predmetni stan. Polazeći od toga da tuţeni nije imao zakonskog osnova za korišćenje predmetnog stana, te da je ulaganje u isti vršio na sopstveni rizik, niţestepeni sudovi su s pozivom na odredbu ĉlana 172 ZOO odbili tuţbeni zahtjev uz zakljuĉak da ne postoji odgovornost tuţioca I reda za naknadu predmetne štete. Po ocjeni ovog suda, izloţeno pravno stanovište niţestepenih sudova za sada nije prihvatljivo. Naime, ĉinjeniĉno utvrdjenje u spisima ukazuje da tuţeni - protivtuţilac ulaganja u predmetni stan nije vršio neovlašćeno, već po odobrenju tadašnjeg direktora tuţioca I reda - protivtuţenog. U takvim okolnostima predmetna ulaganja protivtuţioca ne mogu imati tretman ulaganja bez odobrenja, a nesumnjivo je da je istima uvećana vrijednost predmetnog stana. Tako su niţestepeni sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava propustili da utvrde relevantnu ĉinjenicu - ĉija je bila obaveza da završi predmetni stan (da ga dovede u upotrebno stanje), odnosno da li je tuţilac II reda pristao da udje u stan u nedovršenom stanju i prihvati obavezu izvodjenja radova svojim sredstvima ili je tuţilac I reda - protivtuţeni bio duţan da isti završi i takvog ga preda tuţiocu II reda. Jer, ukoliko je postojala obaveza tuţioca I reda - protivtuţenog da svojim sredstvima završi predmetni stan, to ne postoji pravni osnov da isti zadrţi utvrdjenu vrijednost ulaganja tuţenog - protivtuţioca, pa je kao sticalac duţan da

86

naknadi tuţenom vrijednost postignute koristi, koju je dobio usled prelaska imovine tuţenog - protivtuţioca bez pravnog osnova u korist svoje imovine, a saglasno odredbi ĉlana 210 stav 1 ZOO. Sa navedenih razloga, niţestepene presude je u ovom dijelu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje se ukazuje ovim rješenjem i dopunom dokazivanja utvrditi ko je bio u obavezi da završi predmetni stan. Tek nakon toga sud će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 383/11 od 13.04.2011. godine)

87

SMANJENJE IZNOSA UGOVORNE KAZNE (Ĉlan 274 ZOO) Prilikom odluĉivanja o zahtjevu duţnika za smanjenje ugovorne kazne osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usljed povrede ugovora, kao i obiĉaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorena kazna odredjena u visini koja je uobiĉajena za vrstu posla u pitanju. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 274 ZOO sud će na zahtjev duţnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nadje da je ona nesrazmjerno visoka, s obzirom na vrijednost i znaĉaj predmeta obaveze. Prilikom odluĉivanja o zahtjevu duţnika za smanjenje ugovorne kazne osnovno mjerilo je koliku je štetu povjerilac pretrpio usled povrede ugovora. Ugovorna kazna je pretjerano visoka ako je ona mnogo veća od naknade koju bi povjerilac dobio kada bi sud odredjivao visinu naknade štete zbog povrede ugovora. Prilikom odluĉivanja o smanjenju ugovorne kazne uzimaju se u obzir i obiĉaji u odredjenoj privrednoj djelatnosti, odnosno da li je ugovorna kazna odredjena u visini koja je uobiĉajena za vrstu poslova u pitanju. Što se pak tiĉe forme u kojoj duţnik mora da istakne zahtjev da se ugovorna kazna smanji, kao i sadrţine takve izjave, takav zahtjev treba da bude dovoljno odredjen i da sadrţi razloge zašto duţnik smatra da je ugovorna kazna pretjerano visoka. Tuţeni je još u odgovoru na tuţbu istakao razloge zbog kojih smatra da je ugovorna kazna pretjerano visoka i takav prigovor po nalaţenju ovog suda predstavlja istovremeno traţenje da se ugovorna kazna smanji, pa su bez osnova navodi revizije da tuţeni nije zahtijevao smanjenje ugovorne kazne. Neosnovani su i navodi revizije da štetu za tuţioca predstavlja kamata koju je mogao ostvariti da je iznos kupoprodajne cijene deponovao kod banke, obzirom da obaveza tuţenog nije novĉana. Stoga su niţestepeni sudovi pravilno postupili kada su ugovornu kaznu smanjili na visinu koja je uobiĉajena za vrstu poslova u pitanju kod ĉinjenice da tuţilac na postojanje druge štete osim u vidu kamate revizijom ne ukazuje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 589/11 od 09.06.2011. godine)

88

OBAVEZA PLAĆANJA ZATEZNIH KAMATA (Ĉlan 277 stav 1 ZOO) Posljedica kašnjenja u isplati glavnog duga je obaveza plaćanja zateznih kamata. *** Ako ugovaraĉi nijesu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on moţe utvrditi iz okolnosti zakljuĉenja ugovora o zajmu, zajmoprimac je duţan vratiti zajam odmah po traţenju zajmodavca.

*** PRESUDA Usvaja se revizija tuţenog, pa se preinačava presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 3240/10-05 od 20.07.2010. godine, tako što se potvrdjuje presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine u dijelu izreke pod stavom drugim, i stavom trećim, i ţalba tuţioca odbija kao neosnovana. Revizija tuţioca se odbija kao neosnovana. Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Osnovnog suda u Baru, P. br. 116/10 od 28.06.2010. godine, tuţeni je obavezan da tuţiocu na ranije dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati kamatu u iznosu od 97,00 € u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja (stav prvi) dok je u ostalom dijelu i to do iznosa od 24.788,81 €, odbijen kao neosnovan (stav drugi), s tim što je u odnosu na troškove postupka odluĉeno da svaka stranka snosi svoje troškove (stav treći). Odluĉujući o ţalbi tuţioca Viši sud u Podgorici, presudom Gţ. br. 3240/10-05 od 20.07.2010. godine, preinaĉio je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i to tako što je tuţenog obavezao da na dosudjeni iznos od 6.284,00 € isplati na ime kamate iznos od 19.865,00 € sa zakonskom kamatom poĉev od presudjenja pa do isplate i na ime troškova postupka 3.179,00 €, sve u tamo ostavljenom roku pod prijetnjom izvršenja. Protiv drugostepene presude stranke su blagovremeno izjavile revizije iz svih zakonom predvidjenih razloga (tuţeni) odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava (tuţilac). Tuţilac smatra da mu pripada kamata na dosudjeni iznos poĉev od 12.04.2007. godine do isplate a ne od dana presudjenja, pa u tom

89

pravcu prdlaţe da se pobijana presuda preinaĉi. Tuţeni smatra da je pao u docnju onog trenutka kada je tuţilac od njega traţio povraćaj zajma. Predlaţe da se pobijana presuda preinaĉi ili pak da se pobijana i prvostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Odgovori na revizije nijesu dostavljeni. Revizija tuţenog je osnovana, dok, nasuprot tome, revizija tuţioca nije osnovana. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca da mu tuţeni, na ranije dosudjeni iznos, na ime zajma od 6.284,00 €, isplati kamatu u iznosu od 24.788,81 €, kao posledica kašnjenja u isplati novĉanog zajma. Prvostepeni sud je tuţenog obavezao da tuţiocu isplati, po osnovu pripadajuće kamate, iznos od 97,00 €, nalazeći da je tuţeni pao u docnju 15.09.2004. godine, kad je pozvan da isplati pozajmljeni iznos. Dakle, prvostepeni sud nalazi da tuţiocu pripada kamata na glavnicu od 15.09.2004. godine do dana kad je glavnica i dio kamate isplaćen (12.04.2007. godine), pri ĉemu je iznos pripadajuće kamate umanjen za 792,00 €, koji je tuţeni platio tuţiocu prilikom vraćanja protivrijednosti primljenog duga, pozivajući se pri tome na propise iz ĉlana 277 stav 1 Zakona o oblgiacionim odnosima kojim je propisano da duţnik koji zadocni sa ispunjenjem novĉane obaveze, duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrdjenoj zakonom. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da je tuţeni pao u docnji 01.05.1980. godine kao dana do kad je bio duţan da isplati pozajmljeni iznos iz marta mjeseca iste godine, tako da je tuţeni u obavezi da isplati tuţiocu, po oznaĉenom osnovu, još 19.865,00 €, pozivajući se isto tako na isti zakonski propis. Medjutim, ovaj sud nalazi da je iznijeto pravno shvatanje drugostepenog suda zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, utvrdjeno je da su stranke marta mjeseca 1980. godine zakljuĉile usmeni ugovor o zajmu - tuţilac je tuţenom predao na zajam tamo navedeni novĉani iznos, bez da su pri tome ugovorili rok u kome je tuţeni duţan da tuţiocu vrati odredjeni novĉani iznos. Rok u kojem tuţeni treba da vrati zajam nije odredjen ni u pismenom ugovoru od 04.10.2004. godine, kojim tuţeni priznaje postojanje duga iz marta 1980. godine. Tuţilac je prvi put tek na petnaest dana prije zakljuĉenja pismenog ugovora pozvao tuţenog da vrati iznos pozajmljenog novca. Dana 12.04.2007. godine tuţeni je vratio glavni dug u iznosu od 6.284,00 €, i kamatu na taj iznos od 792,00 €. Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je pravilno našao da je tuţeni duţan tuţiocu platiti, na ime kamate na iznos glavnog duga od 6.284,00 €, još 79,00 €, koji iznos je obraĉunat za period od 15.09.2004. godine kao dana kada je tuţeni pao u docnji pa do 12.04.2007. godine kada je platio iznos glavnog duga sa pripadajućom kamatom od 792,00 €. Ovo zbog toga što ako ugovaraĉi nijesu odredili rok za vraćanje zajma, niti se ona moţe utvrditi iz okolnosti zakljuĉenja ugovora o zajmu, tuţeni kao zajmoprimac je bio duţan vratiti zajam odmah po traţenju tuţioca kao zajmodavca (15.09.2004. godine) kad je tuţeni pao u docnju. Posledica kašnjenja u isplati glavnog duga - padanje u docnju kod novĉanog zajma je, kao što je to sluĉaj u

90

ovoj pravnoj stvari, obaveza plaćanje zateznih kamata, saglasno propsima iz ĉlana 277 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Na temelju toga, nije bilo razloga da drugostepeni sud preinaĉi prvostepenu presudu. Pošto je to ipak uĉinjeno, ovaj sud je na osnovu ovlašćenja iz ĉlana 410 stav 1 ZPP, preinaĉio presudu drugostepenog suda i ţalbu tuţioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1206/10 od 18.01.2011. godine)

91

ZATEZNA KAMATA (ĉlan 277 stav 1 ZOO) Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno s obzirom da se stopa zatezne kamate odredjuje zakonom. Iz obrazloţenja: "Niţestepenim presudama tuţbeni zahtjev u ovom dijelu djelimiĉno je usvojen i utvrdjeno je da je ništavo poravnanje u dijelu kojim je ugovorena kamata u sluĉaju docnije iznad 2% do 5% mjeseĉno, dok je odbijen tuţbeni zahtjev za ništavost poravnjanja i u dijelu kojim je ugovorena kamata u sluĉaju docnje iznad 0,833% do 2%. Odluke o tuţbenom zahtjevu u vezi kamate niţestepeni sudovi temelje se na odredbama ĉlana 399 Zakona o obligacionim odnosima. Medjutim, radi se o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer se odluka o kamati nije mogla zasnovati na tom ĉlanu koji se odnosi na ugovorenu kamatu. U predmetnom sluĉaju u pitanju je kamata zbog docnje u ispunjenju novĉane obaveze - zatezna kamata. Ugovaranje zatezne kamate nije dopušteno obzirom da se stopa zatezne kamate odredjuje zakonom (ĉlan 277 stav 1 ZOO). Zato su niţestepeni sudovi pravilno odluĉili kada su usvojili tuţbeni zahtjev i utvrdili da je ništava odredba ugovora kojoj je ugovorena kamata iznad 2% do 5%. Nasuprot prednjem, pogrešno su zakljuĉili da tuţeni ima pravo na kamatu od 2% mjeseĉno, pa su nezakonito odluĉili kada su odbili tuţbeni zahtjev u dijelu kojim je traţeno da se utvrdi ništavost poravnanja za kamatu iznad 0,833% do 2%. Zbog toga je, odluĉujući u granicama postavljenog tuţbenog zahtjeva (ĉl. 2 st. 1 ZPP), niţestepene presude valjalo preinaĉiti i tuţbeni zahtjev usvojiti i u tom dijelu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1635/10 od 14.12.2010. godine)

92

PAULIJANSKA TUŢBA (Ĉlan 283 stav 2 ZOO) Paulijanska tuţba moţe se podnijeti samo protiv trećeg lica sa kojima je ili u ĉiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Iz obrazloţenja: "Nije sporno da je prvotuţeni prodao prvotuţiocu 1989. godine, a drugotuţiocu 1990. godine nepokretnosti koje su predstavljale vlasništvo D. M, a što je utvrdjeno presudom Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 451/99 od 12.11.1999. godine, koja je postala pravosnaţna 03.10.2000. godine. Potom, pravosnaţnim presudama Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 861/00 od 28.03.2005. godine i P. br. 60/03 od 26.11.2004. godine, prvotuţeni je obavezan da na ime naknade štete zbog isplaćene cijene po kupoprodajnim ugovorima, koje je zakljuĉio kao nevlasnik, prvotuţiocu isplati iznos od 3.130 €, a drugotuţiocu iznos od 3.067 €, sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Nije sporno ni to da je prvotuţeni ugovorom o poklonu Ov. II 963/01 od 06.03.2001. godine poklonio raspoloţivu nepokretnu imovinu svojoj djeci i suprugi (tuţenima od drugog do petog reda), kada je presuda prvostepenog suda P. br. 451/99 od 12.11.1999. godine već bila pravosnaţna. Prema tome, prvotuţeni je u vrijeme zakljuĉenja ugovora o poklonu bio svjestan da postoji potraţivanje tuţilaca prema njemu i u cilju izbjegavanja svoje obaveze, predmetnim ugovorom svu nepokretnu imovinu poklonio svojoj porodici. S obzirom da se radi o besplatnom (besteretnom) raspolaganju ima se smatrati da je prvotuţeni znao da preuzetim raspolaganjem nanosi štetu tuţiocima, kao svojim povjeriocima - ĉlan 281 stav 3 ZOO. Dakle, jasno proizilazi da je namjera prvotuţenog bila da predmetnim ugovorom o poklonu onemogući tuţioce u namirenju svojih potraţivanja. Stoga su pravilno odluĉili niţestepeni sudovi kada su utvrdili da je predmetni ugovor o poklonu zakljuĉen izmedju prvotuţenog, kao poklonodavca i ostalih tuţenih, kao poklonoprimaca, bez pravnog dejstva prema tuţiocima za iznos njihovog (pravosnaţno utvrdjenog) potraţivanja. Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, ali je našao da su isti lišeni osnova. Naime, ne stoje navodi revizije da je predmetna tuţba podnijeta prije dospjelosti potraţivanja tuţilaca. Jer, potraţivanja tuţilaca su utvrdjena pravosnaţnim presudama Osnovnog suda u Kotoru P. br. 861/00 od 28.03.2005. godine i P. br. 60/03 od 26.11.2004. godine, a tuţba u ovoj pravnoj stvari je podnijeta 01.12.2005. godine. Neosnovano se istiĉe revizijom i da nijesu ispunjeni uslovi za pobijanje predmetnog ugovora time što je ugovor o poklonu zakljuĉen prije nastanka potraţivanja povjerilaca. Ovo iz razloga što saglasno odredbi ĉlana 280 stav 1 ZOO,

93

svaki povjerilac ĉije potraţivanje je dospjelo za isplatu moţe pobijati pravnu radnju svog duţnika bez obzira da li je njegovo potraţivanje nastalo prije nego što je duţnik preduzeo pravnu radnju ili poslije toga. Osim toga, u momentu zakljuĉenja poklona prvotuţenom je već bio poznat ishod svojinskog spora kod prvostepenog suda (P. br 451/99), što potvrdjuje zakljuĉak da je raspolaganje predmetnim ugovorom izvršeno u cilju osujećenja namirenja tuţilaca. Isto tako, bez osnova su navodi revizije da su tuţioci bili duţni da prethodno u izvršnom postupku naplate svoja potraţivanja, smatrajući to uslovom za podnošenje paulijanske tuţbe. Jer, to što tuţioci nijesu pokrenuli izvršni postupak ne spreĉava ih da svoja prava ostvare u ovom postupku. Uostalom, namirenje tuţilaca kao povjerilaca se omogućava, olakšava i u svakom sluĉaju ubrzava pobijanjem pravne radnje duţnika, a o tome se već valjano izjasnio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi. Inaĉe, sudovi su prilikom odluĉivanja pravilno imali u vidu odredbu ĉlana 283 stav 2 ZOO prema kojoj se paulijanska tuţba moţe podnijeti samo protiv trećih lica sa kojima je ili u ĉiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija, pa su stoga nepobijanim dijelom niţestepenih presuda i odbili tuţbeni zahtjev prema prvotuţenom, zbog ĉega su bez znaĉaja i navodi revizije dati u tom pravcu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 443/11 od 11.05.2011. godine)

94

NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA (Ĉlan 293 stav 1 ZOO u vezi sa ĉl. 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine) Ranijim vlasnicima zemljišta, kojima je isto vraćeno pravosnaţnom odlukom, pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja obaveze korisnika tog zemljišta da im na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište. Iz obrazloţenja: "Iz ĉinjenica utvrdjenih u postupku pred prvostepenim sudom, koje je u svemu prihvatio i drugostepeni sud, proizilazi da je dopunskim rješenjem Odjeljenja za katastar i imovinsko pravne poslove Danilovgrad, broj 03-UP-668/95 od 21.07.1995. godine, usvojen zahtjev pravnog prethodnika tuţenih za povraćaj poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine. Istim rješenjem tuţeni je obavezan da, kao korisnik zemljišta identifikovanog kao kat.parcele br. 131, 173, 127/1 i 128, koje su u sastavu kompleksa koji uţiva posebnu pravnu zaštitu, na ime naknade obezbijedi drugo odgovarajuće zemljište nakon pravosnaţnosti tog rješenja. Utvrdjeno je da tuţiocima nije dato u zamjenu drugo odgovarajuće zemljište. Po mišljenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tuţilaca usvojili. Naime, cijeneći da tuţiocima na ime naknade za vraćeno zemljište tuţeni nije obezbijedio drugo odgovarajuće zemljište, u skladu sa ĉlanom 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, kao i da su tuţioci na ovaj naĉin lišeni prava na imovinu više od 15 godina, niţestepeni sudovi su pravilno zakljuĉili da istima pripada pravo na naknadu štete zbog neispunjenja shodno odredbi ĉl. 293 stav 1 ZOO. U reviziji se neosnovano ukazuje da rok u kome je tuţeni bio obavezan da ispuni svoju obavezu nije sadrţan u dopunskom rješenju od 21.07.1995. godine, kao i da tuţioci kao povjerioci nijesu traţili ispunjenje u naknadnom roku za ispunjenje obaveze. Jer, obaveza tuţenog iz dopunskog rješenja dospijevala je nakon pravosnaţnosti tog rješenja koja je nastupila 10.01.1996. godine. S druge strane, sam tuţeni je u postupku isticao da se obraćao nadleţnim drţavnim organima radi ispunjenja obaveze davanja odgovarajućeg zemljišta tuţiocima, pa se moţe zakljuĉiti da su zahtjevi za ispunjenje obaveze od strane tuţilaca bili upućivani tuţenom. Po mišljenju ovog suda, revizijom se bez osnova ukazuje da je shodno odredbi ĉlana 5 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta iz društvene svojine, vraćanje poljoprivrednog zemljišta koje je u kompleksu koje uţiva posebnu pravnu zaštitu predvidjeno putem davanja drugog odgovarajućeg zemljišta ili izdavanjem dionica u skladu sa posebnim zakonom, a nije predvidjena novĉana isplata. Tuţbeni zahtjev u ovom sporu postavljen je iz osnova naknade štete

95

zbog neispunjenja, pa su niţestepeni sudovi isti pravilno raspravili primjenom odredbe ĉl. 293 ZOO." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 562/11 od 24.05.2011. godine)

96

ZASTARJELOST SAMOG PRAVA NA NAKNADU ŠTETE (Ĉlan 373 u vezi sa ĉl. 360 ZOO) Nastupila je zastara samog prava na naknadu štete ako je od saznanja za štetu do podnošenja tuţbe prošlo više od pet godina. Iz obrazloţenja: "Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev za isplatu naknade štete na ime umanjenja trţišne vrijednosti zemljišta, izgubljenog prihoda zbog nemogućnosti korišćenja istog u periodu od 2006-2009. godine i na ime uništenih 12 stabala voćki, a koja šteta je nastala postavljanjem kablova dalekovoda preko predmetnog zemljišta. Polazeći od utvrdjenja da je predmetni kabal preko parcele tuţilaca postavljen 1966. godine, kada su izgradjeni dalekovodi, te da su tuţioci, odnosno njihovi pravni prethodnici tada doznali za štetu, a da ja tuţba podnijeta 2008. godine, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev u cjelosti odbili kao neosnovan. Ovo zbog toga što je shodno odredbi ĉl. 360 i 373 ZOO nastupila zastara samog prava na traţenje predmetne štete, jer je od nastanka štete, tj. saznanja za štetu do podnošenja tuţbe prošlo više od pet godina. Naime, naknadu štete koja nastaje sukcesivno moguće je potraţivati unutar zastarnog roka iz ĉlana 376 ZOO, ali samo ako nije nastupila zastara prava. Kada zastari samo pravo iz kojeg proistiĉu povremena potraţivanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti (ĉl. 373 stav 2 ZOO). Stoga se navodi revizije da je trebalo primijeniti odredbe ĉl. 156 ZOO pokazuju neosnovanim. Bez osnova su i navodi revizije da se radi o drugom dalekovodu, te da je isti postavljen bez saglasnosti pravnog prethodnika tuţilaca, nakon izgradnje porodiĉne kuće. Jer, rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zakljuĉak da je u pitanju isti dalekovod koji se navodi u izvještaju elektroinţinjera M. B. od 23.05.1966. godine, te da su kablovi preko zemljišta tuţilaca postavljeni nakon izgradnje kuće. Bez pravnog znaĉaja je pozivanje u reviziji na rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 971/09 od 22.09.2009. godine, te navodi revizije da pravni osnov potraţivanja tuţilaca nije naknada štete već da se radi o faktiĉkoj eksproprijaciji za koju nije isplaćena naknada. Ovo sa razloga što se tuţioci u toku prvostepenog postupka nijesu pozivali na eksproprijaciju, već su podneskom od 23.06.2010. godine precizirali tuţbeni zahtjev za naknadu štete." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 271/11 od 17.03.2011. godine)

97

UGOVORNA KAMATA KAO RAZLOG DJELIMIĈNE NIŠTAVOSTI UGOVORA (Ĉlan 399 stav 1 ZOO) Ako je ugovorna kamata veća od dozvoljene, ugovor o zajmu je u tom dijelu ništav. Iz obrazloţenja: "Niţestepeni sudovi pravilno nalaze da su sporazum o cesiji i novaciji izmedju tuţenih neformalni pravni poslovi, pa su mogli da se upuste u tumaĉenju njihovih stvarnih volja. Utvrdjeno je da iznos od 67.000,00 €, predstavlja ugovorenu kamatu. Niţestepeni sudovi pravilno nalaze, sa osloncem na nalaz angaţovanog vještaka, da je ugovorena kamata u iznosu od 28.680,82 € preko dozvoljene, dakle, ugovorna kamata je veća od dozvoljene za oznaĉeni iznos. Stopa ugovorene kamate izmedju fiziĉkih lica, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ne moţe biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to predvidjeno odredbama iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, tako da su niţestepeni sudovi pravilno našli da je ugovor u tom dijelu apsolutno ništav. Ništavost ugovora o zajmu u ovom dijelu ne ĉini ništavim ugovor u ostalom dijelu, jer ugovor moţe da egzistira i proizvodi pravno dejstvo u preostalom dijelu. Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja niţestepenih sudova, proizilazi da su tuţilja i prvotuţeni u cilju obezbedjenja potraţivanja iz ugovora o zajmu dana 19.06.2002. godine zakljuĉili ugovor o fiduciji (ovjeren pod oznakom Ov. br. 13482/2002), ĉiji su predmet nepokretnosti iz listova nepokretnosti br. 2719 i br. 2569 KO Donja Gorica upisani na ime tuţilje kao vlasnika. To što je ugovor o fiduciji zakljuĉen prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora - ugovora o zajmu ne utiĉe na njegovu ništavost - ne ĉini ugovor o fiduciji kao akcesorni pravni posao ništavim. Pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da se ugovor o fiduciji mogao punovaţno zakljuĉiti i prije izvršenja obaveze iz glavnog ugovora, tako da su pravilno postupili kad su odbili kao neosnovan tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da se utvrdi da je tako zakljuĉeni ugovor ništav. Izostanak procjene opterećenih nepokretnosti, isto tako, ne utiĉe na punovaţnost zakljuĉenog ugovora, što, istina, moţe samo da oteţa povjeriocu postupak naplate obezbjedjenja potraţivanja, tako da i to ne predstavlja razlog za utvrdjivanje ništavosti zakljuĉenog ugovora." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 249/11 od 16.06.2011. godine)

98

STOPA UGOVORNE KAMATE (Ĉlan 399 ZOO) Sudsku zaštitu moţe uţivati samo ona stopa ugovorne kamate koja je realna i uobiĉajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata koja se iskazuje kao ekvivalent primjeren davaocu koje ĉini povjerilac iz ugovora o kreditu. Iz obrazloţenja: "Drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, nasuprot prvostepenom sudu, kad je preinaĉio prvostepenu presudu u dijelu izreke pod stavom prvim, utoliko što je utvrdio da su ništave odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamate mimo zakonom propisane. Jer, stopa ugovorene kamatne stope izmedju fiziĉkih lica ne smije biti veća od one kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to propisano odredbama iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Istom zakonskom odredbom propisano je da ako je ugovorena veća kamatna stopa od dozvoljene, primijeniće se najveća dozvoljena kamatna stopa. Najveća dozvoljena kamatna stopa koja se plaća na štedne uloge je utvrdjena u visini one utvrdjene od strane niţestepenih sudova. Ugovaranje veće kamatne stope od one dozvoljene ne moţe dovesti do ništavosti odredbe ugovora o kamati u cjelosti, jer je u ugovorenoj kamatnoj stopi od 15% sadrţana i ona dozvoljena kamatna stopa od 3%, tako da je drugostepeni sud pravilno postupio kad je utvrdio da je ništavna ugovorna obaveza o kamatnoj stopi iznad 3% godišnje. Inaĉe, sudsku zaštitu moţe uţivati samo ona stopa ugovorene kamate koja je realna i uobiĉajena za odredjenu vrstu poslova, odnosno samo kamata koja se iskazuje kao ekvivalenat primjeren davaocu koje ĉini povjerilac iz ugovora o kreditu. Tuţeni ne ulazi u krug pravnih subjekata koji su, u skladu sa zakonom, ovlašćeni za obavljanje odredjenih bankarskih poslova (nijesu pruţili dokaze u tom pravcu), tako da ne stoje navodi podnosioca revizije da je tuţena bila ovlašćena da ugovori kamatu po stopi iz zakljuĉenog ugovora. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 60/11 od 27.04.2011. godine)

99

UGOVOR O CESIJI I NEPOSTOJANJE POTRAŢIVANJA (Ĉlan 440 stav 1 i ĉl. 442 ZOO) Nepostojanje potraţivanja koje se ustupa ne moţe biti razlog za ništavost ugovora o cesiji, već moţe biti jedino razloga za odgovornost ustupioca prema prijemniku. Iz obrazloţenja: "Utvrdjeno je da je R. V. dao tuţenoj na zajam iznos od 210.000 €, koji joj je bio potreban za kupovinu stana u Beogradu. Taj iznos po nalogu zajmodavca od novĉanih obaveza koje je imala prema njemu uplatila je 02.11.2006. godine firma E. s. a. t. iz Grĉke na raĉun "G. i.", Beograd, od koga je tuţena kupila stan. Prema pismu nazvanom "uslovi ugovora", koje je tuţena potpisala, zajam je trebao biti vraćen odmah po prvom prijemu pismenog zahtjeva zajmodavca. Tuţena zajam nije vratila iako je to traţeno pismom zajmodavca od 25.05.2007. godine kojim je odredjen rok za povraćaj do 30.05.2007. godine. Dalje je utvrdjeno da je V. R. ugovorom o cesiji br. 698/08 od 30.06.2008. godine ustupio tuţiocu potraţivanje koje je imao prema tuţenoj po ugovoru o zajmu. Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Tuţilac kome je zajmodavac ustupio potraţivanje prema tuţenoj u smislu ĉlana 440 stav 1 ZOO ima ista prava koje je ustupilac imao prema duţniku do ustupanja, pa je ovlašćen da od tuţene traţi ispunjenje obaveze. Ugovor o cesiji je punovaţan pravni posao jer nije protivan prinudnim propisima. Razlog za ništavost ne moţe biti nepostojanje potraţivanja koje se ustupa zbog ĉega je protivtuţbom traţeno da se utvrdi njegova ništavost. Nepostojanje potraţivanja moţe biti jedino razlog za odgovornost ustupioca prema prijemniku u smislu ĉl. 442 ZOO, odnosno razlog da se odbije kao neosnovan zahtjev prijemnika prema duţniku za isplatu potraţivanja, a nikako razlog ništavosti ugovora. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 289/11 od 08.04.2011. godine)

100

OBAVEZA ZAŠTITE OD EVIKCIJE (Ĉlan 515 ZOO)

Odgovornost za pravne nedostatke upotpunjuje dejstvo ugovora, pa se zbog toga ne moţe protezati izvan kratkih i strogih rokova propisanih odredbama ĉlana 515 ZOO, u kojima kupac moţe da traţi zaštitu od evikcije. Iz obrazloţenja: "Do nemogućnosti ispunjenja ugovora od strane tuţene kao prodavca došlo je usled postojanja stvarnih prava trećih lica na predmetnoj parceli, te su na konkretan sluĉaj pravilno primijenjene odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na odgovornost za pravne nedostatke. Kako je nemogućnost ispunjenja obaveze posledica pravnih nedostataka, to u smislu ĉlana 510 stav 1 ZOO raskid ugovora nastupa po samom zakonu. Stoji ĉinjenica da postoji odgovornost tuţene za pravne nedostatke na prodatoj nepokretnosti, te da bi tuţiocu, kao kupcu pripadalo pravo na naknadu pretrpljene štete osnovom odredbe ĉlana 510 stav 3 ZOO. Medjutim, prema odredbi ĉl. 515 st. 1 ZOO pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg. Kako je tuţilac za prava trećeg saznao dostavljanjem rješenja Direkcije za nekeretnine PJ Bar br. 954-246/1-99 od 01.11.1999. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za upis stvarnih prava u katastru nepokretnosti, a tuţbu u ovoj pravnoj stvari podnio 17.12.2008. godine, to je izgubio pravo na traţenu štetu koja je u konkretnom sluĉaju posledica pravnih nedostataka, što je pravilno zakljuĉio i drugostepeni sud u pobijanoj presudi. Kod naprijed utvrdjenog, pravilno je odluĉeno u predmetnoj pravnoj stvari kada je tuţbeni zahtjev odbijen zbog gubitka prava na naknadu štete kao posledice pravnih nedostataka, usled proteka zakonskog roka u kojem je tuţilac mogao zahtijevati, a što nije uĉinio. Ovaj sud je cijenio sve navode revizije, a posebno navode da ugovor nije raskinut, te da nema mjesta primjeni odredaba o evikciji time što je u konkretnom sluĉaju izostala predaja nekretnine kupcu, ali je našao da su isti neosnovani kod nesumnjivog utvrdjenja da je do neispunjenja obaveze tuţene došlo zbog pravnih nedostataka predmetne nepokretnosti, te da je raskid ugovora nastupio po samom zakonu. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 473/11 od 11.05.2011. godine)

101

UGOVOR O RAZMJENI I POSLJEDICE NEISPUNJENJA OBAVEZA (Ĉlan 552 u vezi sa ĉl. 262 i 525 ZOO)

Ugovorom o razmjeni nastaju uzjamne obaveze predaje stvari koje se razmjenjuju i to da svaka stranka stekne pravo raspolaganja, odnosno svojine, te ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu ima pravo da od druge strane koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju obavezu da traţi ispunjenje obaveze u smislu ĉlana 262 ZOO, a ako to nije moguće ima pravo da traţi naknadu štete u skladu sa propisima iz ĉl. 526 istog zakona. Iz obrazloţenja: "Iz ĉinjeniĉnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude, proizilazi da su stranke zakljuĉile ugovor o razmjeni nepokretnosti (Ov. br. 5543/2003 od 13.03.2003. godine) kojim se tuţilac obavezao da tuţenom ustupi stan tamo bliţe oznaĉen, kao i dva poslovna prostora u suterenu istog stambenog objekta tako da on stekne pravo svojine, a zauzvrat tuţeni se obavezao da ustupi tuţiocu porodiĉnu stambenu zgradu za koju ne posjeduje gradjevinsku dozvolu. Tuţeni je tuţiocu stavio na raspolaganje stambenu zgradu u kojoj je ţivio. Nakon izgradnje stambenog objekta tuţilac je tuţenom predao ugovoreni stan ali ne i dva poslovna prostora. Kod takvog ĉinjeniĉnog utvrdjenja pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da ugovorna odredba (ĉlan 3) kojom se tuţilac obavezao da tuţenom kao drugoj ugovornoj strani preda, u cilju razmjene nepokretnosti, dva poslovna prostora u suterenu sagradjene stambene zgrade jer takva preuzeta obaveza nije protivna ni jednom prinudnom propisu, javnom poretku ili dobrim obiĉajima. Predmet zakljuĉenog ugovora kao i njegov osnov je dopušten obzirom da su stranke ugovorile prava i obaveze kojima su mogli slobodno raspolagati. Tuţeni se nije obavezao, nasuprot navodima revizije, da će tuţiocu obezbijediti gradjevinsku dozvolu za ustupljenu kuću. Takva obaveza nije predvidjena zakljuĉenim ugovorom. Naprotiv, odredbom stava 2 ĉlana 1 zakljuĉenog ugovora naznaĉeno je da tuţeni kao ustupilac prava svojine kuće u odredjenoj površini, ne posjeduje gradjevinsku dozvolu. Tuţilac je tako zakljuĉenim ugovorom imao za cilj da mu se ustupi kuća tuţenog da bi ista bila porušena kako bi se oslobodilo zemljište ĉiji dio je zahvatao planirani stambeni objekat tuţioca kao investitora, bez ugovaranja obaveze tuţenog da obezbijedi gradjevinsku dozvolu za ustupljenu kuću koja je nakon toga porušena. Zakljuĉenim ugovorom o razmjeni svaki se ugovaraĉ obavezao prema svom saugovorniku da preda stvar koja se razmjenjuje, tj. da izvrše razmjenu jedne stvari za drugu, tako da svako od njih na dobijenoj stvari iz razmjene stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, kako je to predvidjeno odredbama iz ĉlana 552 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Ugovorom o razmjeni, dakle, nastaju

102

uzajamne obaveze predaje stvari koje se razmjenjuju, i to da svaka stranka stekne pravo raspolaganja odnosno svojine. Saglasno tome, pri ĉinjenici da je tuţilac u medjuvremenu otudjio oba poslovna lokala te da iste ne moţe, u cilju ispunjenja svoje ugovorne obaveze, predati tuţenom to je tuţilac obavezan da tuţenom naknadi štetu u visini trţišne vrijednosti otudjenih lokala, ĉija je vrijednost utvrdjena sa osloncem na nalaz angaţovanog vještaka. Jer, ugovorna strana koja je izvršila svoju obavezu ima pravo da od druge strane, koja nije ili ne u potpunosti izvršila svoju obavezu, da traţi ispunjenje obaveze u smislu ĉl. 262 Zakona o obligacionim odnosima, a ako to nije moguće, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ima pravo da traţi naknadu štete u skladu sa propisima sa ĉl. 526 istog zakona." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1070/10 od 23.03.2011. godine)

103

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA O KOMISIONOJ PRODAJI (Ĉlan 103 stav 1 u vezi ĉl. 771 ZOO) Ĉinjenica da je tuţeni rješenjem Uprave carina oglašen odgovornim za uĉinjeni carinski prekršaj zato što je kupio vozilo neocarinjeno i kaţnjen oduzimanjem vozila u korist drţave ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja. Iz obrazloţenja: "Niţestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili zahtjev tuţioca i utvrdili ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ovlašćenja, kako je to bliţe opisano izrekom prvostepene presude. Za takvu odluku sudovi nijesu imali uporište u odredbi ĉlana 103 stav 1 ZOO, prema kojoj je ugovor ništavan ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim obiĉajima osim ukoliko cilj povrijedjenog prava ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u odredjenom sluĉaju ne propisuje što drugo. Sama ĉinjenica da je tuţeni rješenjem Uprave carina Bar oglašen odgovornim za uĉinjeni carinski prekršaj, zato što je u novembru mjesecu 1994. godine, kupio predmetno vozilo neocarinjeno i kaţnjen oduzimanjem vozila u korist drţave, ne predstavlja razlog za ništavost ugovora o komisionoj prodaji i ništavost datog ovlašćenja, kako to pogrešno zakljuĉuju niţestepeni sudovi, zbog ĉega je presudu u ovom dijelu valjalo preinaĉiti i odbiti tuţbeni zahtjev kao neosnovan. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1303/10 od 30.11.2010. godine)

104

PRAVO NA ISPLATU REGRESNOG DUGA (Ĉlan 939 ZOO u vezi sa ĉl. 99 ZOIL) Osiguravajuća organizacija koja je naknadila štetu oštećenom ima pravo regresa od vozaĉa motornog vozila osiguranog od odgovornosti prema trećim licima koji je iskljuĉivo prouzrokovao štetu. Iz obrazloţenja: "Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca da mu tuţeni regresira iznos od 11.500,00 € sa pripadajućom zateznom kamatom koga je tuţilac isplatio tamo oznaĉenom oštećenom licu po osnovu osiguranja od autoodgovornosti za štete priĉinjene trećim licima upotrebom motornog vozila pod uticajem alkohola. Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja, niţestepeni sudovi su pravilno primijenio materijalno pravo pri odluĉivanju o postavljenom tuţbenom zahtjevu. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tuţeni kao vozaĉ motornog vozila osiguranog kod tuţioca od odgovornosti prema trećim licima upravljajući vozilom pod uticajem alkohola (koncentracija alkohola u krvi 1,43% promila, zbog ĉega je pravnosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, K.br. 504/00 oglašen krivim) priĉinio štetu drugom uĉesniku nezgode u visini od 11.500,00 €, koju je tuţilac nastalu štetu naknadio drugom uĉesniku u nezgodi. Kod takvog stanja stvari pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova, da tuţilac ima pravo po kome isplaćeni iznos trećem licu kao oštećenom moţe potraţivati od štetnika putem instituta regresa. Pravo na regres zasniva se, u konkretnom sluĉaju, na uslovima osiguranja. Uslovi osiguravajućih organizacija ĉine sastavni dio polise o osiguranju, tako da osiguranik koji prihvati i potpiše polisu, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, istovremeno prihvata i uslove osiguranja. Uslovima za osuguranje vlasnika, odnosno korisnika motornog vozila od odgovornosti za štetu priĉinjenu trećim licima predvidjeno je, da osiguranik gubi pravo osiguranja, pored ostalog, ako je u trenutku saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola. Slijedom toga, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odluĉili na izreĉeni naĉin, obzirom da tuţilac kao osiguravajuća organizacija ima pravo regresa od tuţenog kao vozaĉa motornog vozila osiguranog od odgovornosti prema trećim licima, koji je iskljuĉivo štetu prouzrokovao i još upravljajući vozilom pod uticajem alkohola, bez da pri tom stoji doprinos drugog uĉesnika nastanku saobraćajne nezgode. U sluĉaju alkoholisanosti vozaĉa iznad 0,5% promila pretpostavlja se da je alkohol uzrok saobraćajne nezgode kojom je prouzrokovana šteta dok se suprotno ne dokaţe. Teret dokazivanja odsutnosti uzroĉne veze izmedju alkoholisanosti vozaĉa i prouzrokovane štete leţi na vozaĉa (tuţeni to istina ne dovodi u pitanje), jer je

105

nepostojanje uzroĉne veze ĉinjenica koja njemu ide u prilog, pošto iskljuĉuje njegovu odgovornost prema zajednici osiguranja." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 132/11 od 12.04.2011. godine)

106

ODNOS POVJERIOCA I JEMCA (Ĉlan 1107 stav 1 ZOO "Sl. list RCG", br. 47/08) Jemac nije duţan da ispuni obavezu koju je preuzeo ugovorom o jemstvu sve dok povjerilac ne pokuša da svoje potraţivanje namiri od glavnog duţnika. Iz obrazloţenja: "U konkretnom sluĉaju drugotuţeni je dao izjavu o jemstvu, a radi obezbjedjenja potraţivanja iz Ugovora zakljuĉenog izmedju pravnog i fiziĉkog lica, pa je ovo jemstvo i po ocjeni ovog suda supsidijarno. Medjutim, po ocjeni ovog suda, u konkretnom sluĉaju su se stekli uslovi da se ispunjenje traţi od jemca tj. drugotuţenog. Ovo zato što shodno odredbi ĉlana 1107 stav 1 ZOO ("Sl. list RCG", br. 47/08), od jemca se moţe zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni duţnik ne ispuni u roku odredjenom u pisanom pozivu. Kako na zahtjev za ispunjenje obaveze glavni duţnik nije odgovorio, to je tuţilac s pravom traţio ispunjenje od jemca jer su se zato ispunili uslovi u smislu naprijed navedene odredbe. Naime, shodno navedenoj odredbi, jemac nije duţan da ispuni obavezu koju je preuzeo ugovorom o jemstvu, sve dokle dok povjerilac nije pokušao da svoje potraţivanje namiri od glavnog duţnika. Kako je povjerilac putem opomene pozvao glavnog duţnika da ispuni svoju obavezu i dao mu rok od 30 dana, a to je ostalo bez rezultata, to su ispunjeni uslovi da se povjerilac obrati jemcu sa zahtjevom za ispunjenje, što je ovaj uĉinio podnošenjem tuţbe. Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo preinaĉiti u odnosu na drugotuţenog, pa je odluĉeno kao u izreci." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 980/10 od 08.12.2010. godine)

107

LIMIT OBAVEZE OSIGURAVAĈA (Ĉl. 86 i 93 ZOIL) Limit obaveze osiguravaĉa utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi o naknadi materijalne ili nematerijalne štete, te zahtjev oštećenih lica treba rješavati istovremeno. Iz obrazloţenja: "Prvostepeni sud prilikom odluĉivanja, da li je predmetna šteta pokrivena limitom osiguranja, polazi od odredbe ĉlana 86 Zakona o osiguranju imovina i lica, te da je najniţi osigurani iznos na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti za autobuse i teretno vozilo iznosi 200.000 SAD dolara, a za ostala motorna vozila 100.000 SAD dolara u dinarskoj protivuvrijednosti po kursu na dan zakljuĉenja ugovora o osiguranju, pa obzirom da je šteta priĉinjena od teretnog motornog vozila, to je suma osiguranja iznosila 2000.000 SAD dolara u dinarskoj protivuvrijednosti. Shodno navedenom, prvostepeni sud dosudjuje prvotuţiocu na ime naknade materijalne štete iznose bliţe navedene u izreci kao i na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica iznos od po 10.000 € svakom od tuţilaca, dok zahtjev tuţilaca na ime naknade za izgubljeno izdrţavanje u iznosu od po 20.000 € zahtjev tuţilaca odbija kao neosnovan. Rješavajući po navodima ţalbi stranaka, drugostepeni sud polazi od odredbe ĉlana 93 Zakona o osiguranju imovine i lica ("Sl. list SRJ", br. 31/95) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog dogadjaja. Drugostepeni sud zakljuĉuje da je visina osigurane sume za teretna vozila na dan nastanka saobraćajne nezgode 02.10.1995. godine iznosila 40.000 dinara odnosno 20.451,67 €, pa obzirom da je tuţiocima pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od 20.02.2009. godine dosudjena naknada materijalne štete 11.209,57 €, to zakljuĉuje da tuţiocima na ime naknade nematerijalne štete pripada iznos koji predstavlja razliku do limita osiguranja, odnosno 9.142,10 € zbog ĉega i preinaĉava prvostepenu presudu u dijelu naknade nematerijalne štete i tuţenog obavezuje, da im po tom osnovu isplati iznos od po 1.828,42 €. Medjutim, po nalaţenju ovog suda, takvo rezonovanje oba niţestepena suda se ne moţe prihvatiti. Ovo sa razloga što sudovi nijesu na pravilan naĉin utvrdili, da li je predmetna šteta pokrivena limitom osiguranja. Ovo s razloga što je takvo rezonovanje niţestepenih sudova u suprotnosti sa Naĉelnim pravnim stavovima Saveznog suda br. 8/88 od 26. i 27.10.1988. godine. Shodno navedenim stavovima limit obaveze zajednice osiguranja utvrdjuje se prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica. Pri tome, iznos štete, prema kome se utvrdjuje obim odgovornosti zajednice osiguranja

108

obraĉunava se tako što se novĉana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovĉana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrdjuje se prema cijenama, odnosno kriterijumima u vrijeme štetnog dogadjaja. Ukoliko iznos štete ne prelazi iznos osigurane sume, zajednica osiguranja duţna je da potpuno naknadi štetu i kada visina štete prema cijenama, odnosno kriterijumima u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos osigurane sume. Ako je iznos štete utvrdjen na taj naĉin, zajednica osiguranja je duţna naknaditi dio štete prema srazmjeri izmedju osigurane sume i tako utvrdjenog iznosa štete. Dakle, po ovom naĉelnom stavu, niţestepeni sudovi su prvo trebali utvrditi, koliko je šteta iznosila u vrijeme štetnog dogadjaja (tj. ukupna šteta po jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica). Ako se šteta kretala u okvirima osigurane sume na koju je bilo osigurano vozilo sa kojim je upravljao Š. P, organizacija za osiguranje je bila duţna da naknadi štetu u punom iznosu bez obzira na inflaciju. Medjutim, ako je šteta u trenutku štetnog dogadjaja bila veća od osigurane sume, organizacija osiguranja je bila u obavezi da naknadi onaj procenat štete obraĉunat prema cijenama u vrijeme presudjenja koji odgovara srazmjeru izmedju osigurane sume i obraĉunate štete. Obzirom, da se limit obaveze osiguravaĉa utvrdjuje prema ukupnoj šteti u jednom štetnom dogadjaju bez obzira na broj oštećenih lica i bez obzira da li se radi o naknadi materijalne i nematerijalne štete, to je zahtjev oštećenih lica trebalo rješavati istovremeno. Kako je povodom štetnog dogadjaja tuţiocima pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Bijelom Polju, P. br. 819/08 od 20.02.2009. godine, dosudjena naknada materijalne štete u ukupnom iznosu od 11.309,57 €, to će prvostepeni sud prilikom ponovnog utvrdjivanja visine štete, imati u vidu visinu dosudjene naknade u tom predmetu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 642/11 od 08.06.2011. godine)

109

STVARNO PRAVO

110

DIOBA NEPOKRETNOSTI - SUVLASNIĈKA ZAJEDNICA (Ĉlan 16 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Dioba imovine vrši se na naĉin da svaki suvlasnik dobije onaj dio koji odgovara veliĉini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasniĉkog dijela. Iz obrazloţenja: "Zbog nemogućnosti sporazumnog raskida suvlasniĉke zajednice, predlagaĉ A. V. podnijela je predlog prvostepenom sudu da izvrši fiziĉku diobu navedenih nepokretnosti, saglasno odredbama Zakona o vanparniĉnom postupku. Prvostepenim rješenjem izvšena je dioba navedenih parcela na naĉin predloţen od strane vještaka geodetske struke. Osnovano se revizijom protivnika predlagaĉa ukazuje da zbog pogrešne primjene materijalnog prava ĉinjeniĉno stanje nije potpuno utvrdjeno. Naime, dioba imovine vrši se na naĉin da svaki suvlasnik u prirodi dobije onaj dio koji odgovara veliĉini, odnosno vrijednosti njegovog suvlasniĉkog djela. U konretnom sluĉaju predmet diobe su parcele razliĉitih kultura: šuma, neplodno zemljište, livade, pašnjak. Stoga se jednaka vrijednost suvlasniĉkih udjela nije mogla utvrditi samo na osnovu nalaza vještaka geodetske struke. Bilo je potrebno provesti i vještaĉenje putem vještaka poljoprivredne struke, pa na osnovu usaglašenog predloga ovih vještaka, te rezultata cjelokupnog postupka, odluĉiti o diobi i naĉinu diobe predmetne nepokretnosti. Osnovano se takodje revizijom ukazuje na pogrešnost zakljuĉka drugostepenog suda da "nalazi vještaka moţe biti sastavni dio izreke". Kad okolnosti sluĉaja to zahtijevaju moţe se u izreci odluke suda navesti da skica vještaka (a ne nalaz) ĉini sastavni dio izreke rješenja, kako je to navedeno u izreci prvostepenog rješenja. U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti po primjedbama ukazanim ovim rješenjem. Dakle, provest će i vještaĉenje putem vještaka poljoprivredne struke, nakon ĉega će se steći uslovi da se, pravilnom primjenom materijalnog prava, dioba predmetne nepokretnosti izvršiti na zakonit naĉin." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 58/11 od 06.04.2011. godine)

111

STICANJE PRAVA SVOJINE SPORAZUM O ZAJEDNIĈKOJ GRADNJI (Ĉlan 22 u vezi sa ĉl. 13 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i ĉl. 630 ZOO) Sporazumom o zajedniĉkoj gradnji i ulaganju rada i sredstava saglasno postignutom sporazumu stiĉe se pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u smislu odredbe ĉlana 22 ZOSPO, a ne osnovom ugovora o gradjenju kao pravnog posla. Iz obrazloţenja: "Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţilaca za utvrdjenje prava svojine (susvojine) po osnovu nasledja iza smrti njihovog prethodnika - pok. A. R, na spornom stanu steĉenom putem zajedniĉke gradnje njihovog prethodnika i tuţenog. Dakle, u pitanju je sticanje susvojine u vrijeme vaţenja ranijeg Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Radi se o sticanju zajedniĉkim gradjenjem na temelju postignutog usmenog sporazuma pok. A. i tuţenog, po kojem su se dogovorili da zajedniĉkim sredstvima i radom nadograde potkrovlje na predmetnom objektu i da po završenoj nadgradnji svakom od njih pripadne po jedan stan. U postupku je utvrdjeno da su pravni prethodnik tuţilaca i tuţeni izvršili dogovorena ulaganja i da su izvedeni radovi, te da su time zajedniĉki doprinijeli izgradnji potkovlja, ali da je tuţeni po završetku gradnje samostalno ušao u drţavinu oba sagradjena stana tog potkrovlja, da ih koristi, a da tuţiocima ne dozvoljava korišćenje jednog stana, već je bez uĉešća i znanja njihovog pravnog prethodnika, u posebno sprovedenom postupku na osnovu izdejstvovane presude na osnovu priznanja, upisan kao vlasnik potkrovlja u cjelini. Niţestepeni sudovi nalaze da je pravni prethodnik tuţilaca na navedeni naĉin stekao pravo suvlasništva na predmetnom potkrovlju, odnosno pravo vlasništva na predmetnom stanu, kao polovini potkrovlja u suvlasništvu sa tuţenim. I po ocjeni ovog suda pravilno je izloţeno rezonovanje niţestepenih sudova, jer osnovanost tuţbenog zahtjeva proizilazi iz odredaba ĉlana 22 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, u vezi ĉl. 13 istog zakona. Ovo iz razloga što izjavom volje o zajedniĉkoj gradnji potkrovlja i na taj naĉin sticanju imovine, te nakon toga ulaganjem rada i sredstava u izgradnju saglasno postignutom sporazumu stiĉe se pravo vlasništva (suvlasništva) gradjenjem u smislu prethodno navedenih zakonskih odredaba. Stoga su neprihvatljivi navodi revizije kojima se ukazuje na pogrešnu kvalifikaciju niţestepenih sudova o naĉinu sticanja prava vlasništva zajedniĉkim gradjenjem (originernim sticanjem). Revident, naime, pogrešno smatra da je u pitanju sticanje pravnim poslom, polazeći od sporazuma izmedju njega i pravnog

112

prethodnika tuţilaca, pa da je na konkretni sluĉaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa koji se odnose na sticanje prava svojine pravnim poslom, a valjanost pravnog posla da je trebalo cijeniti u smislu odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ugovor o gradjenju. Ovo sa razloga što ovdje nije u pitanju sticanje svojine osnovom ugovora o gradjenju, kao pravnog posla izmedju izvodjaĉa i naruĉioca, a koji prema odredbi ĉlana 630 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima mora biti zakljuĉen u pismenoj formi. Naime, u konkretnom sluĉaju je rijeĉ o zajedniĉkoj izgradnji na temelju sporazuma, a ne o sporazumu o prenosu vlasništva. Ovdje je sporazum pravnog prethodnika tuţilaca i tuţenog prethodio zajedniĉkoj gradnji, pa je pravni osnov sticanja vlasništva zajedniĉko gradjenje. Sporazum stranaka, odnosno lica koja su uĉestvovali u zajedniĉkom gradjenju samo odredjuje pravne posledice zajedniĉke gradnje. Dovodjenjem u vezu izvedenih dokaza u prvostepenom postupku - ugovora br. 101 od 30.09.1991. godine, zakljuĉenog izmedju Stambene zadruge "A." i ĉlanova zadruge M. Z. i dr., ugovora zakljuĉenog izmedju B. Z. i A. S, potpisanog od strane ugovaraĉa, sa izjavama prvotuţilje i tuţenog u svojstvu stranki, umješaĉa na strani tuţilaca i saslušanih svjedoka u postupku i njihovom pravilnom ocjenom, pravilno je zakljuĉio prvostepeni sud da je pravni prethodnik tuţilaca stekao - kupio pravo nadgradnje predmetnog potkrovlja u cjelini od nosilaca prava svojine na istom B. Z. i A. S. - umješaĉa u ovom sporu, a koje rezovnovanje pravilno prihvata i drugostepeni sud. Pritom, pravilno nalaze niţestepeni sudovi da je pravni prethodnik tuţilaca sa umješaĉem u ugovornom odnosu vezano za kupovinu polovine potkrovlja koja je njemu pripadala, pa su pravilno cijenili uĉešće tuţenog u izgradnji stana umješaĉu osnovom odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ugovor o djelu (ĉlan 600) i pravo tuţenog koje proistiĉe iz ovog posla iskljuĉivo kao pravo obligacione prirode. Iskljuĉena je mogućnost ostvarenja stvarno pravnog zahtjeva tuţenog prema umješaĉu osnovom izvodjenja radova na njegovom stanu, jer tuţeni sa umješaĉem nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu. Isto tako, pravilno ocjenjuju niţestepeni sudovi pravni odnos izmedju pravnog prethodnika tuţilaca i tuţenog vezano za nadgradnju predmetnog potkrovlja. Jer, izjavama saslušanih svjedoka, kao i parniĉara (prvotuţilje i tuţenog) u svojstvu stranki i njihovom pravilnom ocjenom sud je utvrdio da se pok. A. dogovorio sa tuţenim da zajedniĉki sagrade - nadograde potkrovlje na objektu, sa bliţim podacima kao u izreci, koji u ostalom dijelu nije sporan, a ovo uz zajedniĉko ulaganja rada i sredstava. Prema tom dogovoru, A. je uloţio steĉenu osnovicu potkrovlja sa infrastrukturom, a tuţeni je trebao da izvede radove gradnje uz izvršena preostala ulaganja. Takodje je dokazano da su imenovani dogovorili da se u potkrovlju sagrade dvije stambene jedinice, a namjera im je bila da obojici pripadne po jedna, na raĉun izvršenog zajedniĉkog ulaganja. Prema stanju u spisima, tuţeni je sagradio predmetno potkrovlje, s tim što tuţiocima, kao pravnim sledbenicima njegovog brata A, ne dozvoljava korišćenje jednog stana, odnosno istim nije predat stan u svojinu, a ni u drţavinu, te da je tuţeni, u posebno sprovedenom postupku u kojem njihov pravni prethodnik nije uĉestvovao, izdejstvovao presudu na osnovu priznanja, osnovom koje je upisan kao vlasnik potkrovlja u cjelini.

