Bosanci. - K u l t u r n i p r o f i l -

Bosanci -Kulturni profil- 1 Priredili: Anita Sujoldžić Senka Božić-Vrbančić Tarik Kulenović Marlena Plavšić Rifet Terzić Ova publikacija nastala j...
47 downloads 0 Views 2MB Size
Bosanci -Kulturni profil-

1

Priredili: Anita Sujoldžić Senka Božić-Vrbančić Tarik Kulenović Marlena Plavšić Rifet Terzić

Ova publikacija nastala je u okviru međunarodnog projekta „Kulturna osjetljivost i kompetencija u promociji, prevenciji i ranoj intervenciji mentalnog zdravlja adolescenata” uz financijsku potporu Europske unije (FP6-Specific Support Action − CSCAMHPPEI, Contract no.: 015127).

Institut za antropologiju, Zagreb 2006.

2

Sadržaj 01. Uvod …………………………………………………………… ……………………………..… 4 02. Bosanci u Hrvatskoj …………………………………………………………… …………..… 6 03. Osnovni podaci o BiH …………………………………………………… ………..………

9

-

Smještaj ………………………………………………………………………………………… 9

-

Prirodno-geografska obilježja ..……………………………………………… ………………. 9

-

Klima …………………………………………………………………………………………… 10

-

Demografska obilježja ……………………………………………….……………………….. 10

-

Kratki povijesni pregled ……………………………………………….……………………..… 10

04. Kultura ..………………………………………………………………….….……….………… 12 -

Religija, vjerovanja i vrijednosti ………………………………….……………………………. 14

-

Jezik i komunikacija ……………………………………………….………………………….. 18

-

Popularna kultura ……………………………………………….…………………………….. 20

05. Zajednica, društveni život i običaji ………………………….……………………….…… 22 -

Proslave, obiteljska okupljanja ……………………………………………….……………… 23

-

Odijevanje ……………………………………………………………………………………… 24

-

Seksualnost ……………………………………………………………….…………………… 25

-

Nasilje …………………………………………………………………………………..……… 26

-

Smrt i pogrebne aktivnosti …………………………………………………………………… 26

06. Obitelj ………………………………………………………………………………..………… 27 -

Struktura obitelji ………………………………………………………….……….…….……… 27

-

Brak, rođenje i odgoj djece …………………………………………………………………… 27

-

Razvod ………………………………………………………………………………………… 29

-

Međugeneracijski odnosi ……………………………………………………………………. 30

-

Obrazovanje i zapošljavanje ………………………………………………………………… 30

07. Zdravlje ………………………………………………………………………………………… 32 -

Hrana ……………………………………..…………………………………………………… 34

-

Alkohol …………………………………………………………………………….…………… 35

08. Stereotipi i predrasude ………………………………………………………..……………

36

Bibliografija ……………………………………………………………………………….………… 37 Zavičajni klubovi, društva i centri ………………………………………………………………… 38

3

01. Uvod

Ovaj kulturni profil pruža osnovne informacije o temeljnim obilježjima bosanske kulture, prvenstveno tradicijskim utjecajima i manifestiranju u suvremenoj bosanskoj kulturi, kao i o nekim usporednim kulturnim obilježjima bosanske populacije u Hrvatskoj. Cilj mu je pomoći različitim davateljima usluga (u zdravstvu, školstvu, socijalnom radu itd.) u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili zemljama Europske unije u boljem razumijevanju bosanske kulture te razvijanju kulturne kompetentnosti i kulturne svjesnosti. Iako nam je u izradi bosanskog kulturnog profila namjera bila izraditi što primjenjiviji prikaz, svjesni smo kako je teško na jednom mjestu prikazati sva kulturna obilježja tako heterogene populacije. Stoga nudimo ono što smatramo osnovnim karakteristikama bosanske kulture povezujući ih s tradicijsko-povijesnim kontekstom Bosne i Hercegovine. Iako Bosna i Hercegovina i njezini stanovnici nisu izuzeti iz procesa globalizacije, naglasak je u ovoj publikaciji stavljen na obilježja koja izviru iz tradicijskih specifičnosti na području Bosne i Hercegovine. Dakle, ne treba smetnuti s uma da je sličnosti između stanovnika BiH i stanovnika susjednih zemalja, pa i zemalja Europe, puno više nego razlika. U publikaciji koristimo pojmove Bosna, Bosanac i Bošnjak. Ime Bosna je stari naziv zemlje koji se i danas koristi kao skraćeni naziv za Bosnu i Hercegovinu (BiH). Pod pojmom Bosna podrazumijevamo državno-pravnu cjelinu BiH. U tekstu je koristimo u tom kontekstu, ne namjeravajući joj pridodati nikakve druge emotivnokvalitativne karakteristike. Pojmom Bosanac označavamo osobe rođene u Bosni i Hercegovini koji imaju bosanski zavičajni i/ili domovinski identitet. Tako Bosanci mogu biti nacionalno Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili ostali, a u religijskom pogledu katolici, muslimani, pravoslavci, židovi ili ateisti u različitim kombinacijama s nacionalnom pripadnošću. U tom kontekstu i Hercegovce smo obuhvatili nazivom Bosanci. Bosanac je pojam kojim ljudi izvan BiH označavaju sve stanovnike BiH, a pripadaju mu i brojni stereotipi i predrasude. Pojmom Bošnjak označavamo pripadnika bošnjačke nacije. U većini populacije Bošnjaci su religijski muslimani. Pripadnost islamu manifestira se na različite načine, od islama kao dijela bošnjačke tradicije koja se izražava u izboru imena, načina prehrane, u životnim

4

navikama, sve do dosljednog pridržavanja religijskih propisa. Promatramo li lingvistički, govorimo o jednom pojmu koji se kroz stoljeća transformirao upotrebom u raznim jezicima. Tako poznajemo oblike: Bošnjan(in) /slav./Bošnjak /turc./-al-Bosnawi /ar./-Bosnak, Bosanac /germ./Bosnian, Bosniak /eng./ . O sadržaju tog pojma vodi se stoljetna polemika. U svim svojim oblicima pojam označava "čovjeka iz Bosne". Bosanci se identificiraju kao zajednica roda (obitelj, rodbina), tla (bosansko zavičajno i obiteljsko podrijetlo) i religije (pripadnost religiji je izrazito etnički obojena). Bosance u Hrvatskoj promatramo kao skupinu koja s maticom u BiH dijeli brojne zajedničke kulturne karakteristike. No, s obzirom na življenje u zemlji čija se kultura razlikuje od njihove matične kulture, kroz proces akulturacije usvojili su neke norme i karakteristike koje ih približavaju kulturi zemlje boravka, a udaljavaju od kulture zemlje podrijetla. Opredijelili smo se za pojam Bosanac jer, usprkos religijskim razlikama (muslimani, katolici, pravoslavci) i tendenciji razdvajanja religijskih posebnosti na zasebne etničko-nacionalne kulture (Bošnjak, Hrvat, Srbin) istraživanja provedena na adolescentskoj populaciji Bosanaca u Hrvatskoj pokazala su kako imigranti iz BiH usprkos religijskoj razlici (katolici, muslimani) često imaju zajednički identitet (Bosanci) kojim se razlikuju od dominantne kulture domicilnog stanovništva (Hrvati). Taj identitet se, primjerice, osim kroz vjerske zajednice, njeguje i organiziranjem u zavičajne klubove. Ova publikacija namjerava dati uvid u osnovne sastavnice tog identiteta.

5

02. Bosanci u Hrvatskoj Povijesni događaji intenzivirali su migracije bosanskih etničkih zajednica, Bošnjaka i Hrvata iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, koja su započela krajem pretprošlog stoljeća kao posljedica austrougarske okupacije i aneksije BiH i nastavljena su u okviru zajedničkih država prve i druge Jugoslavije sve do najnovijeg razdoblja stvaranja samostalnih država Republike Hrvatske (1991.) i Republike Bosne i Hercegovine (1992.). Moderne migracije Bosanaca u Hrvatsku počinju nakon austro-ugarske okupacije BiH 1878. godine. Migriraju uglavnom Bosanci katoličke i islamske vjeroispovijesti, dok su pravoslavni u migracijama orijentiraniji prema Srbiji. Kako je primarna razlikovna crta pripadnost vjerskoj zajednici, po toj osnovi možemo govoriti i o dvjema zajednicama Bosanaca u Hrvatskoj. U jednoj su bosanski Hrvati, kojima kao žarišta okupljanja služe Katolička crkva (bosanske i hercegovačke župe u koje dolaze većinom Bosanci katolici) i u kojima često kao svećenici služe bosanski franjevci. Bosanci muslimani okupljaju se oko Islamske zajednice.

preferiraju migracije u Hrvatsku i dalje na zapad, dok su tokovi migracija pravoslavaca uglavnom prema Srbiji. Bosanci se u Hrvatskoj naseljavaju u urbanim područjima, jer su u njima veće šanse za nalaženje posla. Riječ je i o sredinama koje su otvorenije za imigrante. Kao ekonomske migrante, Bosance u većim koncentracijama možemo naći u industrijskim središtima poput Zagreba te u lučkim gradovima poput Rijeke, Pule i Splita. Sisak i Karlovac kao nekadašnji industrijski gradovi također imaju veću koncentraciju Bosanaca na što je, uz postojanje teške industrije, utjecala i geografska blizina Bosne.

Dok bosanski Hrvati migriraju u Hrvatsku i dalje na zapad već stoljećima (primjeri takvih migracijskih skupina su senjski uskoci i gradišćanski Hrvati) migracije bosanskih muslimana u Hrvatsku bilježimo od 1878./79. godine, kada je na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan prvi musliman, Osman, krojač iz Banja Luke koji je došao u Zagreb i tijekom posjeta umro. Hrvatski sabor je priznao islam kao ravnopravnu religiju 1916. godine. Riječ je o maloj zajednici, koja se do 2. svjetskog rata formira u Zagrebu, Dubrovniku i Osijeku, uglavnom na osnovama okupljanja obitelji. Muslimanska populacija u Hrvatskoj povećava se u 2. svjetskom ratu zbog velikog broja bošnjačkih izbjeglica iz Bosne. Nakon rata, u razdoblju socijalističke vladavine, broj muslimana u Hrvatskoj raste zbog potreba za radnom snagom, većih nadnica, nepostojanja državnih granica i bliskosti jezika, što su činjenice koje olakšavaju migracije. One su uglavnom radnog karaktera i privremene. Većinu migranata čine muškarci. Migracije se pretvaraju u trajne dolaskom obitelji i sklapanjem braka migranata s domicilnim stanovništvom ili dovođenjem bračnog partnera iz BiH. U modernom razdoblju dva su osnovna razloga migracije Bosanaca u Hrvatsku: ekonomske migracije i migracije zbog rata. Bosanski katolici i muslimani

Gabrijel Jurkić: Zbijeg, 1914.

Prema Popisu stanovništva iz 2001. u Republici Hrvatskoj živi 600.122 doseljenika od kojih su 454.580 (75,76%) porijeklom iz BiH, a 86.830 (14,5%) iz Srbije i Crne Gore (DZS, 2001). Vanjska je imigracija u razdoblju od 1991. do 2001. godine dosegla vrhunac 1993. godine, što se poklapa s početkom rata, izazvanog agresijom na BiH, posebno kad se uzme u obzir da je većina doseljenika te, ali i narednih godina, upravo odatle (Slika 1). Slijedeće dvije do tri godine broj useljenja pada gotovo na pola, da bi od 1994. do 1998. ponovo dosegao kvotu od preko 50.000 doseljenika. Te je godine i doseljavanje iz Srbije i Crne Gore zbog oružanih sukoba na Kosovu bilo najintenzivnije, iako niti tada broj doseljenika nije prešao 5.000, što je deset puta manje u odnosu na broj doseljenih iz BiH

6

Ukupno doseljavanje

Doseljenici iz BiH

Doseljenici iz SiCG

Unutarnje migracije

90000 80000 70000 60000 50000 40000 30000 20000 10000 0 1991

1992

1993

1994

1995

1996

1997

1998

1999

2000

2001

Godina

Slika 1. Unutrašnja i međunarodna migracija stanovništva u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2001. godine. (Priopćenja Državnog zavoda za statistiku RH, 1997. − 2002.)