113

Kako su predloţenim i izvedenim dokazima u postupku tuţioci dokazali postojanje usmenog sporazuma o nadgradnji predmetnog potkrovlja i ulaganje njihovog pravnog prethodnika u stvaranju istog, koje su niţestepeni sudovi pravilno ocijenili njegovim jednakim doprinosom sa tuţenim u sticanju potkrovlja kao cjeline, to su pravilno zakljuĉili niţestepeni sudovi da su pravni prethodnik tuţilaca i tuţeni stekli susvojinu na predmetnom potkrovlju osnovom usmenog sporazuma, te da je iz njihovog ponašanja prije zapoĉinjanja nadgradnje potkrovlja dokazana njihova nesumnjiva namjera da na sagradjenom potkrovlju imaju pravo susvojine, odnosno po jednu stambenu jedinicu u okviru istog. Sa iznijetih razloga pokazuju se neosnovanim svi navodi revizije kojima se osporava da je pravni prethodnik tuţilaca stekao pravo suvlasništva na predmetnom potkrovlju, odnosno pravo svojine na spornom stanu, kao idealnoj polovini potkrovlja u cjelini." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1219/10 od 02.03.2011. godine)

114

STICANJE PRAVA SVOJINE PO OSNOVU GRADJENJA (Ĉl. 22 - 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu se primijeniti kod gradjenja na društvenom zemljištu. Iz obrazloţenja: "Svoj zahtjev za utvrdjenje prava svojine na predmetnim objektima tuţioci su temeljili na pravu nasljedja iza smrti njihove majke V. N, koja je te nepokretnosti naslijedila od svog oca V. S, a on je pravo svojine stekao po osnovu gradjenja. U postupku je utvrdjeno da je predmetne objekte sagradio sada pok. djed tuţilaca V. S, od tvrdog materijala, poslije 1962. godine, na društvenom odnosno sada drţavnom zemljištu koje mu nije dato na korišćenje, a upisano je na tuţenu kao kat. parcela 255 KO Braćeni. Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da se pravila o sticanju svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ne mogu primijeniti kod gradjenja na društvenom zemljištu. Zato djed tuţilaca nije mogao steći pravo svojine na objektima, po osnovu gradjenja na društvenom zemljištu, koje mu nije dato na korišćenje, pa ni njegova kćerka odnosno tuţioci to pravo nijesu stekli po osnovu nasljedja. Jer, nasljednik postaje vlasnik samo onih stvari koje su pripadale prethodnom vlasniku - ostaviocu u momentu njegove smrti. Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali valjane i jasne razloge, koje prihvata i ovaj sud i na njih upućuje podnosioce revizije. Stoga su navodi revizije u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1597/10 od 10.02.2011. godine)

115

STICANJE PRAVA SVOJINE GRADJENJEM NA TUDJEM ZEMLJIŠTU (Ĉlan 25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Nesavjesni graditelj stiĉe pravo svojine gradjenjem na tudjem zemljištu ako je od završetka izgradnje objekta prošlo tri godine, a vlasnik zemljišta se odmah po saznanju nije usprotivio gradnji. *** Rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanje objekta i vraćanje zemljišta u predjašnje stanje. Iz obrazloţenja: "U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da su stranke sunosioci prava korišćenja na na kat. parceli 158 KO Beĉići i to tuţilje na po 3/8, a tuţeni na 1/4. Na toj parceli tuţilje su bez saglasnosti tuţenog 2005. godine sagradile sporni gradjevinski objekat. Tuţeni je saznao za gradnju u ljeto 2005. godine, ali se odmah po saznanju za gradnju tome nije usprotivio. Na temelju ovih ĉinjenica, niţestepeni sudovi su pravilno sporni odnos raspravili primjenom ĉlana 25 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa i pravilno zakljuĉili da su tuţilje gradjenjem stekle pravo svojine. Tuţilje su bile nesavjesni graditelji, jer su znale da grade na tudjem zemljištu. Medjutim, kako je od završetka izgradnje gradjevinskog objekta prošlo tri godine, a tuţeni kao sukorisnik zemljišta kada je saznao za gradnju tome se nije odmah usprotivio, to ne moţe više zahtijevati da mu pripadne pravo svojine na gradjevinskom objektu ili da graditelji poruše gradjevinski objekat i vrate zemljište u prvobitno stanje, već jedino da mu isplate prometnu cijenu zemljišta. Bez osnova su navodi revizije kojima se ukazuje da se usprotivio gradnji objekta. Naime, iz sadrţine pisma tuţenog od 04.10.2005. godine jasno proizilazi da je znao da je izgradjen objekat i da se tome nije protivio, već je tuţiljama predlagao da se praviĉno podijeli parcela. Takodje, pogrešno tuţeni smatra da se gradnji moţe protiviti u roku od tri godine, u kom roku je nadleţnom organu podnio prijavu da je objekat izgrajen bez odobrenja za gradjenje. Naprotiv, protivljenje gradnji mora da uslijedi odmah po saznanju, a rok od tri godine odnosi se na pravo izbora vlasnika zemljišta da li će zahtijevati pravo svojine na gradjevinskom objektu ili uklanjanju objekta i vraćanje zemljišta u predjašnje stanje. Da li je novosagradjeni objekat izgradjen bez gradjevinske dozvole nije pravno relevantno u ovom postupku, već je to pravno pitanje odluĉno u upravnom postupku koji je u nadleţnosti inspekcijskih sluţbi. Ovo zbog toga što graditelj i pod

116

uslovom da je objekat izgradjen bez odobrenja za gradnju do legalizacije ili rušenja gradjevine na osnovu odluke nadleţnog organa uţiva sudsku zaštitu." ( Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 467/11 od 12.05.2011. godine)

117

NUŢNI I KORISNI TROŠKOVI (Ĉlan 38 st. 3, 4 i 7 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa u vezi sa ĉl. 286 -289 ZOO) Savjesni drţalac ima pravo da zadrţi stvar dok mu se ne naknadi iznos nuţnih i korisnih troškova. *** Prigovor zadrţavanja mora biti odredjen u pogledu visine iznosa nuţnih i korisnih troškova. Iz obrazloţenja: "Drugostepeni sud pravilno zakljuĉio da je tuţilac dokazao pravo svojine ĉije utvrdjenje traţi postavljenim zahtjevom, jer je dokazao da su nepokretnosti koje su predmet spora postale društvena, odnosno drţavna svojina prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta iz 1958. godine, da su nepokretnosti - poslovni prostor u drţavini tuţenog, a u postupku je preko vještaka utvrdjen identitet nepokretnosti u odnosu na nepokretnosti koje su izuzete iz posjeda ranijeg vlasnika N. R. po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i gradjevinskog zemljišta. Slijedom takvog utvrdjenja pravilno je pobijanom presudom utvrĊeno da tuţiocu pripada pravo da traţi ispraţnjenje poslovnih prostorija od strane tuţenog, saglasno odredbi ĉlana 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa. Tuţeni u reviziji bez osnova ukazuje da je svojinu na spornim nepokretnostima stekao gradjenjem saglasno ĉlanu 24 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, jer rekonstrukcija i adaptacija poslovnih prostorija ne predstavljaju valjan osnov za sticanje prava svojine iz ovog osnova. Tuţeni je u reviziji ponovio, opreza radi, da mu kao savjesnom drţaocu pripada pravo na naknadu nuţnih troškova za odrţavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj se vrijednost stvari povećala, kako to propisuje odredba ĉlana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, te da ima pravo da zadrţi stvar dok mu se ne naknadi iznos nuţnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa odrţavanjem stvari - st. 7 iste odredbe. Po nalaţenju ovoga suda, prema odredbi ĉlana 38 st. 3 i 4 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, savjesnom drţaocu pripada pravo na naknadu nuţnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa stvari dok je trajala njegova drţavina, dok je stavom 7 iste odredbe predvidjeno da savjesni drţalac ima pravo da zadrţi stvar dok mu se ne naknadi iznos tih troškova. Institut prava zadrţavanja - retencije regulisan je i odredbama ĉl. 286 do 289 Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj prigovor je dilatorni materijalnopravni prigovor kojim se zaustavlja zahtjev vlasnika za predaju

118

u posjed stvari, a istovremeno se isticanjem tog prigovora vrši pritisak na vlasnika da ispuni svoju obavezu prema drţaocu. Pravo retencije, osim protutuţbom, moţe se ostvarivati i prigovorom u parnici koja se vodi po svojinskoj tuţbi. Medjutim, ovaj sud nalazi da prigovor zadrţavanja u svakom sluĉaju mora biti odredjen u pogledu visine iznosa nuţnih i korisnih troškova da bi sud mogao, ako tuţilac dokaţe postojanje pretpostavki iz ĉlana 37 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, raspraviti isti i dati odgovarajuće razloge o tome. U konkretnom sporu, tuţeni u postupku pred prvostepenim sudom nije istakao zahtjev za naknadu nuţnih i korisnih troškova od tuţioca, niti je to uĉinio u posebnoj parnici, već se od zahtjeva za predaju branio prigovorom koji je istakao u ţalbi protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud je takve ţalbene navode ocijenio neosnovanim. Po mišljenju ovog suda, isticanje tuţenog u ţalbi da mu pripada pravo zadrţavanja stvari dok mu tuţilac ne naknadi troškove koje je kao drţalac imao, predstavlja, u stvari, iznošenje novih ĉinjenica, što u smislu odredbe ĉlana 365 stav 1 ZPP nije dozvoljeno, osim ako ţalilac pruţi dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predloţiti do zakljuĉenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, a što tuţeni u ovom sporu nije uĉinio. Stoga, ovaj sud nalazi da su istaknuti revizijski navodi bez znaĉaja za drugaĉije odluĉivanje, zbog ĉega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 43/11 od 25.01.2011. godine)

119

ZAŠTITA OD UZNEMIRAVANJA PRAVA SVOJINE (Ĉl. 42 i 43 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Pravo na zaštitu od uznemiravanja prava svojine pripada vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku, odnosno suvlasniku, protiv svakog onog lica, koje uznemirava njegovo vlasniĉko pravo na bilo koji naĉin, osim oduzimanja stvari. Iz obrazloţenja: "Kod utvrdjene ĉinjenice da se sporna kat. parc. br. 286 nalazi u zoni morskog dobra, te da kao takva predstavlja dobro od opšteg interesa u smislu ĉlana 11 Zakona o drţavnoj imovini ("Sluţbeni list CG", br. 21/09), koje po sili zakona predstavlja drţavnu imovinu, niţestepeni sudovi su zakljuĉili da tuţilac nije aktivno legitimisan da traţi zaštitu zbog uznemiravanja u smislu ĉl. 42 u vezi ĉl. 43 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa, pa su sledstveno tome tuţbeni zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan. Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je pogrešan zakljuĉak niţestepenih sudova o nedostatku aktivne legitimacije. Nasuprot pravnom rezonovanju niţestepenih sudova po nalaţanju ovog suda tuţilac je aktivno legitimisan u ovom sporu. Odredbom ĉlana 42 stav 1 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa je propisano da ako treća osoba neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi naĉin a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik moţe tuţbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane a ĉl. 43 istog Zakona da suvlasnik odnosno zajedniĉki vlasnik ima pravo na tuţbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a da suvlasnik ima pravo i na tuţbu za zaštitu svojega prava na dijelu stvari. Dakle, pravo na ovu zaštitu pripada vlasniku ili pretpostavljenom vlasniku odnosno suvlasniku protiv svakog onog lica, koji uznemirava njegovo vlasniĉko pravo na bilo koji naĉin osim oduzimanjem stvari. S tim u vezi za ukazati je da je tuţilac dokazao da je pretpostavljeni vlasnik, s obzirom na utvrdjenu ĉinjenicu da je isti u listu nepokretnosti br. 454 KO Baošići upisan kao suvlasnik u dijelu od 1/3 na kat. par. br. 286, što ga ĉini aktivno legitimisanim da traţi zaštitu od neosnovanog uznemiravanja svojine u odnosu na treće lice - tuţenog. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, niţestepeni sudovi su propustili da utvrde i daju razloge o odluĉnim ĉinjenicama od znaĉaja za odluku o osnovanosti tuţbenog zahtjeva, na koje je ranije bilo ukazano rješenjem ovog suda Rev. br. 260/09 od 28.05.2009. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, presude nţestepenih sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

120

U ponovnom postupku, na novoj glavnoj raspravi, niţestepeni sud će otkloniti ukazane nedostatke, nakon ĉega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 593/11 od 25.05.2011. godine)

121

STICANJE PRAVA SLUŢBENOSTI ODRŢAJEM (Ĉlan 54 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Korišćenje sluţbenosti u većem obimu od one nastale ugovorom i seoskim dogovorom, bez saglasnosti vlasnika posluţnog dobra, ne moţe dovesti do sticanja stalne sluţbenosti putem odrţaja. Iz obrazloţenja: "Utvrdjeno je da je tuţena vlasnik kat. parcele br. 2540 po kulturi šuma III klase površine 3835 m2 upisane u listu nepokretnosti br. 189 KO Zaljevo, a tuţilja vlasnik kat. parc. 2525 po kulturi livada III klase površine 2.067 m2 upisane u listu nepokretnosti br. 433 KO Zaljevo. Pismenim kupoprodajnim ugovorom zakljuĉenim izmedju prethodnika stranaka dana 25.09.1954. godine prodata je nepokretnost sada povlasno dobro O. Š. - ocu tuţene, sa ostavljanjem prolaza i to po dnu livade sa sijenom i slamom i po vrhu iste sa ostalim potrebama M. P. (vlasniku nekretnine sa zapadne strana) s tim što livada koja se prodaje ima pravo prolaza preko imovine S. F, po dnu iste u pravcu sjevernog dijela i širokog kufina. Saslušani svjedoci M. N, M. N, P. I, N. R. i S. Ć, potvrdili su da je sezonska sluţbenost na predmetnom putu preko parcele tuţilje uspostavljena navedenim ugovorom, a ovo jer se poštovao sezonski dogovor da se vlasnicima medjusobno graniĉnih nepokretnosti kojima gravitira predmetni putni pravac omogući iznošenje ljetine i to pravo prolaţenja je trajalo onoliko koliko je bilo potrebno da se sijeno pokosi, osuši, pokupi i iznese. Saslušani svjedoci, osim svjedoka O. Š. i Z. - sinova tuţene, potvrdjuju da je uspostavljenu sluţbenost u granicama i na naĉin kako je to precizirano izrekom koristila tuţena i njen pravni prethodnik sve do izgradnje magistralnog puta Bar Ulcinj, od kada isti ne poštuju sezonski dogovor i sluţbenost prolaza samovoljno koriste u skladu sa svojim potrebama u svako doba godine. Kod takvog utvrdjenja, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je tuţilja dokazala da tuţena ima samo pravo sezonske sluţbenosti preko parcele tuţilje kako je to bliţe navedeno izrekom presude i da je to pravo stekla ugovorom o kupoprodaji zakljuĉenim izmedju pravnih prethodnika stranaka 1954. godine. To što su pravni prethodnik tuţene i tuţena koristili sluţbenost u većem obimu od one nastale ugovorom i seoskim dogovorom, ne moţe dovesti do sticanja stalne sluţbenosti putem odrţaja. Ovo sa razloga što su tuţeni prolaz preko livade tuţilje koristili bez njenog znanja i odobrenja, obzirom da ista ţivi u inostranstvu, a M. N. i M. N, kojima je tuţilja dala livadu na korišćenje su sprjeĉavali tuţene da prolaze motokultivatorom u periodu kada na to nemaju pravo, što je bio i povod za pokretanje postupka pred sudom. Dakle, svako korišćenje puta preko parcele tuţilje mimo utvrdjenog prava i mimo njene saglasnosti bi bila zloupotreba povjerenja tuţilje kao vlasnika posluţnog dobra, radi ĉega nema mjesta navodima revizije da su odrţajem stekli pravo sluţbenosti prolaza tokom ĉitave godine.

122

U konkretnoj pravnoj stvari radi se o utvrdjenju postojanja već steĉenog prava sezonske sluţbenosti, pa tuţilja shodno ĉlanu 188 ZPP, ima pravni interes za utvrdjenje postojanja tog prava i zabrane korišćenja tuţenoj van tog obima, pa su navodi revizije koji tvrde suprotno neosnovani. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 5/11 od 23.02.2011. godine)

123

PRESTANAK PRAVA SLUŢBENOSTI (Ĉlan 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa) Postoji zakonski osnov za ukidanje sluţbenosti ako se svrha sluţbenosti izmijenila i ista sa naĉela restrikcije više nije neophodna. Iz obrazloţenja: "Ispunjeni su uslovi propisani odredbom ĉlana 58 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa), jer je došlo do promijenjenih okolnosti, tako da se povlasno dobro moţe koristiti i bez predmetne sluţbenosti. Ovo s razloga, što tuţeni do svoje imovine mogu doći drugim putevima, pa predmetna sluţbenost nije ni nuţna. Naime, tuţeni J. S. do svoje kuće ima prilaz tj. put koji se odvaja od javnog u pravcu juga, dok tuţeni Š. V. za prilaz svojoj imovini ne koristi sporni put već javni put. Pored toga, sporna sluţbenost nije nuţna ni radi odrţavanja jaza koji nije u funkciji već je zarušen, a na sjevernoj i na juţnoj strani jaza koji se prostire preko imovine tuţilaca trasa jaza je uništena i prekinuta izgradnjom i asfaltiranjem puteva. Dakle, naknadnom izgradnjom novih prilaza i zatrpavanjem jaza, svrha sluţbenosti se izmijenila i ista sa naĉela restrikcije nije više neophodna, radi ĉega postoji zakonski osnov u smislu ĉlana 58 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa za ukidanje iste. Sa tih razloga, pravilno su niţestepeni sudovi usvojili zahtjev tuţilaca obzirom da su izmijenjenim prilikama tuţeni stekli mogućnost da prilaze do povlasnog dobra i bez korišćenja sluţbenosti, tako da ista više nije nuţna, već predstavlja teret za posluţno dobro, tako da njeno postojanje nije više opravdano. Inaĉe, vlasnici posluţnog dobra imaju prvo traţiti da se sluţbenost prolaza, bez obzira na njen naĉin sticanja ukine, ako više nije potrebna vlasnicima povlasnog dobra, kao što je u konkretnom sluĉaju." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 496/11 od 10.05.2011. godine)

124

HIPOTEKA NIŠTAVOST ODREDBE UGOVORA O HIPOTECI (Ĉlan 69 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa, u vezi sa ĉl. 103 ZOO) Hipoteka sluţi za obezbjedjenje potraţivanja, a ne moţe predstavljati osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti. *** Ništava je odredba zakljuĉenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u sluĉaju neisplate duga namiri svoje potraţivanje sticanjem prava svojine na zaloţenu nepokretnost. Iz obrazloţenja: "Pravilno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je preinaĉio prvostepenu presudu utvrdjujući da je apsolutno ništav ugovor o hipoteci od 27.08.1996. godine i aneks istog od 15.01.1998. godine. Naime, pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud da su ništave odredbe navedenog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamate mimo zakona propisane, kao i dijelu kojim je predvidjeno da tuţioci steknu pravo svojine na nepokretnostima koje predstavljaju obezbjedjenje za vraćanje zajma. Jer, stopa ugovorene kamate izmedju fiziĉkih lica ne smije biti veća od one kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po vidjenju, kako je to propisano odredbama iz ĉlana 399 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, drugostepeni sud pravilno zakljuĉuje da je ništavna odredba zakljuĉenog ugovora o hipoteci kada hipotekarni povjerilac ugovara za sebe pravo da u sluĉaju neisplate duga namiri svoje potraţivanje sticanjem prava svojine na zaloţenu nepokretnost. Naime, hipoteka sluţi za obezbjedjenje potraţivanja, a ne moţe predstavljati osnov za sticanje prava svojine na nepokretnosti. Kako su tuţioci za sebe ugovorili pravo da u sluĉaju neisplate duga namire svoje potraţivanje sticanjem prava svojine na zaloţenoj nepokretnosti, drugostepeni sud s pravom zakljuĉuje da je zakljuĉeni ugovor, saglasno propisima iz ĉlana 69 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima u tom dijelu ništav. Za svoju odluku u tom dijelu drugostepeni sud je dao potrebne, potpune i jasne razloge koje prihvata i ovaj sud i na koje podnosioca upućuje bez potrebe da se u tom pravcu posebno osvrće. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1013/10 od 02.03.2011. godine)

125

NUŢNI PROLAZ (Ĉlan 215 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa "Sl. list CG", br. 19/09) Pravo zahtijevati ustanovljenje stvarne sluţbenosti - nuţnog prolaza pripada vlasniku povlasnog dobra koji uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima ali uz pretjerano zaobilaţenje. Iz obrazloţenja: "Predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţioca za otvaranje nuţnog prolaza, u najširem obimu preko nekretnina tuţenog - kat. par. br. 48/8, upisane u listu nepokretnosti br. 197 KO Krš, u širini od 3 m i duţini 154,24 m a u korist kat. parcela tuţioca br. 48/21/1, 48/21/2 i br. 48/21/3, upisane u listu nepokretnosti br. 84 KO Krš. Odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev, kao neosnovan. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu ĉlana 9 ZPP je utvrdjeno da je tuţilac vlasnik kat. par. br. 48/21/1, br. 48/21/2 i br. 48/21/3, koje su upisane u listu nepokretnosti br. 84 KO Krš a da je tuţeni vlasnik kat. par. br. 48/88 upisane u listu nepokretnosti br. 197 KO Krš, da je tuţilac povremeno uz saglasnost tuţenog koristio traţeni putni pravac, koji se odvaja od javnog puta Njegovudja - Studenca, pravcem sjever - jug, preko parcele tuţenog, u duţini od 134,31 m, parcele Š. R, u duţini od 20,63 m i parcele Š. V. u duţini od 148,29 m odnosno u ukupnoj duţini od 303,22 m. U postupku je utvrdjeno da postoji i nesporni stari plemenski put, koji se odvaja sa javnog puta sa istog mjesta kao i sporni i ide kroz parcelu tuţenog u duţini od 127,12 m, zatim parcelu Š. V. u duţini od 136,79 m a potom kroz parcelu B. V. u duţini od 155,54 m. Iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke je utvrdjena visina troškova koji se odnose na korekciju traţenog putnog pravca (varijante "a") i nespornog plemenskog puta (varijante "b") koji troškovi za varijantu "a") iznose 1.405,42 € a za varijantu "b" 1.349,44 €. Kod naprijed izloţenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje sa pravom prihvata i drugostepeni sud i po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizije, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan. Odredbom ĉlana 215 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima je propisano da vlasnik nepokretnosti, koji nema izlaz na javni put ili se do njega moţe doći samo uz pretjerano zaobilaţenje (opkoljeno zemljište, enklava) ima pravo da zahtijeva da mu se, uz plaćanje naknade, dozvoli prolaz preko tudjeg zemljišta (nuţni prolaz).

126

Dakle, pravo zahtijevati ustanovljenje ove stvarne sluţbenosti - nuţnog prolaza u smislu citirane zakonske odredbe pripada vlasniku povlasnog dobra koji uopšte nema izlaz na javni put ili ga ima ali uz pretjereno zaobilaţenje. Kako je u postupku utvrdjeno da tuţilac, kao vlasnik povlasnog dobra ima izlaz na javni put nespornim plemenskim putem, koji izlazi na isto mjesto a koji je pribliţne duţine kao i sporni put, to su a imajući pritom u vidu i naĉelo restrikcije pravilno odluĉili niţestepeni sudovi kada su tuţbeni zahtjev odbili, kao neosnovan." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 167/11 od 23.02.2011. godine)

127

ZASTARJELOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU EKSPROPRISANE NEPOKRETNOSTI (Ĉlan 35 Zakona o eksproprijaciji) Rok zastare za naknadu za eksproprisanu nepokretnost poĉinje da teĉe od momenta kada je rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo pravosnaţno i istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze. Iz obrazloţenja: "Podnijetim predlogom predlagaĉi su traţili da im se odredi i isplati naknada za zemljište koje je nacionalizovano rješenjem Narodnog odbora Opštine Ivangrad br. 14727 od 23.12.1959. godine, tvrdeći pri tome da njihovom pravnom prethodniku, niti njima nikada nije uruĉeno rješenje od 03.12.1970. godine, niti isplaćena naknada utvrdjena istim u iznosu od 32.090,00 tadašnjih dinara. Odluĉujući po zahtjevu predlagaĉa niţestepeni sudovi su isti odbili kao neosnovan zakljuĉujući da je predmetno potraţivanje zastarjelo obzirom da je protekao opšti rok zastare od 10 godina. Iz predmetnih spisa proizilazi da su ocu predlagaĉa pok. N. M. nacionalizovane i izuzete iz posjeda kat. parcele koje sada nose oznaku br. 1898 i 1899 po kulturi gradjevinsko zemljište ukupne površine 3.209 m2. Nekretnine su nacionalizovane rješenjem protivnika predlagaĉa od 23.12.1959. godine, dok je naknada za isto utvrdjena rješenjem tuţenog br. 02-2661 od 03.12.1970. godine u iznosu od 32.090,00 €. Medju strankama je sporna ĉinjenica da li je navedeno rješenje uruĉeno pravnom predhodniku predlagaĉa, u kom pravcu tuţeni na koga je teret dokazivanja ove ĉinjenice nije pruţio dokaze, radi ĉega se sud obraćao Drţavnom arhivu Crne Gore na Cetinju koji mu je dostavio ovjerenu kopiju spornog rješenja. Iz spisa dalje proizilazi da je prvostepeni sud kao svjedoka saslušao V. M. koji je u vrijeme donošenja spornog rješenja bio šef sluţbe za katastar i imovinsko pravne poslove protivnika predlagaĉa i koji se sjeća da se vodio postupak oko izuzimanja spornog zemljišta. Svjedok je naveo da je na svakom prvom primjerku rješenja - originalu postojao peĉat, a ukoliko nema dostavnice o prijemu rješenja, na poledjini bi se konstatovalo da je rješenje liĉno uruĉeno stranci uz potpis. Takodje bi se na svakom rješenju gdje je isplaćena naknada konstatovalo da je isplaćeno po ĉeku, koji je ovaj svjedok potpisivao i sve to bi se konstatovalo na originalu rješenja. Svjedok je nakon što mu je pokazano sporno rješenje ustvrdio da isto nije prvi primjerak rješenja već se isto nalazi u spisima predmeta. Imajući u vidu prednje ĉinjenice, za sada se ne moţe prihvatiti zakljuĉak niţestepenih sudova o neosnovanosti tuţbenog zahtjeva, obzirom da nijesu utvrdjene odluĉne ĉinjenice za presudjenje ove pravne stvari.

128

Naime, niţestepeni sudovi nijesu mogli zakljuĉiti da je predmetno potraţivanje zastarjelo a da predhodno nijesu sa sigurnošću utvrdili da li je rješenje o odredjivanju naknade uruĉeno pravnom predhodniku predlagaĉa ili njima. Jer, kada je u pitanju zastarjelost novĉanog potraţivanja praviĉne naknade za nepokretnosti koje su po osnovu nacionalizacije ili eksproprijacije prešle u društvenu svojinu, rok zastare poĉinje teći prvog dana poslije dana kada je raniji vlasnik nepokretnosti prema zakonu imao pravo to zahtijevati. Shodno tome, pravo zahtijevati naknadu ranijem vlasniku pripada tek od momenta kada rješenje o utvrdjenoj naknadi postalo pravosnaţno i istekao rok za dobrovoljno izvršenje obaveze, što se u konkretnom sluĉaju ne zna, jer nije utvrdjeno da li je rješenje o odredjenoj naknadi ikada uruĉeno predlagaĉima odnosno njihovom predhodniku i da li je postalo pravosnaţno. Imajući prednje u vidu valjalo je niţestepene presude ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će od Drţavnog arhiva Crne Gore pribaviti prvi primjerak rješenja br. 02-2661 od 03.12.1970. godine, kojim je utvrdjena naknada za sporne nekretnine. Uvidom u isto će utvrditi da li je pravosnaţno, odnosno da li postoji dokaz da je uruĉeno pravnom prethodniku predlagaĉa i je li po istom isplaćena naknada, kako je bliţe u svom iskazu predstavio svjedok V. M, nakon ĉega će tek biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 118/11 od 15.02.2011. godine)

129

SVOJINSKI ODNOSI (Ĉlan 15 Zakona o etaţnoj svojini)

Nezavisno od toga da li je stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj parcelli u privatnoj svojini ili na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno drţavnoj svojini, zemljište na kojem je zgrada izgradjena, kao i zemljište koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade ĉini nedjeljivu cjelinu. Iz obrazloţenja: "Prema stanju u spisima, tuţioci su suvlasnici, a drugotuţena vlasnik stanova u zgradi sagraĊenoj na parceli broj 174/1, površine 1065 m2. Pravo svojine na stanovima stekli su na osnovu ugovora o otkupu stana koji su zakljuĉili 1993. godine pravni prethodnik tuţilaca i drugotuţena, kao nosioci stanarskog prava, sa dotadašnjim vlasnikom stanova - prvotuţenim, sve saglasno tada vaţećem Zakonu o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 45/90). Nije sporno da je zemljište - parcela, na kojoj je sagradjena zgrada u kojoj su pravni prethodnik tuţilaca i drugotuţena otkupili stanove, bilo u društvenoj svojini, a da je prvotuţeni imao pravo korišćenja na tom zemljištu. Dana 10.10.2003. godine tuţeni su zakljuĉili Aneks ugovora o otkupu stana iz 1993. godine, kojim je prvotuţeni drugotuţenoj "prodao" dio dvorišta - parcele br. 174/1, u površini od 120 m2, na kojem se nalazio wc, koji su koristili svi vlasnici korisnici stanova u zgradi, zajedniĉka septiĉka jama, vodovodna i kanalizaciona instalacija. Na osnovu ovako utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, koje je i nesporno, pravilno su niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tuţbeni zahtjev i utvrdili da je ništav predmetni aneks ugovora i kada su naloţili tuţenoj da tuţiocima omogući da koriste predmetno zemljište na naĉin na koji su ga koristili prije zakljuĉenog aneksa ugovora. Naime, prema ĉlanu 15 Zakona o etaţnoj svojini, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka spornog odnosa, ako je gradjevinska parcela na kojoj je stambena zgrada izgradjena u privatnoj svojini, vlasnici posebnih djelova zgrade imaju zajedniĉku n e d j e lj i v u svojinu na tom zemljištu (stav 1), a ako je zgrada podignuta na gradjevinskoj parceli u društvenoj, odnosno drţavnoj svojini, vlasnici posebnih djelova zgrade imaju pravo trajnog korišćenja zemljišta na kojem je zgrada izgradjena. U smislu citiranih zakonskih odredbi, nezavisno od toga da li je stambena zgrada izgradjena na gradjevinskoj parceli u privatnoj svojini ili na gradjevisnkoj parceli u društvenoj, odnosno drţavnoj svojini, zemljište na kojem je zgrada izgradjena, kao i zemljište koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade ĉini nedjeljivu cjelinu. Dakle, prvotuţeni, koji je bio korisnik parcele na kojoj je zgrada izgradjena, nije mogao, u konkretnom sluĉaju aneksom ugovora o otkupu stana, prenositi pravo svojine na pojedinom dijelu zemljišta - dvorišta

130

koje sluţi za redovnu upotrebu zgrade, kako to pravilno zakljuĉuju i niţestepeni sudovi. Obzirom da je aneks ugovora zakljuĉen suprotno prinudnim propisima, istim se nije moglo prenijeti pravo svojine na zemljištu na kojem postoji nedjeljivo pravo korišćenja, pa su niţestepeni sudovi pravilno odluĉili kada su usvojili tuţbeni zahtjev. Za svoje odluke dali su jasne i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 237/11 od 08.03.2011. godine)

131

NASLJEDNO PRAVO

132

IMOVINA KOJA SE IZDVAJA IZ ZAOSTAVŠTINE (Ĉlan 32 Zakona o nasljedjivanju) Zahtjev za izdvajanje imovine iz zaostavštine, koji jedan od zakonskih nasljednika istiĉe jedan prema drugom, moţe se smatrati opravdanim jedino u sluĉaju ako je nasljednik koji traţi izdvajanje dao izrazito veći doprinos u privredjivanju sa ostaviocem u povećanju ostavioĉeve imovine. Iz obrazloţenja: "Zahtjev da se iz ostavine njegovog pok. oca izdvoji 1/2 idealnog dijela porodiĉnog stambenog objekta, bliţe opisanog izrekom prvostepene presude, tuţilac zasniva na tvrdnji da je tokom ţivota u zajednici sa ostaviocem svojim radom i sredstvima sanirao i dogradio predmetni objekat i time poveĉao vrijednost istog, a da tuţena niĉim nije doprinijela sanaciji i dogradnji predmetnog objekta. Nesporno je da su tuţilac i tuţena brat i sestra, te da su jedini naslednici koji su pozvani na nasledje iza smrti svog oca R. D. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrdjeno je da su predmetni objekat izgradili djed i baba stranaka 1935. godine, te da je isti oštećen u zemljotresu 1979. godine i odobrena sanacija istog. Na ime kredita za sanaciju porodiĉnog objekta ocu stranaka isplaćena su dva kredita u protivuvrijednosti od 10.609,81 € i od istog vraćena 1989. godine. Dalje je utvrdjeno da je otac stranaka kao radnik "Prvoborca" stekao penziju, da je imao barku i bavio se prevozom turista, da je izdavao sobe i auto kamp turistima, te da je 1997. godine prodao plac u Sutorini za 90.000 DEM, od ĉega je tuţenoj dao 15.000 DEM. Utvrdjeno je i da je tuţilac bio zaposlen u Brodogradilištu "Bijela", a da tuţena nije bila zaposlena, te da je ista poslije oĉeve smrti stekla porodiĉnu penziju. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je da je tuţilac nabavljao materijal za sanaciju i dogradnju predmetnog objekta, angaţovao radnike i pomagao istima, a da je tuţena obavljala poslove domaćinstva, spremala sobe za turiste i starala se o bolesnim roditeljima. Takodje je utvrdjeno da su svi radovi na sanaciji i dogradnji predmetnog objekta plaćeni novĉanim srredstvima oca stranaka. Kod naprijed utvrdjenog, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Ovo sa razloga što nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 32 Zakona o nasledjivanju za izdvajanje 1/2 idealnog dijela predmetnog objekta iz ostavine pravnog prethodnika stranaka. Jer, zahtjev za izdvajanje koji jedan od zakonskih naslednika istiĉe prema drugom moţe se smatrati opravdanim jedino u sluĉaju ako je naslednik koji traţi izdvajanje dao izrazito veći doprinos u privredjivanju sa ostaviocem i u povećanju ostavioĉeve imovine. Prema tome, pri utvrdjivanju vrijednosti doprinosa treba uzeti u obzir posebne odnose i prilike koje su vladale u ostavioĉevoj porodici, jer se ovdje ne radi o nasljedno pravnom odnosu, već o

133

posebnom pravnom odnosu koji je izmedju ostavioĉevih potomaka i ostavioca nastao za ostavioĉeva ţivota, a koji je utemeljen radom i doprinosom potomaka u ostavioĉevoj imovini. Kako rezultat dokaznog postupka upućuje na jasan zakljuĉak da je predmetni objekat saniran i dogradjen iskljuĉivo novĉanim sredstvima oca stranaka, a da je doprinos stranaka u radu oko sanacije i dogradnje podjednak, jer je tuţilac nabavljao gradjevinski materijal, angaţovao radnike i pomagao istim, a tuţena se starala o bolesnim roditeljima i vodila brigu o domaćinstvu, to jasno proizilazi da predmetni objekat u cjelosti predstavlja ostavioĉevu imovinu. Kod ĉinjenice da tuţilac nije dokazao da je njegov doprinos srazmjeran djelu zaostavštine ĉije izdvajanje traţi, svi navodi revizije se pokazuju neosnovanim." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 261/11 od 29.03.2011. godine)

134

POVREDA NUŢNOG DIJELA ZASTARJELOST TUŢBE (Ĉl. 34 i 41 Zakona o nasljedjivanju) Nuţni dio moţe se povrijediti jedino raspolaganjem testamentom i poklonom. *** Ako je od ostavioĉeve smrti do ponošenja tuţbe prošlo tri godine protekao je zakonski rok u kome se moglo traţiti vraćanje poklona zbog povrede nuţnog dijela. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 41 Zakona o nasljedjivanju smanjenje raspolaganja testamentom moţe se traţiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od smrti ostavioĉeve, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenjem kojim se utvrdjuje njegova smrt postalo pravosnaţno. Kako je P. K. umro 08.08.1988. godine, a tuţba podnijeta 06.04.1993. godine, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je protekao zakonski rok u kome se moglo traţiti vraćanje poklona zbog povrede nuţnog dijela. Neosnovni su navodi revizije da taj rok nije istekao zbog toga što je tekao ostavinski postupak O. br. 10/90. Iz tih spisa proizilazi da je pravni prethodnik tuţilaca P. Dj. istakao zahtjev za nuţni dio na roĉištu od 24.02.1993. godine, tj. kada je već bio istekao rok propisan ĉlanom 41 Zakona o nasljedjivanju. Takodje su pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉili da se zakljuĉenjem ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe povrijediti nuţni dio jer se radi o dvostrano obaveznom ugovoru. Nuţni dio moţe se povrijediti jedino raspolaganjem testamentom i poklonom - ĉlan 34 stav 1 Zakona o nasljedjivanju. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 394/11 od 21.04.2011. godine)

135

ISPITIVANJE SPOSOBNOSTI PRIMAOCA IZDRŢAVANJA ZA ZAKLJUĈENJE UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU (Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju) Ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdrţavanja za zakljuĉenje ugovora o doţivotnom izdrţavanju imalo bi mjesta samo ukoliko se prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca izdrţavanja. Iz obrazloţenja: "Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdjeno je da je pok. P. B. u vrijeme zakljuĉenja ugovora o doţivotnom izdrţavanju sa prvotuţenom bila sposobna da shvati pravni znaĉaj zakljuĉenog ugovora, koju ĉinjenicu je potvrdio i svjedok S. R. koji je u svojstvu sudije izvršio ovjeru spornog ugovora nakon prethodno obavljenog razgovora sa primaocem izdrţavanja. Bez znaĉaja je ukazivanje u reviziji da se sposobnost primaoca izdrţavanja za zakljuĉenje ugovora iskljuĉivo mogla utvrditi na osnovu zdravstvenog uvjerenja. Jer, ispitivanje zdravstvenog stanja i sposobnosti primaoca izdrţavanja za zakljuĉenje ovog pravnog posla imalo bi mjesta samo ukoliko se prije potpisivanja i ovjere ugovora posumnja u takvu sposobnost primaoca izdrţavanja, što u konkretnom nije bio sluĉaj. Stoga su neosnovani navodi tuţioca da je ugovor o doţivotnom izdrţavanju ništav jer su postojale okolnosti koje su dovodile u sumnju psihiĉko zdravlje primaoca izdrţavanja. Osim navedenog, u postupku je utvrdjeno da je ugovor zakljuĉen u svemu prema ĉlanu 117 Zakona o nasljedjivanju, pa ne postoje razlozi ništavosti ugovora u smislu ĉl.103 ZOO." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 371/11 od 06.04.2011. godine)

136

NEPOSTOJANJE RAZLOGA ZA NIŠTAVOST UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU (Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju) Razlog za ništavost ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe biti ĉinjenica da li je ili ne primalac izdrţavanja bio u stanju socijalne potrebe i da li mu je bilo potrebno izdrţavanje. Iz obrazloţenja: "U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je majka stranaka sada pok. R. K. na osnovu ugovora o otkupu stana Ov. br. II/703/92 od 20.06.1992. godine stekla pravo svojine na stanu koji se nalazi u ul. Petra Matovića, br. 31 u Podgorici. Ona je taj stan prodala svom sinu, u ovom sporu tuţiocu, ugovorom o prodaji od 10.12.1992. godine. Tuţilac je isti stan poklonio majci, ugovorom Ov. br. 39/97 od 17.03.1997. godine. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ovog ugovora tuţilac je zasnovao na ĉinjenici da je pravosnaţnom presudom Višeg suda u Podgorici K. br. 173/98 od 26.10.1999. godine osudjen na zatvorsku kaznu, zbog kriviĉnog djela ubistva, pa da je tim raspolaganjem ţelio da izbjegne naplatu eventualnih potraţivanja na ime naknade nematerijalne štete porodice ubijenog i da njegova majka ne bi ostala na ulici. Majka stranaka je na osnovu ovog ugovora o poklonu upisana kao vlasnik stana. Ona je sa tuţenom zakljuĉila ugovor o doţivotnom izdrţavanju Rs. br. 162/05 od 10.11.2005. godine, kojim je u zamjenu za izdrţavanje sporni stan ostavila tuţenoj, kao davaocu izdrţavanja. Nakon njene smrti tuţena je upisana kao vlasnik stana. Zahtjev za utvrdjenje ništavosti ugovora o doţivotnom izdrţavanju tuţilac je zasnovao na ĉinjenicama da majka stranaka, obzirom da nije bila vlasnik stana, sa njim nije mogla da raspolaţe, kao i na ĉinjenici da se ona nije nalazila u stanju socijalne potrebe i da joj nije bilo potrebno izdrţavanje od strane tuţene. Imajući u vidu navedene ĉinjenice, kao i razloge zbog kojih se traţi utvrdjenje ništavosti ugovora i po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Tuţilac nije dokazao da je ugovor o poklonu zakljuĉen iz nedopuštenih pobuda, pa su niţestepeni sudovi pravilno zakljuĉili da se ne radi o ništavom pravnom poslu. Osim toga, tuţilac se ne moţe pozivati na sopstvenu nesavjesnost kao razlog ništavosti ugovora. Što se pak tiĉe ugovora o doţivotnom izdrţavanju, razlog za ništavost ugovora ne moţe biti raspolaganje sa tudjom stvari, ĉak i pod pretpostavkom da je dokazano da majka stranaka u vrijeme zakljuĉenja ugovora nije bila vlasnik stana. Takav ugovor obavezuje ugovaraĉe i nije protivan prinudnim propisima. Isto tako, razlog za ništavost ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne moţe biti ni ĉinjenica da li je ili ne primalac izdrţavanja bio u stanju socijalne potrebe i da li mu je bilo potrebno izdrţavanje.

137

Što se pak tiĉe zahtjeva za utvrdjenje prava svojine niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su i taj zahtjev odbili. Tuţilac je stan poklonio majci na osnovu punovaţnog ugovora na temelju koga se ona upisala kao vlasnik stana i tim stanom raspolagala u korist tuţene ugovorom o doţivotnom izdrţavanju, na osnovu koga je tuţena uknjiţena kao vlasnik. Prema tome, pravo svojine tuţioca na spornom stanu prestalo je u smislu ĉlana 45 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa kada je njegova majka stekla pravo svojine na istu stvar. Bez ikakvog znaĉaja su navodi revizije da majka stranaka prilikom zakljuĉenja ugovora o doţivotnom izdrţavanju nije bila upozorena od strane sudije na posledice ugovora i da sud prilikom ovjere ugovora nije postupio u skladu sa ĉl. 189 i 190 Zakona o vanparniĉnom postupku. Ovo zbog toga što se radi o novim ĉinjenicama na kojima tuţbeni zahtjev nije bio zasnovan, što je protivno odredbi ĉlana 402 ZPP prema kojoj stranke mogu u reviziji iznositi nove ĉinjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parniĉnog postupka zbog kojih se revizija moţe izjaviti. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 569/11 od 09.06.2011. godine)

138

UGOVOR O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU NAMJERA PRIMAOCA IZDRŢAVANJA (Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju) Ako je u ugovoru o doţivotnom izdrţavanju navedeno da primalac izdrţavanja po svojoj smrti ostavlja davaocu izdrţavanja svu svoju imovinu, a nakon toga nabrojane nepokretnosti koje se ostavljaju davaocu izdrţavanja, namjera primaoca izdrţavanja nije bila da po svojoj smrti davaocu izdrţavanja ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo nabrojane nepokretnosti. Iz obrazloţenja: "Kod utvrdjenja da sporne nepokretnosti nijesu bile predmet navedenog ugovora o doţivotnom izdrţavanju, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan uz zakljuĉak da predmetni ugovor ne predstavlja valjan osnov za sticanje prava korišćenja na spornim nepokretnostima. Naime, u predmetnom ugovoru o doţivotnom izdrţavanju (ĉlan 4 stav 2) nabrojane su nepokretnosti iz zemljištno knjiţnog uloška br. 34, 35, 336, 122, 123, 140 i 550 KO Rose, koje primalac izdrţavanja B. Dj. ostavlja po svojoj smrti tuţiocu, kao davaocu izdrţavanja, te su neprihvatljivi navodi revizije da je ovim ugovorom tuţiocu, kao davaocu izdrţavanja, primalac izdrţavanja ostavio po svojoj smrti svu svoju nepokretnu imovinu. Stoji ĉinjenica da je u ĉl. 4 st. 1 Ugovora o doţivotnom izdrţavanju navedeno da primalac izdrţavanja po svojoj smrti davaocu izdrţavanja ostavlja u vlasništvo svu svoju nepokretnu imovinu, ali kako su u narednom stavu istog ĉlana taĉno navedene nepokretnosti koje se ostavljaju primaocu izdrţavanja, jasno proizilazi da namjera primaoca izdrţavanja nije bila da po svojoj smrti davaocu izdrţavanja ostavi svu svoju nepokretnu imovinu, već samo naprijed navedene parcele." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 470/11 od 08.06.2011. godine)

139

PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU (Ĉlan 117 Zakona o nasljedjivanju) Ugovor o doţivotnom izdrţavanju ima samo obligaciono dejstvo i predstavlja samo osnov, dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se odnosi ugovor, stiĉu tek ispunjenjem ugovora. Iz obrazloţenja: "Iz predmetnih spisa proizilazi, da je K. G. za ţivota zakljuĉila ugovor o doţivotnom izdrţavanju sa R. S. i isti je ovjeren pred Osnovnim sudom u Kotoru, pod R. br. 574/02 dana 26.08.2002. godine. Dana 09.12.2003. godine podnijela je protiv R. S. Osnovnom sudu u Kotoru, tuţbu radi raskida tog ugovora, koji postupak je prekinut do okonĉanja ostavinskog postupka. Dana 16.12.2003. godine pred Osnovnim sudom u Kotoru K. G. je u postupku R. br. 888/03 sastavila je sudski testament kojim je raspolagala imovinom koja je bila predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju na naĉin da za sluĉaj svoje smrti tu imovinu ostavlja tuţenim iz ovog spora V. i I. M. K. G. je preminula dana 11.01.2004. godine. Kod takvog stanja stvari, pravilno je prostupio drugostepeni sud kada je preinaĉio prvostepenu presudu na naĉin što je zahtjev tuţioca odbio kao neosnovan, kojim je traţeno, da se utvrdi da je ništav predmetni testament. Ovo s razloga, što je K. G. u trenutku sastavljanja sudskog testamenta dana 16.12.2003. godine bila vlasnik imovine koju je za sluĉaj svoje smrti ostavila tuţenim, bez obzira što je ta ista imovina bila predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, a koji ugovor nije raskinut. Jer, kada je zakljuĉen ugovor o doţivotnom izdrţavanju u smislu ĉlana 117 Zakona o nasledjivanju, primalac izdrţavanja ostaje vlasnik imovine i posle zakljuĉenog ugovora, obzirom da davaocu izdrţavanja pravo svojine na spornoj imovini pripada tek poslije smrti primaoca izdrţavanja. U tom pravcu stranke su i u ugovoru o doţivotnom izdrţavanju u ĉl. 4 ugovorile, da primalac izdrţavanja ovlašćuje davateljicu izdrţavanja, da tek poslije njene smrti moţe na osnovu tog ugovora izvršiti preknjiţbu svih prava na svoje ime. Valja ukazati, da bi se davalac izdrţavanja obezbijedio od štete, koja bi mu mogla biti nanijeta raspolaganjem sa imovinom koja je bila predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, isti moţe svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi u vidu zabiljeţbe. Jer, to pravo mu garantuje ĉlan 118 Zakona o nasledjivanju, a koji propisuje, da davalac izdrţavanja moţe svoje pravo iz ugovora upisati u javnu knjigu. Na taj naĉin, davalac izdrţavanja obezbjedjuje nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, prema svim trećim licima. Medjutim, u konkretnom sluĉaju, tuţilja kao davalac izdrţavanja nije postupila u skladu sa odredbom ĉlana 118 Zakona o nasledjivanju, jer nije izvršila zabiljeţbu svog prava iz ugovora kod nadleţnog organa za katastar iako joj je ta

140

mogućnost bila ugovorena i ĉl. 6 Ugovora o doţivotnom izdrţavanju. To što je tuţilja izvršila zabiljeţbu ugovora o doţivotnom izdrţavanju (R. br. 574/02 od 26.08.2002. godine) dana 20.02.2004. godine je bez odluĉnog znaĉaja, jer je ta pravna radnja izvršena tek nakon smrti primaoca izdrţavanja, a koja je preminula dana 11.01.2004. godine. Dakle, zakljuĉenjem tog ugovora, davalac izdrţavanja stiĉe samo obligaciono pravo, a ne i stvarno pravo na imovinu primaoca izdrţavanja. Jer, ugovor o doţivotnom izdrţavanju ima samo obligaciono dejstvo i predstavlja samo osnov, dok se stvarna prava na nepokretnosti na koje se odnosi ugovor, stiĉu tek ispunjenjem ugovora. Radi toga, zakljuĉenjem ugovora o doţivotnom izdrţavanju, primaocu izdrţavanja ne prestaje pravo svojine na nepokretnosti koja je predmet tog ugovora, radi ĉega je primalac izdrţavanja kao vlasnik mogao raspolagati tom nepokretnošću saĉinjavanjem sudskog testamenta. Stoga, to raspolaganje nije protivno odredbi ĉl. 117 i ĉl. 7 Zakona o nasledjivanju, radi ĉega ne stoje razlozi za ništavost spornog testementa primjenom ĉlana 103 istog zakona, a na ĉemu tuţilja zasniva svoj tuţbeni zahtjev, kako to pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud. Pored toga, valja ukazati da je tuţilja u konkretnom sluĉaju postavila i eventualni zahtjev u smislu ĉlana 189 stav 2 ZPP, te da je prvostepeni sud usvojio glavni zahtjev, pa da prvostepeni sud nije bio duţan odluĉivati o eventualnom zahtjevu. Medjutim, obzirom da je drugostepeni sud preinaĉio odluku o glavnom zahtjevu, a ovaj sud u tom dijelu odbio reviziju, to prvostepenom sudu ostaje da odluĉi o eventualnom zahtjevu kojeg je tuţilja postavila uz glavni zahtjev." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 52/11 od 02.02.2011. godine)

141

RASKID UGOVORA O DOŢIVOTNOM IZDRŢAVANJU (Ĉlan 120 Zakona o nasljedjivanju) Zabiljeţba imovine koja je predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju u zemljišnim knjigama od strane davaoca izdrţavanja, mimo volje primaoca izdrţavanja, ne predstavlja razlog za raskid ugovora o doţivotnom izdrţavanju. *** Dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne dira u pravo vlasnika. Iz obrazloţenja: "Predmetnom tuţbom tuţilja je traţila da se raskine Ugovor o doţivotnom izdrţavanju zakljuĉen 05.07.2004. godine pred Osnovnim sudom u Kotoru, R. br. 360/04 i Aneks tog ugovora zakljuĉen pred istim sudom dana 27.12.2007. godine, izmedju tuţilje, kao primaoca izdrţavanja i tuţenih, kao davalaca izdrţavanja. Kao razlog za raskid tuţilja je navela da je tuţeni mimo njene volje nakon zakljuĉenja Ugovora izvršio zabiljeţbu imovine koja je predmet ugovora, u zemljišnim knjigama, što kod tuţilje stvara osjećaj "tereta" kako je navela. Takodje je kao razlog navela ĉinjenicu da su je tuţeni ubjedjivali da predje da ţivi kod njih, iako ugovorom nije predvidjena zajednica ţivljenja. Imajući u vidu naprijed navedeno i po ocjeni ovog suda pravilno su postupili niţestepeni sudovi kada su odbili tuţbeni zahtjev kao neosnovan jer razloga za raskid Ugovora u smislu ĉlana 120 Zakona o nasledjivanju nema. U konkretnom sluĉaju se radi o Ugovoru o doţivotnom izdrţavanju koji je zakljuĉen pred sudom, i kojim je prenos imovine - stana vlasništva primaoca izdrţavanja, odloţen do trenutka primaoĉeve smrti, koja zabiljeţba je ugovorena i u skladu je sa prinudnim propisima. Ovo zato što u trenutku zakljuĉenja ugovora davalac izdrţavanja tj. tuţeni, stiĉu obligaciono pravo i moţe svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišne knjige a dejstvo upisa je opomena, odnosno zaštita od trećih lica, a time se ne dira u pravo vlasnika. Takodje iz kazivanja tuţilje nesumnjivo se zakljuĉuje da tuţeni izvršavaju svoje obaveze saglasno ugovoru i da nema nesporazuma izmedju stranaka, pa tako ni razloge za raskid Ugovora o doţivotnom izdrţavanju." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 359/11 od 30.03.2011. godine)

142

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEDJIVANJE (Ĉlan 126 Zakona o nasljedjivanju) Zasnivanje vanbraĉne zajednice nakon smrti braĉnog druga nije razlog za nedostojnost da istog naslijedi. Iz obrazloţenja: "Takodje su neosnovani i navodi revizije da tuţilja nije nasljednik i da je nedostojna da naslijedi zbog toga što je nakon M. smrti zasnovala vanbraĉnu zajednicu u kojoj ima dvoje djece. Ovo zbog toga što je tuţilja u momentu M. smrti bila njegova supruga, a to što je nakon njegove smrti zasnovala vanbraĉnu zajednicu, u smislu ĉlana 126 Zakona o nasljedjivanju, nije razlog za nedostojnost. Navodi revizije kojima se ukazuje na nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje nijesu ni od kakvog znaĉaja jer se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja revizija ne moţe izjaviti - ĉlan 400 stav 3 ZPP. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 211/11 od 24.03.2011. godine)

143

SADRŢINA IZJAVE O ODRICANJU OD NASLJEDJA (Ĉlan 134 Zakona o nasljedjivanju, u vezi sa ĉl. 40 Zakona o povraćaju imovinskih prava i obeštećenju)

Izjava o odricanju od nasljedstva proizvodi dejstvo samo u pogledu imovine koja je ĉinila zaostavštinu pravnog prethodnika i nema pravni znaĉaj u odnosu na imovinu koja se vraća. *** Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena imovina jer nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja zaostavštine. Iz obrazloţenja: "Nepokretnosti koje su bile predmet obeštećenja, nijesu predstavljale ostavinsku masu u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. M. P. P. U tom postupku donijeto je rješenje O. br. 97/66 od 31.10.1966. godine i za nasljednika je oglašen sin M. M, otac tuţene jer su se tuţilje odrekle prava na nasledje u korist brata M. Nema mjesta navodima revizije da su tuţilje izgubile pravo na konkretno traţenje zato što su se u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti pok. oca M. P. P. odrekle od nasljedstva u korist oca tuţene. Jer izjava o odricanju od nasledstva proizvodi dejstvo samo u pogledu imovine koja je ĉinila zaostavštinu pravnog prethodnika stranaka u postupku O. br. 97/66 o ĉemu je donijeto rješenje 31.10.1966. godine i nema pravni znaĉaj u odnosu na imovinu koja se vraća. Stoga po mišljenju ovog suda, pravilno je stanovište niţestepenih sudova da se oduzeto zemljište vraća ranijem sopstveniku, odnosno njegovim pravnim sledbenicima, koji svoja prava izvode iz prava ranijeg sopstvenika u momentu donošenja odluke o vraćanju oduzetog zemljišta pred Komisijom za vraćanje. Takodje, odredbom ĉlana 40 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju, nasljedno pravni zahtjev podnesen pred nadleţnim sudom, raspraviće se kao naknadno pronadjena imovina u skladu sa odredbama Zakona o vanparniĉnom postupku. Imovinska prava bivših vlasnika, o kojima se odluĉuje u postupku, prelaze na njihove nasljednike danom pravosnaţnosti rješenja o povraćaju imovinskih prava. Za ocjenu osnovanosti predmetnog traţenja tuţilje nema uticaja ĉinjenica što one nijesu pokrenule postupak vraćanja zemljišta, pred organom uprave Komisijom, ovo zato što se posutpak pokreće podnošenjem zahtjeva bilo kod bivšeg vlasnika, u sluĉaju kada je na stvari postojala zajedniĉka svojina.