. iste godine. U svakom slučaju, čini se da je 1998. godina obilježena posljednjim znatnijim valom doseljavanja iz inozemstva. S obzirom na dobnu distribuciju, najbrojniji su pripadnici srednje dobne skupine između 20 i 40 godina starosti. Udio starije srednje dobne skupine (40-59 godina) nešto je niži, dok je udio djece, odnosno adolescenata, u odnosu na ukupno doseljeno stanovništvo relativno visok.

udio manji od 1% (DZS, 2004). Međutim, Mašović naglašava da popisi stanovništva ne daju pravu sliku o ukupnom broju muslimana koji se različito izjašnjavaju po nacionalnosti (Mašović, 1997). Prema neslužbenim podacima Islamske zajednice za Hrvatsku danas ih na prostoru RH živi oko 100.000, što bi činilo oko 2% ukupnog stanovništva zemlje (Omerbašić, 2001).

Upravo nam ovakva slika ukazuje na činjenicu da većinu migranata čine mlade obitelji s djecom, dok je udio starije dobne skupine bio vrlo nizak, osobito ako se uzme u obzir da je dobni raspon te skupine puno veći nego kod ostalih. S obzirom na spol doseljenika, do 1998. godine udio muškaraca je bio viši od udjela žena, a od 1998. situacija se mijenja u korist žena.

Prema Popisu stanovništva 1991. godine u Hrvatskoj se nacionalno kao "Musliman" izjasnilo 43.469 građana, što je iznosilo 0,9% stanovništva. (Crkvenčić-Bojić, 2001:96). Kao religijski musliman izjasnilo se 54.814 građana.

Kao rezultat migracija današnja bosanskomuslimanska zajednica u Hrvatskoj je druga po brojnosti manjinska etnička zajednica u Hrvatskoj (Čičak-Chand, 1999), iako je njezin

Prema Popisu stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj se nacionalno kao Bošnjak izjasnilo 20.755 građana što je iznosilo 0,47% stanovništva. Kao religijski musliman izjasnilo se 56.777 građana Hrvatske. Procjene o stvarnom broju muslimana u Hrvatskoj se prilično razlikuju. I službene statistike i neslužbene procjene Islamske

7

zajednice Hrvatske slažu se da je broj religijskih muslimana veći od broja etničkih "Muslimana" (Bošnjaka). Razlika u broju je posljedica postojanja pripadnika drugih etničkih zajednica (Albanci, Hrvati, Romi, Turci) te diplomatskog osoblja i ljudi zaposlenih u Hrvatskoj po različitim osnovama koji su religijski muslimani, a nisu Bošnjaci. To nam potvrđuje tezu kako nisu svi religijski muslimani u Hrvatskoj etnički Bošnjaci. Vjerska zajednica služi kao posljednje uporište identiteta. Kod Bosanaca muslimana, vjerska zajednica je predstavljala i uporište nacionalnog formiranja, jer je dugo vremena bila Bošnjacima u BiH, pa i u Hrvatskoj, jedina

institucija koja je imala i ekskluzivno nacionalni karakter. U Hrvatskoj možemo identificirati treću i četvrtu generaciju muslimana bosanskog podrijetla, rođenih i stalno nastanjenih u Hrvatskoj. Zbog toga ih možemo tretirati kao autohtono stanovništvo. No, bošnjačka populacija značajnim je dijelom sastavljena od migranata. S vremenom raste broj Bošnjaka rođenih u Hrvatskoj u odnosu na useljenike, no statistički podaci nisu nam poznati. Moguće je da je broj muslimana rođenih u Hrvatskoj u odnosu na imigrante dosegao 50%, no riječ je o procjeni koju se ne može potkrijepiti podacima.

Zagrebačka džamija

8

03. Osnovni podaci o B i H Smještaj Bosna i Hercegovina se nalazi na jugoistoku Europe, na Balkanskom poluotoku. Njena površina je 51,129 km2. Državne granice slijede tokove rijeka − Drinu na istoku (državna granica s Republikom Srbijom), Savu na sjeveru i Unu na zapadu (državna granica s Republikom Hrvatskom). Na jugu i jugozapadu granica prema Hrvatskoj definirana je planinskim lancima, dok s Republikom Crnom Gorom, na jugoistoku, državna granica ne slijedi jasne prirodne elemente. BiH ima 26 km obale Jadranskog mora (riječ je o području Neumskog zaljeva). Prirodno-geografski položaj kroz povijest je uvjetovao povezanost Bosne s Bliskim istokom i Sredozemljem. S Bliskim istokom Bosnu povezuju riječni pravac SavaDunav-Crno more i prekodrinski pravac (Bihać-TravnikSarajevo-Novi Pazar-Skopje-Istanbul). Riječnim tokom Neretve Bosna je povezana sa Sredozemljem.

Prirodno-geografska obilježja

Karta Bosne i Hercegovine

BiH je pretežno brdsko-planinska zemlja. Kao prirodnogeografske regije izdvajaju se Sjeverna Bosna (Unska krajina, Banjalučko-dobojsko područje, Sjeveroistočna Bosna), Srednja Bosna (Gornje Podvrbasje, Sarajevskozenička kotlina, Gornje Podrinje) i Regije visokog krša (Zapadna Bosna, Visoka (planinska) Hercegovina, Niska Hercegovina). Obradive površine češće su u dolinama rijeka i jezera kojima BiH obiluje. U slijevovima većih rijeka (Una, Sana, Sava, Bosna, Neretva, Drina) nalaze se i veći gradovi (Bihać, Sanski Most, Bosanski Brod, Brčko, Zenica, Mostar, Zvornik…), kao i u kotlinama.

Una

Središte zemlje je sarajevsko-zenička kotlina u kojoj je i urbano, kulturno, političko i ekonomsko središte − grad Sarajevo kao i najveći industrijski grad − Zenica. Sarajevsko-zenička kotlina (cca 80 km u pravcu sjeverjug) stoljećima je središte bosanske državnosti. Bosna ima geografski najstabilniju državnu tradiciju jer se središte njezine državnosti u oko 1 000 godina njezina postojanja nije premještalo iz sarajevsko-zeničke kotline. Površinski, u Bosnu spadaju oko tri četvrtine BiH, dok na Hercegovinu otpada oko jedne četvrtine teritorija BiH. Na sjeveru Bosnu od Hercegovine odvaja planinski lanac kojim dominira Ivan planina (Visoka Hercegovina), a na jugozapadu kraško područje Livanjsko-duvanjske kotline. Zenica

9

Klima U BiH prevladava kontinentalna klima. Južni dijelovi BiH (Hercegovina) pod utjecajem su mediteranske klime s vrućim ljetima i suhim, vjetrovitim zimama. Planinski dijelovi zemlje imaju mješavinu planinske i kontinentalne klime, dugim, hladnim zimama i kratkim ljetima.

Demografska obilježja Prema statističkim podacima iz 1991. godine BiH je imala 4,2 milijuna stanovnika. Tri su dominantne etničke zajednice: Bošnjaci, tada pod nacionalnim imenom Muslimani /42%/, Srbi /33%/ i Hrvati /18%/. Prema popisu stanovništva kategorija "Ostali" činila je oko 8% stanovništva. Među "Ostalima" je, uz pripadnike manjinskih etničkih zajednica bilo najviše Jugoslavena, za koje se pretpostavlja da su uglavnom pripadnici etnički miješanih obitelji, kao i pripadnici jugoslavenskog upravnog aparata i članovi vladajućeg Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Prema statističkim podacima iz 2001. godine broj stanovnika iznosio je 3.9 milijuna, od toga Bošnjaka 48%, Srba 37% i Hrvati 14% (Šimić, 2004.). Zbog rata i ratnih djelovanja BiH ima privremene i trajne demografske gubitke od oko 1 − 1,5 milijuna stanovnika. Procjene poginulih se kreću oko 250 tisuća ljudi (od toga cca 90. 000 Srba, 140.000 Bošnjaka i 20.000 Hrvata), što je otprilike broj stanovnika Splita ili Rijeke. Procjenjuje se da je oko 1 milijun ljudi, dakle svaka četvrta osoba, bila u izbjegličkom statusu tijekom rata i nakon njega. Točni podaci o tome koliko se od tog broja ljudi trajno nastanilo u novom mjestu boravka, a koliko je povratnika, nisu nam poznati.

Treskavica

Bjelašnica

Kratki povijesni pregled Kao zasebna politička cjelina (oblast) Bosna se prvi put spominje u 10. stoljeću u spisu De administrando imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Prvi poznati bosanski vladar (ban) bio je ban Borić koji je vladao u drugoj polovini 12. stoljeća. Prvi samostalni bosanski vladar bio je ban Kulin (1189.1203.) U razdoblju od 1189. godine do 1463. godine Bosna je bila samostalna država, najprije kao banovina, a zatim kao kraljevina pod domaćim vladarima. Za vladavine Tvrtka I, njegovim krunjenjem 1376. godine Bosna postaje kraljevina. Taj status zadržava do osmanskog osvajanja. Osmanskim osvajanjem pod vodstvom sultana Mehmeda II. Fatiha, Bosna 1463. godine gubi državnu samostalnost i ulazi u sastav Osmanskog Carstva. Osvajanjem je Bosna promijenila ne samo nositelja

Nadgrobni spomenik iz 4. st., Zenica.

10

vrhovnog državnog suvereniteta, već je iz europskokršćanskog prešla u bliskoistočno-islamski civilizacijski krug koji je trajno obilježio bosanski identitet. Dio Bošnjaka, pretežno pripadnika Crkve bosanske, ovaj je prijelaz primio punog srca, ravnopravno sudjelujući u političkim, kulturnim i vjerskim poslovima Osmanskog Carstva, uspinjući se do najviših upravnih položaja. Orijentalno-islamska civilizacija u Bosnu je donijela viši životni standard vidljiv u urbanizaciji, arhitekturi, uređenju stanovanja, nošnji, jelima..To je bila civilizacija prilagođena potrebama čovjeka, koja je unosila nove potrošačke potrebe, donosila je lagodnost (rahatluk) i razvijala nove estetske osjećaje, posebno u svom pozitivnom odnosu prema prirodi (cvijeće, zelenilo, njegovanje kulta vode).

Stećak iz Zgošće kod Kaknja (pročelje), 15. st. Fotografija: D. Radovanović

Austrougarskom okupacijom 1878. godine, Bosna, nakon 4 stoljeća ponovno doživljava promjenu civilizacijskih razmjera. Ulaskom u sastav Austrougarskog Carstva Bosna ulazi u europsko-kršćanski kulturni krug, postajući dijelom modernog europskog političkog sustava. Današnje bosanskohercegovačke nacije nastaju iz vjerskih zajednica definiranih iz milletskog sustava koji je vrijedio u Osmanskom Carstvu. Nakon 1. svjetskog rata 1918. godine Bosna postaje dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. godine zove Kraljevina Jugoslavija. Njemačkom okupacijom 1941. godine, Bosna ulazi u sastav tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Bosna obnavlja državnost 1943. godine na 1. zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu. Bosna ulazi u sastav Federativne Narodne Jugoslavije (od 1945. godine Federativna Narodna Republika Jugoslavija − FNRJ, od 1963. godine Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija − SFRJ). Nakon referenduma o neovisnosti Bosna 1992. godine proglašava državnu samostalnost i neovisnost kao Republika Bosna i Hercegovina. 2005. godine Bosna i Hercegovina je definirana Daytonskim mirovnim sporazumom i Ustavom proisteklim iz njega.

Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu na rijeci Drini. Most je završen 1577. i predstavlja jedno od najmonumentalnijih djela arhitekture koja je nastala u razdoblju od 15. do 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Fotografija: Pierre Auriol

11

04. Kultura Kulturu i identitet bilo koje etničke skupine, pa tako bošnjačke i bosansko-hrvatske, treba sagledavati unutar specifičnih povijesnih promjena, događaja i utjecaja. Zajednička kulturna obilježja Bosanaca i Hrvata u Hrvatskoj izrastaju iz zajedničkog povijesnog razvoja i iskustva koje se temelji na slavenskom etničkom podrijetlu i utjecaju germanskog kulturnog kruga. Ipak, za bosansku je kulturu presudan bio višestoljetni orijentalni utjecaj Osmanskog Carstva koji je svoj trag ostavio prije svega islamiziranjem stanovništva, a posredno je utjecao i na razvoj umjetnosti, kulture i jezika. S obzirom na višegeneracijsku prisutnost u Hrvatskoj, zanimljiva je otpornost bosanskog identiteta koja je prisutna i kod bosanskih katolika i muslimana. Zasebni bosanski identitet osnažen je zbog rata i priljeva brojnih izbjeglica. No, i u mirnodopskim razdobljima, zbog teritorijalne blizine i snažnih obiteljskih veza, taj identitet stalnim obnavljanjem ostaje jak. Kulturno nasljeđe Bosne, uvjerenja i društveni običaji temelje se na multikonfesionalnoj i jedinstvenoj kulturnoj tradiciji u kojoj se isprepliću različite vjere i etniciteti. Tone Bringa, autorica djela Biti musliman na bosanski način, piše: "Ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski identitet ne može se u potpunosti razumjeti ako se veže samo sa islamom ili kršćanstvom, nego se mora razmatrati u specifičnom bosanskom kontekstu, koji je proizašao iz zajedničke historije i teritorija Bosanaca, kako islamskog, tako i kršćanskog porijekla." (Bringa, 1995).