144

Imovina koja je predmet vraćanja tretira se kao novopronadjena imovina jer nije bila u sastavu ostavinske mase u vrijeme raspravljanja zaostavštine pravnog prethodnika stranaka, oca tuţilja i djeda tuţene pok. M. P. P. Imovinska prava pravnog prethodnika stranaka na naslednike prelaze danom pravosnaţnosti rješenja o povraćaju imovinskih prava, pa rokovi koji po odredbama o nasledjivanju teku od dana smrti ostavioca, poĉinju da teku od dana pravosnaţnosti rješenja (ĉlan 40 Zakona o vraćanju i obeštećenju). Stoga nema mjesta ni navodima revizija te je nastupila zastara traţenja u smislu ĉl. 139 Zakona o nasledjivanju, ovo zato što su predmet potraţivanja novĉana sredstva iz rješenja Komisije za povraćaj i obeštećenje koje rješenje je postalo pravosnaţno 25.09.2006. godine, a tuţbu su tuţioci podnijeli 09.10.2006. godine. Iz spisa predmeta, zapisnika sa roĉišta glavne rasprave na kojima su u dokaznom postupku proĉitani priloţeni pismeni dokazi, utvrdjuje se da nije bilo nikakvog prigovora od strane tuţene prilikom izvodjenja ovih dokaza, pa su navodi iz revizije da je sud izvršio uvid u kopije neprihvatljivi. S obzirom na sadrţinu postavljenog zahtjeva nasuprot navodima revizije, i po ocjeni ovog suda ima mjesta tuţbi za utvrdjenje i za to postoji interes na strani tuţilja, pa su i ovi navodi revizije neprihvatljivi. Što se tiĉe prigovora da na strani tuţene ne postoji potpuna procesna zajednica, ukazati je da je tuţena u postupku koji je pokrenula radi raspravljanja zaostavštine iza smrti pokojnog djeda M. P. P. uĉesnik bila ona i njen brat, a kao ostavinsku masu prijavili su predmetna novĉana sredstva iz rješenja Komisije, pa kako se brat M. odrekao od nasledja i tuţena oglašena za jedinog naslednika, to je pravilno tuţbeni zahtjev usmjeren samo u odnosu na nju. Nasuprot navodima revizije za konkretni spor je nadleţan redovni sud jer je u pitanju pravo na nasljedje iza smrti pravnog prethodnika stranaka, a ostavinsku masu ĉine novĉana sredstva utvrdjena u postupku od strane Komisije za povraćaj i obeštećenje. Rješenje Komisije izvršava Fond za obeštećenje, pa nema mjesta ni navodima revizije da izreku ĉini nerazumljivom to što je u istoj naznaĉen Fond koji će isplatu vršiti naslednicima ranijeg sopstvenika jer je obaveza Fonda utvrdjena ĉlanom 269 Zakona o opštem upravnom postupku. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1660/10 od 29.12.2010. godine)

145

PONIŠTAJ NASLJEDNIĈKE IZJAVE (Ĉlan 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju u vezi sa ĉl. 117 ZOO) Poništaj nasljedniĉke izjave zbog mana volje moţe se traţiti u rokovima propisanim odredbama Zakona o obligacionim odnosima za rušljive ugovore.

*** R J E Š E NJ E Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 186/10-07 od 17.09.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 186/10-07 od 17.09.2010. godine, odbijene su ţalbe prvo i drugotuţenog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Baru, P. br. 388/09 od 07.12.2009. godine, kojom je odluĉeno: "I. Nište se nasledniĉke izjave o odricanju od naslednog dijela tuţilja B. F. i B. M. obje iz Bara date u ostavinskom predmetu iza smrti B. Š, bivšeg iz Bara kod Osnovnog suda u Baru, O. br. 27/05 i to od strane tuţilje B. F. dana 07.04.2005. godine a od strane B. M. dana 20.07.2006.godine, što su tuţeni duţni priznati. II. Tuţeni su duţni da solidarno plate tuţiljama troškove parniĉnog postupka u iznosu od 697,50 € u roku od 15 dana od dana pravosnaţnosti presude pod prijetnjom izvršenja." Protiv drugostepene presude prvo i drugotuţeni su blagovremeno izjavili reviziju iz svih zakonom predvidjenih razloga. Predloţili su da se niţestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno sudjenje. Odgovor na reviziju nije podnijet. Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija osnovana. Prvostepeni sud usvaja tuţbeni zahtjev i ništi nasljedniĉke izjave tuţilja date u ostavinskom postupku istog suda O. br. 27/05 iza smrti B. Š, supruga drugotuţilje odnosno oca prvotuţilje i tuţenih, s pozivom na odredbu ĉlana 136 stav 3 Zakona o nasljedjivanju, jer je na njihovu volju uticano prevarnom radnjom drugotuţenog koji je obećao da će im kupiti manji stan, a to nije uradio. Pri tome taj sud polazi od toga da je stan koji je bio predmet zaostavštine, kao i akcije, braĉna tekovina drugotuţilje i ostavioca pa se moglo raspravljati samo zaostavština pok. Š.

146

Drugostepeni sud prihvata razloge prvostepenog suda u pogledu poništaja nasljedniĉkih izjava zbog prevarnih radnji prvotuţenog, dok smatra da nijesu od znaĉaja razlozi u pogledu zakljuĉka da predmetni stan predstavlja braĉnu tekovinu drugotuţilje i ostavioca. Medjutim, izloţeni zakljuĉak niţestepenih sudova za sada nije prihvatljiv jer je zasnovan na bitnoj povredi odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP. Ova povreda se sastoji u tome što niţestepene presude nemaju nikakvih razloga o predvidjenim prekluzivnim rokovima u pogledu prava zahtijevanja poništenja rušljivog pravnog posla, na koje sudovi paze po sluţbenoj duţnosti, a na što se osnovano revizijom ukazuje. Naime, kod ĉinjenice da je drugotuţilja svoju nasljedniĉku izjavu dala na roĉištu od 07.04.2005. godine, a tuţbu podnijela 18.06.2007. godine, pravilna primjena odredbe ĉlana 117 ZOO zahtijevala je da se na pouzdan naĉin utvrdi kada je ista saznala za razlog rušljivosti te o tome daju valjani razlozi. Jer, pravo zahtijevati poništaj rušljivog pravnog posla, u smislu navedene zakonske odredbe, prestaje istekom roka od 1 godine od saznanja za razlog rušljivosti stav 1, a u svakom sluĉaju to pravo prestaje istekom roka od 3 godine - ĉl. 2. Osim toga, niţestepene presude ne sadrţe dovoljno jasne razloge u pogledu oblika mane volje zbog kojeg se poništavaju nasljedniĉke izjave tuţilja. Stoga nije jasno da li su razlozi poništaja usljed zablude o motivu jer su tuţilje oĉekivale od prvotuţenog kao sanasljednika korist, koje oĉekivanje je iznevjereno ili je to prevara kao kvalifikovani oblik zablude (izazivanjem zablude ili odrţavanjem u zabludi u namjeri da se odredjeno lice navede na zakljuĉenje pravnog posla). Stoga je obje niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se otklonili nedostaci na koje je ukazano i razjasnile ĉinjenice u smislu datih primjedbi, potrebne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Sa izloţenog, primjenom ĉlana 409 stav 1 i ĉl. 410 st. 2 ZPP. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1646/10 od 26.01.2011. godine)

147

OBIM ODGOVORNOSTI NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA (Ĉlan 140 stav 1 Zakona o nasljedjivanju) Nasljednici su duţni da naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene imovine, a kad ih ima više oni odgovaraju solidarno i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Iz obrazloţenja: "Tuţbom se zahtijeva naknada nematerijalne štete od tuţenih kao zakonskih nasljednika, ĉiji je pravni prethodnik, kako je utvrdjeno u prvostepenom postupku, dana 19.05.1995. godine teško tjelesno povrijedio tuţioca Ţ, a lako tjelesno povrijedio tuţioca B, na naĉin što je na tuţioce, iz pištolja ispalio više projektila. Protiv pravnog prethodnika tuţenih vodjen je kriviĉni postupak zbog kriviĉnog djela ubistvo u pokušaju iz ĉlana 30 stav 2 taĉka 6 KZ RCG u vezi ĉl.19 st.1 KZ SRJ, izvršenog na štetu tuţilaca, pa je osudjen na kaznu zatvora u trajanju od ĉetiri godine, a rješenjem Vrhovnog suda RCG, Kţ. br. 219/96 obustavljen je kriviĉni postupak zbog smrti optuţenog S. Lj. 17.03.1998. godine. Dalje je utvrdjeno da su tuţeni - supruga i sinovi pok. S. Lj. ostavinskim rješenjem prvostepenog suda O. br. 62/98 od 06.05.1998. godine, oglašeni za njegove zakonske nasljednike na po 1/4 zaostavštine, koja je putem vještaka poljoprivredne struke procijenjena na iznos od 32.890,90 €. Kod toga, nema mjesta navodima u reviziji da stvarna i realna vrijednost nepokretnosti, koju su tuţeni naslijedili, nije na pouzdan i valjan naĉin utvrdjena, zbog u medjuvremenu, navodno, enormnog opadanja vrijednosti zemljišta, jer to nije uĉinjeno izvjesnim. Neosnovan je navod revizije da tuţioci nijesu imali pravo na naknadu štete zbog toga što je obustavljen kriviĉni postupak, zbog smrti pravnog prethodnika tuţenika. Prema Zakonu o nasljedjivanju (ĉlan 140 stav 1), nasljednici su duţni da naknade štetu do visine vrijednosti naslijedjene imovine, a kad ih ima više oni odgovaraju solidarno, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela. Što se tiĉe same krivice za štetu ona se utvrdjuje u parnici, obzirom da je kriviĉni postupak u sluĉaju smrti okrivljenog obustavljen. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 281/10 od 19.01.2011. godine)

148

RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE UPUĆIVANJE STRANKE NA PARNICU (Ĉlan 125 Zakona o vanparniĉnom postupku) Kad stranka upućena na parnicu ne postupi u odredjenom roku po rješenju suda, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine, bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu. Iz obrazloţenja: "Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja utvrdjeno je da je rješenjem prvostepenog suda prekinut postupak za rješavanje zaostavštine iza smrti M. V. i J. i naslednici ad 1 - ad 8 upućeni na parnicu da dokaţu što sve ĉini zaostavštinu ostavilaca, s tim što će se ostavinski postupak nastaviti i donijeti odluka prema raspoloţivim dokazima, ako pojavljeni naslednici u ostavljenom roku ne pokrenu parnicu. Naslednici koji su upućeni na parnicu nijesu istu pokrenuli u zato ostavljenom roku odnosno do okonĉanja postupka kod prvostepenog suda. Pojavljeni naslednici - M. J, Ĉ, M. i M. V. odbili su da daju nasledniĉke izjave dok se naslednici M. M, R. i Ć. V. nijesu se odazvali pozivu suda na roĉište za raspravljanje zaostavštine od 21.01.2010. godine, kada se pojavljena naslednica M. A. prihvatila nasledja. Kod takvog stanja stvari niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odluĉili na izreĉeni naĉin. Ovo zbog toga što kad stranka upućena na parnicu ne postupi u odredjenom roku po rješenju suda, kao što je to sluĉaj u ovoj pravnoj stvari, ostavinski sud će nastaviti raspravljanje zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih je stranka upućena na parnicu, tj. smatraće se da ti zahtjevi i ne postoje, odnosno da su nesporne ĉinjenice nasuprot kojih su ti zahtjevi bili upravljeni. U pozivu za raspravljanje zaostavštine sud upozorava zainteresovana lica da mogu do završetka postupka dati sudu svoju izjavu da li se prihvataju nasledja ili se nasledja odriĉu, a ako na roĉište ne dodju ili ne daju izjavu pretpostavlja se da se prihvataju nasledja, saglasno propisu iz ĉlana 125 Zakona o vanparniĉnom postupku. Pošto odredjeni naslednici koji su bili upućeni na parnicu, nijesu u ostavljenom roku ustali tuţbom protiv tamo oznaĉenog lica radi utvrdjenja što ĉini zaostavština ostavilaca, prvostepeni sud je nastavio i dovršio postupak raspravljanja zaostavštine bez obzira na zahtjeve u pogledu kojih su podnosioci revizije bili upućeni na parnicu, i donio rješenje o nasledjivanju koje odgovara stanju stvari u ostavinskom postupku proglašavajući naslednike od ad 1 - ad 8, kao i snahu ostavilaca (ali ne kao naslednika svekra i svekrve na osnovu ĉinjenice krvnog srodstva već kao naslednicu njihovog sina a njenog supruga koji je nadţivio ostavioce) na pripadajuće im djelove. Niţestepeni sudovi su, dakle, postupili po zakonu kad su postupak nastavili i donijeli rasporedno rješenje ne uzimajući u obzir

149

razloge zbog kojih su podnosioci revizije upućeni na parnicu, tako da je bez znaĉaja to što su podnosioci revizije ustali sa tuţbom za odredjeno utvrdjenje nakon završetka ostavinskog postupka, nakon donošenja prvostepenog rješenja. " (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 114/11 od 27.04.2011. godine)

150

POSTUPAK RASPRAVLJANJA ZAOSTAVŠTINE (127 stav 1 u vezi sa ĉl. 97 Zakona o vanparniĉnom postupku) Postupak raspravljanja zaostavštine pokreće se po sluţbenoj duţnosti, te sud mora uzeti aktivno uĉešće i preduzeti sve radnje u pravcu utvrdjivanja koja sva lica polaţu pravo nasljedja na zaostavštini.

*** R J E Š E NJ E Usvaja se revizija i ukidaju rješenje Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 2326/1007 od 07.12.2010. godine i rješenje Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od 10.02.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Obrazloţenje Rješenjem Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 2326/10-07 od 07.12.2010. godine odbijena je kao neosnovana ţalba zakonske naslednice B. O. i potvrdjeno rješenje Osnovnog suda u Nikšiću, O. br. 829/09 od 10.02.2010. godine, kojim je odluĉeno: "Za nasljednike na zaostavštini pok. B, Dj, od oca M, rodjen dana 08.07.1931. godine, koja se sastoji od: cjelokupne nepokretne imovine upisane u listu nepokretnosti br. 164 KO Nikšić i 1/2 nepokretne imovine upisane u listu nepokretnosti br. 165 KO Nikšić, kod Uprave za nekretnine PJ Nikšić. OGLAŠAVAJU SE A. D, iz Nikšića Ul. A. B. br.31, mat. br. ............. i B. O, iz Nikšića Ul. N. C. 8, na po 1/2 idealnog dijela predmetne zaostavštine. Duţni su oglašeni naslednici platiti sudsku taksu u iznosu od 235,00 €, na ţiro raĉun br. 832-11511-02 Osnovni sud u Nikšić i primjerak uplatnice dostaviti sudu na uvid." Protiv drugostepenog rješenja zakonska naslednica B. O. je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţila je da se rješenja niţestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Po razmatranju spisa u smislu ĉlana 401 ZPP, ovaj sud nalazi da je revizija osnovana. U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja je utvrdjeno da je iza smrti pok. B. Dj, iz Nikšića, koji je umro 06.11.1994. godine raspravljena

151

njegova zaostavština, koju ĉine nekretnine upisane u listu nepokretnosti br. 164. KO Nikšić i 1/2 dijela nepokretnosti upisane u listu nepokretnosti br. 165. KO Nikšić, i za naslednike na istoj oglašene sestre ostavioca A. D. i B. O. na po 1/2 idealnog dijela. Medjutim, revident je u ţalbi tvrdila da je ostavilac pored njih dvije imao i treću sestru - najstariju B. V, koja je bila udata u Americi za D. H, da je ista umrla i te da je iza njene smrti ostalo petoro djece, bez pruţanja podataka o prebivalištu navedene naslednice i njene djece, o datumu njene smrti i bez pruţanja liĉnih podataka za njenu djecu. Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud postupajući po uputu datom u rješenju Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br.1304/09 od 03.11.2009. godine, na roĉištu odrţanom dana 28.12.2009. godine, naloţio punomoćniku zakonske naslednice B. O. da do 28.01.2010. godine, dostavi dokaze o tome ko su zakonski naslednici po pravu predstavljanja iza smrti B. V, po kojem nalogu nije postupljeno. Kod naprijed izloţenog utvrdjenja, niţestepeni sudovi su raspravili zaostavštinu pok. B. Dj. na izloţeni naĉin, nalazeći da naslednica B. O. u toku ostavinskog postupka nije pruţila sudu pouzdan podatak i dokaz, na osnovu koga bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da je i B. V. odnosno njena djeca, po pravu predstavljanja naslednica, odnosno naslednici na zaostavštini ostavioca B. Dj, te da sud nije bio duţan po sluţbenoj duţnosti tu ĉinjenicu utvrdjivati, s pozivom na odredbu ĉlana 100 u vezi ĉl. 93 Zakona o vanparniĉnom postupku. Medjutim, izloţeno rezonovanje niţestepenih sudova je neprihvatljivo, jer se u konkretnom nije moglo odluĉivati primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako su to uĉinili niţestepeni sudovi. Ĉlanom 97 ZVP ("Sluţbeni list RCG", br. 27/06) je propisano da se postupak raspravljanja zaostavštine pokreće po sluţbenoj duţnosti, ĉim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo, a prema ĉlanu 127 stav 1 istog Zakona u postupku raspravljanja zaostavštine sud će raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, a naroĉito o pravu na nasljeĊe, o veliĉini naslijedjenog dijela i o pravu na legat. Dakle, kako se postupak raspravljanja zaostavštine pokreće po sluţbenoj duţnosti, niţestepeni sud je morao uzeti aktivno uĉešće i preduzeti sve radnje u pravcu utvrdjivanja koja sva lica polaţu pravo nasljedja na zaostavštini pok. B. Dj, a posebno kod postojanja punomoćja ovjerenog kod Osnovnog suda u Nikšiću, Ov. br. 3528/895 od 20.08.1985. godine, kojim sestra B. V, ovlašćuje brata B. Dj. ostavioca da raspolaţe sa placem u Nikšiću - u ul. Omaladinskih brigada. Prvostepeni sud prilikom raspravljanja zaostavštine propustio da na te okolnosti - ko su nasljednici sasluša uĉesnike u ovom postupku - revidenta i nasljednicu A. D, te pribavi izvještaj od nadleţnog matiĉara, kako je u smislu citirane zakonske odredbe isti bio duţan da uĉini. Propust prvostepenog suda, nije sankcionisao drugostepeni sud, zbog ĉega je rješenja niţestepenih sudova valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

152

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama iz ovog rješenja, nakon ĉega će biti u mogućnosti da u ovoj pravnoj stvari donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa izloţenog, a primjenom ĉlana 409 u vezi ĉl. 114 stav 5 ZPP, odluĉeno je kao u izreci." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 350/11 od 23.04.2011. godine)

153

RJEŠENJE O NASLJEDJIVANJU (Ĉlan 139 Zakona o vanparniĉnom postupku) Pravosnaţno rješenje o nasljedjivanju obavezuje uĉesnike koji su uĉestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine. Iz obrazloţenja: "Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tuţioca za utvrdjenje prava svojine po osnovu nasledja, iza smrti svoje majke, na nepokretnostima u Šušnju, bliţe opisanim izrekom prvostepene presude, koje su upisane na tuţenog. Tuţbeni zahtjev zasniva na pisanoj izjavi Z. F. (tetke tuţioĉeve majke i oca tuţenog) saĉinjenoj u rukopisu i potpisanoj njenim imenom dana 29.04.1982. godine iz koje proizilazi da D. (majki tuţioca) daje sve što se na njeno ime vodi u Šušnju sa tim da nema više što da traţi po njenoj smrti. Prema stanju u spisima predmeta u postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da su sporne nepokretnosti bile predmet raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F. Dalje je utvrdjeno da su se svi naslednici saglasili da se zaostavština rasporedi po zakonu, te da se majka tuţioca nije prihvatila nasledja koje joj po zakonu pripada. Utvrdjeno je i da pisana izjava Z. F. od 29.04.1982. godine nije prezentirana za potrebe ostavinskog postupka. Rješenjem Opštinskog suda u Baru, O. br. 62/85 od 03.10.1988. godine, koje je postalo pravosnaţno 23.11.1988. godine, sporne nepokretnosti su pripale Š. N, ocu tuţenog. Kod naprijed utvrdjenog, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan, uz zakljuĉak da tuţilac nije dokazao da je stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima. Ovo sa razloga što shodno odredbi ĉlana 139 Zakona o vanparniĉnom postupku pravosnaţno rješenje o nasledjivanju obavezuje uĉesnike koji su uĉestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Majka tuţioca, kao uĉesnik u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti Z. F, bila je upoznata da je izmedju ostalog i sporna imovina ĉinila zaostavštinu i nakon date saglasnosti da se zaostavština raspravi po zakonu dala izjavu da se ne prihvata nasledja koje joj po zakonu pripada. Kako majka tuţioca za ţivota, ni protekom zakonskih rokova, nije traţila poništenje date izjave to su neprihvatljivi navodi revizije da je ista bila u oĉiglednoj zabludi. Jer, naslednik koji je dao izjavu moţe traţiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom ili je data usled prevare ili u zabludi - ĉl. 136 stav 3 ZON. Dakle, predmetno rješenje o nasledjivanju proizvodi pravno dejstvo, jer nije stavljeno van snage, niti se njegova valjanost dovodi u pitanje. Kako tuţilac nije dokazao da je on, odnosno njegov pravni prethodnik, vlasnik spornih nepokretnosti, to nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 37 ZOSPO za

154

pruţanje svojinsko - pravne zaštite, te nije bilo mjesta usvajanju tuţbenog zahtjeva, kako to pravilno nalaze niţestepeni sudovi." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 482/11 od 08.06.2011. godine)

155

PORODIĈNO PRAVO

156

VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA ODRŢAVANJE LIĈNIH ODNOSA SA MALOLJETNIM DJETETOM (Ĉlan 79 stav 3 u vezi sa ĉl. 357 Porodiĉnog zakona) U sporu za vršenje roditeljskog prava sud ima ovlašćenje da donese odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko nadje da je takva odluka u interesu malodobnog djeteta. Iz obrazloţenja: "Revizijom se bez osnova ukazuje da je odluĉujući na izloţeni naĉin o kontaktu tuţene sa maloljetnim djetetom prvostepeni sud prekoraĉio tuţbeni zahtjev. Jer, shodno odredbi ĉlana 379 stav 2 ZPP, na prekoraĉenje tuţbenog zahtjeva drugostepeni sud pazi samo na zahtjev stranke, a tuţilac na ovu povredu nije ukazivao u ţalbi. S druge strane, shodno odredbi ĉl. 357 st. 1 Porodiĉnog zakona u sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek duţan da se rukovodi najboljim interesom djeteta, što znaĉi da ima ovlašćenje da donese odluku mimo zahtjeva koji su stranke postavile ukoliko naĊe da je takva odluka u interesu malodobnog djeteta. Neosnovano se osporavaju niţestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuţbu za vršenje roditeljskog prava mogu podnijeti dijete, roditelji djeteta i organ starateljstva prema ĉlanu 355 Porodiĉnog zakona. U ovom sporu prvostepeni sud je u postupku odluĉivanja o razvodu braka stranaka odluĉio o povjeravanju malodobnog djeteta tuţiocu - ocu, kao i o naĉinu odrţavanja liĉnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem - majkom. U sporu za zaštitu prava djeteta i u sporu za vršenje roditeljskog prava sud je uvijek duţan da se rukovodi najboljim interesom djeteta kakao to predvidja odredba ĉl. 357 Porodiĉnog zakona, dok u postupcima u vezi sa porodiĉnim odnosima sud moţe utvrdjivati ĉinjenice i kada one nijesu medju strankama sporne, a moţe i samostalno istraţivati ĉinjenice koje ni jedna stranka nije iznijela. U konkretnom sporu, po nalaţenju ovog suda niţestepeni sudovi su se rukovodili najboljim interesom malodobnog djeteta u donošenju pobijane odluke, pri ĉemu su poštovali pravo djeteta koje je odvojeno od jednog roditelja - majke, na odrţavanje liĉnih odnosa i neposrednih kontakata sa oba roditelja na stalnoj osnovi, u smislu ĉlana 9 stav 3 Konvencije o pravu djeteta ("Sl. list SFRJ" - Medjunarodni ugovori 15/90). Po mišljenju ovog suda vidjanjem drugog roditelja sa kojim dijete ne ţivi maloljetnom djetetu se obezbjedjuju najbolji ţivotni i zdravstveni uslovi za njegov pravilan i potpun razvoj, u smislu ĉl.79 st. 3 Porodiĉnog zakona. U reviziji se neosnovano osporava odluka koju je prvostepeni sud donio u pogledu naĉina odrţavanja liĉnih odnosa djeteta sa tuţenom kao roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo. Jer, i po mišljenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno

157

cijenili interese djeteta u pogledu naĉina vršenja roditeljskog prava roditelja kojem dijete nije povjereno i o svemu ovome prvostepeni sud je u svojoj odluci dao dovoljne i valjane razloge, koje je s pravom prihvatio i drugostepeni sud." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 490/11 od 10.05.2011. godine)

158

USLOVI OSTVARIVANJA IZDRŢAVANJA OD BRAĈNOG DRUGA (Ĉlan 262 stav 1 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07) Braĉni drug kojem imovinske prilike to dozvoljavaju moţe biti obavezan na plaćanje izdrţavanja drugom braĉnom drugu koji je zaposlen, ako zarada koju ostvaruje nije dovoljna za njegovo izdrţavanje, pod uslovom da je ta okolnost postojala u vrijeme razvoda braka. Iz obrazloţenja: "Osnovano se ukazuje revizijom da niţestepeni sudovi prilikom odluĉivanja o zahtjevu tuţilje za izdrţavanje nijesu postupili po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1461/09 od 03.03.2010. godine, ĉime je poĉinjena bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 1 ZPP. Naime, navedenim rješenjem ukazano je da i pored ĉinjenice što je tuţilja vlasnik i direktor preduzeća DOO "H.", Bijelo Polje, ista ne moţe biti lišena prava na izdrţavanje, ako to preduzeće ne obavlja djelatnost i tuţilja ne ostvaruje zaradu, te da je za odluku o ovom dijelu tuţbenog zahtjeva potrebno utvrditi da li tuţilja ostvaruje zaradu, te da li su ta sredstva dovoljna za njeno izdrţavanje. Niţestepeni sudovi su putem finansijskog vještaĉenja utvrdili da je DOO "H.", ĉiji je vlasnik i direktor tuţilja, poĉeo sa radom 24.07.2006. godine, prije prestanka braĉne zajednice stranaka, da je u 2006. godini isplaćeno samo 70 € zarade, a da u narednom periodu zarada nije isplaćivana, dok su porezi i doprinosi na zarade isplaćeni u cjelosti zakljuĉno sa avgustom 2007. godine. Na osnovu toga zakljuĉuju da je tuţilja u vrijeme razvoda braka bila zaposlena i ostvarivala zaradu i da je i sada zaposlena, jer navedeno preduzeće i dalje postoji, te da je ista sposobna za rad, tako da nijesu ispunjeni uslovi iz ĉlana 262 stav 1 Porodiĉnog zakona da se tuţilji dosudi izdrţavanje na teret tuţenog. Medjutim, niţestepeni sudovi su propustili da utvrde, kako je naloţeno navedenim ukidnim rješenjem, da li je zarada koju je tuţilja ostvarivala u vrijeme razvoda braka bila dovoljna za njeno izdrţavanje. Osim toga, zbog pogrešnog pravnog pristupa niţestepeni sudovi su propustili da utvrde da li je tuţilja sposobna da obezbijedi novĉana sredstva za izdrţavanje. Ovo imajući u vidu odredbu ĉlana 262 Porodiĉnog zakona kojim je propisano da braĉni drug koji nema dovoljno sredstava za izdrţavanje, nesposoban je za rad ili se ne moţe zaposliti ima pravo na izdrţavanje od svog braĉnog druga, srazmjerno njegovim materijalnim mogućnostima." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 629/11 od 17.06.2011. godine)

159

ODREDJIVANJE IZDRŢAVANJA MALODOBNE DJECE (Ĉlan 273 Porodiĉnog zakona) Prilikom ocjenjivanja mogućnosti lica koje je duţno da daje izdrţavanje za malodobnu djecu, a koje je nezaposleno, sud će uzeti u obzir stvarne mogućnosti da stiĉe zaradu kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdrţavanja. Iz obrazloţenja: "Polazeći od utvrdjenja da su obje kćerke stranka rodjene 19.02.2008. godine, da ukupan iznos sredstava potrebnih za njihovo izdrţavanje iznosi 120,00 € po djetetu, da je tuţena zapošljena i ostvaruje mjeseĉna primanja u iznosu od 428,00 € i ţivi kao podstanar, da je tuţilac bio vlasnik i direktor veterinarske ambulante "V.", i imao mjeseĉni liĉni dohodak u iznosu od 269,01 €, a od 01.06.2010.godine se vodi kao nezapošljeno lice, kada je navedena ambulanta brisana iz CRPS i ţivi u stanu svojih roditelja, niţestepeni sudovi su obavezali tuţioca da na ime doprinosa za izdrţavanje zajedniĉke mldb. djece isplaćuje iznose bliţe navedene u prvostepenoj presudi pod stavom trećim izreke. Po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je raspravio sve okolnosti relevantne za odluĉivanje o izdrţavanju mldb. djece stranaka, u smislu odredbi ĉl. 272, 273 i 274 Porodiĉnog zakona Crne Gore. Medjutim, oba niţestepena suda su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili o visini izdrţavanja na izreĉen naĉin. Ovaj sud smatra da je tuţilac u mogućnosti da doprinosi izdrţavanju mldb.djece svakomjeseĉno po 100,00 € po djetetu, odnosno ukupno po 200,00 €, bez obzira što je trenutno nezapošljeno lice i to poĉev od presudjenja, pri ĉemu isplata odredjena po privremenoj mjeri do pravosnaţnog okonĉanja postupka, nema znaĉaja za ovaj postupak. Radi se o mladoj i zdravoj osobi koja je sposobna da liĉnim radom u svojoj struci i van nje obezbijedi navedena novĉana sredstva, a da ne ugrozi liĉnu egzistenciju i normalan ţivot. Jer tuţeni osim mldb. djece, nema obaveze da izdrţava treća lica, dok ţivi sa roditeljima pa nema izdataka po osnovu stanovanja. S druge strane, tuţena ima troškove po osnovu zakupa stana, vrtića i prevoza mldb. djece, uz uobiĉajene svakodnevne troškove za ishranu i sl. pa primanja koja ostvaruje kao samostalni savjetnik Veterinarske uprave i liĉnim radom i brigom ne bi bila dovoljna da za zadovoljenje osnovnih ţivotnih potreba mldb. djece. Stoga je ovaj sud preinaĉio niţestepene presude, odluĉujući kao u izreci ove presude, nalazeći da je dosudjeno izdrţavanje u skladu sa potrebama mldb.djece, ĉiji interes je primaran, a u skladu je sa imovinskim prilikama tuţioca." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 248/11 od 10.03.2011. godine)

160

IZMJENA ODLUKE O IZDRŢAVANJU (Ĉlan 280 Porodiĉnog zakona) Izmijenjene okolnosti na strani davaoca izdrţavanja ne mogu biti uslov za izmjenu ranije odredjenog izdrţavanja, ako bi sniţenjem izdrţavanja odredjenog poravnanjem bila ugroţena egzistencija djece. Iz obrazloţenja: "Po nalaţenju ovog suda, pravilno su niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su tuţbeni zahtjev za izmjenu odluke o izdrţavanju mldb. tuţene obili kao neosnovan, nalazeći da za to nijesu ispunjeni potrebni uslovi propisani odredbom ĉlana 280 Porodiĉnog zakona Crne Gore. Naime, kada se ima u vidu da je mldb. tuţena u vrijeme zakljuĉenog poravnjama imala tri godine, a da je u vrijeme podnošenja tuţbe napunila 10 godina i ide u školu, to su izdaci potrebni za njeno obrazovanje, ishranu, odjeću i obuću znatno povećani, što iziskuje veća ulaganja od strane oba roditelja. Stoga, bez obzira na ĉinjenicu što je zakonska zastupnica mldb. tuţene zasnovala radni odnos i ostvaruje liĉni dohodak, a tuţilac rasporedjen na manje plaćeno radno mjesto i što se kreditno zaduţio, izvjesno je da bi sniţenjem izdrţavanja odredjenog poravnanjem od 05.04.2004. godine bila ugroţena egzistencija mldb. tuţene. Kako tuţilac, osim prema mldb. tuţenoj, nema obavezu izdrţavanja prema drugim licima jer nije zasnovao drugu porodicu, a radi se o mladjoj osobi, to je isti sposoban da radom stiĉe i dodatnu zaradu u cilju uvećanja ukupnih sredstava za svoje izdrţavanje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 410/11 od 19.04.2011. godine)

161

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA (Ĉlan 287 stav 2 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG", br. 1/07) Ako je tokom trajanja zajednice ţivota u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog braĉnog druga, drugi braĉni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno tom doprinosu. *** Kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela potrebno je cijeniti vrijednost osnovnog objekta, veliĉinu ulaganja i odnos vrijednosti stvari, odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i sadašnju namjenu. Iz obrazloţenja: "Iz predmetnih spisa proizilazi da su sporne prostorije na prizemlju i spratu dogradjene na predmetnom objektu za vrijeme trajanja braka trećetuţene i pok. K. K. Stoga je sporni odnos trebalo riješiti primjenom pravila iz odredbe ĉlana 287 stav 2 Porodiĉnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007), koja predvidja da ako je tokom trajanja zajednice ţivota u braku došlo do znatnog uvećanja vrijednosti posebne imovine jednog braĉnog druga, drugi braĉni drug ima pravo na udio u toj imovini srazmjerno tom doprinosu. Shodno navedenoj odredbi, kod ocjene postojanja stvarnopravnog udjela potrebno je cijeniti vrijednost osnovnog objekta, veliĉinu ulaganja i odnos vrijednosti stvari, odnosno objekta i poboljšanje tog objekta, njegovu raniju i sadašnju namjenu. Pri znaĉajnom povećanju vrijednosti stvari (objekta) iz posebne imovine jednog supruţnika ili usled promijenjene namjene radi prilagodjavanja potrebama porodice supruţnika ulaganjem rada i sredstava drugog supruţnika, ili njih oba, ova stvar postaje zajedniĉka imovina supruţnika. U svakom sluĉaju stvar u cjelini, zavisno od uloţenog rada i sredstava supruţnika koji je izvršio ulaganje, ili od ostvarene prenamjene, ostaje u posebnoj ili prelazi u zajedniĉku imovinu. Kako trećetuţena tvrdi da je u izgradnju spornih prostorija uloţila novĉana sredstva koja predstavljaju njenu posebnu imovinu, a prvotuţeni da su iste izgradjene novĉanim sredstvima K. H, bilo je potrebno razjasniti da li su sporne prostorije izgradjene novĉanim sredstvima koja su predstavljala rezultat zajedniĉkog rada za vrijeme trajanja braka trećetuţene i pok. K. H, ili pak novĉanim sredstvima koja predstavljaju posebnu imovinu jednog ili drugog braĉnog druga. Osim toga, putem vještaĉenja po vještaku gradjevinske struke nije razjašnjeno da li je dogradjivanjem prostorija u prizemlju i apartmana na spratu stvorena nova stvar (objekat), odnosno znaĉajno povećana vrijednost postojećeg objekta, kao i to

162

da li je izvedenim radovima za vrijeme braka trećetuţene i pok. H. došlo do promijenjene funkcionalne namjene objekta." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 164/11 od 15.02.2011. godine)

163

IMOVINSKI ODNOSI BRAĈNIH DRUGOVA (Ĉlan 281 u vezi sa ĉl. 287 Porodiĉnog zakona "Sl. list SRCG", br. 7/89) Poslovni prostor steĉen za vrijeme trajanja braka putem zamjene nekretnine jednog braĉnog druga koju je stekao nasljedjem, uz doplatu 2.000 DEM zajedniĉkih sredstava, predstavlja posebnu imovinu tog braĉnog druga, a drugi braĉni drug ima pravo postaviti obligaciono pravni zahtjev. Iz obrazloţenja: "Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da su sve nekretnine steĉene zajedniĉkim radom i sredstvima braĉnih drugova u toku trajanja braĉne zajednice, te da s toga iste predstavljaju zajedniĉku imovinu braĉnih drugova saglasno odredbi ĉlana 281 Porodiĉnog zakona RCG, koji je tada bio u primjeni. Medjutim, cijeneći doprinos stranaka u sticanju zajedniĉke imovine u smislu ĉl. 287 citiranog zakona, niţestepeni sudovi su našli da je doprinos tuţenog u sticanju imovine, koja se pobija ovom revizijom (poslovnog prostora i stambene zgrade) veći u odnosu na doprinos tuţilje. Utemeljenje za takvo svoje rezonovanje sudovi nalaze u utvrdjenju da je poslovni prostor steĉen putem zamjene nekretnine tuţenog, koje je stekao naslijedjem iza smrti oca, te teretnog vozila, koje je kao posebnu imovinu tuţeni unio u braĉnu zajednicu. Što, se pak, tiĉe stambene zgrade, veći doprinos tuţenog sudovi nalaze u tome što je stambena zgrada izgradjena na placu tuţenog, koji je isti nesporno stekao prije zaljuĉenja braka. Osnovano se ukazuje revizijom na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ĉlanom 281 Porodiĉnog zakona RCG je propisano da zajedniĉku imovinu braĉnih drugova saĉinjava imovina, koju su stekli radom i zajedniĉkim sredstvima u toku trajanja braĉne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. S tim, u vezi sporni poslovni prostor, površine 79 m2 bi u naĉelu predstavljao zajedniĉku imovinu stranaka, samim tim što je isti steĉen u toku trajanja braĉne zajednice. Medjutim, imajući u vidu ĉinjenicu da je isti steĉen putem zamjene, po osnovu koje kako je to naprijed navedeno i utvrdjeno tuţeni uloţio svoju posebnu imovinu i bilo doplaćeno samo 2.000 DM od zajedniĉkih sredstava, to se osnovano ukazuje revizijom da tuţilji ne pripada pravo na udio u ovoj imovini, po osnovu sticanja u braĉnoj zajednici. Jer, u konkretnom tuţilja je u sticanju spornog poslovnog prostora uĉestvovala sa doprinosom, koji je u odnosu na doprinos tuţenog nesrazmjerno manji, pa istoj i po nalaţenju ovog suda ne pripada pravo na stvarnopravni zahtjev, već ista jedino ima pravo postaviti obligaciono pravni zahtjev. Pošto niţestepeni sudovi nijesu imali u vidu izloţeni pravni pristup, reviziju tuţenog u tom dijelu je valjalo usvojiti i presude niţestepenih sudova, u tom dijelu preinaĉiti i tuţbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

164

Nadalje, osnovano se ukazuje revizijom da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su tuţilji po osnovu braĉne tekovine priznali pravo svojine na prvom spratu - stambene zgrade br. 2, koja je izgradjena na placu tuţenog, upisana u listu nepokretnosti br. 3661 KO Podgorica II. Ovo sa razloga što su niţestepeni sudovi odluĉujući na izloţeni naĉin faktiĉki izvršili fiziĉku diobu zajedniĉke imovine, bez prethodnog utvrdjenja udjela braĉnih drugova a u nedostatku sporazuma stranaka, dosudivši tuţilji realni dio, što je neprihvatljivo." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 127/11 od 09.02.2011. godine)

165

DOPRINOS U STICANJU BRAĈNE IMOVINE (Ĉlan 287 u vezi ĉl. 281 Porodiĉnog zakona) Ĉinjenica da jedan braĉni drug nije bio zaposlen istovremeno ne znaĉi da u sticanju zajedniĉke imovine drugi braĉni drug ima oĉigledno veći i toliko znaĉajniji doprinos da bi u smislu ĉlana 287 stav 2 Porodiĉnog zakona to imalo za posljedicu njegov veći udio u sticanju braĉne imovine. Iz obrazloţenja: "Procjenjujući ove okolnosti koje su od znaĉaja za sticanje u braĉnoj zajednici, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je doprinos tuţilje jednak doprinosu tuţenog, koji nije dokazao veći doprinos u sticanju. Ĉinjenica da tuţilja nije bila zaposlena istovremeno ne znaĉi da je tuţeni u sticanju zajedniĉke imovine imao oĉigledno veći i toliko znaĉajniji doprinos, da bi u smislu ĉlana 287 stav 2 Porodiĉnog zakona imalo za posljedicu njegov veći udio u sticanju predmetne imovine. Naprotiv, zahtjev po tuţbi glavnog umješaĉa za utvrdjenje, da je suvlasnik od 4/5 idealnog dijela predmetnih parcela i vlasnik trosobnog stana na prizemlju i vanknjiţni vlasnik spratnog dijela predmetne kuće, nije osnovan. Glavni umješaĉ je svoj zahtjev temeljio na tvrdnji da je sa tuţenim L. R, svojim bratom, postigao dogovor da zajedniĉki kupe plac u Baru, radi izgradnje porodiĉne stambene zgrade, prema kome bi on sagradio po jedan stan za svoju djecu, a njegov brat za sebe i svoju porodicu jedan dvosoban stan u prizemlju. Medjutim, navedenu tvrdnju nije potkrijepio adekvatnim dokazima, kao ni tvrdnju da je finansirao izgradnju cijele kuće, već su takve tvrdnje u surpotnosti sa izvedenim pismenim dokazima i stanjem na licu mjesta, kao drugim dokazima iz kojih proizilazi da su ove nepokretnosti steĉene u braĉnoj zajednici tuţilje i tuţenog. Okolnost da je tuţeni L. R. priznao tuţbeni zahtjev glavnog umješaĉa nije od znaĉaja u ovoj pravnoj stvari. Jer, imajući u vidu prirodu i sadrţinu zahtjeva po tuţbi glavnog umješaĉa, stranke iz osnovnog spora imaju poloţaj jedinstvenih suparniĉara pa priznanje tog zahtjeva od strane tuţenog L. R. nema pravnog dejstva, obzirom da je isto na štetu tuţilje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 334/11 od 11.05.2011. godine)

166

STICANJE ZAJEDNIĈKE IMOVINE (Ĉlan 281 u vezi sa ĉl. 287 Porodiĉnog zakona) Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na kojima su supruţnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu trećeg lica zavisi ocjena da li je moguć stvarno pravni ili obligaciono pravni zahtjev za odredjene nepokretnosti. Iz obrazloţenja: "Prvostepeni sud je bio duţan da uredi tuţbu, ne samo obuhvatanjem svih subjekata koji su uĉesnici materijalno pravnog odnosa, već izvrši odredjene ispravke nakon identifikacijom predmetnog objekta i na nesumnjiv naĉin utvrdi koja nepokretnost je predmet ovog spora, našto je upućen rješenjem višeg suda Gţ. br. 257/06 od 30.10.2008. godine. Propuštajući da navedene nedostatke ukloni, iako je na njih ukazivano ţalbom tuţenih i bilo je nuţno, tim prije da se radi o odluĉnim ĉinjenicama, obzirom da tuţilja svoj zahtjev temelji na pravu svojine po osnovu sticanja u braku sa prvotuţenim, drugostepeni sud je poĉinio istu bitnu povredu. Uz to, daje protivrjeĉne razloge pozivajući se, u prilog svog zakljuĉka o osnovanosti tuţbenog zahtjeva, na iskaz drugotuţenog da je sazidao jednu kuću 1971. godine a drugu 5 - 6 godina kasnije, a nesporno je da je brak tuţilje i prvotuţenog zakljuĉen 1993. godine. Zbog navedenih nedostataka i propuštanjem da utvrdi odluĉne ĉinjenice, nije bilo uslova da se zakonito odluĉi o tuţbenom zahtjevu, zbog ĉega je obje niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Stoga će sud u ponovnom postupku otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, u kom dijelu će prvenstveno pozvati tuţilju da pravilno opredijeli tuţbeni zahtjev, obzirom na duţnost da postupa u granicama tuţbenog zahtjeva ĉlan 2 stav 1 ZPP. Zatim, na pouzdan naĉin utvrdi koja nepokretnost predstavlja zajedniĉku imovinu tuţilje i prvotuţenog steĉenu njihovim radom u toku trajanja braĉne zajednice, kao i doprinos supruţnika pri sticanju te imovine, u smislu ĉl. 281 i ĉl. 287 Porodiĉnog zakona koji je bio u primjeni. Pri tome će razjasniti da li predmetni plac, na kojem je bila sagradjena garaţa, a koji su bili vlasništvo drugotuţenog - trećeg lica, predstavlja zajedniĉku imovinu supruţnika na kojoj je dogradjen stan ili dva stana, kako je to tvrdila tuţilja. To nije razjašnjeno provedenim dokazima - utvrdjivanjem znaĉaja i vrijednosti imovine trećeg lica, kao i ostale ĉinjenice od kojih zavisi ocjena pravne prirode tuţbenog zahtjeva za svaku spornu nepokretnost. Od utvrdjenja ko je vlasnik zemljišta i druge nepokretnosti na kojima su supruţnici gradili i dogradjivali, te utvrdjene vrijednosti i funkcionalnosti spornih objekata u odnosu na prirodu i vrijednost nepokretnosti u vlasništvu

167

drugotuţenog - trećeg lica, zavisi ocjena da li je moguć stvarnopravni ili obligaciono pravni zahtjev za odredjene nepokretnosti." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. U. br. 6/11 od 25.05.2011. godine)

168

IMOVINA BRAĈNIH DRUGOVA I UPRAVLJANJE ZAJEDNIĈKOM IMOVINOM (Ĉl. 290, 291 u vezi sa ĉl.298 i 296 Porodiĉnog zakona) Eventualna otplata zajma izvršena od strane jednog braĉnog druga poslije prestanka braĉne zajednice ne moţe uticati na status stana kao braĉne tekovine, već taj braĉni drug stiĉe samo traţbeno pravo prema drugom braĉnom drugu i moţe zahtijevati da mu isti naknadi dio zajma srazmjerno njegovom udjelu u tekovini. *** Ništav je ugovor o kupoprodaji stana, koji predstavlja zajedniĉku imovinu braĉnih drugova, ukoliko je takvo raspolaganje bilo bez saglasnosti drugog supruţnika. Iz obrazloţenja: "Neosnovani su i navodi revizija da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, polazeći od dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi da sporni stan predstavlja braĉnu tekovinu stranaka obzirom da je isti steĉen 2002. godine dok su stranke bile u braĉnoj zajednici. Pri tome ĉinjenica da je sporni stan kupljen dijelom od sredstava koje je prvotuţeni posudio od svog strica, koja sredstva je vratio stricu nakon prodaje stana drugotuţenoj nijesu od znaĉaja za ovaj spor. Prije svega sa tih razloga se ne moţe smatrati da sporni stan predstavlja posebnu imovinu tuţenog, jer ista nije steĉena po osnovu nasljeda, poklonom ili na besteretan naĉin, kako to propisuju odredbe ĉlana 286 Zakona o porodiĉnim odnosima. S druge strane, eventualna otplata zajma izvršena od strane tuţenog poslije prestanka braĉne zajednice, ne moţe uticati na status spornog stana kao braĉne tekovine, već tuţeni stiĉe samo traţbeno pravo prema tuţilji kao drugom braĉnom drugu, i moţe zahtijevati da mu ista naknadi dio zajma srazmjerno njegovom udjelu u tekovini. Takodje, nema znaĉaja ni isticanje drugotuţenog da je isti savjestan sticalac zbog toga što se prilikom zakljuĉenja spornog ugovora uvidom u evidenciju katastra uvjerio da je tuţeni vlasnik spornog stana. Naime, odredbom ĉlana 289 stav 2 Porodiĉnog zakona je propisano, ako je u registar nepokretnosti i druge odgovarajuće registre upisan upis kao vlasnik na zajedniĉkoj imovini samo jedan braĉni drug, smatraće se kao da je upis izvršen na ime oba braĉna druga, ukoliko do upisa nije došlo na osnovu pisanog ugovora zakljuĉenog izmedju braĉnih drugova. Imajući u vidu prednju odredbu drugotuţena je bila duţna na nesumnjiv naĉin utvrditi da li je tuţilac iskljuĉivi vlasnik spornog stana te nakon toga pristupiti

169

zakljuĉenju spornog ugovora, što nije uradila pa se sa uspjehom ne moţe ni pozivati na svoju savjesnost u ovom sluĉaju. Dakle, polazeći od prednjih ĉinjenica nesumnjiv je zakljuĉak niţestepenih sudova da je sporni ugovor apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo u smislu doredaba ĉlana 103 Zakona o obligacionim odnosima koji je bio u primjeni kada je ugovor zakljuĉen. Jer, prvotuţeni je spornim ugovorom u korist drugotuţene raspolagao stanom koji predstavlja nepokretnu imovinu tuţilje bez njene saglasnosti što je protivno doredbi ĉl. 290 Porodiĉnog zakona, radi ĉega je isti ništav i ne proizvodi dejstvo." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 630/11 od 08.06.2010. godine)

170

DOPRINOS VANBRAĈNIH SUPRUŢNIKA U STICANJU ZAJEDNIĈKE IMOVINE (Ĉlan 306 u vezi sa ĉl. 294 stav 3 Porodiĉnog zakona) Supruţnik kojem je stan, otkupljen za vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice, dodijeljen prije zasnivanja vanbraĉne zajednice po osnovu radnog odnosa kada je imao tri ĉlana porodiĉnog domaćinstva, ima oĉigledno znaĉajno veći doprinos u sticanju istog od drugog vanbraĉnog supruţnika.

*** PRESUDA Djelimično se usvaja revizija i preinačavaju presuda Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ. br. 1870/10 od 09.12.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Roţajama, P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, tako što se izriče: Utvrdjuje se da je stan broj I, u zgradi 5, u ul. M. T, br. 4 u Roţajama, koji se nalazi na kat. parceli 1041, upisane u l. n. br. 222 KO Roţaje, a sastoji se od dvije sobe, kuhinje, hodnika, ostave i wc, sa podrumom i garaţom iza zgrade, zajednička imovina protivtuţilje i sada poč. D. N. i da udio protivtuţilje iznosi 1/3 dijela ove nepokretnosti, što je protivtuţeni duţan priznati. U preostalom dijelu do traţene 1/2 udjela koju čini navedena nepokretnost protivtuţbeni zahtjev odbija se kao neosnovan. Svaka stranka snosi svoje troškove spora. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Bijelom Polju, Gţ. br. 1870/10 od 09.12.2010. godine, odbijena je kao neosnovana ţalba tuţioca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Roţajama, P. br. 221/10 od 30.09.2010. godine, kojom je odluĉeno: "Usvaja se protivtuţbeni zahtjev tuţene - protivtuţilje, te se utvrdjuje da je stan br. I u zgradi 5 u ul. "M. T." br. 4 u Roţajama, koja se nalazi na katastarskoj parceli br. 1041 upisan u listu nepokretnosti br. 222 KO Roţaje, koji se sastoji od 2 sobe, jedne kuhinje, jednog hodnika, jedne ostave i jednog WC-a sa podrumom i garaţom iza zgrade, zajedniĉka imovina tuţene - protivtuţilje i sada pokojnog D. N. iz Roţaja i da udio tuţene - protivtuţilje i sada pokojnog D. N. iznosi od po 1/2 dijela ove nepokretnosti, što je tuţilac - protivtuţenik duţan priznati. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka." Protiv drugostepene presude protivtuţeni je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţio je da se revizija usvoji, preinaĉe obje presude tako što će se utvrditi da udio protivtuţilje u zajedniĉkoj

171

imovini iznosi 1/5, ili obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Protivtuţilja u odgovoru na reviziju predlaţe da se revizija odbije kao neosnovana. Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da je revizija djelimiĉno osnovana. U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije uĉinjena bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 12 ZPP, na ĉije postojanje ovaj sud, u skladu sa ĉl. 401 istog zakona, pazi po sluţbenoj duţnosti. Prema stanju u spisma, prvostepeni sud je utvrdio da je sporni stan otkupio D. N, kao nosilac stanarskog prava na osnovu ugovora o otkupu Ov. br. 433/92 od 23.04.1992. godine. Stan mu je dodijeljen na korišćenje na osnovu radnog odnosa 1977. godine, kada su sa njim u porodiĉnom domaćinstvu ţivjeli supruga i dvoje djece. Protivtuţilja je ţivjela sa N. u vanbraĉnoj zajednici od maja 1991. godine, sve do njegove smrti 03.04.2002. godine. Niţestepeni sudovi su zakljuĉili da je udio vanbraĉnih supruţnika u sticanju zajedniĉke imovine jednak, polazeći od ĉinjenice da je stan otkupljen zajedniĉkim sredstvima u vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice. Takodje, niţestepeni sudovi smatraju da ĉinjenica da je stan dodijeljen N. 1977. godine nije relevantan za drugaĉije odluĉivanje, obzirom da je stan otkupljen za vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice, te da stanarsko pravo ne predstavlja zajedniĉku imovinu i samo po sebi ne znaĉi da je N. doprinos bio veći od doprinosa protivtuţilje. Medjutim, ovaj sud nalazi da ovakvo zakljuĉivanje niţestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sporni stan dodijeljen je N. 1977. godine, prije zasnivanja vanbraĉne zajednice sa protivtuţiljom, po osnovu radnog odnosa kada je imao tri ĉlana porodiĉnog domaćinstva suprugu i dvoje djece, što je moralo biti uticaja na dodjelu stana, bez obzira što ĉlanovi porodiĉnog domaćinstva nijesu navedeni u ugovoru o korišćenju stana. Stoga je doprinos protivtuţilje u sticanju zajedniĉke imovine manji od doprinosa njenog vanbraĉnog supruga. Ovo bez obzira što se radilo o stanarskom pravu jer je steĉeno stanarsko pravo bilo osnov za zakljuĉenje ugovora o otkupu stana. Njen doprinos u sticanju sastoji se u tome što je stan otkupljen zajedniĉkim sredstvima za vrijeme trajanja vanbraĉne zajednice, radu u domaćinstvu, staranju oko odrţavanja imovine i pomoći vanbraĉnom drugu. Zbog toga ovaj sud smatra da njen udio u sticanju zajedniĉke imovine iznosi 1/3, dok je u preostalom dijelu tuţbeni zahtjev neosnovan. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 1 ZPP. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 201/11 od 24.03.2011. godine)

172

POVJERAVANJE DJETETA NA ĈUVANJE I VASPITANJE (Ĉlan 76 Porodiĉnog zakona "Sl. list RCG, br. 1/07) Veza majke sa drugim muškarcem moţe biti od znaĉaja za povjeravanje djeteta na ĉuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog neĉasnosti odraţava na vaspitanje djeteta. Iz obrazloţenja: "Tuţenom nije onemogućeno da raspravlja pred sudom nedostavljanjem bilo kog podneska, pa i navedenog izvještaja koji, kako je to pravilno ocijenio drugostepeni sud, ne predstavlja nalaz i mišljenje u smislu navedene zakonske odredbe i nije bilo obaveze da se dostavi tuţenom, a isti je bio u prilici da sazna sadrţinu istog. Kako je u pitanju postupak o zaštiti prava djeteta, to iz razloga hitnosti nije bilo potrebe ni dostavljanja tuţbe na odgovor, saglasno ĉlanu 317 Porodiĉnog zakona CG. Stoga nije poĉinjena bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉl. 367 stav 2 taĉka 9 ZPP. Neosnovano se revizijom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, u ovoj stvari je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odluĉeno da se mldb. sin stranaka A. H, rodjen u vanbraĉnoj zajednici stranaka 07.09.2007. godine, povjeri na ĉuvanje, vaspitavanje i izdrţavanje tuţilji, kao majci. Ovo imajući u vidu prvenstveno interes djeteta, kao i potrebe njegovog uzrasta, te izvještaj - struĉno mišljenje JU Centrar za socijalni rad Sluţba Bar, Ulcinj od 04.03.2010. godine, jer se ljubav i briga majke za taj uzrast niĉim ne moţe zamijeniti, a kod ĉinjenice da stranke nijesu zakljuĉile sporazum o zajedniĉkom vršenju roditeljskog prva - ĉlan 363 stav 2 Porodiĉnog zakona CG. Pravilno je odluĉeno i o doprinosu za izdrţavanje mldb. djeteta od strane tuţenog kao oca, kao i u pogledu uredjenja naĉina odrţavanja liĉnih odnosa mldb. djeteta sa ocem, što se posebno ne dovodi revizijom u pitanje. Za svoje odluke niţestepeni sudovi su dali potpune i pravilne razloge, koje prihvata ovaj sud i na njih upućuje revidenta. Bez uticaja je na odluku o povjeravanju djeteta tuţenikova tvrdnja da je tuţilja bila nevjerna i pošla sa drugim ĉovjekom ostavljajući mldb. dijete. Naime, i da je istinita takva tvrdnja i dokazana, sama ta okolnost ne bi bila od odluĉnog znaĉaja. Jer, veza majke sa drugim muškarcem moţe biti od znaĉaja za povjeravanje djeteta na ĉuvanje i vaspitanje, samo ukoliko bi bila takve prirode da se zbog neĉasnosti odraţava na vaspitanje djeteta. Tuţeni nije dokazao nepodobnost majke u navedenom smislu, a iz izvještaja navedenog struĉnog tima proizilazi suprotan zakljuĉak - da je tuţilja podobna za povjeravanje djeteta jer ne ispoljava psihopatološke indikatore u sferi liĉnosti.