Rodna kuća nobelovca Ive Andrića u Travniku.

Narodi koji žive na području današnje Bosne i Hercegovine imaju bogatu narodnu ili pučku kulturu, tradiciju i predaju, koja uključuje narodnu, usmenu književnost, glazbu, ples, umjetnost, nošnje, narodni život i drugo. Njihovi raznorodni, regionalni oblici posljedica su preplitanja različitih utjecaja i kultura slavenskog, mediteranskog, balkanskog, orijentalnog i srednjoeuropskog kulturnog kruga. Kako u BiH tradicionalno dominira patrijarhalna kultura, sve religijske zajednice dijele njezine temeljne norme, filtrirane kroz prizmu religije. U tradicionalnoj kulturi, vjerojatno i zbog graničnog položaja Bosne u Osmanskom Carstvu, njegovala se tradicija junaštva i hrabrosti kao poželjni ideal i uzor mladima. Gazija (vitez, junak, heroj) je titula koja se davala ljudima koji su se isticali svojom hrabrošću u bitkama, ali i ponašanjem, poštenjem i uzoritošću koja je uključivala zaštitu nemoćnih, žena, djece i staraca. U epskoj narodnoj poeziji takav je ideal artikuliran kroz braću Muju i Halila Hrnjicu, janjičarske age iz Velike Kladuše. Dok je Mujo Hrnjica u narodnom pjesništvu istican kao najveći ratnik i

12

bošnjački vojskovođa, njegov brat Halil istican je kao zaštitnik nejakih. Kao Krajište (Vojna krajina), odnosno granična pokrajina Osmanskog Carstva, Bosna je zauzimala posebno mjesto u Osmanskom Carstvu. Ratovi i siromaštvo stalna su obilježja bosanske povijesti. Poslužimo li se opet narodnom epikom, lik Bošnjaka najbolje oslikava Budalina Tale (Tale s Orašca, Oraščanin Tale) s konjem Kulašem, krajišnik, ratnik, koji je u opisima poderan, odrpan, siromašne opreme, no najhrabriji je bošnjački ratnik, uvijek u prvim borbenim redovima. U književnosti je, kao idealna predodžba mitskog junaka, poznat i lik Đerzelez Alije. Junaci nisu specifikum samo muslimana. U katoličkoj i pravoslavnoj epskoj tradiciji istaknut je lik hajduka, kao junaka i borca protiv (najčešće državne) nepravde i nasilja, svojevrsnog bosanskog "Robina Hooda". Junaci hajdučkih epskih pjesama su Ivo Karlović, Ivan Senjanin, banovi Derenčin i Zrinjanin, Mijat Tomić, Starina Novak, Jankovići, Marko Kraljević, Janko Sibinjanin i drugi. Siromaštvo može uzrokovati apatiju. No, surovi životni uvjeti mogu potaknuti domišljatost i inteligenciju. Bosanski duh preganjanja i nadmudrivanja u pučkoj narodnoj epici najbolje oslikava lik Nasrudina hodže, kao siromašnog i dovitljivog čovjeka kojemu su te osobine mnogo pomogle u svakodnevnim običnim i neobičnim situacijama. Iako podrijetlom iz arapske i turske narodne književnosti, Nasrudina hodžu su Bosanci "asimilirali" i koriste ga kao lika domaće narodne pripovjetke. Narodna, tradicionalna glazba Bosne i Hercegovine , kao i nošnja pružaju dokaze o povezanosti naroda koji žive na ovom prostoru. Osim u strogo vjerskim kontekstima, svi drugi pojavni oblici ove glazbe (pjevanje, sviranje i ples) paralelno egzistiraju i imaju zajednička obilježja kod različitih naroda koji žive na jednom regionalnogeografskom području. Osim junačkih pjesama o "krajiškim junacima" koji se bore protiv hajduka, uskoka, nastajale su i lirske pjesme koje su se obično pjevale uz tamošnju tamburu − šargiju. Uzduž dinarskog gorja, u kraju gdje je danas granica Hrvatske i BiH, pjevala se i danas se pjeva uz narodni instrument − gusle aktualna povijesna ili politička pjesma narodnih pjevača guslara. Karakteristični su i duhoviti narodni dvostihovi zvani gange i njima slične rere. Obzirom na svoja obilježja, narodne nošnje seoskog stanovništva dijele se na tri glavne grupe: dinarske nošnje (nošnje Zapadne Bosne i Hercegovine), srednjobosanske nošnje, uključujući i Istočnu Bosnu, i treći tip − posavske nošnje. Mnogobrojne varijante nošnji različitih etničkih skupina izražavale su se u manjim detaljima pojedinih odjevnih predmeta, u njihovoj boji ili načinu nošenja, ali su u osnovi zadržale osnovne karakteristike tipa kojem pripadaju. U ravničarskim

Smotra folklora, Travnik 2006.

13

dijelovima nošnja se izrađivala od lana i konoplje, a u dinarskim i bosanskim se tkala od vune, dok je muslimanska nošnja od navedenih materijala, ali i od svile. Sjeverni su krajevi u tonalitetu svjetliji, bogatiji bojom, poglavito crvenom, a južni su uglavnom crnobijeli, kod muslimanskog pučanstva zeleni i plavi. Uz graničarsko-junačku kulturu, u gradskim se središtima javlja urbano-trgovačka kultura koja njeguje vrijednosti orijentirane blagodatima života. U toj kulturi zapaža se jak orijentalni utjecaj, kako u načinu odijevanja, tako i u glazbi i drugim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Za razliku od seoske, nošnja u gradovima je bila ujednačena na cijelom teritoriju BiH, a pojedine varijante između nacionalnih grupa u okviru gradskih nošnji nisu bitnije utjecale na njezin osnovni stil jer su više naglašavale pripadnost klasi, staležu ili esnafu, a u manjoj mjeri pripadnost naciji ili vjeri. Begovska nošnja je bila od svjetlocrvene, zelene ili plave čohe, ukrašena vezom od srme, dok su trgovci i zanatlije nosili odijelo od tamne čohe sa vezom od crnog gajtana. Pojasi su kod pravoslavnog stanovništva bili crveni, kod katoličkog ljubičasti, a kod muslimanskog šareni svileni "trabolose", ili "mukadem" pasovi. U bojama fesova se mogla naslutiti i nacionalna pripadnost. U ženskim nošnjama su crne satenske ili atlasne dimije bile zastupljene kod hrvatskih ili srpskih žena, dok su bošnjačke nosile dimije svijetlih pastelnih boja, a begovske žene nosile su dimije od skupocjene svile vezene zlatom (Pašalić, 2005). U gradovima su se pjevale i elegične ljubavne pjesme istočnjačkog ugođaja − sevdalinke koje su se održale do danas. Analize su pokazale kako sevdalinka (tur. sevda, ljubav) nije kopija turske ljubavne pjesme, već posebna vrsta umjetničke tradicije koja se po svojim osnovnim oblicima znatno razlikuje od turske i rezultat je slavenskoorijentalnog emocionalnog spoja. Vjerojatno podrijetlo sevdalinke je u pjesmama sefardskih židova koji su se u Bosni nastanili emigrirajući iz Španjolske nakon 1492. godine.

Anterija – gornji haljetak gradske nošnje, Zemaljski muzej BiH.

KUD Sevdah (SAD).

U gradovima se razvija i karakteristična filigranska, zlatarska ili kujundžijska umjetnost, po kojoj je BiH i danas međunarodno poznata. U Bosni i Hercegovini, ali i u dijaspori, postoje brojna kulturno-umjetnička društva (KUD-ovi) koja njeguju tradicionalno bosansko kulturno nasljeđe.

Religija, vjerovanja i vrijednosti U BiH su prisutne sve objavljene religije (judaizam, kršćanstvo, islam) s religijskim zajednicama koje te religije prakticiraju. Po brojnosti, najveća je Islamska zajednica BiH, zatim slijede Srpska pravoslavna crkva, Rimokatolička crkva, te Židovska (Jevrejska) zajednica. U Ibrik (vrč). Zemaljski muzej BiH.

14

Hrvatskoj, najveći broj imigranata iz BiH su katolici, zatim slijede muslimani, pa pravoslavci i židovi. Uspoređujući ih s drugim svjetskim religijama, razlike između judaizma, kršćanstva i islama izgledaju beznačajne, a sličnosti prevladavaju. Riječ je o trima religijama koje su povijesno povezane, geografski bliske i teološki srodne. Etnografski gledano, u odnosu na domaće stanovništvo u Hrvatskoj, muslimane iz Bosne i Hercegovine karakteriziraju neke specifičnosti u običajima, vjeri, jeziku, dijalektu, prehrani i nekim drugim oblicima svakodnevnog života. Religija je kao vrlo prepoznatljiva sastavnica kulture najočitija i najvažnija kulturna razlika. Dok je hrvatsko stanovništvo iz BiH katoličko, isto kao i hrvatsko stanovništvo u Hrvatskoj, iako neke kulturološke razlike u odnosu na domicilno stanovništvo postoje, one su uglavnom manje u odnosu na muslimansko stanovništvo. Naime, kršćanstvo i islam su objavljene religije koje, bez obzira na razlike u konkretnom provođenju vjerskog života, karakterizira niz podudarnosti koje se najvećim dijelom odnose na brigu o duhovnom životu i rastu kroz savjestan i neporočan život, redovitu molitvu, post, hodočašćenje, traženje oprosta za grijehe. Osim toga, sudjelovanje u zajednici, briga za drugoga, novčano pomaganje zajednice i siromašnih prisutne su u objema vjeroispovijestima.

Džamija u Počitelju, gradu muzeju sagrađenom 1463. godine.

Jedna od glavnih zapovijedi objema grupama vjernika odnosi se na ljubav, poštovanje i poslušnost prema roditeljima te dužnost roditelja da nadziru i usmjeravaju svoju djecu na pravi put. Postoji još niz sličnih načela i u drugim sferama života koja se u ovim dvjema zajednicama, doduše različito, konkretiziraju u svakodnevnom životu. Kršćanstvo tako stavlja glavni naglasak na unutrašnji rast, ostavljajući punu slobodu vjernicima u obavljanju niza konkretnih svakodnevnih radnji, dok islam Kuranom i hadisima do u najmanje detalje takve radnje propisuje na planu duhovnog i tjelesnog (npr. pokrete pri obrednom pranju, korištenje određene strane tijela za obavljanje pojedinih radnji, ponašanje pri zijevanju i kihanju i niz drugih). Bitno je naglasiti tek neke od tih razlika, posebno one koje potencijalno najviše utječu na fizičko i mentalno zdravlje, odnose u obitelji i široj zajednici. Lewis (1998:120) navodi kako islam od svojih početaka priznaje postojanje prethodnika od kojih su neki preživjeli Objavu islama i postali suvremenici. U najstarijim islamskim teološkim i pravnim tekstovima postoje određeni principi i pravila o postupanju s onima koji slijede druge religije. Pluralizam je dio svetog zakona islama. Za razliku od judaizma i kršćanstva, islam se uhvatio u koštac s problemom religijske tolerancije i postavio doseg i granice religijske tolerancije prema drugim religijama. Lewis zaključuje kako za muslimane odnos prema religijama drugih nije pitanje mišljenja ili

Katedrala u Sarajevu (završena 1889. godine). Fotografija: Ruchan Ziya

15

izbora, interpretacije i prosudbe u skladu s okolnostima. Tolerancija počiva na dogmatskim i pravnim tekstovima i za muslimane je ona dio zapisanog i svetog zakona. Muslimani BiH prakticiraju ortodoksni sunitski islam, hanefijskog mezheba (pravne škole). Islamska zajednica BiH spada u tradicionalne islamske zajednice. Utemeljena je prije više stoljeća (prisutnost islama u BiH se službeno računa od osmanskog osvajanja 1463. godine), prilagođenoj lokalnim uvjetima. "Bosanski" islam je etničkog karaktera u smislu da je u BiH mononacionalan. U intenzivnoj komunikaciji sa maticom sunitskog islama, bosanski muslimani su u toku sa suvremenim kretanjima u islamu, čemu pogoduje razvijeno visoko teološko školstvo, mreža religijskih institucija i školovanje Bošnjaka u svjetskim islamskim obrazovnim središtima.