173

Odluka o troškovima revizijskog postupka zasnovana je na odredbama ĉlana 163 stav 1 u vezi ĉl. 153 st. 1 ZPP, u vezi ĉl. 320 Porodiĉnog zakona CG." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1666/10 od 24.12.2010. godine)

174

ZAŠTITA PRAVA DJETETA IZMJENA ODLUKA O POVJERAVANJU I IZDRŢAVANJU DJECE (Ĉlan 357 st. 1 i 3 taĉ. 2 i 3 Porodiĉnog zakona) Nalazi i struĉno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov za odluku o povjeravanju djece. *** Prilikom donošenja odluke kojem će roditelju dijete povjeriti na staranje, sud je duţan da po sluţbenoj duţnosti na pogodan naĉin ispita sve okolnosti koje su od znaĉaja za pravilan, duhovni i fiziĉki razvoj djeteta.

*** R J E Š E NJ E Ukidaju se presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 5056/10-09 od 09.11.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Danilovgradu, P. br. 120/09 od 15.07.2010. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 5056/10-09 od 09.11.2010. godine, odbijena je kao neosnovana ţalba tuţene i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Danilovgradu P. br. 120/09 od 15.07.2010. godine, kojom je odluĉeno: "Mijenja se presuda ovog suda P. br. 331/08 od 25.12.2008. godine pa se mldb. djeca stranaka J. S, J. A. i J. A. povjeravaju na ĉuvanje, vaspitanje i izdrţavanje ocu - tuţitelju uz obavezu majke - tuţene da doprinosi njihovom izdrţavanju u iznosu od 30% plate svakomjeseĉno na ruke tuţitelju poĉev od 13.08.2010. godine pa ubuduće dok za to budu postojali uslovi i presuda ne bude izmijenjena. Utvrdjuje se kontakt mldb. djece i majke i to svakog drugog vikenda od subote od 10 ĉasova do nedelje do 18 ĉasova, svakog drugog drţavnog praznika kao i pola zimskog i ljetnjeg raspusta. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka." Protiv drugostepene presude tuţena je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţila je da se obje presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Odgovor na reviziju nije podnijet. Revizija je osnovana.

175

Prema sadrţini spisa predmeta presudom prvostepenog suda P. br. 331/08 od 25.12.2008. godine razveden je brak stranaka, a njihova malodobna djeca ćerke A. i A. i sin S. povjereni na ĉuvanje, odgoj i vaspitanje majci. Nije bilo sporno da su djeca i nakon pravosnaţnosti ove presude ostala da ţive kod oca, a prvostepeni sud ne daje razloge zbog ĉega presuda nije izvršena. Iz obrazloţenja prvostepene presude proizilazi da je sud odluku zasnovao na nalazu i mišljenju Centra za socijalni rad opština Nikšić, Pluţine i Šavnik, kao i na nalazu i mišljenju kliniĉkog psihologa dr. P. N, nalazeći da su nalazi i mišljenja struĉni i ubjedljivi i zasnovani na pravilima struke. Prvostepena presuda nema razloga o tome koje su to promijenjene prilike zbog kojih je raniju presudu trebalo izmijeniti. Medjutim, nalaz i struĉno mišljenje Centra za socijalni rad nije jedini osnov za odluku o povjeravanju djece. Prilikom donošenja odluke kojem roditelju će dijete povjeriti na staranje sud je u smislu ĉlana 357 stav 1 Porodiĉnog zakona duţan da se rukovodi najboljim interesima djeteta i da po sluţbenoj duţnosti na pogodan naĉin ispita sve okolnosti koje su od znaĉaja za pravilan, duhovni i fiziĉki razvoj djeteta. Budući da su maloljetna djeca stranaka 09.04.2009. godine u Centru za socijalni rad opština Podgorica, Cetinje, Danilovgrad i Kolašin izrazila ţelju da do kraja školske godine ţive sa ocem, a da ţele da idu u posjetu kod majke i sa njom provode više vremena, a iz nalaza Centra za socijalni rad opština Nikšić, Pluţine i Šavnik, kao i nalaza i mišljenja dr. P. N, proizilazi da su iskazali opredjeljenje da budu kod oca, prvostepeni sud je bio duţan da u skladu sa ĉlanom 357 stav 3 taĉ. 2 i 3 Porodiĉnog zakona mišljenje djece utvrdi neposredno, na naĉin i na mjestu koje je u skladu sa njihovim godinama i zrelošću. U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti nepravilnosti na koje je ukazano ovim rješenjem nakon ĉega će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu odluku. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 2 ZPP. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 143/10 od 24.03.2011. godine)

176

GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

177

PREKORAĈENJE TUŢBENOG ZAHTJEVA (Ĉlan 2 ZPP) Prekoraĉenje u smislu ĉlana 2 Zakona o parniĉnom postupku postoji ako se stranki pruţi sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije traţila ili joj se dosudi više nego što je traţila. Iz obrazloţenja: "Izreke, kako pobijane tako i prvostepene presude, u skladu su sa datim razlozima o odluĉnim ĉinjenicama i izvedenim dokazima, pa ne stoji bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP. Pri tome je prvostepeni sud postupajući u skladu sa primjedbama sadrţanim u ranijem ukidnom rješenju Višeg suda, Gţ. br. 235/10 od 25.02.2010. godine, otklonio ukazane nedostatke i odredio dopunu vještaĉenja po vještaku geometru, saslušao odredjene svjedoke, pa ne stoji povreda postupka iz ĉl. 367 st. 1 u vezi ĉl. 391 st. 2 ZPP. Pored toga, ne moţe biti rijeĉi o prekoraĉenju tuţbenog zahtjeva, kako se u reviziji istiĉe, na što se i ţalbom ukazivalo, jer navodno nije odluĉeno o tuţbenom zahtjevu. Ovo zbog toga što prekoraĉenje, u smislu ĉlana 2 ZPP, postoji ako se tranci pruţi sudska zaštita u pogledu nekog prava koje ona nije traţila ili joj se dosudi više nego što je traţila. Sud je odluĉio odbijanjem tuţbenog zahtjeva preciziranog na roĉištu od 15.12.2005. godine, pri kome je tuţilac i konaĉno ostao, te se ne smatra prekoraĉenjem tuţbenog zahtjeva ako se odluĉuje s pozivom na materijalne propise na koje se tuţilac pozvao." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 9/11 od 23.02.2011. godine)

178

VEZANOST PARNIĈNOG SUDA ZA OSUDJUJUĆU KRIVIĈNU PRESUDU (Ĉlan 15 ZPP) Osudjujuća kriviĉna presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj odgovornosti.

Iz obrazloţenja: "Polazeći od ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kad su odluĉili na izreĉeni naĉin - kad su djelimiĉno usvojili postavljeni tuţbeni zahtjev. Jer, shodno propisima iz ĉlana 15 ZPP, osudjujuća kriviĉna presuda predstavlja dokaz o gradjansko pravnoj odgovornosti osudjenih lica, pa su stoga prvo, ĉetvrto i sedmotuţeni (radi se o maloljetnicima starijim od 14, a mladjim od 16 godina u vrijeme izvršenja kriviĉnog djela) koji su zajedno - u grupi kao saizvršioci uĉinili kriviĉno djelo - teški sluĉajevi razbojništva i razbojniĉke kradje iz ĉl. 148 stav 1 KZ RCG u vezi ĉl. 146 st. 1 KZ RCG i ĉl. 19 KZ SRJ i zato u smislu propisa iz ĉl. 206 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima, zajedno i solidarno odgovaraju za štetu koju su prouzrokovali. Sa njima odgovaraju, isto tako, solidarno, saglasno propisima iz ĉl. 166 Zakona o obligacionim odnosima, i ostali tuţeni - njihovi roditelji, obzirom da je utvrdjeno da se radi o vaspitno zapuštenim ili vaspitno zanemarenim maloljetnicima, tako da se neosnovano u reviziji navodi da nijesu obavezni da naknade nastalu štetu koju su njihova djeca (prvo, ĉetvrto i sedmotuţeni) u zajedniĉkom ponašanju prouzrokovali, kao njihovi roditelji zbog propuštanja u njihovom odgoju." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1494/10 od 18.01.2011. godine)

179

ISKLJUĈIVA MJESNA NADLEŢNST (Ĉlan 42 ZPP) U sporu o pravu svojine na nepokretnosti, mjesna nadleţnost suda na ĉijem podruĉju se nalazi nepokretnost je imperativne prirode, te nema zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda. Iz obrazloţenja: "U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu o pravu svojine na nepokretnosti, a ĉije je sudjenje u skladu sa ĉlanom 42 Zakona o parniĉnom postupku iskljuĉivo nadleţan sud na ĉijem se podruĉju nalazi nepokretnost. Takva mjesna nadleţnost, koja je imperativne prirode, iskljuĉuje primjenu opšte i svake druge mjesne nadleţnosti, zbog ĉega i nema zakonske mogućnosti za delegaciju drugog suda, pa je predlog podnijet u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovan. Osim toga, po ocjeni ovog suda, eventualno nepostupanje po nalozima drugostepenog suda predstavlja razlog za pobijanje prvostepene presude, a nije razlog za delegaciju mjesne nadleţnosti suda." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 22/11 od 26.05.2011. godine)

180

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA DELEGACIJU MJESNE NADLEŢNOSTI SUDA (Ĉlan 66 ZPP) Sumnja u pristrasnost svih sudija jednog suda ne moţe biti razlog za delegaciju u smislu odredbe ĉlana 66 ZPP. Iz obrazloţenja: "Kao razlog za delegaciju mjesne nadleţnosti naveo je da su u svim predmetima sudije Osnovnog suda u Baru iskazali pristrasnost i ţelju da presude donesu na štetu tuţilaca, tako da nema povjerenje u objektivnost sudija tog suda. Predlog nije osnovan. Prema ĉlanu 66 Zakona o parniĉnom postupku, Vrhovni sud moţe, na predlog stranke ili nadleţnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadleţni sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi vaţni razlozi. Po nalaţenju ovoga suda predlagaĉ nije naveo ni jedan valjan razlog iz ĉlana 66 ZPP da bi se udovoljilo predlogu za delegaciju. Razlozi sa kojih tuţilac B. N. predlaţe delegaciju drugog suda - sumnja u pristrasnost svih sudija Osnovnog suda u Baru ne moţe biti razlog za delegaciju u smislu citirane zakonske odredbe, zbog ĉega je predlog valjalo odbiti kao neosnovan. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 29/11 od 07.06.2011. godine)

181

DELEGACIJA NADLEŢNOSTI SUDA (Ĉlan 66 ZPP) Okolnost da je jedan od tuţilaca zaposlen u nadleţnom sudu na radnom mjestu savjetnika, vaţan je razlog koji opravdava delegaciju nadleţnosti. Iz obrazloţenja: "Predlog je osnovan. Prema odredbi ĉlana 66 Zakona o parniĉnom postupku, Vrhovni sud moţe, na predlog stranke ili nadleţnog suda, odredbiti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadleţni sud, ako je oĉigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi vaţni razlozi. Okolnost da je jedan od tuţilaca zaposlen u nadleţnom sudu na radnom mjestu savjetnika vaţan je razlog koji opravdava delegaciju nadleţnosti. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, R. br. 20/11 od 24.05.2011. godine)

182

NEBLAGOVREMENOST ZAHTJEVA ZA IZUZEĆE SUDIJE (Ĉlan 71 stav 2 ZPP) Zahtjev za izuzeće sudije podnijet nakon zakljuĉenja rasprave je neblagovremen. Iz obrazloţenja: "Drugostepena presuda se neosnovano pobija zbog bitne povrede odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi ĉlana 71 stav 2 ZPP-a. Naime, i po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio navedenu odredbu i pravilno zakljuĉio da je tuţilac prekludiran za podnošenje zahtjeva za izuzeće sudije, iz razloga što je rasprava pred prvostepenim sudom zakljuĉena 03.11.2009. godine, a zahtjev za izuzeće podnijet nakon zakljuĉenja rasprave (05.11.2009. godine), iz ĉega jasno proizilazi da se radi o neblagovremenom zahtjevu. " (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 107/11 od 09.02.2011. godine)

183

NEDOSTAVLJANJE DOKAZA NAVEDENIH U TUŢBI I ODBACIVANJE TUŢBE (Ĉlan 106 stav 4 ZPP) Nijesu ispunjeni zakonski uslovi iz ĉlana 106 stav 4 ZPP za odbacivanje tuţbe, ako svi dokazi navedeni u tuţbi nijesu dostavljeni uz istu. Iz obrazloţenja: "Niţestepeni sudovi su odbacili tuţbu u ovoj pravnoj stvari s pozivom na odredbu ĉlana 106 stav 4 ZPP, zbog toga što tuţilac u ostavljenom roku nije dostavio dokaze, već samo neke na koje se poziva u tuţbi. Medjutim, po mišljenju ovog suda nijesu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe za odbacivanje tuţbe. Stoga, tuţiocu nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, što ĉini bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 9 ZPP, na koju povredu se ukazivalo ţalbom a i sada revizijom. Naime, to što tuţilac nije dostavio ovjerene prepise presuda koje je predloţio kao dokaze ne onemogućava sud da postupa po tuţbi da bi se zbog toga tuţba odbacila. Na to upućuje odredba ĉlana 286 stav 1 ZPP, koja propisuje da stranke najkasnije na pripremnom roĉištu mogu da iznesu sve ĉinjenice i da predloţe sve dokaze koje ţele izvesti u toku postupka, te da na roĉište donesu sve isprave i predmete koje ţele upotrijebiti kao dokaz. Prema tome, u konkretnom sluĉaju se ne radi o neotklonjivim nedostacima zbog kojih se tuţba moţe odbaciti kao neuredna protekom roka koji je sud ostavio tuţiocu." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 465/11 od 21.04.2011. godine)

184

STRANAĈKA SPOSOBNOST (Ĉlan 76 ZPP) Vjerska zajednica ima svojstvo pravnog lica, što znaĉi da moţe biti stranka u postupku. Iz obrazloţenja: "Prije svega, valja ukazati da je pravilno postupio prvostepeni sud u skladu sa nalogom Vrhovnog suda CG, Rev. br. 1054/09 od 25.12.2009. godine i taĉno oznaĉili naziv tuţenog tako da ne stoje navodi revizije da K. c. B. Kotor, Ţ. c. "Sv. E. D." nema stranaĉku sposobnost. Jer, shodno ĉlanu 2 stav 5 Zakona o pravnom poloţaju vjerskih zajednica, vjerska zajednica ima svojstvo gradjansko-pravnog lica, što znaĉi da moţe biti stranka u postupku. Uz to, shodno ĉl. 76 st. 3 ZPP, je propisano, da parniĉni sud izuzetno, moţe da prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruţivanja koja nemaju stranaĉku sposobnost, ako se utvrdi da s obzirom na predmet spora u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranaĉke sposobnosti, a naroĉito ako raspolaţu imovinom na kojoj se moţe sprovesti izvršenje. U konkretnom sluĉaju Ţ. c. "Sv. E." ima svoju imovinu sa kojom moţe da raspolaţe i na kojoj se moţe sprovesti izvršenje. Pored toga, shodno ĉl. 76 st. 4 ZPP, protiv rješenja iz st. 3 tog ĉlana, kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici, nije dozvoljena posebna ţalba, tako da ne stoje navodi revizije, kojima se osporava stranaĉka sposobnost tuţene." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 379/11 od 12.04.2011. godine)

185

TROŠKOVI POSTUPKA (Ĉlan 161 st. 1 i 3 ZPP) Zahtjev za naknadu troškova stranka je duţna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odluĉivanju o troškovima. Ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je duţna da zahtjev za naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluĉi.

*** R J E Š E NJ E Svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka. O b r a z l o ţ e nj e Presudom ovog suda, Rev. br. 1344/09 od 23.12.2009. godine usvojena je revizija prvotuţenog i preinaĉena presuda Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 861/08-02 od 30.06.2009. godine u dijelu kojim je preinaĉena presuda Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine, u stavu prvom i trećem izreke i djelimiĉno usvojen tuţbeni zahtjev, a prvotuţeni obavezan da tuţiocima isplati 36.541,50 €, sa kamatom od presudjenja do isplate, kao i da im naknadi troškove spora u iznosu od 6.971,00 €, tako što je ţalba tuţilaca odbijena kao neosnovana i potvrdjena prvostepena presuda u ovom dijelu. Tom presudom ovaj sud nije odluĉio o troškovima revizijskog postupka pa je prvotuţeni blagovremeno podneskom od 26.02.2010. godine predloţio da sud dopuni presudu tako što će mu dosuditi parniĉne troškove na ime plaćenih sudskih taksi u ukupnom iznosu od 2.629,00 €. Po razmatranju spisa predmeta ovaj sud je odluĉio kao u izreci, a ovo iz sledećih razloga: Prema odredbi ĉlana 161 stav 1 ZPP, o naknadi troškova sud odluĉuje na odredjeni zahtjev stranke, a prema st. 3 istog ĉlana zahtjev za naknadu troškova stranka je duţna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odluĉivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja stranka je duţna da zahtjev za naknadu troškova stavi u predlogu o kome sud treba da odluĉi. U smislu citirane zakonske odredbe prvotuţeni je zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka morao staviti u reviziji protiv drugostepene presude. Medjutim, on takav zahtjev u reviziji nije stavio, niti je u odgovoru na ţalbu protiv prvostepene presude stavio zahtjev za naknadu troškova odgovora na ţalbu, zbog ĉega je ovaj sud odluĉio da svaka stranka snosi svoje troškove revizijskog postupka.

186

Što se pak tiĉe plaćene sudske takse na ţalbu protiv presude P. br. 348/02 od 30.01.2006. godine, koja je po ţalbi prvotuţenog ukinuta od strane višeg suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, prvotuţeni je zahtjev za naknadu tih troškova trebao da stavi do završetka raspravljanja u ponovnom postupku. Tuţeni je troškove opredijelio na iznos od 1.126,00 €, koliko mu je pravosnaţno i dosudjeno presudom P. br. 250/2007 od 25.01.2008. godine. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1344/09 od 12.05.2011. godine)

187

TUŢBA ZA UTVRDJENJE NEDOPUŠTENOST TUŢBE (Ĉlan 188 ZPP) Tuţba kojom je traţeno utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju neizgradjeno gradjevinsko zemljište svodi se iskljuĉivo na utvrdjenje ĉinjenica, te je takva tuţba nedopuštena. Iz obrazloţenja: "Predmet tuţbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tuţilje za utvrdjenjem da kat. parc. br.1391/2, 1393/8, 1390/2 i br. 1393/7, upisane u listu nepokretnosti br. 124 KO Koĉani predstavljaju neizgradjeno gradsko - gradjevinsko zemljište. I po ocjeni ovog suda, a nasuprot navodima revizje, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da se predmetnom tuţbom traţi utvrdjenje ĉinjenica, a ne utvrdjenje pravnog odnosa, pa su sledstveno tome i pravilno odluĉili kada su tuţbu odbacili. Naime, ĉlanom 188 ZPP tuţbom za utvrdjenje se moţe traţiti preko suda utvrdjenje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave, za koje zahtjeve tuţilac mora dokazati postojanje pravnog interesa. Dakle, imajući u vidu sadrţinu postavljenog tuţbenog zahtjeva, kojim je traţeno utvrdjenje da sporne parcele predstavljaju neizgradjeno gradsko gradjevinsko zemljište, pravilan je zakljuĉak niţestepenih sudova da se u konkretnom ne traţi utvrdjenje postojanja pravnog odnosa, kako se to neosnovano ukazuje revizijom, već da se zahtjev tuţbe svodi iskljuĉivo na utvrdjenje ĉinjenica prirode spornog zemljišta, pa su isti pravilno postupili, kada su tuţbu s pozivom na odredbu ĉlana 188 ZPP odbacili, kao nedopuštenu." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 215/11 od 23.02.2011. godine)

188

POSTOJANJE PARNICE I LEGITIMACIJA VLASNIKA STVARI (Ĉlan 196 ZPP) U sluĉaju kada je do otudjenja stvari došlo u toku parnice dotadašnji vlasnik stvari je legitimisan da traţi ispunjenje obaveze vezano za otudjenu stvar. Iz obrazloţenja: "Bez osnova su i navodi revizije da odredbe ĉlana 196 Zakona o parniĉnom postupku ne prave razliku po pitanju da li je prenos prava svojine izvršen prije ili u toku parnice. Jer, odredbe navedenog ĉlana i zakona primjenjuju se samo u sluĉaju da je do otudjenja stvari, koja je predmet spora, došlo u toku parnice, a ako je do otudjenja stvari došlo prije pokretanja parnice, dotadašnji vlasnik stvari ne moţe traţiti ispunjenje obaveza vezano za otudjenu stvar (nije stvarno legitimisan). Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po sluţbenoj duţnosti, odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 408 ZPP." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 712/11 od 05.07.2011. godine)

189

JEDINSTVENI SUPARNIĈARI (Ĉlan 202 ZPP) Jedinstveni suparniĉari se smatraju kao jedna parniĉna stranka i spor se na isti naĉin rješava prema svim jedinstvenim suparniĉarima. *** Odsustvo nekog od uĉesnika postupka predstavlja nedostatak procesno pravne legitimacije za vodjenje parnice. Iz obrazloţenja: "Niţestepeni sudovi su izgubili iz vida da u sporu, radi utvrdjenja ništavosti ugovora po tuţbi lica, koja naravno za to moraju imati pravni interes, da bi tuţba bila dopuštena mora se zasnovati pasivno suparniĉarstvo, koje će obuhvatiti sve subjekte, koji su uĉesnici tog materijalno - pravnog odnosa. U konkretnom tuţilja, koja ima pravni interes je traţila utvrdjenje ništavosti ugovora o fiducijarnom prenosu prava svojine koji je zakljuĉen izmedju pravnog prethodnika drugotuţene i PP "B." PGM Pljevlja dana 25.10.2001. godine, s tim što je kao tuţene obuhvatila B. M. - supruga i pravnog prethodnika drugotuţene, propustivši da tuţbom obuhvati i drugu ugovornu stranu - PP - "B." PGM Pljevlja. S tim, u vezi za ukazati je da se radi o nuţnom suparniĉarstvu u smislu ĉlana 202 ZPP, pa odsustvo nekog od uĉesnika predstavlja nedostatak procesno pravne legitimacije za vodjenje parnice. Niţestepeni sud je bio duţan da taj nedostatak otkloni, tako što je trebao pozvati tuţilju da tuţbom obuhvati i PP "B." PGM Pljevlja - kao drugu ugovornu stranu. Jer, jedinstveni (nuţni) suparniĉari su parnici tijesno povezani, da se praktiĉno smatraju kao jedna parniĉna stranka i spor se naravno na isti naĉin rješava prema svim jedinstvenim suparniĉarima. Imajući u vidu naprijed navedeno, presude niţestepenih sudova je valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepnom sudu na ponovno sudjenje." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 572/11 od 25.05.2011. godine)

190

NEDOSTATAK LEGITIMACIJE I ODBACIVANJE TUŢBE (Ĉlan 276 ZPP) Nedostatak legitimacije za podnošenje tuţbe nije procesna pretpostavka za podnošenje tuţbe, da bi se tuţba odbacila, već je u pitanju materijalno pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odluĉiti. Iz obrazloţenja: "S druge strane, u odnosu na zahtjev tuţioca da mu tuţeni naknadi štetu jer nije bio u mogućnosti da ostvari liĉne dohotke za radnike, niţestepeni sudovi pogrešno odluĉuju odbacujući tuţbu kao nedopuštenu. Jer, to što tuţilac nije legitimisan za podnošenje tuţbe za neostvarenu zaradu radnika nije procesna pretpostavka za podnošenje tuţbe, da bi se tuţba odbacila, već je u pitanju materijalno pravni odnos stranaka, o kome se mora meritorno odluĉiti. Stoga je u ovom dijelu niţestepene presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1304/10 od 24.12.2010. godine)

191

USLOV ZA DONOŠENJE DOPUNSKE PRESUDE (Ĉlan 348 stav 1 ZPP) Nijesu ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude, ako prvostepeni sud izrekom presude nije odluĉio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 348 stav 1 ZPP ako je sud propustio da odluĉi o svim zahtjevima o kojima se mora odluĉiti presudom ili je propustio da odluĉi o dijelu zahtjeva stranka moţe, u roku od 15 dana od dana prijema presude, da predloţi sudu da se izvrši dopuna presude. Tuţeni je predloţio donošenje dopunske presude zbog toga što prvostepeni sud izrekom presude nije odluĉio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Medjutim, prigovor nedostatka aktivne legitimacije je materijalno pravni prigovor i od njegove osnovanosti zavisi odluka o tuţbenom zahtjevu, pa se odluka o tom prigovoru ne unosi u izreku presude. Kako je prvostepeni sud presudom odluĉio o svim zahtjevima to nijesu bili ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe da se izvrši dopuna presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 377/11 od 21.04.2011. godine)

192

DOPUNSKA PRESUDA (Ĉlan 350 stav 3 ZPP) Ţalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda, ako prvostepeni sud nije odluĉio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice. Iz obrazloţenja: "Revizijom se ukazuje da niţestepene presude ne sadrţe odluku u vezi zahtjeva za ništavost predmetnog ugovora, koji su zakljuĉili tuţeni. Prema stanju u spisima predmeta tuţioci su predmetnom tuţbom traţili da se poništi predmetni ugovor, da bi u konaĉnom predlogu na roĉištu dana 31.10.2007. godine predloţili usvajanje tuţbenog zahtjeva za poništaj ugovora postavljajući i eventualni zahtjev za utvrdjenje ništavosti istog ugovora, za sluĉaj da sud nadje da nema razloga za poništaj. Presudom prvostepenog suda odluĉeno je samo o zahtjevu za poništaj predmetnog ugovora, kojim je odbijen isti kao neosnovan, ne odluĉujući dalje o eventualnom zahtjevu za ništavost ugovora. U ţalbi tuţilaca se ukazuje da se prvostepeni sud nije bavio pitanjem ništavosti ugovora pa iz teksta ţalbenih navoda proizilazi da se ukazivalo na propust prvostepenog suda da odluĉi o cjelini postavljenog tuţbenog zahtjeva. Kako je u konkretnom sluĉaju postavljen tuţbeni zahtjev za poništaj ugovora i evenutalni zahtjev za ništavost istog ugovora, to je sud duţan da po redu ocjenjuje zahtjeve, pa ako utvrdi da je prvi neosnovan duţan je da odluĉi o sljedećem zahtjevu. Prema odredbi ĉlana 350 stav 3 ZPP, ako prvostepeni sud nije presudom odluĉio o svim zahtjevima stranaka, koji su predmet parnice, ţalba će se smatrati kao predlog stranke da se donese dopunska presuda. Drugostepeni sud nije postupio u smislu citirane zakonske odredbe ĉime je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi ĉl. 350 st. 3 Zakona o parniĉnom postupku, na što se revizijom pravilno ukazuje. U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti uĉinjenu bitnu povredu na naĉin što će spise predmeta vratiti prvostepenom sudu s nalogom da postupi u smislu ĉlana 350 stav 3 ZPP." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 648/10 od 16.02.2011. godine)

193

NEDOSTATAK RAZLOGA O PRIGOVORU ZASTARE (Ĉlan 367 stav 2 taĉka 15 ZPP)

Prigovor zastarjelosti je materijalno pravne prirode, te ako o istom nijesu navedeni razlozi u presudi, postoji bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 Zakona o parniĉnom postupku. Iz obrazloţenja: "Osnovano se ukazuje revizijom da je u donošenju niţestepenih presuda poĉinjena bitna povreda postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP, jer iste ne sadrţe razloge o odluĉnim ĉinjenicama. Naime, iz predmetnih spisa proizilazi da je punomoćnik prvotuţenog na roĉištu odrţanom 05.07.2005. godine istakao prigovor zastare potraţivanja predmetne štete. Medjutim, prvostepeni sud prilikom donošenja svoje presude izjavljeni prigovor uopšte nije cijenio niti je dao razloge o njegovoj osnovanosti, što isto tako propušta da uradi i drugostepeni sud kada je preinaĉio prvostepenu presudu i zahtjev tuţioca za naknadu štete usvojio. Propuštanjem da odluĉe o osnovanosti navedenog prigovora i o tome daju odgovarajuće razloge, niţestepeni sudovi su uĉinili naprijed navedenu bitnu povredu radi ĉega se obje niţestepene presude u ovom dijelu moraju ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. U ponovnom postupku prvostepeni sud će postupiti u skladu sa primjedbama iz ovog rješenja, te će odluĉiti o osnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti, pri ĉemu će u svojoj odluci dati jasne i valjane razloge o svim odluĉnim ĉinjenicama. Sa izloţenog, primjenom ĉl. 408 i 409 ZPP, odluĉeno je kao u izreci." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 110/11 od 01.02.2011. godine)

194

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIĈNOG POSTUPKA PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM (Ĉlan 367 stav 2 taĉka 9 ZPP) Propustom da ocijeni izjavljenu ţalbu stranke u cjelosti, drugostepeni sud je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 9 Zakona o parniĉnom postupku, jer je time stranki uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku pred drugostepenim sudom. Iz obrazloţenja: "Polazeći od sadrţine ţalbe tuţilje, opravdano se revizijom tuţilje ukazuje da drugostepeni sud nije pravilno - u potpunosti cijenio njenu ţalbu, te da je ostala neispitana prvostepena presuda u dijelu stava drugog (II), alineja prva, kojim je odluĉeno o kući u Tološima, a na što je ţalbom ukazivano. Navedenim propustom da ocijeni izjavljenu ţalbu tuţilje u cjelosti drugostepeni sud je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 9 ZPP, jer je time tuţilji uskraćeno pravo na raspravljanje u postupku pred drugostepenim sudom. " (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 246/11 od 17.03.2011. godine)

195

BITNA POVREDA ODRERDABA PARNIĈNOG POSTUPKA PRED DRUGOSTEPENIM SUDOM (Ĉlan 367 stav 1 u vezi ĉl. 9 ZPP)

Ako je drugostepeni sud donio svoju odluku na osnovu dokaza kojem prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja svoje presude, uĉinjena je bitna povreda postupka iz ĉlana 367 stav 1 u vezi sa ĉl. 9 Zakona o parniĉnom postupku. Iz obrazloţenja: "Iz predmetnih spisa proizilazi da je prvostepeni sud svojom presudom tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan, pozivajući se pri tom da izvedenim dokazima tuţilac nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Pri tom iz spisa proizilazi da je prvostepeni sud na roĉištu od 28.03.2008. godine odredio izvodjenje dokaza saslušanjem tuţioca u svojstvu stranke ĉemu je prvostepeni sud pristupio, medjutim, zbog zdravstvenih problema tuţioca izvodjenje ovog dokaza je prekinuto. U kasnijem toku postupka izvodjenje ovog dokaza nije nastavljeno niti ga je prvostepeni sud uzeo kao dokaz i isti cijenio prilikom donošenja svoje odluke. Rješavajući po ţalbi tuţioca drugostepeni sud svoju odluku izmedju ostalih dokaza temelji i na iskazu tuţioca datog u svojstvu stranke ĉime je poĉinio bitnu povredu postupka iz ĉlana 367 stav 1 ZPP u vezi ĉl. 9 ZPP na što se osnovano ukazuje revizijom tuţioca. Naime, drugostepeni sud nije mogao donijeti svoju odluku na dokazu kojem prvostepeni sud nije dao takvo svojstvo i koji nije cijenio prilikom donošenja svoje presude, ĉime je poĉinio navedenu bitnu povredu, radi ĉega se drugostepena presuda mora ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno rješavanje po ţalbi tuţioca. (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 442/11 od 27.04.2011. godine)

196

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 st. 1 ZPP) Protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule pravosnaţnosti, revizija nije dozvoljena. Iz obrazloţenja: "Kada je u pitanju revizija tuţenog koja se odnosi na dio niţestepenih rješenja kojim je odbijen zahtjev za ukidanje klauzule pravosnaţnosti, istu je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu. Ovo s razloga, što u postupku povodom predloga za ukidanje klauzule pravosnaţnosti sud ne odluĉuje o postojanju i sadrţini gradjansko pravnog odnosa u smislu ĉlana 1 ZPP, već samo cijeni ispunjenje procesnih uslova u pogledu pravosnaţnosti odluke, iz kog razloga se rješenje kojim se ovaj postupak pravosnaţno okonĉava ne moţe smatrati rješenjem iz ĉl. 414 stav 1 ZPP, te protiv takvog rješenja revizija nije dozvoljena (ĉl. 407 u vezi ĉl. 414 st. 1 i ĉl. 1 ZPP). Radi toga, reviziju u tom dijelu je valjalo odbaciti, kao nedozvoljenu." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 706/11 od 28.06.2011. godine)

197

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Ĉlan 407 ZPP)

Revizija izjavljena protiv odluke drugostepenog suda o kamati koja ne ĉini glavni zahtjev, nije dozvoljena. Iz obrazloţenja: "Zahtjev za isplatu kamata je sporedno potraţivanje, uslovljeno preduzimanjem procesnih radnji za ostvarivanje glavnog potraţivanja, a glavni je pak onaj zahtjev zbog koga je pokrenut parniĉni postupak. U konkretnom sluĉaju revizija je izjavljena samo u dijelu odluke kojim je odbijen zahtjev za isplatu kamata za odredjeni vremenski period. Slijedom toga, revizija izjavljena protiv odluke drugostepenog suda o kamati ne moţe se izjaviti, nije dozvoljena. Jer, revizija nije dozvoljena protiv odluke drugostepenog suda kojom je odluĉeno o sporednom potraţivanju (kamata, troškovi postupka, ugovorna kazna i dr.), ako se ne pobija i odluka o glavnoj stvari, što je u konkretnom sluĉaju izostalo, zbog ĉega je odbaĉena kao nedozvoljena." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1038/10 od 02.03.2011. godine)

198

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Ĉlan 404 ZPP u vezi sa ĉl. 344 Porodiĉnog zakona)

Nedozvoljena je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne moţe podnijeti. Iz obrazloţenja: "Revizija je nedozvoljena. Odredbom ĉlana 344 Porodiĉnog zakona ("Sl. list RCG", br. 1/2007) propisano je da ako je pravosnaţnom presudom brak razveden ili poništen ne moţe se upotrebom vanrednog pravnog sredstva izmijeniti odluka o prestanku braka, bez obzira da li je koja od stranaka sklopila novi brak. Kako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne moţe podnijeti, reviziju je valjalo odbaciti kao nedozvoljenu, saglasno odredbi ĉlana 407 ZPP." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 715/11 od 28.06.2011. godine)

199

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Ĉlan 407 u vezi sa ĉl. 414 st. 1 ZPP) Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnaţno ne završava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena. Iz obrazloţenja: "Revizija je nedozvoljena. Prema odredbi ĉlana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnaţno završen. Rješenjem o spajanju parnica postupak se pravosnaţno ne završava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena. Takodje je nedozvoljena i revizija i protiv dijela drugostepenog rješenja kojim je ţalba odbijena kao neosnovana i potvrdjeno prvostepeno rješenje o ispravci rješenja istog suda P. br. 823/99, I. br. 202/06 od 02.07.2009. godine, kojim je odbijen predlog za odredjivanje privremene mjere. Postupak obezbjedjenja regulisan je Zakonom o izvršnom postupku, a prema odredbi ĉlana 9 toga zakona protiv pravosnaţnog rješenja donesenog u postupku obezbjedjenja nije dozvoljena revizija." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1561/10 od 10.02.2011. godine)

200

NEDOZVOLJENOST REVIZIJE (Ĉlan 407 ZPP u vezi sa ĉl. 9 Zakona o izvršnom postupku) Protiv pravosnaţnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku obezbjedjenja nije dozvoljena revizija. Iz obrazloţenja: "Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je ispitao pobijano rješenje u smislu ĉlana 401 ZPP, pa je našao da je revizija nedozvoljena. Naime, u predmetnom sporu usvojen je predlog za izvršenje. Shodno ĉlanu 9 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list RCG", br. 23/04) propisano je, da protiv pravosnaţnog rješenja donešenog u postupku izvršenja i postupku obezbjedjenja, nije dozvoljena revizija. Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu, to je reviziju izvršnih duţnika valjalo odbaciti." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 489/11 od 10.05.2011. godine)

201

NOVE ĈINJENICE I NOVI DOKAZI KAO OSNOV ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (Ĉlan 421 taĉka 9 u vezi sa ĉl. 422 ZPP) Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje ne moţe biti razlog za pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove ĉinjenice ni novi dokazi ne mogu biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnaţno završen takvom presudom. Iz obrazloţenja: "Takodje su bez osnova navodi revizije da je sud povodom predloga za ponavljanje postupka morao zakazati roĉište, jer odrţavanje roĉišta u smislu ĉlana 426 ZPP nije obavezno. Prema stanju u spisima tuţeni je ponavljanje postupka traţio zbog razloga iz ĉlana 421 taĉka 9 ZPP jer je tvrdio da je stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za njega mogla biti donijeta povoljnija odluka da su ti dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Novi dokazi su posjedovni listovi br. 185, br. 302 i br. 308 KO Vrela i kopija starog i novog katastarskog plana. Odredbom ĉlana 422 stav 2 ZPP propisano je da zbog okolnosti navedenih u ĉl. 421 taĉka 9 ovog zakona ponavljanje postupka moţe se dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije mogla te okolnosti da iznese prije nego što je raniji postupak završen pravosnaţnom sudskom odlukom. Sve dokaze na osnovu kojih je traţio ponavljanje postupka tuţeni je mogao upotrijebiti u ranijem postupku, pa taj razlog ne moţe koristiti kao osnov za ponavljanje postupka. Osim toga, tuţeni je priznao tuţbeni zahtjev što nesumnjivo proizilazi iz odgovora na tuţbu i završnog izlaganja u kome je predloţio da se tuţbeni zahtjev usvoji. Pogrešno ili nepotpuno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje ne moţe biti razlog za pobijanje presude na osnovu priznanja, pa ni nove ĉinjenice i novi dokazi ne mogu biti osnov za ponavljanje postupka koji je pravosnaţno završen takvom presudom." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 617/11 od 28.06.2011. godine)

202

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (Ĉlan 421 taĉka 6 ZPP) Postojanje kriviĉnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica kao razlog za ponavljanje postupka dokazuje se po pravilu pravosnaţnom presudom donesenom u kriviĉnom postupku, te ukoliko takvog dokaza nema ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz ĉlana 421 taĉka 6 Zakona o parniĉnom postupku. Iz obrazloţenja: "Prema stanju u spisima, tuţilac je traţio ponavljanje postupka, koji je pravosnaţno završen presudom prvostepenog suda P. br. 2649/08 od 30.03.2010. godine, zbog razloga iz ĉlana 421 taĉka 6 i taĉ. 9 ZPP. Postojanje kriviĉnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili kog trećeg lica, kao razlog za ponavljanje postupka, dokazuje se po pravilu pravosnaţnom presudom donesenom u kriviĉnom postupku. Kako tuţilac takve dokaze nije pruţio pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da ne postoji razlog za ponavljanje postupka iz ĉlana 421 taĉka 6 ZPP. Novi dokazi mogu biti razlog za ponavljanje postupka samo ako ih predlagaĉ bez svoje krivice nije mogao iznijeti prije nego što je raniji postupak završen pravosnaţnom odlukom. Sve dokaze zbog kojih je tuţilac traţio ponavljanje postupka (uvidjaj, vještaĉenje i saslušanje svjedoka) tuţilac je mogao predloţiti u ranijem postupku, pa ne postoji ni razlog za ponavljanje postupka iz ĉlana 421 taĉka 9 ZPP." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 163/11 od 24.03.2011. godine)

203

NEDOZVOLJENOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA (Ĉlan 421 stav 1 ZPP) Nema uslova za podnošenje predloga za ponavljanje postupka ako je utvrdjeno povlaĉenje tuţbe. Iz obrazloţenja: "Vanredni pravni lijek kojim se moţe zahtijevati ponavljanje postupka, u smislu naprijed navedene odredbe, dozvoljen je samo u sluĉajevima kada je parnica okonĉana sudskom odlukom, presudom ili rješenjem. U konkretnom sluĉaju u parnici P. br. 165/10-92 utvrdjeno je povlaĉenje tuţbe, a kako su posledice povlaĉenja te što se parnica gasi, kao da nikad nije ni postojala, to nema uslova u smislu navedene odredbe za podnošenje predloga za ponavljanje postupka radi ĉega je isti prvostepeni sud trebao odbaciti kao nedozvoljen. Medjutim, kako je predlog za ponavljanje odbijen kao neosnovan, a reviziju je podnio jedino tuţilac, to nije bilo mjesta preinaĉenju niţestepenih odluka na štetu stranke koja je izjavila reviziju (ĉlan 388 u vezi ĉl. 413 ZPP), radi ĉega je revizija odbijena kao neosnovana." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 498/11 od 10.05.2011. godine)

204

RADNO PRAVO

205

PRAVNA KVALIFIKACIJA POVREDE RADNE OBAVEZE (Ĉlan 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora P. CG u vezi sa ĉl. 95 st. 1 taĉka 3 Zakona o radu "Sl. list RCG", br. 43/03) Nezakoniti i nepropisni rad sa povjerenim novĉanim sredstvima i drugim poštanskim vrijednostima predstavlja teţu povredu radne obaveze. *** Postojanje štete nije obiljeţje povrede radne obaveze.

*** PRESUDA Usvaja se revizija pa se preinačavaju presuda Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 4540/10-07 od 19.10.2010. godine i presuda Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 921/10 od 13.08.2010. godine i izriče: Odbija se kao neosnovan tuţbeni zahtjev kojim je traţeno da se kao nezakonite ponište odluka disciplinskog organa br. 14140-518 od 15.06.2007. godine i odluka Odbora direktora br. 00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i tuţeni obaveţe da tuţilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenom stepenu stručne spreme, znanju i sposobnosti. Tuţilja je duţna naknaditi tuţenm parnične troškove u iznosu od 1.312,50 €, u roku od 15 dana po prijemu ove presude. O b r a z l o ţ e nj e Presudom Višeg suda u Podgorici, Gţ. br. 4540/10-07 od 19.10.2010. godine, odbijena je kao neosnovana ţalba tuţenog i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 921/10 od 13.08.2010. godine, u stavu prvom i drugom izreke kojim su poništene kao nezakonite odluke br. 14140-518 od 15.06.2007. godine i br. 00010-3874/12 od 24.07.2007. godine i naloţeno tuţenom da tuţilju vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenom stepenu struĉne spreme, znanju i sposobnostima. Istom presudom preinaĉeno je rješenje o troškovima spora tako što je tuţeni obavezan da naknadi tuţilji troškove spora u iznosu od 1.400 €. Protiv drugostepene presude tuţeni je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parniĉnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predloţio je da se revizija usvoji, preinaĉe obje presude i tuţbeni zahtjev odbije kao neosnovan i tuţilja obaveţe da mu naknadi troškove spora. Tuţilja u odgovoru na reviziju predlaţe da se revizija odbije kao neosnovana.

206

Po razmatranju spisa predmeta, ovaj sud je našao da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. U postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije uĉinjena bitna povreda odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 12 ZPP, na ĉije postojanje ovaj sud, u skladu sa ĉl. 401 istog zakona, pazi po sluţbenoj duţnosti, dok se na postojanje drugih bitnih povreda odredaba parniĉnog postupka koji mogu biti revizijski razlog, revizijom odredjeno ne ukazuje. Niţestepeni sudovi su odluĉujući na izloţeni naĉin zakljuĉili da je tuţilji u disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu, jer na raspravu nije pozvan njen branilac. Takodje su niţestepeni sudovi zakljuĉili da su odluke tuţenog nezakonite i zbog toga što je tuţilja poĉinila lakši vid teţe povrede radne obaveze, zbog koje joj se nije mogla izreći disciplinska mjera prestanak radnog odnosa, već novĉana kazna. Ovakvo zakljuĉivanje niţestepenih sudova nije pravilno i zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prema stanju u spisima na disciplinskoj raspravi, koja je poĉeta 30.05.2007. godine, a nastavljena 31.05. i 11.06.2007. godine, tuţilja je izjavila da je angaţovala branioca. Ona nije navela ime branioca i njegovu adresu, niti je traţila da se rasprava odloţi. Nakon što je upoznata sa pravima koje ima u postupku iznijela je svoju odbranu i izjašnjavala se o svim dokazima koji su izvedeni na raspravi i nije traţila da se rasprava odloţi kako bi se eventualno pozvao njen branilac. Kod takvog stanja stvari, pogrešno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je tuţilji u disciplinskom postupku povrijedjeno pravo na odbranu. Naime, tuţilja je ako je angaţovala branioca, bila duţna da disciplinskom organu saopšti njegovo ime i adresu i da traţi da se rasprava odloţi, kako bi se branilac pozvao. Budući da disciplinski organ nije obaviješten o licu koje je angaţovano kao branilac, onda ga nije mogao ni pozvati na raspravu. Što se pak tiĉe pravne kvalifikacije povrede radne obaveze, ne moţe se prihvatiti ni zakljuĉivanje niţestepenih sudova da je tuţilja poĉinila lakši oblik teţe povrede radne obaveze iz ĉlana 55 alineje 1 i 24 Kolektivnog ugovora kod tuţenog. Prema odredbi ĉl. 55 alineje 1 i 24 tog Kolektivnog ugovora disciplinska mjera novĉane kazne izriĉe se za nepravilno rukovanje pošiljkama i ostalim uslugama u svim fazama rada suprotno odredbama pravilnika i tehnoloških upustava koja regulišu svaku radnju kao i za vršenje isplate uputnica, ĉekova i drugih isplatnih naloga bez izvršene provjere identiteta primaoca. Prema stanju u spisima tuţilja je u svojstvu upravnika G. P. u N. na ime više lica korisnika materijalnog obezbjedjenja ili drugih naknada iz penzijskog osiguranja potpisivala i saĉinjavala duplikate već isplaćenih uputnica, bez pisane reklamacije stranke i bez provjere da li su isplaćene i podizala novac. Takodje je u ime i za raĉun drugih lica bez njihovog punomoćja podizala gotovinu na šalteru. Kod takvog stanja stvari ne moţe se prihvatiti zakljuĉivanje niţestepenih sudova da se radi o lakšim oblicima teţih povreda radnih obaveza već da se radi o nezakonitom i nepropisnom radu sa povjerenim novĉanim sredstvima, vrednosnicama i drugim poštanskim vrijednostima, što predstavlja teţu povredu

207

radne obaveze iz ĉlana ĉlana 54 alineja 20 Kolektivnog ugovora kod tuţenog, za koju se izriĉe mjera prestanak radnog odnosa. Ĉinjenica da ni jedno lice nije traţilo štetu od tuţenog, nije ni od kakvog uticaja, jer postojanje štete nije obiljeţje povrede radne obaveze koju je tuţilja poĉinila. Odluka o troškovima spora donijeta je na osnovu ĉlana 163 stav 2 ZPP. Tuţenom su dosudjeni troškovi zastupanja po advokatu i to za sastav odgovora na tuţbu iznos od 125 €, za zastupanje na pet odrţanih roĉišta u iznosu od po 125 €, za zastupanje na jednom odloţenom roĉištu u iznosu od 62,50 € i za sastav ţalbe i revizije iznos od po 250 €. Na osnovu izloţenog odluĉeno je kao u izreci - ĉlan 410 stav 1 ZPP. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 31/11 od 24.03.2011. godine)

208

RASPORED INVALIDA RADA NA NEODGOVARAJUĆE POSLOVE I IZOSTANAK SA POSLA (Ĉlan 73. stav 1, ĉl. 78 u vezi sa ĉl. 111 st. 1 taĉka 1 Zakona o radu)

Invalid rada nije u obavezi da dolazi na posao, ako je rasporedjen na neoDgovarajuće radno mjesto koje ugroţava njegovo zdravlje, te njegov nedolazak na posao ne moţe predstavljati osnov za prestanak radnog odnosa iz ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu. Iz obrazloţenja: "Po nalaţenju ovog suda pobijana i prvostepena presuda su zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što se s pravom ukazuje u reviziji. Naime, niţestepeni sudovi griješe kada zakljuĉuju da je tuţilja bila u obavezi da dolazi na posao na radno mjesto konobar u hotelu "P." i zakljuĉuju da je neopravdano izostala sa posla jer se nije javila na ovo radno mjesto. Ovo stoga što je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrdjeno da tuţilja, nakon što je rješenjem oglašena za invalida III kategorije sa pravom na raspored na druge poslove i radne zadatke koji ne zahtijevaju fiziĉki napor, duţe stajanje i hodanje, nije bila rasporedjena na odgovarajuće poslove a tuţeni joj je kao nerasporedjenom radniku isplaćivao naknadu zarade za svo vrijeme do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Kako je nesporno utvrdjeno da tuţeni nije mogao izvršiti raspored tuţilje na poslove konobara u hotelu "P." o ĉemu je donio ugovor o radu, kao i da je tuţilja s pravom odbila da zakljuĉi takav ugovor, griješe niţestepeni sudovi kada zakljuĉuju da je tuţilja izostala sa posla u hotelu "P." i da takav izostanak predstavlja osnov za prestanak radnog odnosa u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu. Jer, po nalaţenju ovog suda, rasporeda tuţilje na odgovarajuće poslove i radne zadatke nije bilo, pa se ne moţe zakljuĉiti da nedolazak tuţilje na poslove konobara u hotelu "P." predstavlja jasno izraţenu volju tuţilje da više ne radi što bi bilo osnov za prestanak radnog odnosa. S druge strane, tuţeni je bio u obavezi da donese rješenje o rasporedjivanju tuţilje, koje tuţilja ima pravo osporavati ukoliko nije u saglasnosti sa rješenjem o utvrdjenoj invalidnosti. Kako to tuţeni nije uĉinio, a rasporedjivanje zaposlenog se ne moţe uĉiniti ugovorom o radu u kojem nijesu sadrţane odredbe od kada se zaposleni rasporedjuje, a posebno zaposleni invalid rada se ne moţe rasporediti na one poslove za koje je nesumnjivo utvrdj eno da bi ugrozili njegovo zdravlje, već je poslodavac duţan da ga obezbijedi na odgovarajuće radno mjesto i da mu obezbijedi druga prava u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.

209

Imajući u vidu naprijed iznijeto ovaj sud nalazi da je materijalno pravo u ovom sporu pogrešno primijenjeno od strane niţestepenih sudova, zbog ĉega su pobijana i prvostepena presuda preinaĉene i odluĉeno kao u izreci ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 13/11 od 25.01.2011. godine)

210

OBAVEZNOST PISMENE ODLUKE O OTKAZU UGOVORA O RADU (Ĉlan 111 stav 1 taĉka 1 i st. 2 Zakona o radu) Kada je u pitanju prestanak radnog odnosa, ne po sili zakona, već po odluci nadleţnog organa, koja se donosi nezavisno od volje zaposlenog, odluka o otkazu ugovora o radu mora biti donijeta u pismenoj formi. Iz obrazloţenja: "Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava. Iz stanja u spisima predmeta proizilazi da je tuţilac zasnovao radni odnos kod pravnog prethodnika tuţenog 1987. godine, kao pripravnik na odredjeno vrijeme, a nakon toga je rješenjem od 20.02.1990. godine rasporedjen na poslove i radne zadatke knjigovodje glavne knjige, te da mu je tuţeni radni odnos zakljuĉio sa danom 31.12.2003. godine. Utvrdjeno je i to da tuţeni nije donosio odluku o otkazu ugovora o radu (o prestanku radnog odnosa) tuţiocu u pismenom obliku, već mu je prestanak radnog odnosa uslijedio zakljuĉivanjem radne knjiţice sa danom 31.12.2003. godine, o ĉemu je tuţilac saznao u aprilu mjesecu 2004. godine. Prema odredbi ĉlana 111 stav 2 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03) odluka poslodavca kojom otkazuje ugovor o radu zaposlenom mora biti obrazloţena i istu donosi direktor, odnosno izvršni direktor, a u smislu ĉl. 112 istog zakona, radni odnos zaposlenom prestaje danom dostavljanja odluke o prestanku radnog odnosa, odnosno otkaz ugovora o radu danom isteka otkaznog roka ako ovim zakonom nije drugaĉije odredjeno. U smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 navedenog zakona poslodavac moţe otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca. Kako se u konkretnom sluĉaju kao na razlog prestanka radnog odnosa tuţiocu kod tuţenog ukazuje na neopravdano odsustvo s posla tuţioca u trajanju od pet radnih dana uzastopno, odnosno sedam dana s prekidima u periodu od tri mjeseca u toku 2003. godine, to je u pitanju osnov za prestanak radnog odnosa nezavisno od volje zaposlenog. Budući je u pitanju prestanak radnog odnosa ne po sili zakona već po odluci nadleţnog organa koja se donosi nezavino od volje zaposlenog, to ista mora biti donijeta u pismenoj formi i zaposleni ostaje u radnom odnosu i kad nastane osnov o kojem je rijeĉ, sve dok nadleţni organ ne donese odluku o prestanku radnog odnosa. Dakle, rješenje o tome donosi direktor van disciplinskog postupka, a na osnovu zakonskih ovlašćenja, s tim što se prestanak, odnosno otkaz ugovora o radu mora utvrditi rješenjem u pismenoj formi. Imajući u vidu da tuţeni nije donio tuţiocu rješenje o otkazu ugovora o radu u pismenoj formi i isto nije uruĉeno tuţiocu kako bi mu se omogućilo korišćenje

211

daljih zakonskih prava, to je pogrešno rezonovanje drugostepenog suda dato u pobijanoj presudi da je u pitanju zakonski razlog prestanka radnog odnosa koji proizvodi posledice samim nastupanjem, te da za isto nije potrebno donositi rješenje u posebnoj formi. Sa iznijetih razloga valjalo je preinaĉiti pobijanu presudu i odluĉiti na naĉin bliţe odredjen izrekom ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 493/11 od 11.05.2011. godine)

212

NEOPRAVDANO ODSUSTVO SA POSLA KAO OSNOV PRESTANKA RADNOG ODNOSA (Ĉlan 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu)

Nezakonita je odluka o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog odsustva sa posla, ako nijesu utvrdjeni taĉni dani neopravdanog odsustva. Iz obrazloţenja: "Proizilazi da je tuţilac bio zaposlen kod tuţenog, u radnom odnosu na neodredjeno vrijeme, poĉev od 23.05.2001. godine, na radnom mjestu elektromonter II u E. H. N. Odlukom tuţenog br. 10-00-14150 od 31.08.2007. godine utvrdjen mu je prestanak radnog odnosa sa danom 31.08.2007. godine, a zbog neopravdanog izostanka s posla poĉev od 04.06.2007. godine, duţe od pet radnih dana. U spornoj odluci nijesu navedeni dani odsustvovanja tuţioca sa posla u periodu od 04.06. do 31.o8.2007. godine. Odredbom ĉlana 111.stav 1taĉka 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/03) propisano je da se zaposlenom moţe otkazati ugovor o radu, ako je neopravdano odsustvovao s posla pet radnih dana uzastopno ili sedam radnih dana s prekidima u toku tri mjeseca. Polazeći od sadrţine sporne odluke i navedene zakonske odredbe, pravilno je našao drugostepeni sud da je prvostepena presuda donijeta pogrešnom primjenom materijalnog prava, pa je pravilno odluĉio kada je preinaĉio prvostepenu presudu i spornu odluku poništio kao nezakonitu pobijanom presudom. Jer, tuţeni u spornoj odluci nije utvrdio taĉne dane neopravdanog odsustva tuţioca sa posla, a što je morao kod navedenog osnova prestanka radnog odnosa, da bi se isti smatrao zakonskim. Osim toga, dostavljenim dokazima u prvostepenom postupku tuţilac je dokazao da je u periodu od 14.05.2007. do 12.06.2007. godine bio bolestan i nalazio se na bolovanju. Kako je tuţilac dokazao da je bolest stvarni razlog njegovog odsustvovanja s posla dana 04.06.2007. godine, kao i u narednim danima do 14.06.2007. godine, bez znaĉaja je da li su doznake odnosno izvještaj o privremenoj sprijeĉenosti za rad bili dostavljeni blagovremeno ili naknadno. Ovo tim prije što je tuţilac pribavio kopiju navedenih izvještaja i dostavio sudu u toku postupka." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 638/11 od 16.06.2011. godine)

213

NEPOSTOJANJE OSNOVA ZA PRESTANAK RADNOG ODNOSA (Ĉlan 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu) Nijesu ispunjeni zakonski uslovi za prestanak radnog odnosa iz ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu, ako je poslodavac nakon odobrenog neplaćenog odsustva donio rješenje o rasporedu u kojem nije naznaĉeno kada zaposleni treba da se javi na posao. Iz obrazloţenja: "Tuţiocu je prestao radni odnos kod tuţenog u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu ("Sl. list RCG", br. 43/2003) zbog neopravdanog izostanka sa posla pet radnih dana uzastopno i dalje. Nije sporno medju uĉesnicima postupka da je tuţiocu usmenim putem omogućeno korišćenje prava na neplaćeno odsustvo koje mu je odobrio direktor, a koje je poĉeo da koristi poĉev od 01.08.2005. godine. U postupku je dalje utvrdjeno da je tuţeni donio rješenjem br. 823/20 od 01.01.2006. godine kojim je rasporedio tuţioca na poslove tehnologa za kovanje na neodredjeno vrijeme, kao i na poslove Topioca EPT postrojenja povremeno, koje rješenje mu je uruĉeno dana 22.02.2006. godine. Nesporno je i to da u rješenju o rasporedu tuţioca od 01.01.2006. godine nije naznaĉeno kada tuţilac treba da se javi na posao niti mu je to saopšteno prilikom uruĉenja rješenja. Imajući prednje u vidu, pogrešno su niţestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tuţbeni zahtjev tuţioca, nalazeći da je tuţiocu zakonito prestao radni odnos, budući nije postupio po rješenju o rasporedu od 01.01.2006. godine, tj. nije došao na posao pet i više radnih dana uzastopno, a zašto nije imao opravdanje. Naime, po ocjeni ovog suda, polazeći od nespornih ĉinjenica da je tuţiocu odobreno pravo na neplaćeno odsustvo poĉev od 01.08.2005. godine, a da u rješenju o rasporedjivanju tuţioca na poslovima tehnologa na neodredjeno vrijeme, nije odredjen datum kada tuţilac po tom rješenju treba da stupi na rad, to se u konkretnom sluĉaju ne moţe govoriti o neopravdanom izostanku tuţioca sa posla u periodu od 22.02.2006. godine, pa nadalje, a samim tim se nijesu ni ispunili zakonski uslovi u smislu ĉlana 111 stav 1 taĉka 1 Zakona o radu za donošenje osporenih rješenja. Jer, u konkretnom sluĉaju nema dokaza da je tuţeni na pravno valjan naĉin prekinuo korišćenje neplaćenog odustva tuţiocu, obzirom da ga nije pozvao da se odredjenog dana javi na posao, niti mu je to bilo oznaĉeno u rješenju o rasporedu, tako da tuţilac objektivno nije ni mogao znati kada treba da se javi na posao, radi postupanja po novom rasporednom rješenju, zbog ĉega je ovaj sud i usvojio tuţbeni zahtjev i odluĉio kao u izreci ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 279/11 od 11.05.2011. godine)

214

NEPOŠTOVANJE RADNE DISCIPLINE I OTKAZ UGOVORA O RADU (Ĉlan 143 stav 1 taĉka 2 u vezi sa ĉl. 124 taĉ. 4 Zakona o radu "Sl. list CG", br. 49/08) Napuštanje posla u toku radnog vremena bez saglasnosti pretpostavljenog moţe biti osnov za otkaz ugovora o radu, pod uslovom da je to predvidjeno Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca. Iz obrazloţenja: "Prvostepeni sud je odluĉujući o tuţbenom zahtjevu isti odbio nalazeći da tuţilac nije poštovao duţnosti utvrdjene ĉlanom 124 Zakona o radu, koji propisuje da je zaposleni duţan da se na radu pridrţava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, zbog ĉega mu je tuţeni pravilno otkazao ugovor o radu, s pozivom na ĉl. 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu. Odluĉujući po ţalbi tuţioca, drugostepeni sud je odbio ţalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući pri tom razloge i pravno rezonovanje prvostepenog suda. Medjutim, po ocjeni ovog suda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostepenog i drugostepenog suda, ĉinjeniĉno stanje koje se tiĉe postojanje osnova i uslova za otkazivanje ugovora o radu, nije ispitano, zbog ĉega je bilo nuţno ukinuti obje niţestepene presude i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Naime, odredbom ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu, je odredjeno da poslodavac moţe otkazati ugovor o radu zaposlenom, ako zaposleni ne poštuje radnu disciplinu predvidjenu aktom poslodavca i ugovorom o radu, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne moţe nastaviti rad kod poslodavca. Iz spisa predmeta proizilazi da je tuţiocu osporenim rješenjem otkazan ugovor o radu, zbog toga što je dana 06.08.2009. godine napuštio straţarsko mjesto na objektu vodoizvorišta "M.", u vremenu do najmanje jednog sata, bez obavještavanja pretpostavljenog, ĉime je ugrozio bezbjednost vodoizvorišta. Po nalaţenju ovog suda, u smislu odredbe ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu, zaposlenom se moţe otkazati ugovor o radu ako ne poštuje radnu disciplinu koja je predvidjena aktom poslodavca i ugovorom o radu, što niţestepeni sudovi pri odluĉivanju nisu vodili raĉuna. Jer, da bi se u konkretnom sluĉaju moglo donijeti osporeno rješenje potrebno je bilo prethodno ispitati i utvrditi da li je kolektivnim ugovorom tuţenog i ugovorom o radu ponašenje tuţioca bilo predvidjeno kao povreda radne discipline. Odredbom ĉl. 124 taĉ. 4 Zakona o radu odredjeno je da zaposleni odgovara samo za povrede radne obaveze koje su u vrijeme izvršenja bile utvrdjene Kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu poslodavca.

215

Stoga, po ocjeni ovog suda, osporeno rješenje se sa sigurnošću ne moţe ispitati, budući se na osnovu njega ne moţe utvrditi pravni identitet povrede radne discipline zbog koje je tuţiocu otkazan ugovor o radu, a bez ovoga, nije bila moguća ni pravilna primjena materijalnog prava, pa je zbog svega navedenog ovaj sud u smislu ĉlana 410 stav 1 ZPP, ukinuo obje niţestepene presude i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Osim toga, sa gledišta pravilne primjene materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, trebalo je imati u vidu da prema odredbi ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu, zaposlenom se otkazuje ugovor o radu, ako je njegovo ponašanje takvo da ne moţe nastaviti rad kod poslodavca. S tim u vezi, po ocjeni ovog suda, bilo je potrebno utvrditi da li je napuštanjem straţarskog mjesta od strane tuţioca nastupila opasnost i ugroţenost objekta koji je ĉuvao, pa je zbog toga njegovo ponašanje bilo takvo da nije mogao nastaviti rad kod tuţenog." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 73/11 od 01.03.2011. godine)

216

NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU (Ĉlan 143 stav 2 Zakona o radu "Sl.list CG", br. 49/08)

Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja upozorenja zaposlenom je nezakonita. Iz obrazloţenja: "Tuţiocu je otkazan ugovor o radu zbog razloga iz ĉlana 143 stav 1 taĉka 2 Zakona o radu. Prema odredbi ĉl. 143 st. 2 tog zakona, poslodavac je duţan da prije otkaza ugovora o radu pisanim putem upozori zaposlenog na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje pet radnih dana od dana dostavljanja upozorenja da se izjasni na navode iz upozorenja. Tuţeni je tvrdio da je upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora dostavio tuţiocu 16.01.2009. godine. Medjutim, iz prezentirane povratnice prvostepeni sud nije mogao utvrditi koje je pismeno dostavljeno tuţiocu, jer to povratnica ne sadrţi. Kod takvog stanja stvari, pravilno su niţestepeni sudovi zakljuĉili da je tuţiocu povrijedjeno pravo na odbranu, pa da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito. No, ĉak i pod pretpostavkom da je upozorenje dostavljeno tuţiocu 16.01.2009. godine, pobijane odluke su nezakonite. Ovo zbog toga što je odluka o otkazu ugovora o radu donijeta prije isteka roka od pet dana od dana dostavljanja upozorenja. S tim u vezi, pravilno niţestepeni sudovi nalaze da se subota ne raĉuna u radni dan." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 11/11 od 10.03.2011. godine)

217

DOLAZAK NA POSAO POD DEJSTVOM ALKOHOLA KAO OSNOV OTKAZA UGOVORA O RADU (Ĉlan 143 stav 1 taĉka 4 Zakona o radu "Sl. list CG", br. 49/08)

Za otkaz ugovora o radu zbog dolaska na posao pod dejstvom alkohola potrebno je da zaposleni tu radnju - dolaska na posao pod dejstvom alkohola ponovi više puta. Iz obrazloţenja: "Prvostepeni sud je usvojio postavljeni tuţbeni zahtjev i poništio kao nezakonito rješenje tuţenog tamo bliţe navedeno i tuţenog obavezao da vrati tuţioca na ranije radno mjesto, nalazeći da odredba ĉlana 143 stav 1 taĉka 4 Zakona o radu predvidja mogućnost otkaza ugovora o radu ako zaposleni dolazi na posao pod dejstvom alkohola ili se opija u toku rada, što pretpostavlja da se ta radnja ponavlja odnosno da se ponovila bar više od jednog puta, te da tuţiocu ne moţe prestati radni odnos kod poslodavca ukoliko je došao samo jednom u pijanom stanju a da prije toga, u toku rada kod tuţenog, nikad nije bio kaţnjava bilo iz kojeg razloga. Drugostepeni sud, medjutim, nalazi da se ne moţe prihvatiti stav prvostepenog suda da je zakonodavac imao u vidu ponavljanje nedozvoljene radnje više od jednog puta. Dolazak tuţioca na posao u teškom pijanom stanju ukazuje na nedoliĉno ponašanje za koje je poslodavcu data mogućnost otkazivanja ugovora o radu, tim prije što se nije ozbiljno odnio prema upozorenju poslodavca na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, tako da to ide u prilog zakljuĉku da se tuţilac sa tom mogućnošću i saglasio obzirom da je objašnjenje takvog ponašanja izostalo, pa samim tim preinaĉena je prvostepena presuda i odbijen kao neosnovan postavljeni tuţbeni zahtjev. Medjutim, ovaj sud nalazi da je izloţeno pravno shvatanje drugostepenog suda, zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude utvrdjeno je, da je tuţilac 16.10.2009.godine došao na posao u pijanom stanju, nakon ĉega je sa kapije odveden i alko testiran, koja analiza je pokazala prisustvo alkohola u krvi (3,05 promila) što ukazuje na teško pijano stanje. Kritiĉnog dana došao je da se javi, ne oblaĉeći radno odijelo, neposrednom rukovodiocu, da ne moţe da radi. Tuţilac nije kontinuirano dolazio na posao u pijanom stanju, a odredba iz ĉlana 143 stav 1 taĉka 4 Zakona o radu predvidja trajniju radnju povrede radne obaveze - "ako zaposleni dolazi", dakle, da se radnja više puta ponovila, što u konkretnom nije sluĉaj." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 50/11 od 12.04.2011. godine)

218

PRAVA ZAPOSLENIH ZA ĈIJIM RADOM JE PRESTALA POTREBA (Ĉlan 93 stav 2 taĉka 5 Zakona o radu) Zaposleni za ĉijim radom je prestala potreba mogu biti upućeni na rad u drugo preduzeće samo na osnovu sporazuma o preuzimanju koji zakljuĉuju poslovodni organi oba preduzeća. Iz obrazloţenja: "Poslodavac koji zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena smanjuje broj zaposlenih duţan je, u skladu sa ĉlan 93 stav 2 taĉka 5 Zakona o radu, da zaposlenom za ĉijim je radom prestala potreba obezbijedi jedno od sledećih prav po osnovu rada: raspored na druge poslove kod istog poslodavca u stepenu struĉne spreme zaposlenog, raspored kod drugog poslodavca u stepenu struĉne spreme zaposlenog, sa punim ili nepunim radnim vremenom i struĉnog osposobljavanja, prekvalifikacije ili dokvalifikacije za rad na drugo radno mjesto kod istog ili drugog poslodavca. Ako ne moţe obezbijediti ni jedno od navedenih prava poslodavac je duţan zaposlenom da isplati otpremninu - ĉl. 94 st. 1 istog zakona. Pobijanim rješenjima tuţioci su upućeni na rad kod drugog poslodavca na odrerdjeno vrijeme bez sporazuma sa novim poslodavcem. Na taj naĉin po nalaţenju ovog suda tuţiocima nije obezbijedjeno ni jedno od prava po osnovu prestanka potrebe za radom, pa su nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa. Okolnost da su oni sa novim poslodavcem zakljuĉili ugovor o radu na odredjeno vrijeme nije ni od kakvog pravnog znaĉaja jer to nema dejstvo odricanja od prava da se kao nezakonita pobija odluka o prestanku radnog odnosa." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 61/11 od 10.03.2011. godine)

219

VISINA OTPREMNINE (Ĉlan 30 - b Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja, ĉl. 1 st. 2 Zakona o Centralnoj banci i ĉl. 2 Zakona o bankama) Isplata otpremnine zaposlenima kod Centralne banke Core Gore za ĉijim radom je prestala potreba vrši se u skladu sa ĉlanom 30-b Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Iz obrazloţenja: "Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tuţiteljice za isplatu razlike neisplaćene otpremnine u iznosu od 12.636,00 €. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuţiteljica na osnovu odluke tuţenog br. 08-2497/4 od 28.12.2007. godine, prestao radni odnos zbog prestanka potrebe za njenim radom dana 31.12.2007. godine, te da joj je istom odlukom utvrdjeno pravo na otpremninu u visni šest prosjeĉnih zarada u Crnoj Gori, umanjenih za poreze i doprinose. Takodje je nesporno da je tuţiteljici 31.12.2007. godine na ime otpremnine isplaćen iznos od 2.196,00 €. Tuţiteljica smatra da joj je visinu pripadajuće otpremnine trebalo obaĉunati u skladu sa ĉl. 30-a Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Stoga je predmetnim zahtjevom i traţila da se obaveţe tuţeni da joj na ime neisplaćenog dijela otpremnine, kao tehnološkom višku, isplati iznos od 12.636,00 €, kao razliku izmedju iznosa utvrdjenog pravilnom primjenom ĉlana 30-a navedenog granskog kolektivnog ugovora i iznosa od 2.196,00 € koji joj je već isplaćen. Polazeći od ovako utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja prvostepeni sud je usvojio tuţbeni zahtjev na naĉin bliţe opisan u izreci prvostepene presude. Drugostepeni sud je odluĉujući o ţalbi tuţene preinaĉio prvostepenu presudu, kao i odluku o troškovima i tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan, nalazeći da Centralna banka Crne Gore nije banka u smislu Granskog kolektivnog ugovora za banke, finansijske organizacije i osiguranje, te se na tuţenu ne moţe primijenjivati navedeni granski kolektivni ugovor, zbog ĉega je prvostepeni sud pogriješio kada je o tuţbenom zahtjevu odluĉio primjenom propisa koji se ne odnosi na tuţenu. Po ocjeni ovog Suda, izloţeno shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo i isto predstavlja rezultat pogrešne pravne ocjene, odnosno zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, radi ĉega je pobijanu presudu valjalo preinaĉiti i tuţbeni zahtjev usvojiti, kao i presudu osnovnog suda u dijelu koji se odnosi na visinu dosudjenog iznosa otpremnine. Naime, ne moţe se prihvatiti stanovište drugostepenog suda da se predmetni sporni odnos ne moţe razriješiti primjenom odredbi Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja, jer Centralna banka nije banka

220

u smislu navedenog kolektivnog ugovora, te i u smislu odredbi ĉlana 1 stav 2 Zakona o Centralnoj banci i ĉl. 2 Zakona o bankama. Naprotiv, po ocjeni ovog suda, navedeni Granski kolektivni ugovor se upravo primjenjuje na tuţenu, jer ista u smislu odredbe ĉlana 11 Zakona o Centralnoj banci, izmedju ostalog, pruţa i bankarske usluge i ima se smatrati bankom, pa se na zaposlene kod iste odnosi Granski kolektivni ugovor koji se primjenjuje na zaposlene u bankama, drugim finansijskim organizacijama i osiguranja. Zato, imajući u vidu iznijeto pravno stanovište, a polazeći od ĉinjenice da je tuţiteljici radni odnos prestao kao tehnološkom višku, tuţena nije pravilno postupila kada joj je isplatila otpremninu u visini šest prosjeĉnih zarada u Crnoj Gori, već je pravilna primijena propisa upravo nalagala da se istoj isplati otpremnina u skladu sa ĉlanom 30-b pomenutog Granskog kolektivnog ugovora za banke, druge finansijske organizacije i osiguranja. Prema navedenoj odredbi pomenutog Granskog kolektivnog ugovora tuţiteljici pripada pravo na isplatu otpremnine u visini njene 24 neto zarade, svakako umanjene za isplaćeni iznos od 2.196,00 €. Jer, imajući u vidu godine ţivota koje je tuţiteljica imala kada joj je radni odnos prestao i ostvareni radni staţ, ista je u to vrijeme stekla pravo na penziju u smislu ĉl. 197 stav 1 taĉka 4 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je isticanje tokom postupka, kao i u reviziji da joj pravo na isplatu otpremnine pripada u skladu sa ĉl. 30-a pomenutog Granskog kolektivnog ugovora lišeno pravnog osnova. Stoga je ovaj Sud preinaĉio drugostepenu presudu, u dijelu koji se odnosi na visinu dosudjenog neisplaćenog iznosa otpremnine, obavezujući tuţenu da tuţiteljici isplati otpremninu u iznosu utvrdjenom izrekom ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 341/11 od 11.05.2011. godine)

221

PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE

Ukoliko novi raspored zaposlenog ne odgovara njegovom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, to isti nije duţan da ga prihvati i ima pravo da zahtijeva da mu radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine ako je zakljuĉenim ugovorom o radu to predvidjeno. Iz obrazloţenja: "Utvrdjeno je da je tuţilja zasnovala radni odnos kod tuţene na neodredjeno vrijeme i zakljuĉila ugovor o radu br. 10-3894 od 08.05.2003. godine, a potom ugovor o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine i da je do vremena porodiljskog odsustva bila rasporedjena na radno mjesto šef sluţbe za razvoj informacionih sistema. U toku trajanja porodiljskog odsustva odlukom generalnog direktora tuţene br. 259 od 20.11.2007. godine tuţilja je rasporedjena na radno mjesto IT application menager, i u vezi tog rasporeda saĉinjen je Aneks ugovora o radu br. 01-296 od 31.12.2007. godine, koji tuţilja nikada nije potpisala. U postupku je dalje utvrdjeno da tuţilja nije prihvatila raspored po odluci generalnog direktora br. 259 pa je istom uputila dopis dana 27.06.2008. godine za potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa isplatom otpremnine, pozivajući se na uslove iz ĉlana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine. Na takvo njeno traţenje dobila je izjašnjenje generalnog direktora br. 9358 od 23.07.2008. godine, a koje je primila 25.07.2008. godine, da je njen zahtjev za isplatu otpremnine neosnovan jer je odlukom br. 01-244 od 09.07.2008. godine rasporedjena na novo radno mjesto, na mjesto pomoćnika direktora sektora za podršku svim aplikacijama u banci u IT sektoru. Uz ovo obavještenje primila je i odluku o izmjeni Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta broj 243 od 09.07.2008. godine. Pomenutu odluku o novom rasporedu broj 01-244 tuţilja nikada nije primila, što nije bilo ni sporno u postupku. Radni odnos tuţilje kod tuţene prestao je odlukom generalnog direktora broj 283 od 08.08.2008. godine. Odlukom o prestanku radnog odnosa otkazan je ugovor o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine, sa obrazloţenjem da se isti otkazuje na zahtjev zaposlenog tj. tuţilje. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni ovog suda, tuţilji pripada pravo na isplatu otpremnine u iznosu koji je traţila, a ovo saglasno odredbi ĉlana 23 i 24 ugovora o radu broj 146/28 od 30.06.2005. godine. Ovo zato što su stranke zakljuĉenjem navedenog ugovora predvidjele mogućnost da radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine u bruto iznosu od 24 poslednje mjeseĉne zarade zaposlenog koje prethode mjesecu u kojem se ostvaruje navedeno pravo, pod odredjenim uslovima (ĉl. 23 ugovora o radu). Ĉlanom 24 pomenutog ugovora predvidjeno je da zaposlenom pravo iz ĉlana 23 pripada ukoliko otkaţe ugovor o radu u situaciji kad poslodavac zaposlenog

222

rasporedi na radno mjesto koje odgovara steĉenoj struĉnoj spremi ali ne i njegovom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, bez obzira na duţinu trajanja takvog rasporeda i razloge rasporedjivanja zaposlenog i bez obzira što mu na novom radnom mjestu pripada zarada u visini kao i na ranijem radnom mjestu. U postupku je nesumnjivo utvrdjeno da je tuţilja ugovorom, koji je otkazan odlukom generalnog direktora tuţene br. 283 od 08.08.2008. godine, bila rasporedjena na radno mjesto šefa sluţbe za razvoj, za koje radno mjesto je prema Pravilniku o sistematizaciji iz 2005. godine tj. vremena rasporeda, za mjesto šefa sluţbe za razvoj bila potrebna visoka struĉna sprema, minimum dvije godine radnog iskustva i bio je neophodan jedan izvršilac, koji je imao dva zaposlena koji su mu bili podredjeni. U opisu posla šefa sluţbe za razvoj bili su poslovi organizovanja rada sluţbe i kreiranja planova za razvoj informacionog sistema. Prema Pravilniku o sistematizaciji iz 2007. godine, za mjesto IT application menager bilo je potrebno visoko ili više obrazovanje, samo jedna godina radnog iskustva, pet izvršilaca i nema podredjenih zaposlenih. Stoga jasno proizilazi da novi raspored tuţilje nije odgovarao njenom aktuelnom profesionalnom i radnom statusu, zbog ĉega ista i nije prihvatila novi raspored i zatraţila je da joj radni odnos prestane sporazumom uz isplatu otpremnine, shodno odredbama ĉlana 23 i 24 ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je usvojio tuţbeni zahtjev tuţilje, pravilno nalazeći da je ista ostvarila pravo na isplatu otpremnine u smislu ĉlana 23 i 24 ugovora o radu, jer joj je radni odnos kod tuţene prestao otkazom ugovora o radu br. 146/28 od 30.06.2005. godine, kojim je bila rasporedjena na radno mjesto šefa sluţbe za razvoj informacionog sistema u sektoru za informatiku i AOP. Zbog toga je drugostepenu presudu valjalo preinaĉiti i potvrditi prvostepenu presudu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 768/10 od 21.12.2010. godine)

223

PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA IZ FORMALNIH RAZLOGA I PRAVO NA NAKNADU ŠTETE Radnik kojem je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz formalnih razloga, a povreda radne obaveze sadrţi obiljeţja kriviĉnog djela za koje je osudjen, nema pravo na naknadu plate do vremena obaveze vraćanja na rad utvrdjene pravosnaţnom presudom. Iz obrazloţenja: "U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrdjeno je da je tuţilji izreĉena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa, radi teţe povrede radne obaveze. Odluku tuţene tuţilja je osporavala u posebnoj parnici, pa je pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od 25.12.2008. godine poništena kao nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tuţilje iz formalnih razloga zato što disciplinski postupak nije sproveden u skladu sa Pravilnikom o utvrdjenju i vodjenju disciplinske odgovornost zbog ĉega je tuţena obavezana da tuţilju vrati na rad, a što nije uradila. Presudom istog suda K. br. 60/06 od 04.02.2008. godine tuţilja je oglašena krivom zbog kriviĉnog djela falsifikovanje isprave iz ĉlana 412 stav 2 u vezi st. 1 KZ CG i izreĉena joj uslovna osuda. Ovo zato što je pribavila laţnu diplomu o završenoj ekonomskoj školi i istu upotrijebila zahtijevajući raspored na drugo radno mjesto. Stoga kako je odluka o prestanku radnog odnosa poništena iz formalnih razloga a povreda sadrţi obiljeţja kriviĉnog djela za koje je osudjena tuţilja, po nalaţenju ovog suda tuţilja nema pravo na traţenu štetu do vremena obaveze vraćanja na rad, utvrdjene pravosnaţnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 553/05 od 25.12.2008. godine. Poslodavac je duţan da postupi po odluci suda, pa zbog nepostupanja tuţilja trpi štetu i ima pravo na naknadu iste sve do momenta vraćanja na rad. Kako je tuţilja traţila ukupan iznos za period od vremena suspenzije do dana davanja nalaza, to nije bilo moguće razdvojiti period u naprijed navedenom smislu i preinaĉit odluku, već su morale biti ukinute obje niţestepene odluke. U ponovnom postupku prvostepeni sud će utvrditi traţenu štetu za period od momenta obaveze vraćanja na rad, koja obaveza je utvrdjena pravosnaţnom presudom P. br. 370/2010-09 od 30.07.2010. godine, pa do vremena kada tuţena postupi po pomenutoj odluci suda, koji obraĉun će izvršiti uz pomoć već ranije angaţovanog vještaka finansijske struke. Nakon toga prvostepeni sud će ocjenom već provedenih dokaza i novih na koje je ukazano ovim rješenjem biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 195/11 od 27.04.2011. godine)

224

OBRAĈUN DODATKA NA ZARADU (Zakon o zaradama drţavnih sluţbenika i namještenika i Uredba o dodacima na zaradu drţavnih sluţbenika "Sl. list RCG", br. 24/05) Osnov za obraĉun dodatka na zaradu moţe biti jedino evidencija o stvarno provedenom vremenu na radu. Iz obrazloţenja: "Tuţbeni zahtjev zasnovan je na ĉinjenicama da je tuţiocu za sporni period samo djelimiĉno isplaćivan dodatak na zaradu za prekovremeni rad, rad noću i rad u dane drţavnih i vjerskih praznika, da je obraĉun vršen na osnovu mjeseĉnih izvještaja rukovodioca koji vodi evidenciju i da ta evidencija ne odgovara podacima iz rasporeda deţurstava. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, prvostepeni sud je utvrdio da je tuţiocu u spornom periodu isplaćen dodatak na zaradu za rad noću, rad u dane drţavnih i vjerskih praznika na osnovu evidencije o prisustvu na radu za vrijeme stvarno provedenom na radu, a da prekovremenog rada nije bilo. Kod ovakvog stanja stvari, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odluĉili na izloţeni naĉin. I po nalaţenju ovog suda osnov za obraĉun dodataka na zaradu moţe biti jedino evidencija o stvarno provedenom vremenu na radu. Pripravnost kod kuće po rasporedu deţurstava ne moţe biti osnov za uvećanje zarade. Naime, Zakon o zaradama drţavnih sluţbenika i namještenika, kao ni Uredba o dodacima na zaradu drţavnih sluţbenika ("Sl. list RCG", br. 24/05) i Uredba o dodacima na zaradu po osnovu teţih uslova rada drţavnog sluţbenika i namještenika u pojedinim organima drţavne uprave ("Sl. list RCG", br. 23/06), ne predvidjaju uvećanje zarade po tom osnovu, već samo uvećanje zarade po osnovu teţih uslova rada, rada noću, rada u dane drţavnih i vjerskih praznika i rada duţeg od punog radnog vremena. Ti dodaci se plaćaju za vrijeme efektivno provedeno na radu, što je tuţiocu i isplaćeno, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 240/11 od 08.04.2011. godine)

225

ISKLJUĈENJE MATERIJALNE ODGOVORNOSTI ZAPOSLENIH (Ĉlan 105 Zakona o radu) Bez namjere ili krajnje nepaţnje nema osnova materijalne odgovornosti zaposlenih. Iz obrazloţenja: "Prema obrazloţenju prvostepene i drugostepene presude tuţeni su kao radnici tuţilaĉke stranke propustili da naloţe odredjenoj banci kod koje se vodi devizni raĉun tamo oznaĉenog izvršnog duţnika, da izvrši prenos sredstava sa tog raĉuna preraĉunatih u eurima po kursu na dan prenosa u korist raĉuna odredjenih izvršnih duţnika kod tamo oznaĉene banke. Tuţeni su u konkretnom sluĉaju postupali u skladu sa datim instrukcijama neposrednog rukovodioca, kako to proizilazi i iz njegovog kazivanja, tako da nijesu odgovorni za nastali propust, odnosno nijesu obavezni, i po mišljenju ovog suda, da regresiraju tuţiocu kao poslodavcu naknadu isplaćenog iznosa trećim licima. Ovo zbog toga što poslodavac koji naknadi štetu trećem licu ima pravo da od zaposlenog zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa, ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepaţnje. Ta obaveza se zasniva na odredbama o materijalnoj odgovornosti zaposlenog iz ĉlana 105 Zakona o radu. Ovom odredbom odredjen je osnov i uslovi materijalne odgovornosti zaposlenog. Materijalna odgovornost zaposlenog zasniva se, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, na krivici, ali na krivici koja se ispoljava samo u namjeri ili krajnjoj nepaţnji. Smatra se da je šteta prouzrokovana namjerno ako je zaposleni bio svjestan da njegova radnja moţe poslodavcu prouzrokovati šetu i ako je htio njeno nastupanje. Krajnja nepaţnja postoji kad zaposleni u odredjenoj situaciji nije ispoljavao ni minimum potrebne paţnje. Pod potrebnom paţnjom podrazumijeva se uobiĉajna, normalna paţnja. Proizilazi, dakle, da ako neko ne pokazuje ni najniţi stepen paţnje u odredjenoj prilici, postupa sa krajnjom nepaţnjom. Kod ĉinjenice da su tuţeni u konkretnom sluĉaju postupali u skladu sa uputstvima datim od strane neposrednog rukovodioca to iskljuĉuje kod njih postojanje namjere ili krajnje nepaţnje. Poslodavac se ne moţe regresirati od zaposlenog koji je trećem licu prouzrokovao štetu ni obiĉnom nepaţnjom. Rizik od tako nastale štete konaĉno snosi poslodavac. Tuţilaĉka stranka nije pruţila dokaze o postojanju odgovornosti na strani tuţenih, iako je teret dokazivanja na njihovoj strani. Bez namjere ili krajnje nepaţnje nema osnova materijalne odgovornosti zaposlenih. Otuda tuţeni ne mogu biti obavezani da plate traţenu naknadu, zbog ĉega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1305/10 od 23.03.2011. godine)

226

SOLIDARNA ODGOVORNOST IZVODJAĈA I INVESTITORA ZA ŠTETU NASTALU KAO POSLEDICU POVREDE NA RADU (Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 207 ZOO i ĉl. 21 i 34 Zakona o zaštiti na radu) Izvodjaĉ i investitor radova koji su u okviru svojih ovlašćenja napravili propuste u sprovodjenju mjera i normativne zaštite na radu solidarno su odgovorni za štetu koju je pretrpio radnik povredjivanjem na gradilištu. Iz obrazloţenja: "Prvotuţilac je bio radnik kod prvotuţenog na radnom mjestu pomoćnog radnika u gradjevinarstvu. Dana 07.09.2007. godine je doţivio povredu na radu radeći na objektu D. k. u P. Spornom prilikom bio je angaţovan na poslovima ojaĉavanja plafonske konstrukcije i u jednom trenutku je propao kroz postojeću konstrukciju u bioskopsku salu D. k. Tom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, pa je rješenjem Fonda PIO br. 01-14694/4 od 25.06.2009. godine oglašen invalidom zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, a rješenjem istog Fonda od 01.07.2009. godine razvrstan je u treći stepen tjelesnog oštećenja i priznato mu je pravo na novĉanu naknadu. Nije sporno, da je protiv zakonskog zastupnika prvotuţenog V. V. vodjen kriviĉni postupak K. br. 149/08 i isti je oglašen krivim s razloga što nije postupao po propisima i mjerama zaštite na radu prilikom izvodjenja gradjevinskih radova na gradilištu za adaptaciju D. k. u P. i time izazavao opasnot za ţivot i tjelo prvotuţioca. Takodje nije sporno, da je prvotuţilac nakon povredjivanja od "L. o" AD Podgorica - Filijala Pljevlja po osnovu kolektivnog osiguranja za nastali invaliditet dobio iznos od 11.200,00 €. Iz nalaza i mišljenja vještaka N. R. proizilazi da prvotuţilac nije doprinio nastanku štete, a iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je umanjenje ţivotne aktivnosti kod prvotuţioca 50% i to 35% zbog povrede slabinskog pršljenja i zbog povrede palĉane kosti desne podlaktice, a 15% zbog neurološkog deficita. Kod takvog stanja stvari i po nalaţenju ovog suda stoji odgovornost oba tuţena da prvotuţiocu nadoknade nematerijalnu štetu. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu N. R. proizilazi, da su prvotuţeni i drugotuţena u okviru svojih ovlašćenja napravili propuste u sprovodjenju mjera i normativne zaštite na radu usled ĉega je došlo do povredjivanja prvotuţioca, jer nijesu preuzeli potrebne i propisane mjere na radu u toku pripreme i izvodjenju radova na rekonstrukciji i adaptaciji D. k. u Pljevljima. Odgovornost prvotuţenog kao izvodjaĉa radova ogleda se u tome, što ista nije organizovala poslove zaštite na radu kako to predvidja ĉlan 34 Zakona zaštite o radu i što nije uradio elaborat o uredjenju gradilišta, kako to predvidja ĉl. 8 stav 3. Takodje iz nalaza vještaka proizilazi, da je prvotuţilac spornom prilikom obavljao posao na visini (to je svaki rad na visini većoj od 1,5 m) pa je to radno mjesto trebalo biti posebno obezbijedjeno u pogledu radnih platformi, ograda, prilaza, i to mjesto je zahtijevalo odgovarajući posao za smještaj i kaĉenje alata, a što prvotuţilac u konkretnom sluĉaju

227

nije imao. Pored toga, prvotuţilac je morao biti obuĉen za ovu vrstu posla i morala je biti izvršena i provjera njegovog zdravstvenog stanja. Bez osnova su navodi revizije drugotuţene, da na strani iste nema odgovornosti za nastalu štetu. Jer, kako proizilazi iz nalaza vještaka zaštite na radu, drugotuţena kao investitor radova je napravila propuste koji se ogledaju u tome što nije izradila tehniĉku dokumentaciju i pribavila gradjevinsku dozvolu, što nije pribavila reviziju da je tehniĉka dokumentacija izradjena u skladu sa propisima Zaštite na radu, tehniĉkim standardima a što je bila u obavezi shodno ĉlanu 7 taĉka 3 Zakona o radu. Isto tako, drugotuţena kao investitor nije ovjerila elaborat o uredjenju gradilišta koje izgradjuje izvodjaĉ radova, nakon ĉega su mogli da otpoĉnu radovi, niti je sa izvodjaĉem radova zakljuĉila ugovor o organizovanju i sprovodjenju mjera zaštite na radu, a što je bila u obavezi shodno ĉl. 21 Zakona o zaštiti na radu. Dakle, kod takvog stanja stvari, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi, da stoji odgovornost oba tuţena da nadoknade štetu prvotuţenom i to prvotuţeni kao izvodjaĉ radova, a drugotuţeni kao investitor, te su stoga isti shodno ĉlanu 207 ZOO solidarno odgovorni da prvotuţiocu naknade predmetnu štetu. Isto tako, pravilno zakljuĉuju niţestepeni sudovi, da nema osnova primjeni odredbe ĉl. 192 ZOO o podijeljenoj odgovornosti, jer prvotuţilac svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog dogadjaja, a time ni štete." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 627/11 od 08.06.2011. godine)

228

ISKLJUĈIVA ODGOVORANOST ZAPOSLENOG ZA POVREDU NA RADU (Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu)

Samovlasnim preduzimanjem opasne radnje koja prouzrokuje povredu na radu zaposleni snosi iskljuĉivu odgovornost za nastanak sopstvene štete.

Iz obrazloţenja: "Pravilno zakljuĉuje drugostepeni sud da na strani tuţenog u sporu ne stoji osnov odgovornosti za naknadu štete koju je tuţilac pretrpio kritiĉnom prilikom. Ovo iz razloga što u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrdjeni naĉin povredjivanja tuţioca dana 22.01.2008. godine iskljuĉuje odgovornost tuţenog u sporu. Naime, svi saslušani svjedoci u toku postupka su potvrdili da je zaposlenim tuţenog bilo poznato da nijesu smjeli da se prevoze do mjesta izvršenja zadatka kroz rudarsko okno na utovarnoj lopati ili damperu, o ĉemu je postojala izriĉita naredba tuţenog iz septembra 2006. godine. Medjutim, tuţilac je kritiĉnom prilikom, bez obzira što je krenuo na izvršenje naloţenog zadatka, koristio nedozvoljeno prevozno sredstvo, pri ĉemu je znao za izriĉitu zabranu tuţenog da se utovarna lopata ne moţe koristiti za prevoz osoblja, a što nije demantovao ni vještak zaštite na radu u svom nalazu i mišljenju od 15.12.2008. godine i dopuni tog nalaza od 23.02.2009. godine. Ovo tim prije što odredbe ĉl. 27, 28, 29 i 31 Zakona o zaštiti na radu ("Sl. list RCG", br. 79/2004) dozvoljavaju zaposlenom mogućnost da odbije izvršenje radnog naloga zbog rizika upotrebe neispravnog i nedozvoljenog sredstva za prevoz, ĉime bi se sprijeĉila mogućnost nastanka štetne posledice. Istu mogućnost dozvoljava i vaţeći Kolektivni ugovor tuţenog kao poslodavca. Kod takvog stanja, pravilno je našao drugostepeni sud da ne stoji odgovornost tuţenog za nastanak kritiĉne nezgode, pa stoga nema ni njegove obaveze na naknadu štete proistekle iz iste. Sa iznijetih razloga pravilno je odluĉio drugostepeni sud pobijanom presudom kada je ţalbu tuţioca protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu odbio, a po ţalbi tuţenog preinaĉio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu sa navedenih razloga, koje u svemu prihvata valjanim i ovaj sud." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 226/11 od 13.04.2011. godine)

229

NAKNADA ŠTETE ZBOG PROFESIONALNOG OBOLJENJA (Ĉlan 106 Zakona o radu u vezi sa ĉl. 154, 173 i 174 ZOO) Zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti ima isti poloţaj kao i zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu odgovornosti poslodavca za štetu. Iz obrazloţenja: "Predmetnom tuţbom tuţilac je traţio naknadu nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica profesionalnog oboljenja, po osnovima oznaĉenim pobijanom presudom, a u ukupnom iznosu od 34.500,00 €. U postupku koji je prethodio donošenju pobijanih odluka proizilazi, da je tuţilac zaposlen kod tuţenog u pogonu Elektroliza, na radnom mjestu posluţioca ćelija, da je Ekspertizom Kliniĉkog centra Srbije - Instituta za medicinu rada i radiološku zaštitu "Dr D. K", na koju je upućen od strane Doma zdravlja Podgorica, utvrdjeno da je zadobio profesionalno oboljenje - asthma bronchiale. Iz ovako utvrdjenih ĉinjenica niţestepeni sudovi su izveli zakljuĉak da tuţilac nije pruţio valjane dokaze o osnovanosti svog zahtjeva, jer nije donijeta odluka o utvrdjenju profesionalnog oboljenja tuţioca, koji postupak shodno ĉlanu 36 Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju ("Sl. list RCG", br.54/03 i 78/08) provodi drţavni organ uprave nadleţan za poslove penzijsko - invalidskog osiguranja po prethodno pribavljenom mišljenju nadleţnog organa za poslove zdravlja. Medjutim, po nalaţenju ovog suda, sporni odnos nije se mogao raspraviti primjenom ocjene ĉlana 36 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer ta odredba propisuje koji je organ nadleţan za donošenje opšteg akta kojim se utvrdjuje profesionalne bolesti, radna mjesta i poslove na kojima se javljaju i uslove pod kojima se smatraju profesionalnim bolestima. Profesionalne bolesti se, po pravilu, javljaju zbog štetnih uticaja radnih uslova na odredjenim radnim mjestima, a zaposleni koji je obolio od profesionalne bolesti ima isti poloţaj kao i zaposleni koji je pretrpio povredu na radu u pogledu odgovornosti poslodavca za štetu. Naknada štete prouzrokovana profesionalnom bolešću ostvaruje se po odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na objektivnu odgovornost, a pravna kvalifikacija profesionalne bolesti utvrdjena je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kako se navodima istaknutim u reviziji s pravom ukazuje da zbog pogrešne primjene materijalnog prava relevantne ĉinjenice nijesu utvrdjene u ovom sporu, jer je sud odbio predlog tuţioca da se provede dokaz vještaĉenjem preko vještaka medicinske struke radi utvrdjivanja da li je zbog profesionalnog oboljenja, umanjena ţivotna aktivnost tuţioca da li trpi fiziĉke bolove kao i strah, i kog inteziteta, to je

230

reviziju valjalo usvojiti i ukinuti niţestepene presude, a predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 542/11 od 26.05.2011. godine)

231

STICANJE SVOJSTVA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA (Ĉlan 57 i 65 Zakona o stambenim odnosima "Sl. list SRCG", br. 45/90) Izvodi iz obrazloţenja presude: "Po ocjeni ovog suda pravilan je pravni pristup niţestepenih sudova pa je traţenje tuţioca s pravom odbijeno kao neosnovano. Naime, u postupku kod niţestepenih sudova je utvrdjeno da je Izvršni odbor SO Š. Odlukom br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine ustupio PTP "S." na korišćenje, predmetni stan, koji je tada bio u izgradnji. U ĉlanu IV Odluke predvidjeno je da će se naĉin ustupanja stana na korišćenje i bliţi uslovi regulisati sporazumno izmedju PTP "S." i SO Š. Nesporno je da nikada nije postupljeno u smislu navedenog ĉlana. Dalje je utvrdjeno da je stambena komisija prvotuţene odlukom br. 01-138 od 16.03.1998. godine dodijelila na korišćenje u zakup predmetni stan Ć. R, koja odluka je postala konaĉna i isti se uselio sa porodicom, koji ĉlanovi porodice ga i danas koriste. Odlukom prvotuţene br. 01-1085 od 16.11.1999. godine stavljena je van snage Odluka Izvršnog odbora Skupštine opštine Š. br. 01-520/2 od 26.06.1992. godine zbog neizvršavanja obaveze preuzete taĉkom IV pomenute Odluke. Stoga sporazum o ustupanju na korišćenje predmetnog stana nije do kraja ispunjen, kako je to i naprijed navedeno, te tako pravo korišćenja nije prenijeto na PTP "S." i bez dejstva je odluka o dodjeli stana tuţiocu pa je prvotuţena sa stanom s pravom raspolagala dodjeljujući ga pravnom prethodniku drugo i treće tuţenih. Svojstvo nosioca stanarskog prava shodno Zakonu o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 45/90) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja Odluke kojom je stan dodijeljen tuţiocu, stiĉe se danom useljenja a po prethodno zakljuĉenom ugovoru o korišćenju stana (ĉlan 57 pomenutog Zakona), koji se zakljuĉivao na osnovu konaĉne odluke davaoca stana i pravnog lica koje vrši poslove odrţavanja stambenih zgrada i stanova (ĉl. 65 Zakona o stambenim odnosima). Stoga tuţilac nije imao uslova niti je ikada stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, zbog ĉega je neosnovano njegovo traţenje, kako su to pravilno zakljuĉili i niţestepeni sudovi."

(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 292/11 od 27.04.2011. godine)

232

ZAŠTITA PRAVA ZAPOSLENIH NEZAKONITOST ODLUKE O RASPODJELI STANOVA (Ĉl. 120 i 121 Zakona o radu) Steĉeno pravo zbog odlaska u penziju ne moţe prestati niti se moţe izgubiti. Iz obrazloţenja: "Tuţeni je raspisao konkurs za davanje u zakup 16 kadrovskih stanova (konkurs objavljen u Sluţbenom listu RCG br. 2/97 od 28.01.1997. godine) na kojem je prijavio svoje uĉešće i tuţilac. Tuţilac je, nakon izvršene raspodjele, pokrenuo parnicu (P. br. 13603/97) u kojoj je usvojen njegov tuţbeni zahtjev i poništene odluke o raspodjeli stanova i tuţeni obavezan da izvrši ponovnu raspodjelu (presuda prvostepenog suda potvrdjena je odlukom drugostepenog suda Gţ .br. 773/98, a izjavljena revizija tuţenog odbijena presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br. 479/98 od 28.12.1999. godine). Odlukom tuţenog br. 01-152/4 od 26.11.1999. godine izvršena je ponovna raspodjela stanova, a tuţioĉev izjavljeni prigovor odbijen kao neosnovan. Tuţilac je podnio tuţbu u ovoj pravnoj stvari 11.12.1999. godine, a njegov radni odnos kod tuţenog prestao je zbog odlaska u penziju (rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa donijeto je 25.07.1997. godine). Kod takvog stanja stvari, niţestepeni sudovi nalaze da na strani tuţioca nedostaje legitimacija za dalje vodjenje ove parnice kod ĉinjenice da mu je prestao radni odnos, bez obzira što je u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli i donošenju ranije odluke o raspodjeli bio u radnom odnosu. Medjutim, ovaj sud takav zakljuĉak niţestepenih sudova ne moţe prihvatiti. Ovo zbog toga što se aktivna legitimacija u parnici cijeni prema ĉinjenici da li je tuţilac aktivni uĉesnik konkretnog materijalno pravnog odnosa na kome zasniva svoj zahtjev. Pri ĉinjenici da je tuţilac u vrijeme raspisivanja konkursa za raspodjelu stanova bio u radnom odnosu kod tuţenog i da je prijavio svoje uĉešće u raspodjeli, to što je kasnije njegov radni odnos prestao zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, je bez znaĉaja obzirom da je to svojstvo stekao prijavljivanjem svog uĉešća u raspodjeli stanova. Dakle, u pitanju je steĉeno pravo koje zbog odlaska u penziju ne moţe prestati, niti se moţe izgubiti, tako da se tuţilac moţe smatrati aktivnim uĉesnikom odredjenog materijalno pravnog odnosa. Ovo tim prije što normativnim aktima tuţenog koji su vaţili u vrijeme raspisivanja konkursa nije postojala odredba koja bi predvidjela to da je zaposlenim u vrijeme raspisivanja konkursa o raspodjeli stanova prestajalo pravo na rješavanje stambenih potreba zbog prestanka radnog odnosa odlaskom u panziju. Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa niţestepenih sudova, izostalo utvrdjenje (od strane prvostepenog suda) ĉinjenica od kojih zavisi osnovanost

233

tuţbenog zahtjeva, to je pobijanu i prvostepenu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, kako bi se u ponovnom postupku utvrdile te ĉinjenice." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1402/10 od 16.02.2011. godine)

234

TRGOVAĈKO PRAVO

235

ZAŠTITA PRAVA AKCIONARA I ĈLANOVA PREUZETIH PREDUZEĆA (Ĉlan 431 stav 2 Zakona o preduzećima) Akcionari i ĉlanovi preuzetih preduzeća i preduzeća preuzimaoca, koji se protive spajanju preuzimanjem, mogu pobijati pred sudom odluku o spajanju preuzimanjem, ako smatraju da odnos zamjene njihovih akcija ili udjela nije odredjen u odgovarajućoj srazmjeri. Iz obrazloţenja: "U ovoj parnici tuţbom je traţeno da se obaveţe tuţeni da otkupi akcije tuţioca koje je ovaj imao kod DP "S. c. z." Bar, pripojenom tuţenom. Zahtjev je zasnovan na odredbi ĉlana 431 stav 1 Zakona o preduzećima, koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa, prema kojoj akcionari i ĉlanovi preduzeća koje uĉestvuje u spajanju preuzimanjem i koji se protive tom spajanju imaju pravo da im preduzeće preuzimalac po trţišnoj cijeni, u sluĉaju spora po cijeni koju odredi sud, otkupi akcije ili udjele u skladu sa odredbama ovog zakona. Zahtjev je obrazloţen navodima da vlasniĉko uĉešće tuţioca u akcijskom kapitalu DP "S. c. z." Bar u postupku svojinske i upravljaĉke transformacije i pripajanja tuţenoj nije utvrĊeno u skladu sa pozitivnim propisima, da isti nikada nije bio akcionar tuţenog, niti je traţio akcije tuţenog nakon izvršenog pripajanja, jer se pripajanju protivio. Navodi se da tuţilac ima pravo da mu tuţeni, kao preduzeće preuzimalac otkupi akcije po cijeni koju odredi sud. Na roĉištu glavne rasprave odrţane 04.03.2010. godine tuţilac je zahtjev opredijelio na iznos od 116.690,70 €, shodno nalazu vještaka finansijske struke od 20.01.2005. godine, koji je našao da uĉešće tuţioca u ukupnom kapitalu DP "S. c. z." Bar, po osnovu unijetih sredstava kao jednog od 18 osnivaĉa koji su platili osnivaĉni ulog u novcu, iznosi 5,96 %. Iz ĉinjenica utvrĊenih u postupku pred prvostepenim sudom proizilazi da je svojinska i upravljaĉka transformacija i privatizacija DP "S. c. z." Bar izvršena je na osnovu Odluke o posebnom programu privatizacije od 21.12.2000. godine, koji je donijela Vlada Republike Crne Gore. Ĉlanom 3 ove odluke data je saglasnost na strukturu kapitala identifikovanu Izvještajem o procjeni DP "S. c. z." Bar od oktobra 1999. godine, i prema tom izvještaju drţavni kapital iznosi 97,63 % ukupnog kapitala preduzeća, dok kapital 18 osnivaĉa, medju njima i tuţioca, iznosi 2,37 % ukupnog kapitala. Na osnovu te odluke Upravni odbor DP "S. c. z" Bar donio je Odluku o svojinskoj i organizacijonoj transformaciji br.46 od 26.12.2000. godine, kojom je utvrdjeno da tuţilac posjeduje 335 akcija ili 0,14 % ukupnog kapitala tog preduzeća. Istom odlukom, u ĉl. 1 odredjeno je da se DP "S. c. z." Bar transformiše primjenom modela: 1. upisom akcija i identifikacijom drţavnog kapitala i 2. pripajanjem preduzeću AD "L. B.".

236

Svi vlasnici proistekli iz transformacije, shodno Ugovoru o pripajanju (spajanjem preuzimanjem) postali su vlasnici kapitala u AD "L. B." u skladu sa Izveštajem o procjeni koji je uradio zajedniĉki ovlašćeni procjenjivaĉ imovine oba preduzeća. Prema tom izvještaju zamjenjuju se 247.433 akcija DP "S. c. z." Bar nominalne vrijednosti 60 DEM za 228.928 akcija tuţenog nominalne vrijednosti 64,85 DEM i, saglasno ovom odnosu zamjene akcija, tuţilac je postao vlasnik 310 akcija AD "L. B.". Tuţilac nije sporio valjanost Odluke o spajanju preuzimanjem, odnosno Odluke o svojinskoj i organizacionoj transformaciji br.46 od 26.12.2000. godine, niti je isto bilo predmet ocjene po tuţbi za utvrdjenje ništavosti upisa pripajanja u registru suda. Ako je tuţilac smatrao da njegovo vlasniĉko uĉešće u akcijskom kapitalu DP "S. c. z." Bar u postupku svojinske i upravljaĉke transformacije i pripajanja tuţenom nije utvrdjeno u skladu sa zakonom, mogao je u rokovima odredjenim Zakonom o postupku za upis u sudski registar ("Sl. list SRJ", br. 80/94) da traţi da se, shodno odredbi ĉlana 431 stav 2 Zakona o preduzećima utvrdi njegovo procentualno uĉešće u kapitalu S. c. z, odnosno tuţenog nakon izvršene zamjene akcija, te da mu se prizna pravo na odgovarajući broj akcija ukoliko smatra da mu nije pripao odgovarajući broj akcija, kako to pravilno nalaze i niţestepeni sudovi. Kako je postupak svojinske i upravljaĉke transformacije u kojem je utvrdjena vrijednost ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar (14.845.980,00 DEM), te procentualno uĉešće tuţioca u tom kapitalu (0,14 %), pravosnaţno okonĉan, to sud u predmetnom sporu nije mogao vršiti novu procjenu vlasniĉkog udjela tuţioca. Udio utvrdjen od strane vještaka od 5,97 %, na ĉemu se temelji tuţbeni zahtjev, je procentualna vrijednost uĉešća tuţioca u vrijednosti uloga osnivaĉa (njih 18) koji iznosi 2,57 % ukupnog kapitala DP "S. c. z." Bar, a ne uĉešće tuţioca u ukupnom kapitalu." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 57/11 od 24.05.2011. godine)

237

PRAVA I OBAVEZE AKCIONARA USLOV ZA PODNOŠENJE DERIVATIVNE TUŢBE (Ĉlan 30 stav 4 Zakona o privrednim društvima) Uslov za podnošenje derivativne tuţbe je da je akcionar prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuţi odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tuţbu u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Iz obrazloţenja: "Tuţilac je u ovoj parnici traţio da se otklone nepravilnosti u upravljanju i poslovanju privrednim društvom "MS C." DOO iz Podgorice na naĉin što će se poništiti odluke, bliţe navedene u izreci prvostepene presude. Podneskom od 28.10.2009. godine kao tuţeni su oznaĉeni osnivaĉi navedenog privrednog društva M. M, D. M. i M. P. Ĉlanom 41 Zakona o privrednim društvima (dalje ZPD), koji se shodno ĉl. 79 istoga zakona primjenjuje i za društva sa ograniĉenom odgovornošću, propisano je kad sud moţe poništiti odluke skupštine akcionara, odnosno skupštine osnivaĉa društva. U tim sporovima pasivno je legitimisano društvo ĉija je skupština donijela odluke ĉiji se poništaj zahtijeva, pa su pravilno niţestepeni sudovi zakljuĉili da na strani tuţenih nema legitimacije po ovom zahtjevu tuţilaca i pravilno su odluĉili kada su odbili kao neosnovan tuţbeni zahtjev iz stava jedan prvostepene presude. Niţestepeni sudovi su pravilno odluĉili i kada su odbili zahtjev tuţioca za naknadu štete. Naime, tuţilac je tuţbom traţio i da mu tuţeni na ime naknade štete zbog onemogućavanja da uĉestvuje u raspodjeli dobiti društva, shodno svom udjelu, isplati iznos od 24.122,75 €. Medjutim, uslov da bi došlo do podjele dobiti - profita je da je skupština društva donijela odluku o tome (ĉlan 3 stav 2 u vezi ĉl. 79 Zakona o privrednim društvima). Kako tu odluku nadleţni organ DOO "MS C." nije donio, to nije imalo zakonskih uslova ni da se usvoji tuţbeni zahtjev za naknadu štete. Revizijom se ukazuje da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su se pri ocjeni osnovanosti zahtjeva za poništaj odluka pozvali na odredbe ĉlana 41 ZPD, jer se tuţbeni zahtjev temelji na odredbama ĉl. 30 st. 4, 5 i 6 istog zakona. Tuţbom je traţen poništaj odluka, bliţe oznaĉenih u izreci prvostepene presude pod stavom prvim, sa razloga što nisu ispoštovane odredbe Zakona o privrednim društvima o sazivanju i odrţavanju skupštine akcionara (ĉlan 36 stav 6, 7 i 8 ZPD). Dakle, radi se o razlozima za poništaj odluka propisanim odredbom ĉl. 41 st. 4 ZPD, pa su neosnovani navodi revizije da su se prilikom odluĉivanja o osnovanosti zahtjeva tuţioca za poništaj navedenih odluka tuţenog, sudovi pogrešno pozvali na odredbe ovog ĉlana (ĉl. 41 ZPD).