• • •

Islam je najmlađa od abrahamskih objavljenih religija. Kao početak Objave računa se 610. godina kada je Muhamed a.s., Poslanik islama, primio prve ajete Kurana od Božjeg glasnika, anđela Đebraila. Kroz kredo islama: "Bog je Jedan. Muhamed je Božji poslanik", vidljiv je apsolutni monoteizam i insistiranje islama na božjem jedinstvu. Muhamed kao poslanik islama dolazi obnoviti vjeru u Jedinog Boga. On je, po vjerovanju muslimana, posljednji božji poslanik, "pečat poslanika", i nakon njega do Sudnjeg dana ih neće biti.



Derviški su redovi, kao najučestaliji oblik pučkog islama, prisutni i u BiH, no nemaju toliku važnost kao među Albancima. Naime, dok su derviški redovi (tarikati) imali glavnu ulogu u širenju islama među Albancima, u Bosni je presudnu ulogu odigrala ortodoksna ulema islamske zajednice.



U BiH postoje brojni lokalni običaji koji potvrđuju sinkretizam islamske kulture i predislamskih kulturnih običaja koji većinom potiču od srednjovjekovne Crkve bosanske. Dovišta (mjesta za molitvu) od kojih je najpoznatija Ajvatovica (Mala Ćaba), mjesta su za molitvu, pretežito na otvorenom, u blizini grobova svetih ljudi i na, za molitvu, posebno odabranim mjestima. Običaj molitve na otvorenom prakticirali su bosanski krstjani u predislamskim vremenima i ne treba ih miješati s masovnim misama i namazima (muslimanskim molitvama) na otvorenom koja su proizvod modernog razdoblja. Islam nije samo vjera u užem smislu, već prije način života. Svi aspekti života muslimana regulirani su šerijatom (tur. zakon), skupom vjerskih, kaznenih i obiteljskih zakona, utemeljenih na Kuranu, za razliku od adeta (tur. običaj), utemeljenog na običajnom pravu. Šerijat regulira sve ljudske aktivnosti i dijeli ih u pet kategorija: obavezne, preporučene, dozvoljene, neprimjerene i zabranjene. Tako šerijat daje pravila

• •

Islam (ar. = mir, predanost) je objavljen prije 1400 godina u Meki, današnja Saudijska Arabija. Muslimani vjeruju da postoji samo jedan Bog. Alah je arapska riječ za boga (Allah = onaj kojem se valja moliti). Prema islamu, Bog je slao razne proroke ljudima da ih nauče kako valja živjeti prema njegovim zakonima. Isus (Isa), Musa (Mojsije) i Abraham poštuju se kao božji izaslanici. Prema muslimanima zadnji poslanik je bio Muhamed a.s. Muslimani vjeruju da je islam oduvijek postojao, ali iz praktičnih razloga datiraju njegovu pojavu u vrijeme Muhameda a.s. Muslimani temelje svoju vjeru na svetoj knjizi Kuranu, hadisima i sunetu koji kroz primjer Muhammedovog a.s. života pokazuju kako prakticirati vjeru.

Pet temeljnih dužnosti islama su: 1. Objava vjere 2. Salat − ritualna molitva pet puta na dan 3. Zekat − pomaganje siromašnih i potrebitih 4. Saun − post u vrijeme mjeseca Ramazana 5. Hadž – svaki musliman dužan je jednom u svom životu otići na hadž u Mekku i tamo izvršiti ritualno hodočašće. Po ispunjenju hodočašća, hodočasnik stječe pravo da nosi naziv "hadžija".

16

ponašanja za žene i muškarce, zakone koji se odnose na brak i razvod, na privređivanje, na poštivanje vjere i kaznena djela. Smatra se da pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti u većem broju u Bosnu dolaze nakon osmanskih osvajanja. Riječ je o nomadskom stanovništvu, s razvijenim stočarstvom, koje naseljava planinska područja BiH. Zato što je središte Srpske pravoslavne crkve bilo u Osmanskom Carstvu (Pećka patrijaršija), ona je imala nešto povoljniji položaj od Katoličke crkve, čije je središte izvan granica Osmanskog Carstva. Vezana uz narod, Srpska pravoslavna crkva u BiH u 19. i 20. stoljeću dijeli njegovu sudbinu. Kao dio Srpske pravoslavne crkve, prolazi kroz stradanja kojima je srpski narod bio izložen u 2. svjetskom ratu, ali u velikosrpskoj agresiji na BiH ima ambivalentnu ulogu. Rimokatolička crkva je najdulje prisutna u BiH, još iz vremena srednjovjekovne bosanske države. Službena rimska kurija, predstavljena kroz Dominikanski red nije uspjela u namjetanju rimskog kršćanstva Bosni, u kojoj je, nakon protjerivanja dominikanaca, u razdoblju 12.-14. stoljeće vladala Crkva bosanska, srednjovjekovna, narodna, u odnosu na rimokatoličku − heretička crkva. U 15. stoljeću dolazi do postupnog povratka Rimske kurije u BiH koja bi danas vjerojatno bila većinski katolička zemlja da nije bilo osmanskog osvajanja. Nakon njega, kao obilježje katoličke prisutnosti u BiH ostaje misionarski franjevački red, koji kroz Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu održava katoličanstvo na životu do austrougarske okupacije 1878. godine. Nakon nje, u BiH dolazi dijecezanska crkva i katolički crkveni ustroj u BiH postaje dio ustroja Rimokatoličke crkve. BiH ima kardinala kao vrhovnog katoličkog svećenika na svom teritoriju.

Hram Hrista Spasitelja u Banja Luci.

Franjevački samostan Plehan.