238

Prema odredbi ĉlana 30 stav 4 ZPD, društvo ima pravo da tuţi odgovorno lice kod privrednog suda kada se utvrdi da je došlo do nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju društva. Odgovorno lice kod "MS C." je izvršni direktor - M. M, tako da bi u konkretnom sluĉaju, u smislu citirane zakonske odredbe, bili stvarno legitimisani društvo - "MS C." DOO Podgorica i izvršni direktor društva M. M. Istom zakonskom odredbom propisano je i da u sluĉaju da društvo ne tuţi odgovorno lice, akcionar ima pravo da u svoje ime, a za raĉun društva tuţi odgovorno lice u društvu koje je odgovorno za nepravilnosti u upravljanju ili poslovanju društva (derivativna tuţba). Medjutim, uslov za podnošenje ove tuţbe, kako je to predvidjeno navedenom zakonskom odredbom, je da je akcionar prethodno u pisanom obliku zahtijevao od društva da tuţi odgovorno lice, a društvo je taj zahtjev odbilo ili nije podnijelo tuţbu u roku od 30 dana od dana ponošenja zahtjeva. Tuţilac sudu nije pruţio dokaze da se obraćao društvu sa navedenim zahtjevom. Osim toga, ostvarena naknada štete po derivativnoj tuţbi pripada društvu, kako je to dalje propisano odredbom ĉl. 30 st. 4 ZPD, a ne akcionaru (osnivaĉu društva). Odredbom ĉlana 30 stav 5 ZPD, predvidjena je i mogućnost podnošenja individualne akcionarske tuţbe ako se radi o direktnoj povredi prava akcionara. U predmetnom sporu to je zahtjev tuţioca za isplatu dividende, ali, kao što je to naprijed reĉeno, provedenim dokazima nije utvrdjeno da je tuţiocu povrijedjeno to pravo jer za isplatu dividende nije ispunjen uslov propisan odredbom ĉl. 63. st. 2. ZPD (pravo na dividendu nastaje tek po donošenju odluke nadleţnog organa)." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 69/11 od 07.06.2011. godine)

239

ODGOVORNOST KONCENDENTA ZA PRAVNE NEDOSTATKE ISPUNJENJA (Ĉlan 121 stav 2 u vezi sa ĉl. 508 - 515 ZOO) Uprava za šume, kao koncedent, je odgovorna za pravne nedostatke ispunjenja, ako je koncesionar od strane trećih lica sprijeĉen da transportuje doznaĉene i posjeĉene drvne sortimente. Iz obrazloţenja: "Kod utvrdjene ĉinjenice da je tuţilac bio uznemiravan od strane trećih lica na naĉin, što je isti sprijeĉen da doznaĉene i posjeĉene drvne sortimente iz gradinske jedinice "K. r." - odeljenja 89 transportuje traktorskim putevima - "vlakama" prema izvodjaĉkom projektu prvotuţene, koji je sastavni dio ugovora, to se sporni odnos imao raspraviti primjenom odredbe ĉlana 121 stav 2 ZOO, kojom je propisano da ugovoraĉ odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i duţan je da štiti drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo iskljuĉeno ili suţeno. Dakle, radi se o pravnom nedostatku pa se sporni odnos shodno ĉl. 121 st. 3 ZOO ima rasvijetliti primjenom odredbi ĉl. 508 - 515 ZOO, koje regulišu odgovornost za pravne nedostatke - zaštita od evikcije. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostale su neutvrdjene odluĉne ĉinjenice od znaĉaja za odluku o tuţbenom zahtjevu i to da li je tuţilac obavijestio prvotuţenu da treća lica polaţu neko pravo i traţio da ista preduzme mjere u cilju oslobadjanja stvari od prava ili pretenzija trećih lica, a što je uostalom bila i obaveza tuţioca, kao koncesionara a shodno nalogu br. 532 od 06.06.2005. godine. Takodje, da utvrdi da li je tuţilac imao odobrenje prvotuţene za probijanje novih traktorskih puteva - "vlaka", mimo onih iz izvodjaĉkog projekta prvotuţene. Ovo sa razloga, što se shodno ĉlanu 1 stav 3 Pravilika o izgradnji, odrţavanju i naĉinu korišćenja šumskih puteva ("Sluţbeni list RCG", br. 26/01) pod sporednim šumskim putevima podrazumijevaju šumski putevi, koji otvaraju manje šumske komplekse, odjeljenja i sl. povezani sa glavnim šumskim putevima i koji se koriste u odredjenom vremenskom periodu, a koji se shodno ĉl. 2 Pravilnika grade na osnovu tehniĉke dokumentacije." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 26/11 od 09.03.2011. godine)

240

PRAVILA ISTOVREMENOG ISPUNJENJA (Ĉlan 122 stav 1 ZOO)

Pravilo istovremenog ispunjenja kod dvostranih ugovora primjenjuje se samo ako što drugo nije ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što drugo proistiĉe iz prirode posla. Iz obrazloţenja: "Neosnovani su navodi revizije da je prvostepeni sud pogrešno primijenio ĉlan 122 Zakona o obligacionim odnosima kada nije prihvatio prigovor "neispunjenog ugovora". Kod dvostranih ugovora postoji uzajamnost obaveza ugovornih strana i kod takvih ugovora pravilo je da obje strane istovremeno ispunjavaju obaveze jedna prema drugoj, što je propisano odredbom ĉl. 122 stav 1 ZOO, medjutim, istom odredbom propisano je da se pravilo istovremenog ispunjenja primjenjuje izuzev kad je što drugo ugovoreno ili zakonom odredjeno ili ako što drugo proistiĉe iz prirode posla. U konkretnom sluĉaju ĉlanom 3 Ugovora o naknadi za uredjivanje gradjevinskog zemljišta odredjeno je u kojem je roku tuţeni bio duţan da ispuni svoju ugovornu obavezu, dok je ĉl. 6 istog ugovora odredjeno da će tuţilac (agencija) svoje obaveze po osnovu opremanja gradjevinskog zemljišta izvršiti prema UTU-ma i uslovima i saglasnostima nadleţnih javnih preduzeća, a u skladu sa dinamikom utvrdjenom srednjoroĉnim i godišnjim Programom utvrdjivanja gradjevinskog zemljišta. Prema tome, iz navedenih odredbi predmetnog ugovora ne proizilazi da se radi o ugovoru sa obavezom istovremenog ispunjenja, kako to pravilno zakljuĉuju i niţestepeni sudovi. Isto tako, pravilno niţestepeni sudovi nalaze da su bez znaĉaja navodi revizije da je tuţeni mao izdatke u iznosu od 17.000,00 € za radove koje je izveo, a koje je navodno, prema zakljuĉenom ugovoru, trebalo izvesti tuţilac. Ovo sa razloga što tuţeni nije podnio protivtuţbu radi naplate ovog iznosa, niti je istakao prigovor prebijanja. Ĉinjenicu da je sam izgradio prilazni put, za što je imao izdatke u iznosu od 17.000,00 €, tuţeni je isticao kao razlog za odbijanje tuţbenog zahtjeva, a ne kao prigovor prebijanja." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 48/11 od 10.05.2011. godine)

241

NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA PONIŠTAJ KOMPENZACIJE (Ĉlan 336 ZOO) Izvodi iz obrazloţenja presude: "Odluĉujući o postavljenom tuţbenom zahtjevu, niţestepeni sudovi su isti odbili, kao neosnovan. Naime, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke a na osnovu izvedenih dokaza, koji su nasuprot navodima revizije pravilno cijenjeni u smislu ĉlana 9 ZPP je utvrdjeno da je Ć. J, inaĉe radnik tuţioca sa tuţenim dana 24.01.2001. godine zakljuĉila ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora pod br. 03367/1, ĉiji je predmet bio poslovni prostor br. 8., površine 26,35 m2, koji se nalazi u zgradi D-11, u Baru - u ulici R. L. bb, te da su tuţilac i tuţeni dana 06.06.2001. godine potpisali dvije izjave o kompenzaciji i to pod br. 80 na iznos od 29.300,00 DEM pod br. 6636 na iznos od 20.000,00 DEM, u kojima je kao osnov plaćanja navedena obaveza za utrošenu elektriĉnu energiju s jedne strane i obaveza po osnovu ugovora br. 03-367/1 od 24.01.2001. godine, s druge strane, koje kompenzacije su i sprovedene. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka generalnog direktora tuţioca D. S, direktora E. Bar D. N. i direktora tuţenog P. Ţ. je utvrdjeno da je sprovodjenju navedenih kompenzacija prethodio dogovor izmedju navedenih lica da se na ovaj naĉin, putem kompenzacija riješi stambeno pitanje Ć. J. - radnice tuţioca. Tuţilac je traţio poništaj navedenih kompenzacija iz razloga što su iste bile potpisane i ovjerene od strane neovlašćenih lica i bez saglasnosti ovlašćenih lica tuţioca. Kod naprijed navedenog ĉinjeniĉnog utvrdjenja prvostepenog suda, koje prihvata i drugostepeni sud, niţestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su tuţbeni zahtjev tuţioca odbili, kao neosnovan, nalazeći da u konkretnom ne postoji razlog za poništaj spornih kompenzacija. Naime, iz iskaza svjedoka I. Z. - direktora Sektora za ekonomsko - finansijske poslove tuţioca i V. M. - šefa Odjeljenja za platni promet je nasuprot navodima revizije na nesumnjiv naĉin utvrdjeno da su sporne kompenzacije potpisane i ovjerene od strane ovlaćenih lica, te sprovedene u zakonitoj proceduri preko Zavoda za obraĉun i plaćanje. U prilog prednjem ide i iskaz svjedoka D. S. - generalnog direktora tuţioca dat prilikom suoĉavanja na roĉištu odrţanom dana 02.09.2010. godine, kada je isti na pitanje punomoćnika tuţioca odgovorio: "da su M. V, I. Z. i D. N. lica koja su ovlašćena da potpišu kompenzaciju i da se kompenzacija mogla sprovesti bez njegovog potpisa". Isto tako, neosnovano se ukazuje revizijom da nije bilo uslova za zakljuĉenje kompenzacija, kao i to da ne postoji mogućnost kompenzacije "tudje obaveze" - Ć. J, što predmet ugovora o kompenzaciji ĉini nedopuštenim a ugovor ništavim s pozivom na odredbe ĉlana 344 u vezi ĉl. 44 i 46 istog Zakona o obligacionim odnosima.

242

S tim u vezi, prethodno valja ukazati revidentu da se na sporni odnos a shodno ĉlanu 1202 stav .1 ZOO ("Sluţbeni list RCG", br. 47/08) ne mogu primijeniti odredbe tog zakona, već ranijeg koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa. Prema ĉlanu 336 ZOO, koji je vaţio u vrijeme nastanka spornog odnosa, je propisano da duţnik moţe prebiti potraţivanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potraţuje od njega, ako oba potraţivanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela. Dakle, kompenzacija kao jedan od naĉina gašenja obligacija pretpostavlja postojanje uzajamnog potraţivanja, koja - uzajamnost potraţivanja, strogo uzevši, postoji jedino u sluĉaju kada povjerilac istovremeno duguje svom duţniku odnosno kad duţnik istovremeno ima i dug i potraţivanje prema svom povjeriocu. Medjutim, valja ukazati da uzajamnost potraţivanja postoji i u drugim situacijama, kao što je sluĉaj u ovom sporu. Naime, nasuprot navodima revizije uzajamnost potraţivanja, u konkretnom, postoji i ne radi se o kompenzaciji "tudje obaveze". Jer, revident gubi iz vida da je spornim kompenzacijama prethodio dogovor ĉelnika tuţioca sa tuţenim da se putem kompenzacija riješi stambeno pitanje radnice tuţioca Ć. J, što će reći da je tuţilac preuzeo obavezu po ugovoru o kupoprodaji br. 03-367/1 od 24.01.2001. godine, koji je zakljuĉen izmedju Ć. J. i tuţenog, a tuţeni se time saglasio. Stoga se ne radi o nedopuštenom predmetu, kako se to neosnovano ukazuje revizijom." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 53/11 od 25.05.2011. godine)

243

ZASTARJELOST POTRAŢIVANJA NAKNADE ŠTETE NASTALE POVREDOM UGOVORA O KREDITU (Ĉlan 371 u vezi sa ĉl. 361 ZOO) Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraţivanja iz tog ugovora zastarijevaju u opštem roku zastarjelosti (10 godina). Iz obrazloţenja: "Nesporno je da su parniĉne stranke 05.05.2003. godine zakljuĉile ugovor o kreditu br. 06-68/1, na osnovu kojeg se tuţeni obavezao da tuţiocu stavi na raspolaganje iznos od 30.000,00 € u roku od 60 dana od dana zakljuĉenja ugovora. Iznos od 15.000,00 € tuţeni je tuţiocu stavio na raspolaganje 08.05.2003. godine. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tuţioca da se obaveţe tuţeni da izvrši svoju ugovornu obavezu i da mu isplati preostali iznos odobrenog kredita (15.000,00 €), sa pripadajućom kamatom od 05.07.2003. godine pa do konaĉne isplate, kao i da mu na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze isplati iznos od 162.238,00 €, sa pripadajućom zakonskom kamatom. Niţestepeni sudovi su, nalazeći osnovanim prigovor zastarelosti potraţivanja, tuţbeni zahtjev odbili. Za zakljuĉak o zastarelosti potraţivanja sudovi su se u razlozima presuda pozvali na odredbe ĉlana 361 stav 1 i ĉl. 367 st. 1 Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj sud nalazi da su niţestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su našli da je potraţivanje, koje je predmet spora, zastarjelo. Naime, odredbom ĉlana 361 stav 1 ZOO, propisano je da zastarjelost poĉinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, a odredbom ĉl. 376 st. 1 istog zakona, da potraţivanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu uĉinilo. Sa pozivom na ove zakonske odredbe, sudovi nisu mogli zakljuĉiti da je potraţivanje tuţioca zastarjelo. Ugovor o kreditu nije ugovor o prometu roba i usluga, pa potraţivanja iz tog ugovora ne zastarijevaju ni u roku iz ĉlana 374 stav 1 ZOO (3 godine), već u opštem roku zastarjelosti iz ĉl. 371 ZOO (10 godina). Zato i potraţivanje naknade štete nastale povredom tog ugovora zastarijeva u istom roku. Prema tome, u konkretnom sluĉaju nije nastupila zastarjelost potraţivanja, kako su to pogrešno zakljuĉili niţestepeni sudovi. Pogrešno zakljuĉujući da je nastupila zastarjelost potraţivanja niţestepeni sudovi su propustili da ocijene sve provedene dokaze, pored ostalog, i izjavu tuţioca od 08.05.2003. godine "da je saglasan da mu banka ostatak kredita, odnosno 15.000,00 €, stavi na raspolaganje nakon obezbjedjenja adekvatne zaloge na nepokretnosti, odnosno fiducijarnog prenosa prava svojine nepokretnosti na uţem podruĉju grada, saglasno kreditnoj politici Banke i konkursom Fonda za razvoj CG".

244

U ponovnom postupku prvostepeni sud će dati ocjenu provedenih dokaza, kao i dokaza za ĉije izvodjenje se ukaţe potreba, nakon ĉega će biti u mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 39/11 od 06.04.2011. godine)

245

ZASTARJELOST POTRAŢIVANJA ZATEZNE KAMATE (Ĉl. 371 i 372 ZOO) Samo u situaciji kada je glavno potraţivanje u cjelosti isplaćeno, kamata ima karakter povremenog potraţivanja na koje se primjenjuje rok zastare koji propisuje odredba ĉlana 372 Zakona o obligacionim odnosima. Iz obrazloţenja: "Prvostepeni sud je stanovišta da se u konkretnom ne moţe primijeniti rok zastare propisan odredbom ĉlana 374 ZOO, jer se ne radi o medjusobnim potraţivanjima pravnih lica. Nasuprot, isti nalazi da je potraţivanje nastalo izmedju fiziĉkog i pravnog lica, jer tuţilac kao samostalna usluţna radnja svoj subjektivitet iskazuje kroz subjektivitet vlasnika - osnivaĉa i u pravnom prometu ne odgovara za obaveze prema trećim licima, već osnivaĉ, pa s toga zakljuĉuje da se ima primjeniti opšti zastarni rok propisan odredbom ĉl. 371 ZOO. Nasuprot izloţenom stanovištu prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao da je istaknuti prigovor zastare djelimiĉno osnovan. Naime, isti u odnosu na potraţivanje koje se odnosi na neplaćeni dio okonĉane situacije prihvata stav prvostepenog suda da je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan a sa pozivom na odredbu ĉlana 371 ZOO. Medjutim, kada je u pitanju potraţivanje zatezne kamate, na iznose koji su plaćeni sa zadocnjenjem po nalaţenju drugostepenog suda se ima primijeniti rok zastare koji propisuje odredba ĉl. 372 ZOO, jer se radi o povremenom potraţivanju. Sledstveno tome, isti je polazeći od uplata tuţenog od 15.05.1998., 11.06.1998., 20.06.1998. i 22.06.1998. godine izvršenih putem kompenzacije, cesije, asignacije i virmanskim uplatama zakljuĉio da su glavna potraţivanja navedenim uplatama prestala (zadnja 22.06.1998. godine), pa kako je tuţba podnesena dana 06.07.2001. godine, našao da se radi o zastarjelom potraţivanju. Isto tako, drugostepeni sud smatra da je prestala obaveza tuţenog i za iznos od 64.651,00 dinara a prema izjavi o kompenzaciji od 16.11.1998. godine, pa je sljedstveno tome ovaj iznos odbio od iznosa neizmirenog glavnog potraţivanja, koji je utvrdio vještak finansijske struke - od iznosa 100.715,00 dinara, na koji naĉin je došao do iznosa od 36.064,50 dinara, koji je dosudio tuţiocu, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, poĉev od 01.01.1998. godine, pa do konaĉne isplate, dok je u preostalom dijelu (ne zna se kojem) tuţbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Medjutim, osnovano se ukazuje revizijom da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odluĉio na izloţeni naĉin, kao i da je uĉinio bitnu povredu odredaba parniĉnog postupka iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP, jer su dati razlozi nejasni i u suprotnosti sadrţini izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud prilikom odluĉivanja o prigovoru zastare u odnosu na potraţivanje zatezne kamate, nalazi da kamata ima karakter povremenog potraţivanja i da rok zastare teĉe

246

od dana prestanka glavnog potraţivanja s pozivom na odredbu ĉl. 372 ZOO. S toga, kako je glavno potraţivanje prestalo uplatama, o kojima je prethodno bilo rijeĉi a tuţba podnesena dana 06.07.2001. godine, nalazi da je prigovor zastare u ovom dijelu osnovan. Medjutim, zakljuĉak suda da je glavno potraţivanje prestalo je suprotno sadrţini spisa - nalazu i mišljenju vještaka B. B, prema kojem je ostalo neizmireno glavno potraţivanje u iznosu od 100.715,00 dinara. S tim, u vezi za ukazati je da bi rezon drugostepenog suda bio pravilan samo u situaciji kada bi glavno potraţivanje bilo u cjelosti isplaćeno. No, kako u konkretnom to nije sluĉaj, kamata, kao posebno potraţivanje prati sudbinu glavnog potraţivanja. Isto tako, nejasni su razlozi koji se tiĉu valjanosti izjave o kompenzaciji od 16.11.1997. godine, koja glasi na iznos od 64.651,00 dinara. Na pogrešan pravni rezon drugostepenog suda upućuje i odredba ĉlana 313 ZOO, kojom je propisano da ako duţnik pored glavnice duguje i kamate i troškove uraĉunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostepeni sud je tuţbeni zahtjev tuţioca djelimiĉno usvojio, zbog djelimiĉne osnovanosti istaknutog prigovora zastare pritom propuštajući da ocijeni da li je pravilno utvrdjeno ĉinjeniĉno stanje, te da ocijeni sve ţalbene navode i da o istim da odgovarajuće razloge. Stoga je pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu - drugostepenom na ponovno sudjenje." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 41/11 od 07.04.2011. godine)

247

PRAVNE POSLJEDICE ZAKLJUĈENJA STEĈAJNOG POSTUPKA (Ĉl. 93 i 94 Zakona o insolventnosti privrednih društava u vezi sa ĉl. 216 ZPP) Zakljuĉenjem steĉajnog postupka steĉajni duţnik se smatra likvidiranim i briše iz Centralnog registra, te ukoliko likvidirano preduzeće nema pravnog sljedbenika postupak u parnici za naplatu duga se obustavlja. Iz obrazloţenja: "Prema stanju u spisima, rješenjem Privrednog suda u Podgorici, St. br. 10/10 od 25.03.2010. godine prihvaćen je predlog za pokretanje steĉajnog postupka nad DOO "P." iz Tivta. Rješenjem istog suda St. br. 10/10 od 18.10.2010. godine zakljuĉen je steĉajni postupak nad steĉajnim duţnikom DOO "P." iz Tivta, steĉajni duţnik se smatra likvidiranim danom zakljuĉenja postupka, i naloţeno je Centralnom registru da se steĉajni duţnik briše iz registra. Kod izloţenog stanja stvari, koje je i nesporno, pravilno su niţestepeni sudovi odluĉili kada su shodno odredbi ĉlana 216 stav 1 ZPP, obustavili postupak u ovoj parnici, jer tuţilac nema pravnog sljedbenika. Osnivaĉ tuţioca (steĉajnog duţnika), kome je vraćena imovina poslije zakljuĉenja steĉajnog postupka, nije pravni sljedbenik likvidiranog preduzeća (tuţioca), pa su neosnovani suprotni navodi revizije." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 63/11 od 24.05.2011. godine)

248

DOSTAVLJANJE IZJAVE O KOMPENZACIJI STEĈAJNOM SUDU (Ĉlan 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava u vezi sa ĉl. 337 ZOO) Izjava o kompenzaciji mora se dostaviti steĉajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraţivanja, jer izjava o kompenzaciji potraţivanja u smislu ĉlana 337 ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti prebijanja, pa ako je ta izjava izostala onda nema kompenzacije. Iz obrazloţenja: "Izmedju tuţioca, kao izvodjaĉa i tuţenog, kao naruĉioca, zakljuĉen je ugovor o gradjenju, zaveden kod tuţioca pod br. 494/08 od 03.04.2008. godine. Predmet ugovora bilo je izvodjenje grubih gradjevinskih radova na izgradnji poslovnog objekta na lokaciji Liješnje. Ugovorom je odredjeno da će se ugovorena cijena kompenzirati za robu po veleprodajnim cijenama iz asortimana naruĉioca po prethodnoj porudţbi izvodjaĉa. U skladu sa tim ugovorom tuţilac je ispostavio tuţenom situaciju od 21.11.2008. godine na iznos od 95.000 €. Tuţeni je ovjerio okonĉanu situaciju, što znaĉi da medju strankama nije bila sporna vrijednost izvedenih radova. Takodje nije bilo ni sporno da je tuţeni ispunio obavezu po ovoj situaciji u iznosu od 50.000 €. Sporno je pravno pitanje, tj. da li se potraţivanje koje je predmet ovog spora moţe prebiti sa potraţivanjem tuţenog u iznosu od 13.778,40 €, koje je tuţeni nakon pokretanja steĉajnog postupka nad tuţiocem prijavio u steĉajnom postupku i koje steĉajni upravnik nije osporio, kao i sa potraţivanjem tuţenog u iznosu od 25.000 € koje mu je ugovorom o cesiji br. 24 od 26.11.2008. godine ustupilo DOO "T.", Budva. Po nalaţenju ovog suda, niţestepeni sudovi su pravilno postupili kada su odluĉili na izloţeni naĉin. Prema odredbi ĉlana 58 stav 2 Zakona o insolventnosti privrednih društava uzajamna potraţivanja koja su postojala prije dana podnošenja predloga za pokretanje steĉajnog postupka i do ĉijeg je prebijanja došlo u toku uobiĉajenog poslovanja smatraju se prebijenim, ne ukljuĉuju se u steĉajnu masu i ne registruju se, pod uslovom da je izvod iz obavještenja o uzajamnom prebijanju potraţivanja dostavljen sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraţivanja. To znaĉi da je tuţeni izjavu o kompenzaciji morao dostaviti steĉajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraţivanja jer izjava o kompenzaciji potraţivanja u smislu ĉlana 337 ZOO ima konstitutivno dejstvo i ona je uslov pravne valjanosti prebijanja, pa ako je ta izjava izostala onda nema kompenzacije. Kako nema dokaza da je tuţeni izjavu o kompenzaciji potraţivanja u iznosu od 13.778,40 € dostavio steĉajnom sudu prije isteka roka za prijavljivanje potraţivanja, to nijesu ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe za pobijanje potraţivanja.

249

Što se pak tiĉe potraţivanja u iznosu od 25.000 € koje je ustupljeno tuţenom ugovorom o cesiji, a koje je tuţeni trebao da prijavi u steĉajnom postupku, prebijanje ni tog potraţivanja nije dozvoljeno. Prema odredbi ĉlana 58 stav 3 Zakona o insolventnosti privrednih društava prebijanje nije dozvoljeno ukoliko je potraţivanje koje treba da bude prebijeno kupljeno ili preneseno na jednog od povjerilaca koji uĉestvuju u steĉajnom postupku u periodu od šest mjeseci prije ili poslije dana podnošenja predloga za pokretanje steĉajnog postupka. Kako je predlog za pokretanje steĉajnog postupka podnešen 25.12.2008. godine, a ugovor o cesiji zakljuĉen 26.11.2008. godine, to prebijanje u smislu citirane zakonske odredbe nije dozvoljeno." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 19/11 od 24.02.2011. godine)

250

ZAŠTITA PRAVA PONUDJAĈA I JAVNOG INTERESA U POSTUPKU JAVNE NABAVKE (Ĉlan 86 u vezi sa ĉl. 102 Zakona o javnim nabavkama) Zaštita prava ponudjaĉa i javnog interesa u svim fazama postupka javne nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku. Iz obrazloţenja: "U postupku pred prvostepenim sudom utvrdjeno je da je tuţeni 03.02.2006. godine objavio ograniĉeno medjunarodno nadmetanje br. 02/06 za prikupljanje ponuda za izbor najpovoljnijeg ponudjaĉa za nabavku slušnih aparata na nivou godišnjih potreba. U tom postupku kao ponudjaĉ uĉestvovao je tuţilac, a za najpovoljniju ponudu izabrana je ponuda DOO "MDM E.", Beograd, sa kojim je tuţeni 02.06.2006. godine zakljuĉio ugovor o javnoj nabavci. Tuţilac smatra da mu je kao uĉesniku tog postupka prouzrokovana šteta u vidu izmakle dobiti time što njegova ponuda nije izabrana za najpovoljniju, već je izabrana ponuda drugog uĉesnika koja nije ispunjavala uslove tendera. Zaštita prava ponudjaĉa i javnog interesa u svim fazama postupka javne nabavke obezbjedjuje se u upravnom postupku - ĉlan 86 Zakona o javnim nabavkama i u upravnom sporu - ĉl. 102 istog zakona. Zbog toga sud u parniĉnom postupku nije ovlašćen da ispituje zakonitost tog postupka, odnosno odluke o izboru najpovoljnije ponude, pa su bez osnova navodi revizije da je sud morao naloţiti tuţenom da dostavi svu dokumentaciju u vezi postupka javne nabavke po spornom nadmetanju. Kako je rješenjem Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki br. 6941/2008 od 15.10.2009. godine, odbijena ţalba tuţioca na odgovor naruĉioca br. 02/700 od 24.03.2006. godine i to rješenje postalo pravosnaţno jer nije pobijano tuţbom u upravnom sporu, to se ne mogu prihvatiti tvrdnje tuţioca da mu je nezakonitim postupanjem prouzrokovana šteta. Zbog toga ne postoji odgovornost tuţenog u smislu ĉlana 172 stav 1 ZOO, pa su niţestepeni sudovi pravilno postupili kada su tuţbeni zahtjev odbili kao neosnovan." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I br. 22/11 od 24.02.2011. godine)

251

UPRAVNO PRAVO

252

AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE TUŢBE U UPRAVNOM SPORU (Ĉl. 7 i 10 Zakona o upravnom sporu)

Prvostepeni organ u upravnom postupku, kao donosilac akta u prvom stepenu, protiv koga je dozvoljena ţalba, nije legitimisan za podnošenje tuţbe u upravnom sporu. Iz obrazloţenja: "Prema odredbi ĉlana 3 stav 1 Zakona o upravnom sporu, pravo pokretanja upravnog spora ima fiziĉko ili pravno lice, ako smatra da mu je upravnim ili drugim aktom povrijedjeno neko pravo ili na zakonu zasnovani interes, dok je st. 3 navedenog ĉlana citiranog zakona propisano da ako je upravnim ili drugim aktom povrijedjen zakon u korist fiziĉkog lica, pravnog lica ili druge stranke, upravni spor moţe pokretnuti drţavni tuţilac ili drugi nadleţni organ. Prema odredbi ĉlana 7 stav 1 Zakona o upravnom sporu, upravni spor se moţe pokrenuti protiv upravnog ili drugog akta koji je donijet u drugom stepenu. Protiv odlluke Upravnog suda, stranka koja je uĉestvovala u upravnom sporu i drţavni tuţilac i drugi nadleţni organ moţe podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke - ĉlan 41 stav 1 Zakona o upravnom sporu. U konkretnom sluĉaju, tuţeni organ u upravnom sporu je bila Komisija za ţalbe, kao drugostepeni organ i kao donosilac drugostepenog upravnog akta i predmet upravnog spora je bilo rješenje te Komisije koja je u ţalbenom postupku odbila ţalbu izjavljenu na rješenje Zavoda za izvršenje kriviĉnih sankcija kao prvostepenog organa. Dakle, u upravnom sporu je stranka bila tuţena Komisija za ţalbe, sa ukazivanjem da je tuţeni u upravnom sporu organ ĉiji se akt osporava (ĉlan 10 Zakona o upravnom sporu. Podnosilac zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u konkretnom sluĉaju Zavod za izvršenje kriviĉnih sankcija, kao prvostepeni organ u upravnom postupku, nije legitimisan za podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, jer nije bio stranka u upravnom sporu, zbog ĉega je podnijeti zahtjev nedozvoljen. Stoga je zbog odsustva aktivne legitimacije za podnošenje ovog vanrednog pravnog sredstva ovaj sud zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Zavoda za izvršenje kriviĉnih sankcija odbacio kao nedozvoljen." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 53/11 od 14.02.2011. godine)

253

PROCESNE PRETPOSTAVKE ZA POKRETANJE UPRAVNOG SPORA ZBOG "ĆUTANJA ADMINISTRACIJE" U UPRAVNOM POSTUPKU (Ĉlan 18 Zakona o opštem upravnom postupku) Upravni sud je duţan da, u postupku ispitivanja uslova za postojanje procesnih pretpostavki za pokretanje upravnog spora, cijeni da li ponovljena ţalba stranke u upravnom postupku ima karakter ponovljenog traţenja iz ĉl. 18 st. 1 Zakona o upravnom sporu.

*** PRESUDA Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18. 01. 2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak. Obrazloţenje Rješenjem Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3490/10 od 18.01.2011. godine odbaĉena je tuţba tuţilje podnijeta protiv M. p. zbog neodluĉivanja po njenoj ţalbi od 06.08.2010. godine podnijetoj protiv C. r. Privrednog suda u Podgorici, zbog nedonošenja rješenja. Protiv navedenog rješenja tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to u istom navodi, ali se u obrazloţenju navodi i drugi osnov - povreda pravila postupka u upravnom sporu. Predlog zahtjeva je da se pobijano rješenje ukine. U odgovoru na podnijeti zahtjev tuţeni je isti ocijenio neosnovanim. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, te ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva i odgovora na isti, pa je vijeće našlo da je: - zahtjev osnovan. Pobijanim rješenjem poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS. Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama, a kako se to osnovano istiĉe podnijetim zahtjevom. U tuţbi tuţilja je tvrdila da je dana 06.08.2010. godine podnijela ţalbu zbog nedonošenja rješenja od strane prvostepenog organa, da o toj ţalbi nije odluĉeno u zakonom propisanom roku, da je zbog toga 16.11.2010. godine podnijela "ponovljenu ţalbu", ĉija fotokopija je priloţena uz tuţbu. Obrazlaţući pobijano rješenje Upravni sud propušta da cijeni gornje navode tuţbe, koji predstavljaju odluĉne ĉinjenice za donošenje zakonite odluke. Bio je

254

Upravni sud duţan cijeniti da li "ponovljena ţalba" ima karakter ponovljenog traţenja u smislu ĉlana 18 stav 1 ZUS ili ne i zašto, pa tek nakon te ocjene cijeniti da li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora. Pri toj ocjeni mora se poći od odredbe ĉl. 55 st. 4 ZUP. Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlana 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u izreci ove presude. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 92/11 od 25.03.2011. godine)

255

PODNOŠENJE I PREDAVANJE ŢALBE U UPRAVNOM POSTUPKU (Ĉlan 55 Zakona o upravnom postupku) Nepostupanje prvostepenog organa po propisima za podnošenje i predaju podnesaka u upravnom postupku ne moţe se cijeniti na štetu stranke.

*** PRESUDA Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida rješenje Upravnog suda Crne Gore, U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak. Obrazloţenje Rješenjem Upravnog suda Crne Gore U. br. 3484/10 od 15.04.2011. godine, odbijena je tuţba tuţioca M. za a. n. s. - M iz Podgorice, zbog ćutanja administracije – nedonošenja rješenja po ţalbi tuţioca od 06.08.2010. godine. Protiv navedenog rješenja tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, a sa predlogom da se prvostepeno rješenje ukine. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je: -zahtjev osnovan. Pobijanim rješenjem poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS. Prednje sa razloga što pobijano rješenje nema razloga o odluĉnim ĉinjenicama, a dati razlozi su nerazumljivi kako se to osnovano istiĉe podnijetim zahtjevom. U tuţbi tuţilja je tvrdila da je dana 06.08.2010.godine podnijela ţalbu zbog “ćutanja uprave”, da o toj ţalbi u zakonom propisanom roku nije odluĉeno, pa je 17.11.2010. godine podnijela ponovljenju ţalbu zbog “ćutanja uprave”, da su obje ţalbe podnijete Centralnom registru Privrednog suda u Podgorici sa naznakom” za Ministarstvo pravde”. Obrazlaţući pobijano rješenje Upravni sud polazeći od ĉinjenice da tuţilja nije ţalbu i ponovljeni zahtjev dostavila drugostepenom organu zakljuĉuje da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje tuţbe. Izvodeći takav zakljuĉak propušta Upravni sud da cijeni postupanje stranke i prvostepenog upravnog organa u skladu sa njihovim pravima i duţnostima iz ĉlana 55 ZUP. Tek nakon te ocjene moţe se izvesti nesumnjiv zakljuĉak da li su ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora ili

256

ne. Prilikom izvodjenja tog zakljuĉka nepostupanje prvostepenog organe ne moţe se cijeniti na štetu stranke, kako se to ĉini u konkretnom sluĉaju. Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlana 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u izreci ove presude. U ponovljenom postupku Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu pravila postupka u upravnom sporu, na naĉin što će cijeniti sve odluĉne ĉinjenice i o svom zakljuĉku dati jasne i valjane razloge. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 232/11 od 10.06.2011. godine)

257

PRAVNI LIJEK I SVOJSTVO STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU (Ĉl. 76 - 87 i ĉl. 361 - 432 Zakona o upravnom postupku)

Vrsta i priroda pravnog lijeka i svojstvo stranke u upravnom postupku cijeni se prema sadrţini, odnosno materijalno pravnom poloţaju, a ne prema oznaĉenju tih ustanova procesno upravnog organa.

*** PRESUDA Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke te se preinačava presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine tako što se poništava rješenje Ministarstva finansija br. 07-02-850/2-2009 od 09.04.2010. godine. O b r a z l o ţ e nj e

Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1001/2010 od 25.11.2010. godine odbijena je tuţba tuţioca G. V. podnijeta protiv rješenja tuţenog M. f. br. 07-2850/2-2009 od 09.04.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je ţalba tuţioca izjavljena protiv zakljuĉka Uprave za nekretnine - Podruĉna jedinica Podgorica, br. 954-101-UP-2746/2006 od 17.12.2009. godine, kojim je odbaĉena ţalba tuţioca kao nedopuštena, izjavljena na rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine. Protiv oznaĉene presude Upravnog suda tuţilac G. V. je podino zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu i povrede materijalnog prava. Predlaţe da se pobijana presuda preinaĉi i poništi rješenje tuţenog Ministarstva ili ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje. Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan. Osnovano se ponijetim zahtjevom ukazuje da je u postupku donošenja pobijane presude uĉinjena kako povreda pravila upravnog postupka, tako i povreda pravila postupka u upravnom sporu zavisno od ĉega je pobijanu presudu valjalo preinaĉiti i poništiti osporeno rješenje i vratiti predmet tuţenom organu na ponovni postupak. Prvostepenim rješenjem odbaĉena je kao nedopuštena ţalba tuţioca izjavljena na rješenje prvostepenog oragana (br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine) sa obrazloţenjem da je rješenje postalo pravosnaţno 01.06.2006. godine. Drugostepenim (osporenim) rješenjem M. f. ţalba tuţioca je odbijena sa

258

obrazloţenjem da je tuţilac mogao izjaviti ţalbu kao zainteresovano lice, u roku koji stranka ima na ţalbu saglasno ĉl.219 st.2 Zakona o opštem upravnom postupku pa kako u tom roku ţalba nije izjavljena rješenje je postalo pravosnaţno, a time je ţalba nedopuštena sa obrazloţenjem da je ţalba pravilno odbijena na osnovu ĉlana 229 stav 2 Zakona o opštem upravnom potupku. U pobijanoj presudi prihvaćen je pravni stav iz osporenog rješenja sa obrazloţenjem da je prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine uruĉeno strankama - Skupštini etaţnih vlasnika i V. M. pa da je rješenje postalo pravosnaţno dana 01.06.2006. godine. Po nalaţenju ovoga suda Upravni sud je pogrešno našao da u upravnom postupku nijesu povrijedjena pravila postupka što je bilo od uticaja na rješavanje stvari i nije zbog toga poništio osporeni akt, saglasno ĉlanu 33 stav 2 Zakona o upravnom sporu, pa je ovaj sud na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu našao da valja usvojiti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinaĉiti pobijanu presudu i poništiti osporeno rješenje i to sa sljedećih razloga. Prvostepeni organ je povodom iste upravne stvari i u odnosu na isti predmet postupka donošenjem rješenja br. 954-101-UP 7028 od 17.12.2002. godine priznao tuţiocu G. V. svojstvo zainteresovane stranke, kojim rješenjem je oglašeno ništavim rješenje istog organa br. 954-101-UP-3185/2 od 01.07.2002. godine. Iz obrazloţenja ovog rješenja se uvrdjuje da je donošenju istog prethodio zahtjev G. V. zaveden pod brojem 467-101-UP-6963/02 od 13.12.2002. godine. Iz spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni organ pismenim putem obavijestio G. V. o donošenju rješenja br. 954-101-UP-7028 od 17.12.2002. godine i to dopisom br. 467-101-UP-6963/2002 od 10.01.2003. godine. Nadalje se iz spisa predmeta utvrdjuje da je u istoj upravnoj stvari prvostepeni organ donio rješenje br. 954-101-UP-448/2006 od 09.03.2006. godine kojim je odbijen zahtjev za ponavljanje postupka podnesen od strane V. M. i da je rješenje dostavljeno i G. V. potvrdjujući i na taj naĉin njegovo svojstvo stranke u vidu zainteresovanog lica, dakle lica koje u smislu ĉlana 37 Zakona o opštem upravnom postupku ima pravo da uĉestvuje u postupku. U upravnom postupku jednom dobijeno svojstvo stranke u smislu ĉlana 37 Zakona o opštem upravnom postupku ne moţe se izgubiti u istoj upravnoj stvari (osim ako stranka izriĉito ne izjavi da nije više zainteresovana za konkretni postupak). Medjutim, daljne vodjenje postupka ukazuje da je prvostepeni organ izgubio iz vida tuţioca G. V. kao zainteresovanu stranku, te bez njegovog znanja i uĉešća donosi u istoj pravnoj stvari prvostepeno rješenje br. 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine (koje je predmet upravnog spora). U dostavnoj naredbi ovog rješenja više ne stoji konstatacija da će se rješenje dostaviti i G. V, kao u prethodno oznaĉenim rješenjima. Tuţilac tek naknadno saznaje da je donijeto ovo rješenje, bez da mu je data po zakonu pripadajuća mogućnost da uĉestvuje u postupku i zahtijeva dostavu rješenja, koje mu je dostavljeno i na koje je izjavio ţalbu u kojoj izmedju ostalog navodi da je u donošenju rješenja uĉinjena povreda pravila postupka .

259

U predmetnom upravnom sporu imamo ĉinjenicu da prvostepeni organ samo konstatuje da je ţalba tuţioca nedopuštena što potvrdjuje tuţeni tj. drugostepeni organ kao i Upravni sud koji u pobijanoj presudi obrazlaţe da ţalba nije podnijeta saglasno ĉlanu 219 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku. Iz tako donešenih rješenja i pobijane presude, proizašlo bi da se tuţilac tek tada, sa podnošenjem ţalbe, pojavljuje kao stranka, odnosno zainteresovano lice u predmetnoj stvari i da je zakasnio sa podnošenjem ţalbe. U vezi sa predmetnim sporom ukazuje se na sljedeće: Tuţeni organ ima na raspolaganju kao nesumnjivu ĉinjenicu da je tuţilac u istoj stvari imao već utvrdjeni poloţaj stranke (zainteresovanog lica) kao i pravnu ĉinjenicu da u postupku donošenja prvostepenog rješenja tuţiocu nije bilo omogućeno da uĉestvuje u postupku radi zaštite svojih pravnih interesa (ĉl. 8, 39, 131 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku). Stoji ĉinjenica da je tuţilac svoj podnesak kojim pobija prvostepeno rješenje oznaĉio kao ţalbu. Medjutim, u upravnoj i upravno sudskoj praksi nije sporno da u upravnom postupku nije iskljuĉivo mjerodavno to kako je stranka nazvala svoj podnesak već je primarno mjerodavno što se u podnesku istiĉe i što se zahtijeva. U ţalbi tuţilac istiĉe izmedju ostalog da je na njegovu štetu u postupku donošenja prvostepenog rješenja u odnosu na koje mu je odbaĉena ţalba uĉinjena bitna povreda pravila upravnog postupka. Po nalaţenju ovoga suda, tuţeni organ trebao da se bavi pitanjem i da raspravi pitanje da li se u konkretnom sluĉaju s obzirom na postojeće stanje stvari, ţalbeni podnesak tuţioca moţe i treba pravno shvatiti kao zahtjev za ponavljanje prvostepenog postupka zbog povrede prava tuţioca koji je trebao da uĉestvuje u postupku u smislu ĉlana 244 taĉka 9 Zakona o opštem upravnom postupku. Ovo tim prije što je podnesak podnio u roku u smislu ĉl. 247 st. 1 taĉ. 5 i pri ĉemu nije istekao objektivni rok u okviru kojeg se moţe traţiti ponavljanje postupka u smislu ĉl. 247 st. 4 Zakona o opštem upravnom postupku i pri nesporno utvrdjenoj ĉinjenici da je tuţiocu sa već utvrdjenim legitimnim svojstvom stranke u vidu zainteresovanog lica uskraćeno uĉešće u postupku i da mu je onemogućeno da štiti na taj naĉin svoja prava odnosno na zakonu zasnovane pravne interese. Ukazuje se i na baziĉne postulate na kojima se temelji Zakon o opštem upravnom postupku, da je organ pri vodjenju postupka u upravnim stvarima duţan da strankama omogući da zaštite i ostvare svoja prava i pravne interese vodeći raĉuna da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih niti u suprotnosti sa zakonom utvrdjenim javnim interesom (ĉlan 5 stav 1 ZUP), te da organi koji vode postupak duţni su da obezbijede uspješno i kvalitetno ostvarivanje i zaštitu prava i pravnih interesa fiziĉkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka (ĉl. 6), te da se u postupku moraju pravilno i potupno utvrditi sve odluĉne ĉinjenice (naĉelo istine iz ĉl. 7 ZUP). Na ovo se ukazuje sa razloga što je spisima predmeta priloţena javna isprava izdata od Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj Glavnog grada Podgorica broj 04-U1-371-179/09 od 09.07.2009. godine, pribavljena po zahtjevu tuţioca, ĉija

260

sadrţina dovodi u pitanje ko je bio nosilac svojstva stranke u predmetnoj stvari u postupku donošenja prvostepenog rješenja. Naime, ako se podje od sadrţine ove isprave, kojom se konstatuje da u Registru imenovanja upravnika stambenih zgrada “Skupština etaţnih vlasnika navedene stambene zgrade nije registrovana kod ovog Sekretarijata, pa samim tim ni upravnik Skupštine nije uveden u registar upravnika”, pa se ova ĉinjenica dovede u vezu da je u pobijanom prvostepenom rješenju broj 954-101-UP-2746/2006 od 03.05.2006. godine Skupština etaţnih vlasnika stranka (i dostavljeno joj rješenje), a ove ĉinjenice opet dovedu u vezu sa pismenim dokazima koji su bili osnov prvostepenom organu za donošenje rješenja, tada se po nalaţenju ovog suda, otvara i pravno pitanje o kojem treba da vodi raĉuna tuţeni organ. Naime, to pravno pitanje koje će tuţeni organ imati u vidu prilikom rješavanja ţalbe sastoji se u tome, da li je prvostepeno rješenje ishodovano protivno naĉelu upravnog postupka u smislu ĉlana 11 Zakona o opštem upravnom postupku, ĉije kršenje sankcioniše odredba ĉl. 260 taĉka 5 Zakona o opštem upravnom postupku, a u odnosu na koju nepravilnost postupka drugostepeni organ veţe obaveza iz ĉl. 236. stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku. Prilikom donošenja rješenja tuţeni organ će se upustiti u rješavanje i ovog pitanja i dati ocjenu istog. Kod naprijed navedenog stanja stvari tuţeno M. f. će prilikom rješavanja ţalbe, a imajući u vidu razloge iz ove presude pravilno riješiti predmetnu stvar, sa izvodjenjem pravilnog pravnog zakljuĉka da li se ţalbeni podnesak tuţioca po svojoj suštini, a imajući u vidu već ranije utvrdjenu poziciju tuţioca u postupku ima pravno shvatiti kao zahtjev za ponavljanje postupka, bez obzira na naziv podneska kojim pobija prvostepeno rješenje pri nesumnjivoj pravnoj ĉinjenici da je tuţilac zaobidjen pri donošenju prvostepenog rješenja u stvari u kojoj mu je nesporno unazad više godina priznato svojstvo stranke pri ĉemu su nesporna pripadajuća prava stranke (zainteresovanog lica) shodno odredbama Zakona o opštem upravnom postupku, pogotovo pravo da uĉestvuje u postupku, odnosno raspraviti pitanje koje proizilazi iz sadrţine priloţene javne isprave Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj Glavnog grada Podgorica, broj 04-U1-371-179/09 od 9. 07. 2009. godine, na koje je prethodno ukazano u ovoj presudi. Tek kada se upusti u ocjenu ovih pravnih pitanja i ista pravilno riješi, uz davanje pravilnog obrazloţenja, tuţeni organ će biti u prilici da pravilno i zakonito riješi predmetnu stvar. Sa izloţenih razloga, uvaţen je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, preinaĉena pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje, kako je to utvrdjeno u izreci ove presude, na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 344/10 od 14.03.2011. godine)

261

PONIŠTAJ PRVOSTEPENOG UPRAVNOG AKTA OD STRANE DRUGOSTEPENOG ORGANA I UPRAVNI SPOR (Ĉlan 236 Zakona o opštem upravnom postupku)

Nema povrede pravila upravnog postupka kad je drugostepeni organ, u postupku po ţalbi, u granicama zakonskih ovlašćenja poništio prvostepeni upravni akt. Iz obrazloţenja: "U predmetnoj stvari imamo pravnu ĉinjenicu da je tuţeni organ u ţalbenom postupku poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U osporenom rješenju je odredjeno ukazano na propuste u vodjenju postupka i na uĉinjenu bitnu povredu postupka koju treba otkloniti u ponovnom prvostepenom postupku. Donoseći takvo rješenje tuţeno Ministarstvo unutrašnjih poslova je postupalo u granicama svog ovlašćenja iz ĉlana 236 stav 3 Zakona o opštem upravnom postupku i uz pravilnu primjenu citirane zakonske odredbe. Stoga je pobijanom presudom pravilno odbijena tuţba sa davanjem pravilnih razloga i sa razloţnim ukazivanjem da tuţiocu stoji mogućnost da u ponovnom postupku iznosi ĉinjeniĉnu i pravnu argumentaciju i štiti svoja prava i interese. Navodi iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke bez odluĉnog uticaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog ĉega se zahtjev ocjenjuje kao neosnovan. Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu odluĉeno je kao u izreci. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 56/11 od 14.02.2011. godine)

262

DOSTAVLJANJE PODNESAKA U UPRAVNOM POSTUPKU I BLAGOVREMENOST VANREDNOG PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRAVOSNAŢNE PRESUDE UPRAVNOG SUDA (Ĉl. 42 i 55 Zakona o upravnom sporu u vezi ĉl. 133 Zakona o parniĉnom postupku) Kad stranka ima zakonskog zastupnika, odnosno punomoćnika, dostavljanje se vrši zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Iz obrazloţenja: "Saglasno ĉlanu 42 stav 2 ZUSa zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnosi se Vrhovnom sudu Crne Gore u roku od 30 dana od dana prijema odluke Upravnog suda. Predmetni zahtjev tuţilac je podnio 04.04.2011. godine, a što znaĉi nakon proteka roka iz ĉlana 42 stav 2 ZUS pa je s pozivom na ĉl. 44 st. 1 ZUS, valjalo odluĉiti kao u izreci ovog rješenja. Donoseći gornju odluku cijenio je ovaj sud navode podnijetog zahtjeva da pobijana presuda nije uruĉena tuţiocu, kao ni njegovom sadašnjem punomoćniku, pa je našao da su takvi navodi bez znaĉaja za drugaĉiju odluku. U upravnom sporu, saglasno ĉlanu 55 ZUS, primjenjuju se odredbe Zakona o parniĉnom postupku kojima je propisan naĉin dostavljanja. Taj zakon u ĉl. 133 stav 1 propisuje da se dostavljanje, kada stranka ima punomoćnika, vrši punomoćniku. U skladu sa tom zakonskom odredbom pobijana presuda je dostavljena punomoćniku tuţioca, pa su bez znaĉaja navodi podnijetog zahtjeva da ista nije dostavljena i tuţiocu, te nekom drugom punomoćniku - punomoćniku angaţovanom nakon okonĉanja upravnog spora." (Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 137/11 od 28.04.2011. godine)

263

PREINAĈENJE SUDSKE ODLUKE U POSTUPKU PO VANREDNOM PRAVNOM LIJEKU I MERITORNO RJEŠENJE UPRAVNE STVARI (Ĉlan 46 u vezi ĉl. 35 i 59 Zakona o upravnom sporu)

UTICAJ IZMIJENJENIH OKOLNOSTI NA ODUSTANAK OD PONUDE ZA ZAKLJUĈENJE UGOVORA U TENDERSKOJ PROCEDURI ZA PRODAJU AKCIJA RADI PRIVATIZACIJE PRIVREDNOG DRUŠTVA (Ĉlan 217 ZOO u vezi sa ĉl. 16 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera)

*** PRESUDA I. Usvajaju se zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke. II. Preinaĉava se presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine te se poništava stav 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od 17.06.2008. godine. III. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca K. A. pa je tuţeni S. za p. V. C. G. duţan isplatiti ovom tuţiocu iznos od 350.000,00 (tristotinepedesethiljada) eura sa zateznom kamatom od 17.06.2008. godine do dana isplate. IV. Usvaja se tuţbeni zahtjev tuţioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.” pa je tuţeni S. za p. V. C. G. duţan ovom tuţiocu isplatiti iznos 350.000,00 (tristotinepedesethiljada) eura. V. Duţan je tuţeni S. za p. V. C. G. isplatiti prvom i drugom tuţiocu iznose od po 2.620,00 (dvijehiljadešestotinadvadeset) eura, na ime troškova spora. VI. Tuţeni S. za p. V. C. G. isplate iz stava III, IV i V duţan je izvršiti u roku od 15 dana od dana prijema ove presude. Obrazloţenje Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine, odbijene su tuţbe tuţioca K. A. i tuţioca “C.S.&I L.” i “M. D. L.”, koje su podnijete protiv stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine. Odlukom S. za p. V. C. G. br. 03-361 od 17.06.2008. godine, pod stavom 1 usvaja se Izvještaj Tenderske komisije o rezultatima pregovora o zakljuĉenju ugovora o prodaji 989 835 akcija društva “J. b.” AD Bijela i tender proglašava neuspjelim, dok je pod stavom 2 odluĉeno: “Podnosilac prvorangirane i

264

drugorangirane ponude gube pravo depozita, odnosno Garancije za ponudu prvorangiranog ponudjaĉa “C.S.&I L.” i “M. D. L.” će se realizovati / naplatiti a uplaćeni depozit K. A. S. I. i A. b. će se zadrţati. Pod stavom 3 i 4 je odredjeno da se zaduţuje Tenderska komisija da zapoĉne na pripremi ponovnog objavljivanja tendera i da Odluka stupa na snagu danom donošenja. Protiv presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 1080/10 od 02.11.2010. godine, kojom je u smislu ĉlana 55 Zakona o upravnom sporu i ĉl. 292 stav 1 Zakona o parniĉnom postupku spojen i vodjen jedinstveni postupak po tuţbama tuţilaca, tuţioci su preko punomoćnika podnijeli zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa je ovaj sud po istom procesnom osnovu spojio postupke po oba zahtjeva jer se oba zahtjeva temelje na istom ĉinjeniĉnom i pravnom osnovu. Punomoćnik tuţioca K. A. pobija presudu zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaţe da se presuda preinaĉi i usvoji tuţbeni zahtjev ili ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Punomoćnik tuţioca C.S.&I L. i M. D. L, takodje pobija presudu zbog povrede materijalnog prava i povrede pravila postupka u upravnom sporu sa predlogom da se presuda preinaĉi i usvoji tuţbeni zahtjev ili ukine. Tuţeni S. za p. V. C. G. je preko punomoćnika T. Š, advokata iz Novog Sada, dostavio odgovore na zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke sa predlogom da se zahtjevi tuţioca odbiju kao neosnovani. Nakon razmatranja spisa predmeta, ocjene navoda iz podnijetih zahtjeva i odgovora na zahtjev, ovaj sud je našao: Da su zahtjevi oba tuţioca za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovani, da je pobijanom presudom na štetu tuţilaca povrijedjeno materijalno pravo i da je po pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava pobijano presudu valjalo preinaĉiti sa poništavanjem osporene Odluke u pobijanom dijelu i usvojiti tuţbene zahtjeve tuţilaca, kako je to precizirano u izreci ove presude. U ranije vodjenom upravno sudskom postupku Vrhovni sud Crne Gore je u ovoj pravnoj stvari donio dvije presude (Uvp. br. 100/09 od 25.06.2009. godine i Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine) kojima su ukidane ranije donešene presude Upravnog suda Crne Gore (U. br. 1088/08 od 03.03.2009. godine i U. br. 985/09 od 10.11.2009. godine). U oznaĉenim presudama Vrhovnog suda je ukazano Upravnom sudu da na pravno valjan naĉin raspravi sporna pravna pitanja od kojih zavisi odluka o zakonitosti stava 2 Odluke S. za p. V. C. G. br. 01-361 od 17.06.2008. godine, a što je predmet upravnog spora. U pobijanoj presudi, koja se u bitnim taĉkama svodi na interpretaciju već iznesenih stavova iz ranije dvije donešene presude i nadalje se ustrajalo sa pravnim zakljuĉkom da su tuţbe tuţilaca neosnovane i da zavisno od toga osporenom odredbom stava 2 citirane Odluke nije povrijedjen zakon na štetu tuţilaca. Ovakav pravni zakljuĉak iz pobijane presude za ovaj sud je neprihvatljiv i po nalaţenju ovoga suda donošenjem osporene Odluke u stavu 2 na štetu tuţilaca je povrijedjen zakon. Nije sporno da su tuţioci bili prvorangirani i drugorangirani ponudjaĉi za prodaju akcija društva “J. b.” AD Bijela, kao što nije sporno da je nakon podnošenja

265

ponuda pred nadleţnim sudom pokrenuta parnica protiv B. i to parnica kojom treće lice - vlasnik broda “M.” prema B. postavlja odštetni zahtjev na ime potonuća broda na iznos od 7.950.000 USA dolara kao i iznos od 687.043,76 eura za odredjene radove kompanije “H.” iz Bara, kao što nije ni sporna ĉinjenica da su oba tuţioca nakon saznanja za ovu tuţbu odustali od potpisivanja ugovora i daljne tenderske procedure. Tuţeni S. za p. V. C. G. u osporenoj Odluci br. 01-361 od 17.06.2008. godine u stavu 2 konstatuje da su oba ponudjaĉa odustala od tendera i da imajući u vidu ĉlan 16 st. 5 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem javnog tendera i taĉ. 20 i 21 Dokumenta “I. p.” gube pravo na povraĉaj depozita za Ponudu, odnosno da su se stekli uslovi za realizaciju / naplatu Garancije za ponudu prvorangiranog punudjaĉa. Iz tako formulisanog dispozitiva osporene Odluke u stavu 2 kao i obrazloţenja istog akta proizilazilo bi da je rijeĉ o jednostavnom odustanku tuţioca od dalje tenderske procedure i bez rijeĉi o spornom odnosu koji je nastao izmedju tuţenog i tuţioca. Odredbom ĉlana 15 Uredbe o prodaji akcija i imovine putem tendera je odredjeno da se ponudom prihvataju uslovi tendera i nudi cijena za predmet ugovora. Suštinsko pitanje u predmetnom sporu jeste razlog zbog kojeg tuţioci odustaju od dalje tenderske procedure. To je objektivna i nesporna ĉinjenica da je došlo do pokretanja parnice radi naknade štete protiv B. kao tuţenog sa odštetnim zahtjevom od 7.950.000 USA dolara i još iznosa od 687.043, 76 eura. Ta nova ĉinjenica i izmijenjene okolnosti zbog nje u odnosu na ono što ĉini ponudu, uslove tendera i cijenu, objektivno stavljaju u poziciju tuţioce da to više nije onaj pravni posao kojeg su imali u vidu ulazeći u tendersku proceduru, jer kupovinom pod takvim, novim okolnostima, zbog neizvjesnosti ishoda parnice pokrenute protiv B. oni realno mogu doći u poziciju da kao sukcesor prava i obaveza pri eventualnoj kupovini budu i obaveznik naknade štete. Ĉinjenica spora protiv B, kao novopojavljena okolnost, visina odštetnog zahtjeva ĉiji je osnov potonuće broda “M.” za koje treće lice kao tuţilac tvrdi da je odgovorno B, nije svakako uobiĉajni i redovni oblik štete kao sastavni dio obavljanja privredne djelatnosti, već oĉigledno vanredni i za redovno poslovanje neuobiĉajni dogadjaj, koji po visini postavljenog zahtjeva prevazilazi uobiĉajne rizike u poslu, a pri neizvesnošću kako će se riješiti pokrenuta parnica. Po nalaţenju ovog suda, na što je ukazivano i u ranijoj presudi ovoga suda u ovoj stvari, Upravni sud je bio duţan da objektivno sagleda da li bi tuţioci uopšte uĉestvovali na tenderu da im je u saznanju da će se pokrenuti parnica protiv B. sa višemilionskim odštetnim zahtjevom od strane trećeg lica i sa rizikom koji donosi takav spor i u protivnom ako bi uĉestvovali pri takvoj okolnosti, šta bi tada bila cijena koju nude tuţioci i što su tada uslovi tendera. Po nalaţenju ovoga suda više je nego oĉigledno da tuţioci po novonastalim okolnostima ne bi uĉestvovali na tenderu.

266

Nesporna je ĉinjenica da tuţioci za vrijeme trajanja tendera i pripreme dokumentacije kao i u trenutku podnošenja ponude na predmetni tender nijesu znali za sudski spor protiv B. Daljni pogrešan pravni pristup Upravnog suda u pobijanoj presudi jeste u tome što daje odluĉan znaĉaj ĉinjenici da su tuţioci i nakon saznanja za spor, kako se obrazlaţe u presudi “ipak nastavili pregovore”, koji stav presuda preuzima iz ranije dvije presude kada je obrazlagano da su tuţioci nastavili pregovore s tim što sada dodaje još “ ipak ”. Ovdje pobijana presuda ne pravi suštinsku razliku izmedju pregovora o onome što je predmet tendera (uslovi tendera i nudjenje cijene za predmet tendera) i daljnje komunikacije tuţioca i tuţenog nakon saznanja za podnošenje tuţbe protiv B. Ta daljnja komunikacija ne odnosi se na ono zbog ĉega su tuţioci zasnovali odnos sa tuţenim organom, već iskljuĉivo se odnosi na zahtjev da tuţeni organ pruţi validno obezbjedjenje ako dodje do usvajanja tuţbenog zahtjeva protiv B. Nije sporno da se terminološki i to mogu nazvati “pregovori”, ali suštinski ovdje nije rijeĉ o pregovorima koji se odnose na uslove tendera, cijenu i predmet u smislu ĉlana 15 citirane Uredbe, već je rijeĉ o zahtjevu tuţioca koji je upravljen samo u jednom cilju - eliminisanje rizika zbog eventualnog usvajanja tuţbenog zahtjeva prema B. Nije sporno, a što proizilazi iz spisa predmeta, da ne postoji nijedan dokument kojim tuţioci prihvataju da njihova ponuda vaţi u novonastaloj situaciji, niti dokument kojim se tuţioci na nesumnjiv i pravno valjan naĉin obezbjedjuju od rizika usvajanja tuţbenog zahtjeva prema B. povodom štete na brodu “M”. Neutemeljeni su i neprihvatljivi navodi iz pobijane presude da je “pored ugovora od odgovornosti brodoremonta (marine polisu No 01/2007 SRLL) koji je bio sadrţan u tenderskoj dokumentaciji, dodatno pribavljena izjava direktora “L. o. AD Filijala Kotora”, te nadalje obrazloţenje pobijane presude “da se orginal polise nalazio u sobu sa podacima, pa je ponudjaĉ mogao da izvrši uvid u istu ali to nije uĉinio niti izvršio analizu dokumentacije” (stranica 5 stav 1 obrazloţenja presude). Kao što je ukazano u presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine kojom je ukinuta ranija donešena presuda Upravnog suda, spisima predmeta je priloţen dopis L. o. AD Filijala Kotor br. 892/1 od 28.03.2008. godine, kojim direktor ove filijale na zahtjev B. AD Bijela koji glasi “zahtjev za davanje izjave”, daje izjavu, oznaĉavajući u mnoţini: ” Smatramo da će J. B. AD Bijela imati pravo na obeštećenje u pogledu odgovornosti...”. Dakle, direktor oznaĉene filijale daje mišljenje, odnosno “potvrdjuje da smatra”. Oĉigledno je da je rijeĉ o dopisu odnosno ispravi koja ne moţe proizvoditi bilo kakav relevantan pravni efekat i mišljenju koje je apsolutno pravno nepodobno da bude bilo kakava garancija za štetu, o ĉemu je ukazano u ranije citiranoj presudi ovoga suda i ovdje je zapravo rijeĉ samo o “potvrdi o mišljenju”. Obrazloţenje presude o postojanju garancije marine police No 01/2007 SRLL i da se orginal polise nalazio u sobi sa podacima pa je ponudjaĉ mogao da izvrši uvid u istu ali to nije uĉinio, je samo po sebi nelogiĉno i neprihvatljivo, i neprihvatljivost takvog stava se kreće u dva pravca.

267

Po prvom, koji je naĉelne prirode, i sastoji se u pitanju da li ponudjaĉ treba da traga po sobi u kojoj se nalazi mnoštvo dokumentacije da bi traţio polisu za koju ne zna da postoji i ako postoji od kakvog je znaĉaja za njega i da li na taj naĉin treba da traga, a da mu se ne ukaţe na postojanje tako vaţnog i baziĉnog dokumenta da bi ponudjaĉ mogao da sazna da li je taj dokument relevantan za njegov sluĉaj. Drugi i konkretni razlog, koji je relevantan za presudjenje i koji ima objektivno utemeljenje u spisima predmeta sastoji se u sledećem, a što je inaĉe Upravnom sudu ukazano u ranijoj presudi ovoga suda Uvp. br. 17/10 od 11.05.2010. godine. Naime, u dopisu tuţioca C.S.&I L. i M. D. L. od 20.03.2008. godine koji je dostavljen tuţenom organu je odredjeno napisano: da parnica koja je pokrenuta kod Privrednog suda povodom potonuća broda “M.”, pokrenuta nakon objavljivanja tendera i nakon podnošenja ponude, predstavlja novu ĉinjenicu koju ponudjaĉ nije imao u vidu u vrijeme podnošenja ponude, a imajući u vidu visinu tuţbenog zahtjeva tuţilac nije spreman da ulazi u dalju proceduru kupovine akcija, osim ako B. ne obezbijedi ovjerenu kopiju ili kopiju i uvid u orginal polise osiguranja koja pokriva potonuće broda “M.” i izjavu osiguravajućeg društva da potonuće broda predstavlja osigurani sluĉaj. Konaĉno se u ovom dopisu ukazuje da ukoliko se traţeno ne moţe obezbijediti, zbog novonastalih okolnosti biće prinudjen da odustane od zakljuĉenja kupoprodajnog ugovora. U pobijanoj presudi Upravnog suda se ne daje znaĉaj ovoj odluĉnoj ĉinjenici da tuţeni organ nije dostavio na uvid tuţiocu ni po njegovom eksplicitnom zahtjevu traţene dokaze o osiguranom sluĉaju u odnosu na predmetni brod. Po nalaţenju ovoga suda, zbog dogadjaja koji se ne moţe pripisati na bilo koji naĉin u krivicu tuţioca, tuţioci su imali objektivni i utemeljeni razlog da odustanu od daljnje tenderske procedure zbog objektivno mogućeg rizika od pokrenute parnice u višemilionskom iznosu, koja okolnost suštinski mijenja one okolnosti koje su bile prisutne prilikom ulaska u tendersku proceduru i od kojeg rizika nijesu dobili validno obezbjedjenje da je potonuće konkretnog broda osigurani sluĉaj. Zbog nastupanja novonastalih okolnosti, koje su bliţe opisane u obrazloţenju ove presude, tuţeni S. za p. V. C. G. bio je duţan da tuţiocima povrati sredstva u iznosu od po 350.000,00 eura koje su tuţioci prethodno obezbijedili kao uslov uĉešća na tenderu, a ne da odluĉi “da podnosilac prvorangirane i drugorangirane ponude gube pravo na povraćaj depozita odnosno garancija za ponudu prvorangiranog ponudjaĉa da se naplati”, kako je to odluĉeno u stavu 2 osporene Oduke. Sredstva tuţilaca u naznaĉenim iznosima data su s obzirom na uĉešće na tenderu koji je definisao uslove i predmet tendera i po nalaţenju suda novonastale okolnosti su promijenile bitno i odluĉno onaj osnov kojeg su tuţioci imali u vidu i koji je bio definisan, tako da je po nalaţenju ovoga suda taj osnov prestao. Obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije prestao (ĉlan 217 stav 3 Zakona o obligacionim odnosima, “Sl.list CG”, br. 47/08, sa ukazivanjem da je ovaj zakon stupio na snagu avgusta 2008. godine i da je identiĉnu odredbu sadrţavao

268

Zakon o obligacionim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene Odluke i to u ĉl. 210 st. 2 tog Zakona). U konkretnom sluĉaju, po pravilnoj primjeni materijalnog prava upravo je sluĉaj da je bez skrivljenog postupka tuţilaca prestao onaj osnov zbog kojeg su se njihova sredstva našla kod tuţenog. Stoga je tuţeni S. za p. V. C. G. duţan da tuţiocima - prvorangiranom i drugorangiranom na tenderu svakom od njih vrati po 350.000,00 eura, kao njihovih sredstava i to u roku od 15 dana po prijemu ove presude, (na osnovu ĉlana 334 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku u vezi ĉl. 55 Zakona o upravnom sporu), kako je to precizirano u izreci ove presude. Uz to tuţeni je obavezan da tuţiocu K. A. pored dosudjenog iznosa isplati i zateznu kamatu raĉunatu od 17.06.2008. godine kao dana donošenja osporene Odluke S. za p. V. C. G. koji zahtjev za zateznu kamatu je postavljen u tuţbi. S druge strane tuţiocu C.S.&I L. i M. D. L. nije dosudjena zatezna kamata jer zahtjev za kamatom nije postavljen u tuţbi, a sud se kreće samo u granicama tuţbenog zahtjeva. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi ĉlana 56 stav 2 Zakona o upravnom sporu, jer je Upravni sud odluĉivao na usmenoj raspravi i na odredbama ĉl. 163 st. 2 u vezi ĉl. 153 Zakona o parniĉnom postupku. Tuţeni je obavezan da prvom i drugom tuţiocu isplati na ime troškova spora iznos od po 2.620,00 eura, a koji troškovi su po tuţiocu nastali na ime pisanja tuţbe u iznosu od 250,00 eura, na ime pristupa na tri rasprave kod Upravnog suda u iznosu od 750,00 eura, na ime pisanja tri vanredna pravna lijeka (zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke) u iznosu od 1.500,00 eura, kao i sudske takse na do sada donešena presude suda tokom ĉitavog spora u iznosu od 120,00 eura, što sve ĉini ukupno iznos od po 2.620,00 eura po tuţiocu. Prednje na osnovu tarifnog stava 5 i 9 Advokatske tarife (“Sl. list RCG”, br. 12/05). Utvrdjujući da su zahtjevi za vanredno prispitivanje sudske odluke osnovani, preinaĉena je pobijana presuda i poništeno osporeno rješenje S. za p. V. C. G. u pobijanom stavu 2, koji je bio predmet upravnog spora i uvaţeni tuţbeni zahtjevi tuţilaca, kako je to predstavljeno u izreci ove presude i na taj naĉin meritorno okonĉan ovaj upravni spor. Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 25/11 od 28.02.2011. godine)

269

POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU (Ĉlan 42 i 55 Zakona o upravnom sporu u vezi ĉl. 367 Zakona o parniĉnom postupku) Razlozi za ograniĉeni pristup informacijama su materijalno pravnog karaktera ĉije se postojanje utvrdjuje zakonom.

*** PRESUDA Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, te se ukida presuda Upravnog suda Crne Gore, U.br.2707/10 od 01.02.2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovni postupak. Obrazloţenje Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 2707/10 od 01.02.2011. godine, odbijena je tuţba tuţioca M. za a. n. s. - M. iz Podgorice, podnijeta protiv rješenja tuţene S. C. G, SU-SPI broj 70/5 od 30.09.2010. godine, kojim rješenjem je usvojen zahtjev tuţioca u dijelu koji se odnosi na dostavljanje informacija koje se odnose na aktivnosti O. za b. i o, dok je odbijen zahtjev tuţioca za pristup informacijama u dijelu koji se odnosi na dostavljanje kopija: izvještaja sa sjednica O. za b. i o, zapisnik sa zatvorenih sjednica O. za b. i o, akata koje je NATO dostavio O. za b. i o, izvještaja koje je O. dostavila A. za n. b, akata koji sadrţe informacije koliko je gradjanskih predstavki i prituţbi O. za b. i o. razmatrao i akata koji sadrţe informacije koliko su posjeta imali ĉlanovi O. za b. i o. institucijama i organizacijama u inostranstvu. Protiv oznaĉene presude Upravnog suda tuţilac je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, zbog povrede materijalnog prava. Predlaţe da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Nakon razmatranja spisa predmeta i ocjene navoda iz podnijetog zahtjeva, ovaj sud je našao da je zahtjev osnovan. Po nalaţenju ovog suda u postupku donošenja pobijane presude uĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu koja je mogla biti od uticaja na rješavanje stvari iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 Zakona o parniĉnom postupku u vezi sa ĉl. 55 Zakona o upravnom sporu zbog ĉega je pobijanu presudu valjalo ukinuti, Povreda postupka sastoji se u tome što presuda ne sadrţi razloge o odluĉnim ĉinjenicama dok su dati razlozi nejasni. Osporenim rješenjem tuţene S. C. G. usvojen je zahtjev tuţioca za pristup informaciji u odredjenom dijelu, dok je u preteţnom dijelu, budući se zahtjev za

270

pristup informacijama sastoji od više taĉka, zahtjev odbijen, kako je to odredjeno u rješenju. U odnosu na zahtjev tuţioca u odbijajućem dijelu ni osporeno rješenje ni pobijana presuda ne sadrţe razloge o odluĉnim ĉinjenicama, dok su dati razlozi nejasni. U obrazloţenju presude se polazi od odredbe ĉlana 41 Poslovnika S. R. C. G, Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost (odredbi ĉl. 43 - 46), bez bliţeg objašnjenja od kakvog su pravnog znaĉaja pojedine od svih odredbi u odnosu na zahtjev tuţioca sa zakljuĉkom da je pravo na pristup informacijama ograniĉen shodno odredbi ĉlana 51 Ustava. Ni u osporenom rješenju ni u presudi nema ni rijeĉi o primjeni materijalno pravnog propisa koji je relevantan za spornu stvar (Zakona o slobodnom pristupu informacijama) na osnovu kojeg se ocjenjuje eventualno postojanje razloga na osnovu kojih se pristup informacijama ograniĉava, pa je nejasno obrazloţenje presude koje se poziva na neposrednu primjenu Ustava Crne Gore na sporno pitanje i na uopšten naĉin formulisanu primjenu odredbi ĉl. 43 - 46 Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost. Kod naprijed navedenog obrazloţenja pobijane presude, zbog uĉinjene povrede postupka, presudu je valjalo ukinuti i predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, polazeći od prirode pojedinih traţenih informacija, koji su nabrojani u zahtjevu tuţioca podnesenog 22.09.2010. godine, Upravni sud će dati jasne i odredjene razloge o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pristup informacijama (u dijelu u kojem je zahtjev odbijen) imajući u vidu odredbe Zakona o slobodnom pristupu informacijama kojim se utvrdjuje pristup informacijama, odnosno vezu ovog Zakona sa drugim propisima koji su u vezi sa zahtjevom tuţioca. Kada otkloni ukazanu povredu postupka Upravni sud će biti u prilici da donese pravilnu i zakonitu odluku. Sa izloţenog a na osnovu ĉlana 46 stav 2 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 113/11 od 20.05.2011. godine)

271

PRISTUP PRAVOSNAŢNIM SUDSKIM ODLUKAMA (Ĉlan 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama) Pravosnaţne sudske odluke koje su objavljene na internet stranici suda dostupne su putem obavještenja suda o nosaĉu traţene informacije. *** Pravosnaţnim sudskim odlukama koje nijesu objavljene na internet stranici suda omogućen je pristup od strane suda dostavljanjem istih nakon anonimizacije podataka. *** Ne moţe se dozvoliti pristup informaciji kad se traţi pojedinaĉna i konkretno odredjena sudska odluka jer se ni anonimizacijom ne mogu zaštiti podaci o liĉnosti.

*** PRESUDA

Usvaja se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, pa se ukida presuda Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10. 05. 2011. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno odlučivanje. Obrazloţenje Presudom Upravnog suda Crne Gore, U. br. 282/11 od 10.05.2011. godine odbijena je tuţba tuţilje izjavljena protiv rješenja M. p. broj 01-7578/10 od 17.12.2010. godine. Tim rješenjem odbijena je ţalba tuţilje izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Baru Su. br. 1165/2010 od 27.11.2010. godine, kojim je odbijen zahtjev tuţilje za pristup informaciji dostavljanjem kopija svih presuda koje se odnose na kriviĉna djela zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉlana 416 Kriviĉnog zakonika, nesavjestan rad u sluţbi iz ĉlana 417 Kriviĉnog zakonika, laţan bilans iz ĉlana 278 Kriviĉnog zakonika, davanje mita iz ĉlana 424 Kriviĉnog zakonika i primanje mita iz ĉlana 423 Kriviĉnog zakonika u periodu od 01.01.2006. do 30.09.2010. godine. Protiv navedene presude tuţilja je blagovremeno podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava, kako se to

272

navodi u istom, ali iz obrazloţenja proizilazi da se navedena presuda pobija i zbog povrede pravila postupka u upravnom sporu. Predlaţe da se pobijana presuda ukine. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitana pobijana presuda i ocijenjeni navodi podnijetog zahtjeva, pa je vijeće našlo da je: - zahtjev osnovan. Pobijanom presudom poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 ZPP u vezi ĉl. 55 ZUS. Zahtjevom od 25.11.2010. godine tuţilja je traţila da joj se dostave presude koje se odnose na kriviĉna djela tamo pobrojana. Obrazlaţući svoju odluku Upravni sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijedjen zakona na štetu tuţilje polazeći od odredbi Zakonika o kriviĉnom postupku i Zakona o sudovima kojim je propisano kome, kada i pod kojim uslovima je dozvoljen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje sudskih spisa. Gornji razlozi pobijane presude su nerazumljivi jer u konkretnom sluĉaju nije traţen uvid u sudske spise, odnosno razgledanje, prepisivanje i kopiranje sudskih spisa. Na taj naĉin poĉinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu iz ĉlana 367 stav 2 taĉka 15 u vezi ĉl. 55 ZUS. U okviru programa "Sudska praksa" sudovi su duţni pravosnaţne odluke objaviti na internet stranici, a što Upravni sud Crne Gore radi od svog osnivanja. Polazeći od gornje ĉinjenice ovaj sud nalazi da je zakonitost osporenog rješenja trebalo cijeniti u svijetlu iste. Naime, kada se na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama traţi pristup informaciji dostavljanjem pravosnaţnih sudskih odluka, koje su objavljene na internet stranici suda takav zahtjev se odbija i podnosilac istog obavještava o nosaĉu traţene informacije - ĉlan 14 Zakona o slobodnom pristupu informacijama. Ukoliko pak, traţena pravosnaţna presuda nije objavljena na internet stranici nadleţni sud je duţan omogućiti pristup informaciji dostavljanjem iste nakon što izvrši anonimizaciju podataka u skladu sa Pravilnikom o anonimizaciji podataka u sudskim odlukama. Nasuprot prednjem primjenom Zakona o slobodnom pristupu informacijama ne moţe se dozvoliti pristup informaciji kada se traţi pojedinaĉna taĉno odredjena odluka, jer se u tom sluĉaju ni anonimizacijom podataka ne mogu zaštiti podaci o liĉnosti. Stojeći na gornjem stanovištu ovaj sud nalazi da je pobijanom presudom poĉinjena povreda materijalnog prava. Sa iznijetih razloga, a s pozivom na ĉlan 46 stav 2 ZUS, odluĉeno je kao u izreci ove presude. U ponovnom odluĉivanju Upravni sud će otkloniti ukazane povrede pravila postupka, pa donijeti novu zakonitu odluku uz pravilnu primjenu materijalnog prava. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 255/11 od 06.09.2011. godine)

273

OGRANIĈENJE SLOBODE PRISTUPA INFORMACIJAMA (Ĉlan 9 Zakona o slobodnom pristupu informacijama u vezi sa ĉl. 84 Zakona o bankama) Izvještaj o kontroli poslovnih banaka je povjerljivog karaktera i ograniĉenog je pristupa slobodi informacija. Iz obrazloţenja: "Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, našao da je pristup traţenoj informaciji ograniĉen u smislu ĉlana 9 stav 1 taĉka 3 alineja 2 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jer je predmetna informacija, po svojoj pravnoj prirodi, poslovna tajna, shodno odredbi ĉl. 84 st. 1 taĉ. 2 Zakona o bankama ("Sl. list CG", br. 17/08), a da se, izuzetno od navedene odredbe citiranog zakona, moţe uĉiniti dostupnom Centralnoj banci, nadleţnom sudu odnosno drugim licima na osnovu izriĉite pisane saglasnosti klijenta - ĉl. 85 st. 2 naznaĉenog zakona. Takodje, odredbom ĉl. 113 Zakona o bankama utvrdjeno je da izvještaj o izvršenoj kontroli poslovne banke, povjerljivog karaktera. O svim bitnim elementima ĉinjeniĉnog i pravnog sadrţaja Upravni sud je, u pobijanoj presudi, dao potpune i valjane razloge na koje ovaj sud upućuje. Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošenje drugaĉije odluke u ovoj stvari. Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 13/11 od 02.02.2011. godine)

274

PRAVO PRISTUPA TRAŢENIM INFORMACIJAMA PUTEM NEPOSREDNOG UVIDA (Ĉl. 12 i 18 Zakona o slobodnom pristupu informacijama) Donošenjem odluka da tuţilac moţe ostvariti pristup traţene informacije putem neposrednog uvida u dokumentacije a ne dostavljanju kopija istih, nije povrijedjeno materijalno pravo. Iz obrazloţenja: "U konkretnom sluĉaju, prvostepenim rješenjem Privrednog suda u Bijelom Polju dozvoljen je pristup tuţiocu traţenim informacijama i to neposrednim uvidom. Po nalaţenju ovog suda, donošenjem odluke da tuţilac moţe ostvariti pristup traţenim informacijama neposrednim uvidom u dokumentaciju, tuţiocu je omogućen pristup traţenim informacijama. U rješenju Privrednog suda ukazano je i valjano obrazloţeno, što prihvata i tuţeno M. p. kao i Upravni sud u pobijanoj presudi, da postoje objektivni razlozi zbog ĉega se tuţiocu ne moţe dozvoliti pristup informacijama dostavljanjem kopija cjelokupne traţene dokumentacije povodom predmetnog steĉajnog postupka. Rijeĉ je o obimnoj dokumentaciji koja je predmet podnijetog zahtjeva, ĉinjenici da prvostepeni organ ne posjeduje tehniĉke mogućnosti da odgovori zahtjevu za fotokopiranje tako obimne dokumentacije, posebno imajući u vidu da je istovremeno podnešeno i više desetina (ĉetrdeset) zahtjeva istog tuţioca sa zahtjevom za isti naĉin pristupa informacijama. Kod takvog stanja stvari, dozvoljenim naĉinom pristupa – neposrednim uvidom u traţene informacije, a ne i dostavljanjem kopija, na štetu tuţioca nije povrijedjeno materijalno pravo. Pravo na traţenu informaciju je omogućeno tuţiocu ali ostvarivanje tog prava na naĉin kako to tuţilac zahtijeva nije apsolutno pravo, jer posebni uslovi u konkretnom sluĉaju daju ovlašćenje organu vlasti da odredi naĉin pristupa informaciji. Pri ovome, ovaj sud nalazi, da i neposrednim uvidom u traţene informacije, nije osujećena niti onemogućena mogućnost tuţioca da koristi i širi informacije, u smislu ĉlana 4 stav 1 taĉka 1 Zakona o slobodnom pristupu informacijama, do kojih je došao neposrednim uvidom u dokumentaciju, na naĉin što bi se pozvao na podatke, ĉinjenice i dokaze koje sadrţi dokumentacija koja mu je pruţena prilikom neposrednog uvida. Kod naprijed navedenog stanja stvari u spisima predmeta odlukom da se tuţiocu omogući neposredni pristup traţenim informacijama, bez dostavljanja kopija, nijesu povrijedjene odredbe citiranog Zakona o naĉinu pristupa informaciji. Po nalaţenju ovoga suda materijano pravo je pravilno primjenjeno zavisno od ĉega ovaj sud nalazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.

275

Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 194/11 od 20.05.2011. godine)

276

ISPRAVKA GREŠKE UPISA PRAVA U KATASTAR NEPOKRETNOSTI (Ĉlan 124 Zakona o drţavnom premjeru i katastru nepokretnosti) Pretpostavke za ispravljanje greške i upisa prava na nepokretnosti razlikuje se od uslova za promjenu izvršenog upisa. Iz obrazloţenja: "Po nalaţenju ovoga suda sa stanovišta zakonitosti osporenog rješenja i pobijane presude, neosnovano se podnijetim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke tvrdi da je u upravno sudskom postupku povrijedjen zakon. U konkretnom sluĉaju ne stoje pravne pretpostavke za primjenu instituta ispravljanja greške o upisu u smislu ĉlana 124 Zakona o drţavnom premjeru i katastru nepokretnosti. U smislu ove odredbe, predvidjeno je, da se, ako su podaci iz rješenja o upisu netaĉno upisani u katastar nepokretnosti, ipravka greške se vrši po sluţbenoj duţnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica i pri ĉemu se ispravka moţe izvršiti u svako doba i o ĉemu se donosi poseban zakljuĉak. U konkretnom sluĉaju nije rijeĉ o ispravci greške u naprijed navedenom smislu jer nemamo ĉinjenicu da su podaci iz rješenja o upisu (kao osnova za upis) netaĉno upisani u katastar nepokretnosti. Prema sadrţini spisa prvostepenog i drugostepenog organa kao i spisa Upravnog suda koji su dostavljeni ovome sudu, moţe se izvesti zakljuĉak o dvije ĉinjenice i to prve, da postoje dokazi o svojini na spornoj nepokretnosti pravnog prethodnika tuţioca, i druge ĉinjenice, da se ne vidi po kom osnovu je izvršen upis na drţavu. Dakle, nema pogrešnog upisa u smislu ĉlana 124 Zakona o drţavnom premjeru i katastru nepokretnosti (u smislu nesaglasnosti podataka iz rješenja o upisu i samog upisa) već postoji upis za koji se ne vidi osnov. Kod takvog ĉinjeniĉnog i pravnog stanja ne moţe se pravno posegnuti za primjenu instituta ispravke greške o upisu, već je s obzirom da je u katastarskoj evidenciji upisana drţavna svojina, tuţiocu potreban pravni osnov za promjenu tako izvršenog upisa. Taj osnov tuţilac moţe ishodovati jedino podnošenjem tuţbe kod parniĉnog suda i nakon ostvarivanja svog svojinskog prava steći pravnovaljani osnov za upis prava svojine i tek pod tim uslovima moţe doći do traţene promjene u katastarskoj evidenciji. Nalazeći da je pobijanom presudom pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo ovaj sud nalazi da je podnijeti zahtjev neosnovan. Sa izloţenih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 24/11 od 01.04.2011. godine)

277

PORESKA TAJNA (Ĉlan 16 Zakona o poreskoj administraciji)

Poreska tajna su sve informacije i podaci o poreskom obvezniku osim onih navedenih u ĉlanu 16 stav 1 taĉka 2 Zakona o poreskoj administraciji. Iz obrazloţenja: "Tuţilja je traţila pristup informacijama dostavom kopija akata - poreskih prijava tamo navedenog lica za 2007, 2008 i 2009 godinu. Ĉlanom 16 Zakona o poreskoj administraciji je propisano da je poreska tajna svaka informacija i podatak o poreskom obvezniku kojim raspolaţe poreski organ osim informacija i podataka koji su u toj zakonskoj odredbi bliţe precizirani, pa je tako taĉkom 2 stav 1 navedenog ĉlana propisano "osim informacija i podataka koji se ne mogu povezati sa konkretnim poreskim obveznikom niti se na drugi naĉin mogu identfikovati". Polazeći od naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanom presudom nalazi da je osporeno rješenje zakonito i za takav svoj zakljuĉak daje dovoljne i jasne razloge, koji navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju. Sa izloţenog, primjenom ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnim sporovima, odluĉeno je kao u izreci ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 272/11 od 06.09.2011. godine)

278

STVARNA NADLEŢNOST ZA POSTUPANJE PO ŢALBI U POSTUPKU PRED ORGANIMA LOKALNE SAMOUPRAVE USLJED DUGOG PROTEKA VREMENA OD DONOŠENJA PRVOSTEPENOG RJEŠENJA I IZMIJENJENIH NADLEŢNOSTI DRUGOSTEPENOG ORGANA (Zakon o lokalnoj samoupravi) Iz obrazloţenja: "U odnosu na pravno pitanje koji organ je nadleţan kao drugostepeni u ovoj stvari, s obzirom na veliki protek vremena od donošenja prvostepenog rješenja i nastale u medjuvremenu izmjene nadleţnosti drugostepenog organa, pobijana presuda je dala pravilne razloge da Glavni administrator ima nadleţnost drugostepenog organa u predmetnoj stvari, na koje razloge upućuje ovaj sud. Kod naprijed navedenog stanja stvari pravilno je ţalba odbaĉena kao neblagovremena od strane tuţenog Glavnog administratora, a pobijanom presudom pravilno odbijena tuţba." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 123/11 od 15.04.2011. godine)

279

REGISTAR NEVLADINIH ORGANIZACIJA (Zakon o nevladinim organizacijama) Iskljuĉeni ĉlan udruţenja (NVO) nije ovlašćen za podnošenje zahtjeva za upis promjena o ĉinjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje. Iz obrazloţenja: "Po ocjeni ovog suda, pravilno je Upravni sud, u postupku ispitivanja zakonitosti pobijanog akta a na temelju prethodno nesporno utvrdjenog ĉinjeniĉnog stanja, našao da tuţilac, kao iskljuĉeni ĉlan U. k. C. G, nije bio ovlašćen, u smislu ĉlana 6 Statuta Udruţenja, zbog ĉega osporenim upravnim aktom kojim je odbijen zahtjev tuţioca za upis promjena o ĉinjenicama koje se odnose na lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje u Registar nevladinih organizacija, nije povrijedjeno subjektivno pravo tuţioca, o ĉemu su, u pobijanoj presudi, dati potuni i valjani razlozi, na koje ovaj sud upućuje. Sud je cijenio i druge navode iz podnijetog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, ali je našao da su oni bez uticaja na donošnje drugaĉije odluke u ovoj stvari. Sa iznijetih razloga, a na osnovu ĉlana 46 stav 1 Zakona o upravnom sporu, odluĉeno je kao u izreci ove presude." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 27/11 od 02.02.2011. godine)

280

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

281

POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU U PARNIĈNOM I IZVRŠNOM POSTUPKU (Ĉl. 4, 34 stav 2 i ĉl. 37 stav 4 Zakona za sudjenje u razumnom roku u vezi sa ĉl. 271 - 297 ZPP i ĉl. 4 Zakona o izvršnom postupku) Pasivnim drţanjem suda po prijemu tuţbe skoro godinu dana i odluĉivanjem po predlogu za odredjivanje privremene mjere nakon jedne godine, povrijedjeno je pravo za sudjenje u razumnom roku.

*** PRESUDA Djelimično se usvaja tuţbeni zahtjev, pa se tuţena obavezuje da tuţiocima na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 381/10/08 i I. br. 101/07 isplati novčanu naknadu u iznosu od po 1.000 €, što ukupno iznosi 25.000 €, sa pripadajućom kamatom od dana donošenja ove presude do isplate, kao i da im nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 650 €, a sve ovo u roku od 15 dana od dana prijema ove presude. Tuţbeni zahtjev u dijelu isplate novčane naknade nematerijalne štete u iznosu većem od dosudjenog stavom prvim izreke, a za iznos od još po 4.000 €, ili ukupno za iznos od 100.000 €, kao i za objavljivanje ove presude na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore, odbija se kao neosnovan. O b r a z l o ţ e nj e Tuţbom za praviĉno zadovoljenje tuţioci ukazuju da im je povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku u predmetima Osnovnog suda u Kotoru - poslovnih oznaka I. br. 101/07 i P. br. 381/10 (ranija oznaka 619/08). U obrazloţenju tuţbe navode da su dana 12.04.2007. godine navedenom sudu podnijeli predlog za odredjivanje privremene mjere, pa je po tom predlogu sud donio rješenje I. br. 101/07 tek dana 01.07.2008. godine, što je po proteku 15 mjeseci od dana podnošenja. Dalje ukazuju da su zbog neefikasnog postupanja suda u ovom postupku, u kojem je, inaĉe, zakonom propisano hitno postupanje, bili prinudjeni da povuku predlog za odredjivanje privremene mjere, što su i uĉinili podneskom od 23.02.2010. godine, po kojem je sud donio rješenje dana 03.12.2010. godine, iz kojeg proizilazi da se predlog smatra povuĉenim Takodje, ukazuju da su u predmetu istog suda P. br. 381/10/08 podnijeli tuţbu dana 17.07.2008. godine, a da je prvi put pripremno roĉište zakazano za 17.07.2009. godine, koje je odloţeno rješenjem suda od 11.06.2009. godine iz razloga što

282

tuţenim, poslije godine dana od dana prijema tuţbe, sud nije dostavio tuţbu na izjašnjenje. U istom predmetu tuţioci su zbog propusta u donijetim rješenjima suda od 08.10.2009. i 07.12.2010. godine bili prinudjeni da izjavljuju ţalbe Višem sudu u Podgorici. Konaĉno ukazuju da se usled takvog postupanja suda predmet i poslije skoro 30 mjeseci nalazi još uvijek u fazi pripremnog roĉišta. Objašnjavaju da su nezadovoljni tretmanom u naznaĉenim predmetima predsjedniku Osnovnog suda u Kotoru podnosili kontrolni zahtjev dana 11.06.2010. godine, kojim su traţili ubrzanje postupka u skladu sa odredbom ĉlana 9 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Odluĉujući po kontrolnom zahtjevu prvostepeni sud je isti usvojio rješenjem od 16.06.2010. godine. Ukazuju da su ovakvim ponašanjem prvostepenog suda u navedenim predmetima povrijedjena njihova osnovna ljudska prava garantovana ĉlanom 32 Ustava Crne Gore i ĉl. 6 stav 1 Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog ĉega su pretrpjeli nematerijalnu štetu. Predlaţu da ovaj sud donese presudu kojom će tuţene obavezati da im na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, svakom pojedinaĉno, isplati iznos od po 5.000 €, što ukupno iznosi 125.000 €, kao i da objavi presudu na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore, te da im nadoknadi troškove parniĉnog postupka u iznosu od 4.500 € i to na ime takse na tuţbu i naknade za zastupanje po AT. U izjašnjenju na tuţbu aktom Pz. br. 45/11 od 26.01.2011. godine zastupnik tuţene je osporio osnovanost tuţbenog zahtjeva, istiĉući da se po pravilu naknada štete zbog povrede na sudjenje u razumnom roku dosudjuje po pravosnaţno okonĉanom postupku, a da u konkretnom sluĉaju nije donijeta pravosnaţna odluka. Osim toga, ukazao je i da je zahtjev previsoko opredijeljen i nerealan. U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocjenjeni navodi podnijete tuţbe, izjašnjenje na tuţbu, pa je vijeće našlo da je: - tuţbeni zahtjev djelimiĉno osnovan. Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tuţioci podnosili kontrolni zahtjev u predmetima P. br. 619/08 i I. br. 101/07. Odluĉujući po tom zahtjevu predsjednik Osnovnog suda u Kotoru je rješenjem Posl. br. VIII - Su. 602/2010 - Pos. br. P. 381/10/08, od 16.06.2010. godine, usvojio kontrolni zahtjev u predmetu P. br. 381/10/08, ali ne i u predmetu I. br. 101/07. Polazeći od navedenih ĉinjenica i odredbe ĉlana 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku ("Sl. list CG", br. 11/07), u konkretnom sluĉaju je na Vrhovnom sudu samo da odredi praviĉno zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08. Stojeći na gornjem stanovištu cijenio je ovaj sud navode izjašnjenja na tuţbu, pa je našao da su bez znaĉaja za drugaĉiju odluku, jer se i kod odredbe ĉlana 33 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, na koju odredbu se zastupnik tuţene poziva, moţe odrediti praviĉno zadovoljenje isplatom novĉane naknade, ako stepen povrede prava na sudjenje u razumnom roku to opravdava. Odluĉujući o visini novĉane naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom parniĉnom

283

predmetu,ovaj sud je polazeći od mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim ĉl. 34 stav 2 istog zakona odmjerio iznos od po 400 € svakom od tuţilaca, nalazeći da je taj iznos praviĉna satisfakcija za tuţioce, zbog utvrdjene povrede njihovog prava. Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu pasivno drţanje suda po prijemu tuţbe skoro godinu dana, bez dokaza u spisima o bilo kakvoj preduzetoj radnji u smislu prethodnog ispitivanja tuţbe i dostavljanja tuţbe na odgovor tuţenim, iako Zakon o parniĉnom postupku ("Sl. list RCG", br. 22/04 i 76/06) u svojim odredbama ĉlana 271 - 297 Zakona o parniĉnom postuku, daje instrukcione rokove u kojima sud treba pristupi preduzimanju prethodnih pripremnih radnji za zakazivanje glavne rasprave, predvidjenih za ovu fazu postupka. Naime, iz stanja u spisima je utvrdjeno da je tuţba u predmetnoj parnici (sada P. br. 381/10/08, ranije oznake P. br. 619/08) primljena u prvostepenom sudu dana 21.07.2008. godine, a da je predmet još uvijek u fazi pripremnog roĉišta, te da je sud zakazao prvi put pripremno roĉište za 17.07.2009. godine, što je po proteku roka od godinu dana, pri ĉemu nije prethodno slao tuţbu na odgovor tuţenim i u spisima nema dokaza iz kojih bi se moglo zakljuĉiti da tuţba ima manjkavosti, te da je sud ukazivao tuţiocima u tom pravcu. Takodje, sud je tek po zakazivanju pripremnog roĉišta za dan 17.07.2009. godine konstatovao da tuţba prethodno nije poslata na odgovor. Kako su zakonski rokovi: za dostavljanje tuţbe na odgovor 30 dana od dana prijema uredne i potpune tuţbe sudu (ĉlan 278 ZPP); za dostavljanje pisanog odgovora na tuţbu 30 dana po prijemu tuţbe (ĉlan 279 ZPP); a za zakazivanje pripremnog roĉišta 30 dana po prijemu odgovora na tuţbu (ĉlan 284 ZPP), to je jasno da je prvostepeni sud svojim neaţurnim i neurednim postupanjem doprinio obimu predmetne štete. S druge strane, odmjeravajući visinu pripadajuće naknade u ovom dijelu, sud je imao u vidu i da je parniĉni postupak dijelom trajao usled neophodnog prekida osnovom nastupanja zakonskog razloga - smrti dva tuţioca i izjavljene ţalbe punomoćnika tuţilaca na rješenje Osnovnog suda u Kotoru P. br. 619/08 od 08.10.2010. godine, kojim je utvdjen prekid postupka, sve do podnošenja predloga tuţilaca za nastavak prekinutog postupka dana 23.02.2010. godine, odnosno do dostavljanja rješenja Višeg suda u Podgorici Gţ. br. 3990/09 od 17.03.2010. godine, kojim je odluĉeno po ţalbi i vraćanja kompletnog spisa prvostepenom sudu dana 15.04.2010. godine. Znaĉi, u periodu poĉev od 08.10.2009. godine pa do 15.04.2010. godine sud nije imao objektivne mogućnosti da postupa u predmetu. Isto tako, ovaj sud je u navedenom dijelu cijenio i da je nakon donijetog rješenja suda o nastavku postupka iz prekida parniĉni sud obaviješten o smrti još jednog od tuţilaca iz tuţbe - V. I, što je uticalo da sud donosi rješenje kojim je razdvojio parnicu po tuţbi navedenog tuţioca i ostalih tuţilaca i nastavio postupak u preostalom dijelu. Cijeneći s jedne strane neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, a sa druge strane okolnosti koje su objektivno spreĉavale sud da u odredjenom periodu postupa, ovaj sud nalazi da je tuţbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog

284

povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu P. br. 381/10/08 samo djelimiĉno osnovan, kako je to naprijed navedeno. Kako navedenim rješenjem po kontrolnom zahtjevu tuţilaca iz juna mjeseca 2010. godine nije utvrdjeno da je povrijedjeno pravo tuţilaca - predlagaĉa na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07, to se ovaj sud saglasno odredbi ĉlana 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku upuštio u utvrdjenje da li je u tom predmetu povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku. Iz spisa predmeta Osnovnog suda u Kotoru, I. br. 101/07 utvrdjuje se da je predlog za odredjivanje privremene mjere podnijet dana 12.04.2007. godine, a da su tuţioci - predlagaĉi u dva navrata urgirali da se po tom predlogu odluĉi (urgencije koje je sud primio 17.10.2007. i 24.12.2007. godine), dok je sud po podnijetom predlogu tek 01.07.2008. godine donio rješenje. Dakle, za odluĉivanje po predlogu za odredjivanje privremene mjere sudu je trebalo jedna godina, dva mjeseca i 19 dana, mada je saglasno ĉlanu 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku u navedenom predmetu sud bio duţan da postupa hitno. Nakon što je drugostepeni sud ukinuo rješenje o izdatoj privremenoj mjeri i spis vraćen prvostepenom sudu 25.08.2008. godine, u narednom periodu u predmetu uopšte nije postupano, a predlagaĉi su 23.02.2010. godine sudu dostavili podnesak kojim povlaĉe predlog za izdavanje privremene mjere. Tek 03.12.2010. godine sud je donio rješenje kojim se utvrdjuje povlaĉenje predloga. Iz svega izloţenog proizilazi da je postupak u predmetu I. br. 101/07 trajao tri godine, sedam mjeseci i 21 dan, a da je sudu za donošenje rješenja kojim je utvrdjeno povlaĉenje predloga, trebalo devet mjeseci i 10 dana po dostavljanju podneska o povlaĉenju. Cijeneći navedeno ponašanje suda, ovaj sud zakljuĉuje da je u predmetu I. br. 101/07 povrijedjeno pravo na sudjenje u razumnom roku. I prilikom odluĉivanja o visini naknade nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku u navedenom izvršnom predmetu, ovaj sud je takodje pošao od mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje o razumnom roku i krećući se u granicama propisanim ĉlanom 34 stav 2 istog zakona, te je na taj naĉin odmjerio iznos od po 600 € svakom od tuţilaca, nalazeći da je taj iznos praviĉna satisfakcija za tuţioce kao predlagaĉe u navedenom predmetu zbog povrede njihovog prava na sudjenje u razumnom roku, koju je ovaj sud utvrdio. Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade sud je imao u vidu da je u pitanju postupak hitne prirode, pa da je duţnost suda bila da po podnijetom predlogu za izdavanje privremene mjere postupi odmah, a što je prema stanju u spisima I. br. 101/07 oĉigledno da sud nije uĉinio već je po predlogu odluĉio po proteku jedne godine, dva mjeseca i 19 dana, kako je to naprijed već istaknuto. Na visinu dosudjene naknade nematerijalne štete zbog navedene povrede u ovom predmetu od uticaja je i pasivno drţanje suda nakon podnijetog podneska o povlaĉenju predloga u trajanju od devet mjeseci i 10 dana. Pravilno cijeneći sve navedene okolnosti, ovaj sud je mišljenja da iznos od po 600 € svakom tuţiocu - predlagaĉu, kao naknada nematerijalne štete zbog povrede

285

prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 101/07 predstavlja praviĉnu satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava. Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tuţiocima na ime praviĉne naknade zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u oba navedena predmeta Osnovnog suda u Kotoru, pojedinaĉno po 1.000 €, odnosno ukupno 25.000 € za sve tuţioce, dok je u preostalom dijelu, za iznose - pojedinaĉno tuţiocima po 4.000 €, ili za ukupan iznos od 100.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan. Na ukupno dosudjeni iznos naknade tuţiocima pripada pravo na zakonsku kamatu od dana donošenja presude do isplate. Ovaj sud je našao da je neosnovan i zahtjev tuţilaca za objavljivanje ove presude na internet stranici Vrhovnog suda Crne Gore. Ovo iz razloga što sud moţe objaviti presudu na zahtjev stranke, u smislu odredbe ĉlana 39 stav 1 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku samo kada utvrdi teţu povredu prava na sudjenje u razumnom roku, a što u ovom sluĉaju nije utvrdjeno. Imajući u vidu da su tuţioci po podnijetoj tuţbi uspjeli 20% u odnosu na opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu dosudjeni troškovi postupka, u ukupnom iznosu od 650 €, saglasno odredbi ĉlana 152 ZPP, a visina istih je odredjena primjenom vaţeće Advokatske tarife (Tarifni broj 5, 11 i 17). Traţeni troškovi na ime takse nijesu priznati, jer je u ovom postupku stranka oslobodjena plaćanja sudske takse, saglasno odredbi ĉlana 7 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Sa iznijetih razloga odluĉeno je kao u izreci. (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br.1/11 od 28.03.2011. godine)

286

NEBLAGOVREMENO POSTUPANJE SUDA U IZVRŠNOM POSTUPKU I PRAVO NA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU (Ĉlan 37 stav 3, ĉl. 34 i ĉl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku u vezi sa ĉl. 4 i 10 Zakona o izvršnom postupku) Sud je duţan da u predmetima izvršenja postupa hitno, te nepreduzimanje radnji u periodu preko jedne godine i neodluĉivanje po ţalbi na rješenju o spajanju postupka u vremenu duţem od šest mjeseci, opravdava dosudjivanje praviĉne naknade zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Iz obrazloţenja: "Prilikom dosudjivanja navedene naknade sud je posebno imao u vidu neblagovremeno postupanje suda po donošenju rješenja za prinudno izvršenje, iako Zakonom o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) i Zakonom o izvršnom postupku Crne Gore ("Sl.list RCG" br.23/2004) propisano da je sud duţan da u predmetima izvršenja postupa hitno. Naime, iz sadrţine spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Osnovnog suda u Kotoru I. br. 72/99 od 18.02.1999. godine dozvoljeno izvršenje na nepokretnostima duţnika Š. S. koje predstavljaju ĉesticu zemljišta 381/5 KO Mrĉajevac i kuću površine 130 m2 u Tivtu, u korist povjerilaca T. M. i T. M, nakon ĉega je sud donio rješenje da se vještaĉenjem odredi identifikacija i procjena vrijednosti nekretnina duţnika angaţovanjem sudskih vještaka geodetske, poljoprivredne i finansijske struke. Od 22.05.2000. godine kada je punomoćnik povjerilaca stavio predlog da sud saglasno odredbi ĉl. 154 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) otpoĉne sa radnjom prodaje nepokretnosti pa sve do 12.03.2001. godine u predmetu nije preduzeta nijedna radnja. Od 27.03.2001. godine kada je rješenjem suda utvrdjena vrijednost nepokretnosti i pored dvije urgencije punomoćnika povjerilaca od 10.05. i 17.08.2001. godine kojima je traţeno da sud odredi roĉište za prodaju nepokretnosti duţnika, Osnovni sud u Kotoru ne preduzima nijednu radnju u postupku sve do 10.09.2001. godine, kada je donio zakljuĉak kojim obavezuje punomoćnika povjerilaca da u roku od tri dana dostavi adresu duţnika Š. S. iz Beograda. Sljedeća radnja suda preduzeta je 26.09.2002.godine, kada je sud zatraţio od MUP Srbije - GSUP Beograd da se duţniku uruĉi rješenje od 27.03.2001. godine kojim je utvrdjena vrijednost nepokretnosti duţnika. Od 11.02.2003. godine kada je predmetno rješenje uruĉeno duţniku do 29.10.2003. godine kada je sud odredio finansijsko vještaĉenje jer je u predmetu tog suda I. br. 2134/01 po predlogu

287

povjerioca K. Š. iz Podgorice protiv istog duţnika Š. S. i na istoj nepokretnosti zakazano roĉište za prodaju nepokretnosti nijesu preduzimane radnje suda. Punomoćnik povjerioca T. je podnescima od 04.12.2003. i 16.01.2004. godine traţio od suda da se zakaţe roĉište za prodaju nepokretnosti duţnika, a podneskom od 25.02.2004. godine predloţio da sud donese rješenje da se spoje izvršni predmeti I. br. 72/99 povjerioca T. i I.br.2134/01 povjerioca K. Š, protiv istog duţnika. Po ovim predlozima punomoćnika povjerilaca T. sud je odluĉio dana 24.03.2004. godine kada je odrţano roĉište da bi tek 01.06.2005. godine donio rješenje o spajanju postupaka. Na predmetno rješenje punomoćnik povjerioca K. Š. je dana 10.06.2005. godine izjavio prigovor po kojem je odluĉilo vijeće Osnovnog suda u Kotoru dana 24.12.2005. godine, odbijajući prigovor kao neosnovan. Nadalje, iz spisa predmeta proizilazi da je Osnovni sud u Kotoru dana 17.01.2007. godine odrţao roĉište kojem je prisustvovao punomoćnik povjerioca K. Š. i tom prilikom je sud upoznat sa podneskom punomoćnika povjerilaca T. M. i M, koji su saglasni da se izvrši prodaja nepokretnosti izvršnog duţnika Š. S. Od tog odrţanog roĉišta pa sve do 28.02.2008. godine kada je sud donio zakljuĉak da se obavi vještaĉenje po vještaku gradjevinske struke i vještaku poljoprivredne struke radi utvrdjivanja vrijednosti zemljišta sa objektom izvršnog duţnika, nijesu sprovodjene radnje u postupku izvršenja. Dakle, iz sadrţina spisa predmeta se zakljuĉuje da je postupak izvršenja u ovom izvršnom predmetu zapoĉet 16.02.1999. godine i da isti još nije okonĉan. Stoji ĉinjenica da je sud u toku postupka pokušao da okonĉa postupak izvršenja prodajom nepokretnosti duţnika Š. S, zakazivanjem roĉišta za prodaju nepokretnosti, koja su oglašavana po predlogu povjerilaca, ali nije bilo zainteresovanih lica za kupovinu nepokretnosti duţnika. Roĉište za prodaju nepokretnosti odrţano je dana 13.01.2010. godine po predlogu punomoćnika povjerilaca T. u skladu sa odredbom ĉl.160 i 165 Zakona o izvršnom postupku Crne Gore, a dva takva roĉišta prethodno su odrţana po zahtjevu izvršnog povjerioca K. Š. dana 13.10. i 17.11.2003. godine, kada je sud bio upoznat sa podneskom punomoćnika povjerioca T. od 23.10.2003. godine da je na istoj nepokretnosti donijeto rješenje o izvršenju I. br. 72/99 od 18.02.1999. godine. Odmjeravajući visinu pripadajuće naknade, ovaj sud je imao u vidu neaktivnost suda, kako je to naprijed navedeno, jer je sud neaţurno i neuredno postupao nepoštujući odredbe ĉlana 4 stav 1 Zakona o izvršnom postupku ("Sl. list SRJ" br. 28/2000, 73/2000 i 71/01) u kojem je propisano da je sud u postupku izvršenja i obezbjedjenja duţan da postupa hitno i ĉl. 10 istog zakona u kojem je navedeno da je o zahtjevima stranaka u izvršnom postupku sud duţan da odluĉi u roku od 15 dana, te protivno odredbama ĉl. 4 Zakona o izvršnom postupku Crne Gore ("Sl. list RCG" br. 23/2004), koji takodje u odredbi ĉl. 4 propisuje hitno postupanje suda, dok je u odredbi ĉl. 10 ovog zakona odredjeno da je sud duţan da u roku od 30 dana od prijema spisa odluĉi o ţalbi na rješenja koja se donose u izvršnom postupku. Prilikom odmjeravanja visine navedene naknade, sud je imao u vidu da je u pitanju postupak hitne prirode, da sud neprimjereno u duţen vremenskom periodu

288

koji su iznosili i preko jedne godine nije preduzimao radnje u postupku i da je vijeću prvostepenog suda bilo potrebno vrijeme duţe od šest mjeseci da odluĉi o ţalbi na rješenje o spajanju postupka, pa ovakvo nepostupanje suda dovelo je do dugog trajanja postupka. Ovaj sud je mišljenja da iznos od po 1.000 € svakom tuţiocu, kao naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku u predmetu I. br. 246/10 (ranije oznake I. br. 72/99 i I. br. 2134/01) predstavlja praviĉnu satisfakciju, srazmjernu utvrdjenoj povredi njihovog prava. Sa iznijetih razloga ovaj sud je dosudio tuţiocima na ime praviĉne naknade, zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku pojedinaĉno po 1.000 € odnosno ukupno 2.000 €, dok je u preostalom dijelu za iznose - pojedinaĉno tuţiocima od po 4.000 € ili ukupno 8.000 €, zahtjev odbio kao neosnovan. Na ukupno dosudjeni iznos naknade tuţiocima pripada pravo na zakonsku kamatu od dana donošenja presude do isplate. Imajući u vidu da su tuţioci po podnijetoj tuţbi uspjeli 20% u odnosu na opredijeljeni zahtjev za naknadu štete, to su im srazmjerno uspjehu u sporu dosudjeni troškovi postupka u iznosu od 37,50 €, saglasno odredbi ĉl. 152 ZPP, a visina iznosa za sastav tuţbe je odredjena saglasno tarifnom broju 5 Advokatske tarife." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 2/11 od 30.05.2011. godine)

289

DUGO TRAJANJE PARNIĈNOG POSTUPKA I PRAVO NA PRAVIĈNU NAKNADU (Ĉlan 37 stav 3, ĉl. 34 st. 2, ĉl. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku u vezi sa ĉl. 319 st. 2 Zakona o parniĉnom postupku) Nepoštovanje odredbe ĉlana 319 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku od strane suda, koje je dovelo do dugog trajanja postupka, ispunjeni su uslovi za ostvarenje naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Iz obrazloţenja: "Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tuţilac podnosio kontrolni zahtjev i da je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru, rješenjem poslovni broj VIII Su. br. 669/2010 od 08.07.2010. godine usvojio kontrolni zahtjev u smislu odredbe ĉlana 17 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku. Kod te ĉinjenice i odredbe ĉl. 37 stav 3 istog zakona u konkretnom sluĉaju na Vrhovnom sudu je samo da odluĉi o praviĉnom zadovoljenju. Bez znaĉaja su, zato, navodi izjašnjenja na tuţbu da u konkretnom sluĉaju nije došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. Odluĉujući o visini novĉane naknade zbog nematerijalne štete prouzrokovane povredom prava na sudjenje u razumnom roku, ovaj sud je polazeći od mjerila iz ĉlana 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, a krećući se u granicama propisanim ĉl. 34 stav 2 istog zakona, odmjerio iznos od 2.000,00 €, nalazeći da je taj iznos srazmjeran teţini povrijedjenog prava. Donoseći takvu odluku cijenio je ovaj sud ĉinjenicu da je za donošenje pravosnaţne presude u ovom predmetu, koji u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu nije bio sloţen, bilo potrebno devet godina tri mjeseca i osamnaest dana. Pri tom, prvostepeni sud je grubo kršio odredbe ĉl. 319 st. 2 Zakona o parniĉnom postupku ("Sluţbeni list RCG", br. 22/04) koji je u primjeni od 11.07.2004. godine, u kojoj odredbi je pored ostalog propisano da se roĉište za glavnu raspravu ne moţe odloţiti na period duţi od trideset dana. Naime, a kako to proizilazi iz spisa predmeta, roĉište glavne rasprave koje je odrţano na licu mjesta dana 26.04.2002. godine je odloţeno da bi vještak geodetske struke dostavio pismeni nalaz i mišljenje, a naredno roĉište glavne rasprave je zakazano i odrţano tek 20.10.2005. godine, dakle poslije proteka roka od tri godine i šest mjeseci. Nakon ukidanja presude Osnovnog suda u Kotoru P. br. 813/01 od 09.03.2009. godine, po dostavljanju spisa predmeta tom sudu dana 20.11.2009. godine, sudu je bilo potrebno vrijeme od šest mjeseci da zakaţe roĉište za glavnu raspravu dana 22.06.2010. godine koja je odloţena. Kod takvog ĉinjeniĉnog stanja neosnovano se u izjašnjenju zastupnika tuţene tvrdi da duţina trajanja postupka u ovom predmetu nije prouzrokovana ponašanjem suda. Cijeneći naprijed navedeno ponašanje suda izraţeno kroz nepoštovanje odredbe ĉlana 319 stav 2 Zakona o parniĉnom postupku što je imalo za posljedicu

290

pretjerano dugo trajanje postupka kojem tuţilac ni u ĉemu nije doprinio, a posebno ĉinjenicu da sloţenost predmeta u ĉinjeniĉnom i pravnom smislu nije iziskivala ovako dugo trajanje postupka, te interes tuţioca obzirom da je u pitanju imovina, ovaj sud nalazi da iznos od 2.000,00 eura predstavlja praviĉno zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku, koji iznos je tuţiocu dosudjen, dok je tuţbeni zahtjev u dijelu iznad dosudjenog odbijen kao neosnovan. Na dosudjeni iznos tuţiocu pripada pravo na kamatu od dana donošenja ove presude do isplate." (Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 5/11 od 21.06.2011. godine)

291

USTAVNA ŢALBA (Ustav Crne Gore - ĉlan 149 stav 1 taĉka 3) PRAVO NA SLOBODU - LIŠENJE SLOBODE I PRITVOR U KRIVIĈNOM POSTUPKU(Ustav Crne Gore - ĉl. 29 i 30)

*** ODLUKA I - Usvaja se ustavna ţalba i ukida rješenje Višeg suda u Podgorici Kv. br. 340/11, od 6. aprila 2011. godine i rješenje Apelacionog suda Crne Gore Kţ.br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, u odnosu na podnosioce ustavne ţalbe R.K. i D.M. Predmet se vraća Višem sudu u Podgorici na ponovni postupak, koji je duţan da odmah donese odluku, u skladu sa ĉlanom 57 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore i ĉlanom 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. II - Ova odluka objaviće se u »Sluţbenom listu Crne Gore«. O b r a z l o ţ e nj e 1. R.K. i D.M., iz B, koje zastupaju advokati Z. V, B. D, D. Đ, B. B. i B. F, podnijeli su blagovremenu i dozvoljenu ustavnu ţalbu protiv rješenja Višeg suda u Podgorici i rješenja Apelacionog suda Crne Gore, navedenih u izreci. Podnosioci ţalbe smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeĊena prava iz ĉlana 29 stav 1. i 2, ĉlana 30 stav 1. i 4, ĉl. 32 i 35 Ustava Crne Gore i ĉlana 5. stav 1 i 3 Evropske konvencije. U ustavnoj ţalbi, pored ostalog, navode: da se u pritvoru nalaze od 24. decembra 2010. godine, zbog osnovane sumnje da su poĉinili kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja, iz ĉlana 416 stav 3 u vezi stava 1 Kriviĉnog zakonika; da im je, nakon podizanja optuţnice Kt-S.br. 11/10-2, od 21. marta 2011. godine, vanraspravno vijeće Višeg suda u Podgorici, rješenjem o produţenju pritvora Kv.br.340/11, od 6. aprila 20011. godine, ocjenilo po sluţbenoj duţnosti, da postoje zakonski razlozi za njihovo dalje zadrţavanje u pritvoru; da je rješenje postalo pravosnaţno 15. aprila 2011. godine, jer je tog dana Apelacioni sud rješenjem Kţ.br.308/11, ţalbe odbio kao neosnovane; da im je pritvor produţen na osnovu ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 Zakonika o kriviĉnom postupku; da u konkretnom sluĉaju, nije u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna da bi to bio razlog za

292

odreĊivanje, odnosno, produţenje pritvora, već da je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina; da sud nema objektivnog osnova da odredi pritvor iz razloga propisanog u ĉlanu 175 st. 1 taĉka 4 ZKP-a, uĉiniocu za kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora do deset godina; da je, i u sluĉaju kada nesumnjivo postoji neki od zakonskih osnova za pritvor, iz ĉlana 175 stav 1 ZKPa, sud duţan poštovati naĉelo srazmjernosti, i umjesto mjere pritvora, koji je ovlašćen odrediti, izreći provoĊenje blaţe mjere ako se njome moţe postići ista svrha; da su nadleţni sudovi propustili da postupe sa naroĉitom paţnjom u posljednjem sluĉaju ispitivanja osnovanosti produţenja pritvora; da, u obrazloţenjima osporenih rješenja, nije sadrţan nikakav navod da su nadleţni sudovi razmatrali osnovanost produţenja pritvora sa aspekta ĉlana 174 ZKP-a, na šta su bili obavezni i prema odredbi ĉlana 30 stav 1 Ustava Crne Gore; da u obrazloţenju osporenih rješenja nije oznaĉen nikakav konkretni dokaz kojim se obrazlaţe postojanje nekog odreĊenog javnog (opšteg) interesa ĉija bi zaštita zbog vaţnosti i znaĉaja prevagnula nad ustavnim naĉelom nepovredivosti slobode, a što bi izuzetno moglo opravdati zakonsku mjeru daljeg produţenja pritvora; da u osporenim rješenjima Apelacionog suda Crne Gore i Višeg suda u Podgorici nijesu navedeni, ni obrazloţeni relevantni razlozi koji bi bili dovoljni za ocjenu da podnosiocima nijesu povrijeĊena ustavna prava, zajemĉena u ĉlanu 29 u vezi sa ĉlanom 30 stav 1 i 4 Ustava Crne Gore; da su podnosioci ţalbe uporno osporavali mogućnost remećenja javnog reda i mira, te da su priloţili dokaz da su podnijeli ostavke, za svoj raniji liĉni ţivot, loše zdravstveno stanje i dr.- kako bi potvrdili argument da ne postoji opasnost od remećenja javnog reda; da je Skupština Opštine B, kao najviši organ vlasti u Opštini B. odlukom potvrdila da, u vezi kriviĉnog dogaĊaja, za Opštinu nije nastupila nikakva šteta i da su podnosioci ustavne ţalbe podnijeli ostavke, kao i da je odlukom Opštine Budva od 27. aprila 2011. godine izabran za predsjednika Opštine L. R, što je objavljeno u "Sluţbenom listu Crne Gore opštinski propisi'' br. 15/2011. Predlaţu da se usvoji ustavna ţalba i da se ukine rješenje Apelacionog suda Crne Gore i rješenje Višeg suda u Podgorici i predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni postupak. 2. Ustavni sud je, saglasno odredbama ĉlana 26 stav 1 i ĉlana 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu zatraţio od Apelacionog suda Crne Gore odgovor na navode sadrţane u ustavnoj ţalbi. U odgovoru Apelacionog suda, pored ostalog, se navodi: da su rješenjem Kţ.br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, ţalbe branilaca optuţenih R. K. i D. M. (podnosilaca ustavne ţalbe) izjavljene protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, odbijene kao neosnovane; da je taj sud našao da je postupanje prvostepenog suda u potpunosti bilo u skladu sa zakonom i da su postojale okolnosti koje opravdavaju produţenje pritvora optuţenima, po pritvorskom osnovu iz ĉl.175 st.1 taĉ.4 Zakonika o kriviĉnom postupku ("Sluţbeni list CG", br.57/09); da su za odreĊivanje ili produţenje pritvora, po pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ.4 ZKP-a kumulativno ispunjena tri uslova: da se radi o kriviĉnom djelu za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna,

293

što predstavlja objektivni uslov za odreĊivanje ili produţenje pritvora, da je pritvaranje opravdano zbog teških okolnosti djela, s obzirom na naĉin izvršenja i posljedice kriviĉnog djela i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi izlaskom okrivljenih na slobodu bila ozbiljna prijetnja narušavanju javnog reda i mira; da su, optuţeni R.K. i D. M. (podnosioci ustavne ţalbe) osnovano sumnjivi da su poĉinili kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st.3 u vezi st.1 Kriviĉnog zakonika za koja je u zakonu propisana kazna zatvora u trajanju od dvije do deset godina, ĉime je ispunjen objektivni uslov za odreĊivanje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu; da naĉin izvršenja kriviĉnog djela i posljedice djela tj. da su optuţeni osnovano sumnjivi da su svojim protivpravnim postupanjem Opštinu B. oštetili za iznos od 1.035.698,62 € predstavljaju teške okolnosti djela, a ĉinjenica da su optuţeni javne liĉnosti ĉiji je prethodni rad medijski eksponiran i poznati su mnogo širem krugu graĊana i van teritorije ove opštine, ukazuje na mogućnost bunta graĊana, koji bi se manifestovao poremećajem meĊusobno usklaĊenih odnosa graĊana izraţen protestnim ponašanjima, zbog ĉega bi moglo doći do ozbiljne prijetnje narušavanju javnog reda i mira, ĉime su ispunjeni i ostali uslovi za produţenje pritvora po navedenom pritvorskom osnovu; da im osporavanim pravosnaţnim pojedinaĉnim aktom nije povrijeĊeno nijedno Ustavom Crne Gore zajamĉeno ljudsko pravo i sloboda, pa ni Ustavom zajamĉena prava koja se navode u ustavnoj ţalbi. Predlaţe se, da se ustavna ţalba odbije kao neosnovana na osnovu ĉlana 58 Zakona o Ustavnom sudu. 3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su neophodni spisi od Višeg suda u Podgorici. 4. U postupku pokrenutom ustavnom ţalbom, na osnovu odredbe ĉlana 149 stav 1 taĉka 3 Ustava i odredaba ĉl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj ţalbi, utvrĊuje da li je u postupku odluĉivanja o pravima i obavezama podnosiocu ustavne ţalbe povrijeĊeno ustavno pravo, pri ĉemu se, po pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili ĉinjeniĉno stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one ĉinjenice od ĉijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava. 5. U sprovedenom postupku, uvidom u osporena rješenja i drugu dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud je utvrdio sljedeće ĉinjenice i okolnosti od znaĉaja za odluĉivanje u ovom ustavnosudskom predmetu: Rješenjem Višeg suda u Podgorici Kv.br. 340/11, od 6. aprila 2011. godine, produţen je pritvor okrivljenima R.K.(podnosiocu ustavne ţalbe) zbog kriviĉnih djela zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st. 3 u vezi st. 1 KZ i zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st. 1 KZ, D.M.(podnosiocu ustavne ţalbe), zbog kriviĉnog djela zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl. 416 st.3 u vezi st.1 KZ, Đ.P., a nakon podignute optuţnice Vrhovnog drţavnog tuţilaštva, Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina Kt-S. br. 11/10-2, od 21. marta 2011.

294

godine; da im se pritvor produţava po pritvorskom osnovu iz ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP-a; da se ukida pritvor okrivljenom D.S. zbog kriviĉnih djela zloupotreba sluţbenog poloţaja putem podstrekavanja iz ĉl.416 st.1 u vezi ĉl.24 KZ i zloupotreba ovlašćenja u privredi iz ĉl.276 st.2, u vezi st.1 taĉ.5 KZ, koji pritvor mu je odreĊen rješenjem sudije za istragu ovog suda Kris.br.28/10, od 26. decembra 2010. godine, a kasnije produţen rješenjem kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara 2011. godine, pa se okrivljeni ima ODMAH pustiti na slobodu U obrazloţenju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je Vrhovno drţavno tuţilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina, dana 22. marta 2011. godine podiglo optuţnicu Kt-S.br. 11/10-2, od 21. marta 2011. godine protiv okrivljenih R.K i D.M. (podnosilaca ustavne ţalbe), Đ.P., D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T., N.S. i M.K., M.M., D.S, i N.P. sa predlogom da se okrivljenima R.K., D.M. (podnosiocima ustavne ţalbe), Đ.P., D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T., N.S., M.K. i D.S. pritvor produţi po pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st. 1 taĉ. 4 Zakonika o kriviĉnom postupku, dok je u odnosu na N.P. predloţeno produţenje pritvora po pritvorskom osnovu iz ĉl. 175 st.1 taĉ.1 ZKP-a; da je rješenjem Kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br. 290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut pritvor okrivljenima D.Ţ., S.Đ., S.V., S.T., N.S., M.K., i D.M., dok je okrivljenoj N.P. pritvor odreĊen nakon podignute optuţnice, koje Rješenje je u odnosu na ove okrivljene potvrĊeno rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kţ.br. 279/11, od 1. aprila 2011. godine; da se, po rješenju sudije za istragu ovog suda Kris. br. 28/10, od 26. decembra 2010. godine, okrivljeni R.K., D.M. (podnosioci ustavne ţalbe) i D. S. nalaze u pritvoru, a okrivljeni Đ.P. po rješenju sudije za istragu Kris.br.28/10, od 29. decembra 2010. godine, koji pritvor im se raĉuna i to R.K. od 24. decembra 2010. godine od 6,35h, D.M. i D. S. od 24. decembra 2010. godine od 6,40h i Đ.P. od 27. decembra 2010. godine od 16, 45h; da im je rješenjem kriviĉnog vijeća ovog suda Kv.br.65/11, od 22. januara 2011. godine pritvor produţen za dva mjeseca; da se okrivljeni R.K., D.M. (podnosioci ţalbe), D.S. i Đ.P. nalaze u pritvoru, te da u optuţnici nije stavljen predlog da se puste na slobodu, pa je vijeće po sluţbenoj duţnosti, u smislu ĉlana 298 stav 2 Zakonika o kriviĉnom postupku ispitalo razloge dalje osnovanosti trajanja pritvora protiv okrivljenih i našlo da se pritvor okrivljenima R.K., D.M. (podnosiocima ţalbe) i Đ.P. treba produţiti po pritvorskom osnovu iz ĉl.175 stav 1 taĉka 4 ZKP-a, a okrivljenom D.S. ukinuti pritvor; da postoji osnovana sumnja da okrivljeni R.K., D.M.(podnosioci ustavne ţalbe) i Đ.P., kao javni funkcioneri svoje funkcije nijesu obavljali u korist graĊana, već su zloupotrijebili sluţbena ovlašćenja u korist privatnog preduzeća, zanemarujući da je njihov primarni zadatak zaštita interesa Opštine B, odnosno vršenje poslova od javnog interesa, zaštita svih graĊana, njihovim djelovanjem u javnom ţivotu radi obezbjeĊivanja jednakih uslova za ostvarivanje prava graĊana na liĉnu i imovinsku sigurnost; da navedene okolnosti ukazuju na nesumnjiv zakljuĉak da bi njihovo puštanje na slobodu dovele do ozbiljne prijetnje oĉuvanja javnog reda i mira i izazvalo veliko nezadovoljstvo graĊana; da je u odnosu na okrivljenog D.S. vijeće našlo da mu pritvor treba ukinuti obzirom da više ne stoji pritvorski osnov iz ĉl.175 st.1 taĉ.2 ZKP-a; da ovaj okrivljeni nije javni funkcioner, pa samim tim nije ni vršio poslove od javnog interesa što po ocjeni ovog

295

vijeća upućuje na zakljuĉak da nema izuzetnih okolnosti koje bi ukazivale da bi njegov izlazak na slobodu doveo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira. Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Kţ. br. 308/11, od 15. aprila 2011. godine, ţalbe branilaca optuţenih R.K. i D. M. odbijene su kao neosnovane. U obrazloţenju rješenja se, pored ostalog, navodi: da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je produţio pritvor protiv optuţenih R.K. D.M. i Đ.P. po pritvorskom osnovu iz ĉlana 175 st. 1 taĉ.4 Zakonika o kriviĉnom postupku, dajući za taj osnov produţenja dovoljne i sadrţajne razloge, koje je ovaj sud u svemu prihvatio, a posebno imajući u vidu teţinu predmetnog kriviĉnog djela, liĉna svojstva optuţenih i sve okolnosti nastalog sluĉaja; da je po ocjeni ovog suda osnovana sumnja za njihovo takvo postupanje veoma upadljiva, s obzirom na vrijednost finansijskih sredstava kao protivpravnog cilja optuţenih i to kada se ima u vidu samo finansijsko stanje Opštine B. i nezavidan materijalni poloţaj u kojem se nalazi, pa je opravdana bojazan da bi njihovo puštanje na slobodu izazvalo revolt kod graĊana Crne Gore kao poreskih obveznika i lica koja su zainteresovana za sudbinu finansijskih sredstava iz budţeta u ĉijem punjenju i sami uĉestvuju, a što bi moglo da dovede do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru; posebno imajući u vidu, da su svi optuţeni javne liĉnosti ĉiji je prethodni rad, za razliku od ostalih optuţenih u ovom kriviĉnom predmetu, medijski eksponiran i da su poznati mnogo širem krugu graĊana Crne Gore i van teritorije Opštine B; da je, iz tog razloga, opravdana mogućnost bunta graĊana pojedinaĉno ili organizovano koji bi se manifestovao poremećajem meĊusobno usklaĊenih odnosa graĊana izraţen protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve oteţalo oĉuvanje javnog morala i ljudskog dostojanstva; da je njihova prepoznatljivost proizvod njihovog dugogodišnjeg politiĉkog i privrednog angaţmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne medijske prezentacije za period prije podizanja optuţnice; da nije od znaĉaja na eventualno drugaĉiju odluku suda to što oni više nijesu javni funkcioneri, s obzirom da se prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja graĊana Crne Gore ne manifestuje kroz funkciju koju obavljaju, pa da su, samim tim, neosnovani ţalbeni navodi u kojima se istiĉe prestanak funkcija koje su do tada obavljali; da je optuţeni Đ.P. glasovima graĊana Crne Gore na izborima izabran za njihovog legitimnog predstavnika u Skupštitni Crne Gore; da je kao demokratski predstavnik dijela naroda osnovano sumnjiv da je izvršio kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja putem pomaganja i na taj naĉin zloupotrijebio povjerenje graĊana; da je, iz tog razloga, opravdana bojazan da bi njegovim puštanjem na slobodu postojala opravdana mogućnost revolta graĊana koji su mu dali povjerenje da ih zastupa i štiti njihove interese u Skupštini Crne Gore, a što nedvosmisleno upućuje na mogućnost narušavanja javnog reda i mira. 6. Za odluĉivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa: Ustava Crne Gore:

296

"Svako ima pravo na liĉnu slobodu. Lišavanje slobode dopušteno je samo iz razloga i u postupku koji je predviĊen zakonom (ĉlan 29 stav 1 i 2)". "Lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo kriviĉno djelo moţe, na osnovu odluke nadleţnog suda, biti pritvoreno i zadrţano u pritvoru samo ako je to neophodno radi voĊenja kriviĉnog postupka. Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće moguće vrijeme (ĉlan 30 stav 1 i 4)". "Svako ima pravo na praviĉno i javno suĊenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (ĉlan 32)". "Svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne utvrdi pravosnaţnom odlukom suda. Okrivljeni nije obavezan da dokazuje svoju nevinost. Sumnju u pogledu krivice sud je obavezan da tumaĉi u korist okrivljenog (ĉlan 35)" . Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda: "Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost liĉnosti. Niko ne moţe biti lišen slobode osim u sljedećim sluĉajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (...) Svako ko je uhapšen ili lišen slobode shodno odredbama iz stava 1.c ovog ĉlana biće bez odlaganja izveden pred sudiju ili drugo sluţbeno lice zakonom odreĊeno da obavlja sudske funkcije i imaće pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suĊenja. Puštanje na slobodu moţe se usloviti jemstvima da će se lice pojaviti na suĊenju (ĉlan 5 stav 1. i 3)". Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (,,Sluţbeni list Crne Gore'', br.64/08): ,,Nadleţni organ je duţan da odmah, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema odluke Ustavnog suda, uzme predmet u rad ukoliko je Ustavni sud ukinuo pojedinačni akt i vratio predmet na ponovni postupak. Prilikom donošenja novog akta nadleţni organ je duţan da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izraţene u odluci i da u ponovnom postupku odluči u razumnom roku'' (član 57). Zakonika o krivičnom postupku ("Sluţbeni list Crne Gore", br.57/09 i 49/2010.): "(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema okrivljenom za obezbjeĎenje njegovog prisustva i za nesmetano voĎenje krivičnog postupka su: poziv, dovoĎenje, mjere nadzora, jemstvo i pritvor.

297

(2) Nadleţni sud će se pridrţavati uslova odreĎenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teţa mjera, ako se ista svrha moţe postići blaţom mjerom. (3) Mjere iz stava 1 ovog člana ukinuće se po sluţbenoj duţnosti kad prestanu razlozi zbog kojih su preduzete ili po ţalbi, odnosno zamijeniće se drugom blaţom mjerom kad za to nastupe uslovi (član 163 stav 1,2 i 3)." "(1) Pritvor se moţe odrediti samo u slučajevima propisanim ovim zakonikom i samo ako se ista svrha ne moţe ostvariti drugom mjerom, a neophodan je radi nesmetanog voĎenja postupka. (2) Duţnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pruţaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću ako se okrivljeni nalazi u pritvoru. (3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je bio odreĎen (član 174)". "Kad postoji osnovana sumnja da je odreĎeno lice učinilo krivično djelo, pritvor protiv tog lica moţe se odrediti, ako: 4) je u pitanju krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje očuvanju javnog reda i mira (član 175 stav 1 tačka 4)". "(1) Nakon predaje optuţnice sudu, do završetka glavnog pretresa, pritvor se moţe, po pribavljenom mišljenju drţavnog tuţioca, kad se postupak vodi po njegovoj optuţbi, odrediti ili ukinuti samo rješenjem vijeća. Od podizanja optuţnice do donošenja prvostepene presude pritvor moţe trajati najduţe tri godine. (2) Vijeće je duţno, po predlogu stranaka ili po sluţbenoj duţnosti, da ispita da li još postoje razlozi za pritvor i da donese rješenje o produţenju ili ukidanju pritvora, po isteku svakih trideset dana do stupanja optuţnice na pravnu snagu, a svaka dva mjeseca nakon stupanja optuţnice na pravnu snagu. (3) Ţalba na rješenje iz st. 1 i 2 ovog člana ne zadrţava izvršenje rješenja i o njoj sud odlučuje u roku od tri dana (član 179 stav 1, 2 i 3)" "(2) Ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optuţnici nije predloţeno da se pusti na slobodu, vijeće iz stava 1 ovog člana će po sluţbenoj duţnosti, u roku od tri dana od dana prijema optuţnice, ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produţenju ili ukidanju pritvora. Ţalba protiv ovog rješenja ne zadrţava izvršenje rješenja (član 298 stav 2)". 7. Povredu navedenih ustavnih prava podnosioci ustavne ţalbe, u suštini, obrazlaţu navodima iz ţalbe da osporena rješenja ne sadrţe dovoljno obrazloţene razloge za ocjenu opravdanosti odreĊivanja, odnosno produţenja pritvora, u konkretnom sluĉaju, procjenjujući ih prema naĉelima i garancijama sadrţanim u Ustavu

298

Crne Gore, Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Zakoniku o kriviĉnom postupku. 8. Ustav Crne Gore i Zakonik o kriviĉnom postupku predviĊaju da se lice za koje postoji osnovana sumnja da je izvršilo kriviĉno djelo, na osnovu odluke nadleţnog suda, moţe pritvoriti i zadrţati u pritvoru, kada je to neophodno radi voĊenja kriviĉnog postupka. U tom smislu, Zakonik o kriviĉnom postupku propisuje da se pritvor moţe odrediti kada je, pored osnovane sumnje da je izvršeno kriviĉno djelo, u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog naĉina izvršenja ili posljedica, a postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira. Dakle, da bi se radilo o ovom pritvorskom osnovu Zakonik predviĊa više uslova, jer je uz postojanje osnovane sumnje da je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od deset godina ili teţa kazna i koje je posebno teško zbog naĉina izvršenja ili posljedica, bitan uslov i da postoje izuzetne okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje oĉuvanju javnog reda i mira, što bi prema shvatanju ovog suda podrazumijevalo takvo narušavanje javnog reda i mira, koje bi ugroţavalo liĉnu i imovinsku sigurnost graĊana. Evropski sud za ljudska prava je u tom smislu, u presudi W. v. protiv Švajcarske, od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem opravdanost produţenja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog sluĉaja koje okolnosti moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako vaţan i znaĉajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteţe nad principom poštovanja slobode pojedinca. Iz toga proizilazi i zahtjev da je u rješenju u kojem se odreĊuje produţenje pritvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima osnovno ljudsko pravo na liĉnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnaţne sudske presude o krivici pritvorenika, nadleţni sud duţan navesti i potpuno obrazloţiti relevantne i dovoljne razloge na osnovu kojih se dalje produţenje pritvora moţe ocijeniti opravdanim i nuţnim. Sud je duţan paţljivo ispitati opravdanost produţenja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog sluĉaja, odnosno u svakom konkretnom sluĉaju utvrditi i navesti dalje postojanje zakonske osnove za pritvor, te detaljno obrazloţiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. Ustavni sud podsjeća i na pravni stav Evropskog suda u primjeni ĉlana 5 stav 3 Evropske konvencije. Prema stavu Evropskog suda, osnovanost sumnje, ma o kako se teškom kriviĉnom djelu radi, nakon proteka vremena sama za sebe nije dovoljan pravni osnov za produţenje pritvora. U presudi Kemmache v. France od 21. oktobra 1991. godine sadrţano je sljedeće pravno mišljenje: u sluĉaju kad je pritvor utemeljen na osnovanoj sumnji da je pritvorena osoba poĉinila kriviĉno djelo, dalje postojanje te sumnje, nakon proteka odreĊenog vremena, nije više dovoljno. U tom sluĉaju, treba utvrditi poziva li se sudska vlast na neke druge razloge koji opravdavaju dalje lišavanje slobode. U sluĉaju procjene da su ti razlozi relevantni i dovoljni, potrebno je dalje ispitati i ĉinjenicu jesu li nadleţni sudovi postupali s naroĉitom paţnjom u voĊenju

299

postupka. Navedeni pravni stav Evropskog suda ponovljen je i u presudi Nikolova v. Bulgaria, od 5. marta 1999. godine, kao i u mnogim drugim presudama. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba ĉlana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa ĉlanom 5 stav 1 taĉka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog ĉlana, a obuhvata podjednako i procesnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zakljuĉio da poštovanje ĉlana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviĊene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode poĉinilo kriviĉno djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za odreĊivanje ili produţenje pritvora, ali to nakon odreĊenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine). Prema daljem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog sluĉaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako vaţan i znaĉajan da, uprkos pretpostavci nevinosti, preteţe nad principom poštovanja slobode pojedinca. Ustavni sud, takoĊe, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zakljuĉio da je pri odluĉivanju o opravdanosti odreĊivanja pritvora osumnjiĉenom ili optuţenom teţina kriviĉnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan elemenat za odluĉivanje, zbog ĉega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optuţbi i teţina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadleţni organi mogu opravdano da uzmu u obzir. MeĊutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i teţina optuţbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, moţe da opravda produţenje pritvora (Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine). Evropski sud uvaţava da potreba za odrţavanjem javnog reda moţe biti osnov za odreĊivanje mjere pritvora u vrlo ograniĉenom obimu i da se ovaj osnov moţe koristiti samo kada ĉinjenice pokazuju da bi puštanjem optuţenog na slobodu zaista bio narušen javni red i mir (I.A. protiv Francuske). Evropski sud za ljudska prava i slobode prihvata, da iz razloga posebne teţine i reagovanja javnosti na njih, odreĊena kriviĉna djela mogu da dovedu do društvene uznemirenosti, što moţe da opravda pritvor, bar na neko vrijeme. MeĊutim, ovaj osnov se moţe smatrati relevantnim i dovoljnim samo ako je zasnovan na ĉinjenicama koje mogu pokazati da bi oslobaĊanje podnosilaca ustavne ţalbe zaista ometalo javni red i mir. TakoĊe, pritvor će i dalje biti legitiman samo ako je javni red i dalje stvarno ugroţen; produţenje pritvora se ne moţe koristiti kao predviĊanje kazne zatvora (Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine). 9. Uvaţavajući navedene pravne stavove, Ustavni sud je utvrdio da, u osporenim rješenjima, nijesu navedene konkretne ĉinjenice, niti dokazi koji bi pokazali da bi

300

puštanjem na slobodu podnosilaca ustavne ţalbe, javnost bila revoltirana i uznemirena u mjeri koja bi mogla da dovede do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru. Naime, odluĉujući o pritvoru, u konkretnom slučaju, redovni sudovi su svoju odluku prvenstveno, bazirali na ĉinjenicama da postoji osnovana sumnja o izvršenju kriviĉnog djela zloupotreba sluţbenog poloţaja, iz ĉl. 416 st.3 u vezi st. 1 KZ CG i zloupotreba sluţbenog poloţaja iz ĉl.416 st.1 KZ i ocijenili da su ispunjeni drugi uslovi za primjenu odredbe ĉlana 175 stav 1 taĉka 4 ZKP-a. Ovaj pritvorski osnov se moţe primijeniti kada se radi o kriviĉnom djelu zloupotreba sluţbenog poloţaja, iz ĉl. 416 st.3 u vezi st. 1 KZ CG jer je u pitanju kriviĉno djelo za koje je propisana kazna zatvora od dvije do deset godina, a da Zakonik ukljuĉuje mogućnost i izricanja kazne zatvora od deset godina, zbog ĉega se neosnovano u ustavnoj ţalbi ukazuje da nije ispunjen objektivni uslov navedenog pritvorskog osnova u pogledu kriviĉnog djela za koje postoji mogućnost njegove primjene. MeĊutim, težina krivičnog djela za koje se podnosioci ustavne ţalbe terete nije dovoljna da opravda postojanje navedenog pritvorskog osnova već je neophodno i postojanje izuzetnih okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem okrivljenih zaista bio narušen javni red i mir. Sud je duţan da navede konkretne razloge za postojanje tih okolnosti. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi puštanje na slobodu podnosilaca ustavne ţalbe, moglo dovesti do mogućnosti narušenja javnog reda i mira nije dovoljno, jer sud ne moţe samo da pretpostavlja takvu mogućnost, već mora da utvrdi da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji nesumnjivo ukazuju da će doći do narušavanja javnog reda i mira za slučaj da podnosioci ustavne ţalbe budu pušteni na slobodu. Činjenica je, da se u konkretnom slučaju, radi o krivičnom djelu zloupotreba sluţbenog poloţaja, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da zadovolji standarde, iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, već se razlozi za produţenje pritvora moraju posmatrati u svijetlu konkretnih okolnosti. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da su nadleţni sudovi propustili da preciznije i konkretnije obrazloţe na čemu zasnivaju svoje zaključke da bi njihovo puštanje na slobodu dovelo do ozbiljne prijetnje javnom redu i miru, jer osim što navode da su podnosioci ustavne ţalbe bili javne ličnosti ne iznose druge okolnosti koje bi bile indikativne za ocjenu postojanja navedenog pritvorskog osnova. Pri izvoĊenju ovakvog zakljuĉka, Ustavni sud posebno podsjeća na ĉinjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava i sloboda, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja lične slobode čovjeka. Pritvor se, naime, odreĎuje prije nego što je pravosnaţnom sudskom presudom licu utvrĎena krivica, pa u periodu pritvora još uvijek u cjelosti vaţi ustavna pretpostavka nevinosti, zajemčena članom 35 Ustava Crne Gore. Pritvor kao zakonska mjera oduzimanja temeljnog ljudskog prava na ličnu slobodu u periodu prije donošenja pravosnaţne sudske presude o krivici, nije kazna niti se za pritvorenika smije pretvoriti u kaznu.

301

10. Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud u obrazloţenju rješenja Kţ.br.308/11, od 15. aprila 2011. godine, naveo i dva protivrjeĉna stava: (...) “ovo posebno imajući u vidu da su svi optuţeni javne ličnosti čiji je prethodni rad, za razliku od ostalih optuţenih u ovom krivičnom predmetu, medijski eksponiran i poznati su mnogo širem krugu graĎana Crne Gore i van teritorije Opštine B. Iz tog razloga je opravdana mogućnost bunta graĎana pojedinačno ili organizovano koji bi se manifestovao poremećajem meĎusobno usklaĎenih odnosa graĎana izraţen protestnim ponašanjem na javnom mjestu, a što bi sve oteţalo očuvanje javnog morala i ljudskog dostojanstva. Njihova prepoznatljivost je proizvod njihovog dugogodišnjeg političkog i privrednog angaţmana i rezultat njihovog rada i djelovanja, te stalne medijske prezentacije za period prije podizanja optuţnice. “Stoga, nije od značaja na eventualno drugačiju odluku suda to što oni više nijesu javni funkcioneri s obzirom da prepoznatljivost njihovog rada kod velikog broja graĎana Crne Gore ne manifestuje se kroz funkciju koju obavljaju, pa samim tim su neosnovani ţalbeni navodi u kojima se ističe prestanak funkcija koje su do tada obavljali)“. Protivrjeĉnost ovih stavova je oĉigledna jer je evidentno da je Apelacioni sud svoju ocjenu da, u konkretnom sluĉaju, postoji pritvorski osnov zasnovao polazeći od toga da su podnosioci ustavne ţalbe "javne liĉnosti", s obzirom da su u vrijeme predmetnog kriviĉno pravnog dogaĊaja bili lokalni funkcioneri u Opštini Budva, ĉiji rad je medijski praćen i zbog toga su poznati široj javnosti, da bi odmah iza toga Sud naveo da se prepoznatljivost njihovog rada kod graĊana ne manifestuje kroz funkciju koju su obavljali, pa je nejasno kakav znaĉaj Apelacioni sud pridaje ovoj ĉinjenici koju uzima za polazište svog stava. Pri tome, ostaje nejasno i to kako Apelacioni sud zakljuĉuje da kroz protestno ponašanje moţe doći do "oteţanog oĉuvanja javnog morala i ljudskog dostojanstva" naroĉito, kada se ima u vidu da Evropski sud uvaţava da potreba za oĉuvanjem javnog reda moţe biti osnov za odreĊivanje pritvora u vrlo ograniĉenom obimu i to kada ĉinjenice pokazuju da bi puštanjem na slobodu zaista bio narušen javni red i mir (I.A. protiv Francuske), a što po stanovištu Ustavnog suda dolazi u obzir kada se ozbiljna prijetnja javnom redu i miru manifestuje prvenstveno, kroz ugroţavanje liĉne ili imovinske sigurnosti graĊana. 11. U pogledu primjene ustavnog naĉela srazmjernosti (ĉlan 30 st.1 i 4 Ustava), Ustavni sud zapaţa da je, u donošenju osporenih rješenja zanemareno to naĉelo jer se ne prikazuje je li, u konkretnom sluĉaju, primjena mjere pritvora jedino prikladna za obezbjeĊenje prisustva podnosilaca ustavne ţalbe u kriviĉnom postupku, odnosno je li ona nuţna, te je li ona primjereno sredstvo za postizanje tog cilja. Propust da se bez valjanog objašnjenja, prema naĉelu srazmjernosti ocijeni prikladnost, nuţnost i primjerenost pritvaranja, predstavlja povredu ustavnog prava na liĉnu slobodu.

302

Institut pritvora, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja mjeru obezbjeĊenja prisustva okrivljenog lica pred nadleţnim sudskim organom radi nesmetanog voĊenja kriviĉnog postupka, u sluĉaju kada postoji osnovana sumnja da je to lice izvršilo kriviĉno djelo. Pritvor je mjera procesne prisile oduzimanja lične slobode osumnjičenog lica, odnosno okrivljenog, koju pod propisanim zakonskim uslovima odreĎuje nadleţni sud prije ili u toku krivičnog postupka. To je izuzetna mjera koja se primjenjuje samo ako se ista svrha ne moţe ostvariti nekom drugom, blaţom mjerom. Po pravilu, pritvor je mjera koju nadleţni sud odreĎuje ocjenjujući postojanje zakonom propisanih razloga u situacijama kada ne postoji druga blaţa mjera kojom bi se postigla odreĎena zakonom propisana svrha. Osnovni cilj odreĎivanja pritvora jeste da se, u krivičnom postupku, obezbijedi prisustvo lica za koje se osnovano sumnja da je izvršilo krivično djelo. MeĎutim, Zakonikom se propisuju i neke druge svrhe radi kojih se mjera pritvora moţe izreći, a u cilju nesmetanog voĎenja krivičnog postupka. Dakle, radi se o procesnoj mjeri koja se sastoji u privremenom pritvaranju lica radi postizanja svrhe koja je utvrĎena zakonom. Dakle, sud moţe da odredi pritvor isključivo ako postoji osnovana sumnja da je neko lice izvršilo krivično djelo i ako je ta mjera neophodna radi voĎenja krivičnog postupka, čime se iscrpljuje neposredno dejstvo odredbe člana 30 Ustava po pitanju pritvora kao krivično-procesnog instituta. U daljem toku krivičnog postupka više se ne odlučuje o odreĎivanju pritvora prema već pritvorenom licu, već se jedino odlučuje o produţenju ili ukidanju pritvora, do koga dolazi kada se za to steknu propisani uslovi. Ustavni sud smatra da su, nadleţni sudovi duţni da paţljivo ispitaju opravdanost produţenja pritvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog sluĉaja, odnosno da u svakom konkretnom sluĉaju utvrde i navedu dalje postojanje zakonskog osnova za pritvor, te potpuno obrazloţe razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi pritvora i dalje postoje. TakoĊe, nadleţni sudovi su duţni da sa naroĉitom hitnošću postupaju u pritvorskim predmetima. Prilikom svake kontrole pritvora sud utvrĊuje da li su ispunjeni zakonski uslovi i razlozi za dalje zadrţavanje okrivljenog u pritvoru i da li se ista svrha (nesmetano voĊenje kriviĉnog postupka) moţe ostvariti drugom mjerom. Ukoliko sud ocijeni da okrivljenog treba zadrţati u pritvoru, u rješenju mora navesti detaljne i individualizovane razloge za takvu odluku. Ocjena Ustavnog suda jeste da su sudovi, u osporenim rješenjima, propustili da ocijene osnovanost, nuţnost i primjerenost daljeg zadrţavanja podnosilaca ustavne ţalbe u pritvoru, a prema naĉelu srazmjernosti. 12. Ustavni sud zapaţa (i to na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj ţalbi) da je, Vrhovno drţavno tuţilaštvo, Odjeljenje za suzbijanje organizovanog kriminala, korupcije, terorizma i ratnih zloĉina dana 22. marta 2011. godine, podiglo optuţnicu Kt-S.br.11/10-2, od 21. marta 2011. godine protiv 12 lica (meĊu kojima se nalaze i podnosioci ustavne ţalbe). Rješenjem Višeg suda u Podgorici Kv.br.290/11, od 23. marta 2011. godine, ukinut je pritvor u odnosu na sedam lica,

303

kojima se stavlja na teret kriviĉno djelo zloupotreba sluţbenog poloţaja putem pomaganja (šest lica) i jednom licu zbog kriviĉnog djela zloupotreba sluţbenog poloţaja putem podstrekavanja. Viši sud u Podgorici je 23. marta 2011. godine, dan poslije podignute optuţnice, ukinuo pritvor u odnosu na sedam sauĉesnika u kojem sluĉaju su ispoštovane odredbe ĉlana 298 stav 2 ZKPa , kojim je odreĊeno da će vijeće, po sluţbenoj duţnosti, ako se okrivljeni nalazi u pritvoru, a u optuţnici nije predloţeno da se pusti na slobodu, u roku od tri dana od dana prijema optuţnice, ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o produţenju ili ukidanju pritvora. Viši sud u Podgorici je, prekoraĉujući i rok, rješenjem Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, podnosiocima ustavne ţalbe i okrivljenom Đ.P. produţio pritvor, a okrivljenom D.S. ukinuo pritvor. Ustavni sud konstatuje da navedeno rješenje Višeg suda u Podgorici nije donijeto u zakonom predviĊenom roku.

Ustavni sud je, takoĊe, primijetio (na šta podnosioci nijesu ukazali u ustavnoj ţalbi) da Apelacioni sud Crne Gore, rješavajući po njihovim ţalbama protiv rješenja Višeg suda u Podgorici Kv.br.340/11, od 6. aprila 2011. godine, nije donio odluku u zakonskom roku, odnosno prekoraĉio je rok iz ĉlana 179 stav 3 Zakonika o kriviĉnom postupku. Nesporno je, da su branioci podnosilaca ustavne ţalbe, 8. aprila 2011. godine, izjavili ţalbu protiv navedenog rješenja i da je Apelacioni sud Crne Gore, po njihovim ţalbama, donio rješenje tek 15. aprila 2011. godine. Evropski sud za ljudska prava navodi da nepoštovanje domaćih zakona povlaĉi za sobom kršenje ĉlana 5 Evropske konvencije. U vezi pitanja da li je pritvor, odnosno zatvor «zakonit», ukljuĉujući i pitanje da li je u saglasnosti sa «postupkom propisanim zakonom», Konvencija zapravo poziva na domaći zakon i postavlja obavezu poštovanja materijalnih i procesnih zakonskih propisa (Van der Leer, presuda od 21. februara 1990, Serija A br.170, str 12, stav 22). 13. Polazeći od iznijetih razloga, Ustavni sud je utvrdio da se osporena rješenja zasnivaju na povredama odredbi ĉlana 29 stav 1 i 2, ĉlana 30 st.1 i 4 Ustava Crne Gore i ĉlana 5 st.1 i 3 Evropske konvencije, zbog ĉega se ukidaju. 14. Podnosioci ustavne ţalbe smatraju da im je osporenim rješenjima Višeg suda u Podgorici i Apelacionog suda Crne Gore povrijeĊeno pravo na praviĉno i javno suĊenje iz ĉlana 32 Ustava Crne Gore. Dalje, ukazuju da se svi postupci, naroĉito kriviĉni postupak moraju provesti u skladu sa ustavnim naĉelom vladavine prava kao najviše vrijednosti Ustavnog poretka Crne Gore. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, na pitanje da li podnosioci ţalbe imaju ili da li će imati praviĉno i javno suĊenje pred zakonom ustanovljenim sudom, po pravilu, ne moţe dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip praviĉnog suĊenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost kriviĉnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza

304

istog tog postupka. Stoga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je kriviĉni postupak bio praviĉan dok se postupak pravosnaţno ne okonĉa (Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68). U konkretnom sluĉaju kriviĉni postupak protiv podnosilaca još nije okonĉan, već im je donijeta odluka o odreĊivanju, odnosno produţenju pritvora. Stoga su navodi iz ustavne ţalbe u odnosu na povredu prava na praviĉno suĊenje iz ĉlana 32 Ustava Crne Gore, preuranjeni. 15. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pretpostavka nevinosti je prekršena ako sudska odluka koja se odnosi na podnosioce ţalbe odraţava stav da su oni krivi, a da prije toga njihova krivica nije dokazana u skladu sa zakonom, a naroĉito ako nijesu imali priliku da iskoriste svoje pravo na odbranu. Pretpostavka nevinosti u sluĉaju kriviĉne optuţbe primjenjuje se na cijeli postupak, a ne samo na razmatranje merituma optuţbe (presuda u predmetu Minelli protiv Švajcarske, od 25. marta 1983, Serija A Br. 62, stav 30, presuda Sekanina protiv Austrije, od 25. avgusta 1993, Serija A Br.266-A i presuda Allenet de Ribemont protiv Francuske, od 10. februara 1995, Serija A br.308). Ustavni sud ukazuje da Viši sud u Podgorici i Apelacioni sud Crne Gore, u pobijanim rješenjima, nijesu iznijeli tvrdnju da su okrivljeni poĉinioci kriviĉnih djela, niti se unaprijed iznosi stav da su podnosioci ţalbe krivi već da postoji osnovana sumnja da su poĉinili kriviĉno djelo, što je poĉetni uslov za donošenje rješenja o odreĊivanju pritvora. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi podnosilaca ţalbe da im je povrijeĊena pretpostavka nevinosti iz ĉlana 35 Ustava Crne Gore. Na osnovu iznijetih razloga, odluĉeno je kao u izreci. Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi ĉlana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi ĉlana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

*** (Odluka Ustavnog suda Crne Gore, Uţ - III br. 348/11 od 20.06.2011. godine) (preuzeto sa internet stranice navedenog suda)

305 INDEKS POJMOVA

A Akcionari -zaštita prava akcionara -prava i obaveze akcionara

255 257

B Bitne povrede odredaba kriviĉnog postupka Bitne povrede odredaba parniĉnog postupka

49, 52, 54 210, 211

C Cesija

108 Ć

Ćutanje administracije

274

D Dostavljanje Doprinos u sticanju braĉne imovine Delegacija nadleţnosti suda Dopunska presuda Derivativna tuţba

45 180 196, 197 207, 208 257

E Evikcija Eksproprijacija

109 138

F Falsifikovanje sluţbene isprave

33 H

Hipoteka

135

306 I Identitet optuţbe i presude Izjava o odricanju od nasledja Izdrţavanje braĉnog druga Izdrţavanje djece Izmjena odluke o izdrţavanju Imovina braĉnih drugova Izuzeće sudije Istovremeno ispunjeje obaveza

46 156 173 174 175 176, 183 198 260

J Jemstvo Jedinstveni suparniĉari Javne nabavke

115 205 270

K Kapitalizirana renta Komisiona prodaja Kompenzacija -poništaj kompenzacije -dostavljanje izjave o kompenzaciji steĉajnom sudu Katastar nepokretnosti

88 112 261 268 297

L Limit obaveze osiguravaĉa Legitimacija vlasnika stvari Legitimacija za podnošenje tuţbe u upravnom sporu

116 204 273

M Mjesna nadleţnost Materijalna odgovornost zaposlenih

37, 38, 195 243

N Nuţna odbrana Neotklonjiva stvarna zabluda Nedavanje izdrţavanja Nematerijalna šteta Nuţni i korisni troškovi

17 18 22 89, 93 128

307 Nuţni prolaz Nuţni dio -povreda nuţnog dijela

136 147

O Otmica Obustava postupka po ţalbi Odgovornost Kliniĉko bolniĉkog centra Odgovornost drţave za štetu Odgovornost naslednika za dugove ostavioca Odbacivanje tuţbe Otkaz ugovora o radu Otpremnina -visina otpremnine -ispata otpremnine Obraĉun dodatka na zaradu

21 55 81 83 160 199 228, 232, 234, 235 237 239 242

P Pranje novca Pritvor -odredjivanje pritvora -produţenje pritvora Punomoćje Podijeljena odgovornost Paulijanska tuţba Prekoraĉenje tuţbenog zahtjeva Prigovor zastare Ponavljanje postupka -neosnovanost predloga za ponavljanje postupka -nedozvoljenost predloga za ponavljanje postupka Povreda radne obaveze Prestanak radnog odnosa Povreda na radu Profesionalno oboljenje Poreska tajna

23 41 40 69 90 101 193 209

218 219 223 231 246 247 298

R Raĉunanje rokova Reformatio in peius Raskid ugovora Regresni dug

44 58 73 - 77 113

308 Raspored invalida rada

226

S Sluţbena zabilješka Skraćeni postupak Sticanje bez osnova Stopa ugovorne kamate Suvlasniĉka zajednica Sporazum o zajedniĉkoj gradnji Sticanje prava svojine Sluţbenost -sticanje sluţbenosti putem odrţaja -prestanak sluţbenosti Stranaĉka sposobnost Solidarna odgovornost investitora i izvodjaĉa Svojstvo nosioca stanarskog prava Steĉajni postupak

47 62, 63 94 107 121 122 125, 126 132 134 200 244 249 267

T Tumaĉenje ugovora Troškovi postupka Tuţba za utvrdjenje

71 201 203

U Uspostavljanje ranijeg stanja Ugovorna kazna Ugovorna kamata Ugovor o razmjeni Ugovor o doţivotnom izdrţavanju -dejstvo ugovora -raskid ugovora Ugovor o kreditu Ustavna ţalba

86 96 106 110 148 152 154 263 313

V Vanredno ublaţavanje kazne Vršenje roditeljskog prava

64, 65 171

Z Zastarjelost kriviĉnog gonjenja

19

309 Zloupotreba poloţaja u privrednom poslovanju Zelenaški ugovor Zatezna kamata Zaostavština -imovina koja se izdvaja iz zaostavštine -raspravljanje zaostavštine Zajedniĉka imovina Zaštita prava djeteta Zaštita prava zaposlenih Zastarjelost potraţivanja zatezne kamate Zaštita prava na sudjenje u razumnom roku

25 78 97 - 100 145 161, 163 181 189 250 265 303 -312 Ţ

Ţalba -nedozvoljenost ţalbe -dopuštenost ţalbe Ţalba u upravnom postupku

60 61 276

310 SADRŢAJ / CONTENTS

ARHIV CRNOGOSKE JURISPRUDENCIJE......................................................5 ARHIVE OF MONTENEGRIN JURISPRUDENCE SUDSKA PRAKSA.............................................................................................13 COURT PRACTICE KRIVIĈNO MATERIJALNO PRAVO...............................................................15 SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW KRIVIĈNO PROCESNO PRAVO......................................................................35 CRIMINAL PROCEEDINGS LAW OBLIGACIONO PRAVO...................................................................................67 LAW OF CONTRACTS AND TORTS STVARNO PRAVO..........................................................................................119 PROPERTY LAW NASLJEDNO PRAVO......................................................................................143 SUCCESSION LAW PORODIĈNO PRAVO......................................................................................169 FAMILY LAW GRADJANSKO PROCESNO PRAVO.............................................................191 CIVIL PROCEDURE LAW RADNO PRAVO...............................................................................................221 LABOUR LAW TRGOVAĈKO PRAVO....................................................................................253 COMMERCIAL LAW

UPRAVNO PRAVO..........................................................................................271 ADMINISTRATIVE LAW LJUDSKA PRAVA I SLOBODE.....................................................................301 HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS INDEKS POJMOVA........................................................................................327 INDEX

311

CRNA GORA / MONTENEGRO VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

BILTEN / BULLETIN

Izdavaĉ / Publisher Vrhovni sud Crne Gore Tehniĉka obrada / Technical processing Nada Janković Tiraţ / Circulation 800 Štampa / Press Štamparija "IVPE" - Cetinje

CIP - Katalogizacija u publikaciji Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje 347.991 (497.16) (055) BILTEN / Glavni i odgovorni urednik dr Ĉedomir Bogićević - God 1 (1994) - Podgorica (Njegoševa 10); Vrhovni sud Republike Crne Gore, 1994 (Cetinje: IVPE). - 24 cm Godišnje ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica) COBISS.CG.ID 10914832