Specifičnost BiH je pučko katoličanstvo. Franjevački red je u kontinuitetu najdulje prisutan i katoličko stanovništvo je prema njemu razvilo poseban odnos. Za franjevce je uobičajen nadimak "ujaci". U BiH je razvijen marijanski kult, a njegova najpoznatija manifestacija je Međugorje, mjesto Marijinog ukazanja. Međugorje nije priznala službena Katolička crkva, no godišnje privlači milijune vjernika. Židovska (Jevrejska) zajednica u BiH nastaje doseljenjem sefardskih židova iz Španjolske, nakon pada Granade 1492. godine. Brojčano mala, židovska zajednica je urbanog karaktera i ostavila je brojne tragove u bosanskoj kulturi i povijesti koji prerastaju njezinu veličinu. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna vjerska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo nakon izgona iz Španjolske.

Sarajevska sinagoga sagrađena krajem 16. stoljeća.

17

Jezik i komunikacija U BiH su tri službena jezika: bosanski, hrvatski i srpski koji se koriste u službenoj komunikaciji. Službena su i dva pisma: ćirilica i latinica, koja u svakodnevnoj praksi prevladava. Bosanski jezik danas postoji kao standardni jezik utemeljen na štokavskoj ijekavskoj varijanti koji je vrlo sličan hrvatskom jeziku, s nekim fonetskim, leksičkim i stilističkim posebnostima. Bosanski jezik je relativno ujednačen i nije toliko rastočen područnim narječjima ili govorima kao hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski) u kojem su međudijalektne razlike veće nego one između dvaju standardnih jezika. Govorni jezik, "bosanski dijalekt" odlikuje se načinom naglašavanja i specifičnim riječima, među kojima prevladavaju brojni orijentalizmi. Za razliku od mnogih hrvatskih govora, u bosanskom se čuva jasna razlika između uzlaznih i silaznih naglasaka. Osim toga, posebna karakteristika bosanskih govora je pomicanje naglaska na enklitiku (npr. izraz u Bosni izgovara se /ȕbosni/ a ne /ubȍsni/ kao u štokavskim hrvatskim govorima. U tom govoru su često sačuvani glasovi h i f, koji u hrvatskom jeziku nedostaju, pa se tako često čuje lahko, mehko za razliku od hrvatskog lako, meko i slično. Bosanski jezik je otvoren i multikulturalan. Jednu desetinu njegova jezičnog fonda čine posuđenice iz stranih jezika, posebno iz arapskog, turskog i perzijskog jezika. U pravilu bosanski je jezik otvoreniji prema posuđenicama i često dopušta dvije varijante karakteristične za hrvatski i srpski jezik. Govor nam "otkriva" čovjeka iz Bosne, neovisno o nacionalnoj zajednici kojoj pripada. U namjeri da pokažu različitost, pripadnici srpske i hrvatske nacionalne zajednice u BiH kao "novogovor" ponekad koriste srpski i hrvatski jezik, no naglasak otkriva njihovu bosansku pripadnost. U neverbalnoj komunikaciji rukovanje predstavlja uvodni dio. Muškarci se rukuju na početku i na kraju susreta. U muslimanskim obiteljima koje slijede neovahabitski obrazac ponašanja dopušteno je rukovanje s muškarcem, dok sa ženom muškarac koji joj nije suprug ne smije imati nikakav fizički kontakt, pa tako ni rukovanje ne dolazi u obzir. Ako žena sama ponudi ruku, u redu je prihvatiti je, no, muškarac ne smije prvi pružati ruku. Vahabizam je islamski reformistički pokret nastao u drugoj polovici 18. stoljeća. Odlikuje se puritanskom interpretacijom islama. Neovahabizam se javlja u sedamdesetim godinama 20. stoljeća.

bosanski

hrvatski

kahva/kafa/kava

kava

tačka

točka

minut

minuta

planet

planeta

Šta je rekao?

Što je rekao?

Ko ide?

Tko ide?

Ivanu treba novac.

Ivan treba novac.

Treba da radim.

Trebam raditi.

hiljada

tisuća

januar/siječanj

siječanj

sto/hastal

stol

hefta/sedmica

tjedan

nogomet/fudbal

nogomet

voz

vlak

tanjir

tanjur

U verbalnoj komunikaciji, čest je razgovor u kojem se sudionici ne gledaju u oči, već gledaju pored sugovornika. Na taj način, umjesto dijaloga, imamo "dvostruki monolog". Kako je u prevladavajućoj europskoj komunikaciji uobičajen kontakt oči u oči, može izgledati kako Bosanac, u razgovoru primjenjujući tradicionalni 18

obrazac razgovora, nešto "skriva" od sugovornika. No, riječ je o načinu verbalne komunikacije za koji se smatra da sugovorniku omogućuje bolju koncentraciju na predmet razgovora (govor ispod vjeđa). Nakon početne suzdržanosti, Bosanci vrlo brzo prelaze na korištenje oblika "ti" u komunikaciji. Taj prijelaz iz formalne u neformalnu komunikaciju može biti zbunjujući, pogotovo kad vam je sugovornik osoba koju vidite prvi put u životu. Jednako tako zbunjujuće za Bosance može biti korištenje "vi" oblika kad se netko obraća njima, pa onda oni koriste 1. lice množine za odgovor (pr. "Kako ste?" "Hvala, dobro smo"). U verbalnoj komunikaciji česta je upotreba turcizama koji mogu zbuniti sugovornika koji ne zna njihovo značenje. Pri ulasku u bosansku kuću, osoba koja dočekuje govori pridošlicama: bujrum, pozdrav koji znači: dobrodošli, uđite. Kad netko dolazi u kuću ili u društvo nenajavljen, neočekivano, može pitati: Ima li bujruma, u značenju: "ima li dobrodošlice, jesam li dobrodošao/dobrodošla? Često se čuju i izrazi inšalah (ako Bog da) i mašalah (Sjajno! Bravo! Dao Bog.). Riječ muštuluk, u značenju "sretna vijest", također je prisutna u verbalnoj komunikaciji. Kada osoba koja dolazi u društvo govori muštuluk, to znači da donosi sretnu vijest. Običaj je tu osobu počastiti zbog radosnih vijesti koje donosi. Vrlo je česta i riječ ćeif ili ćef (volja, dobro raspoloženje) u značenju „prohtjelo mi se”.

Iako postoje znatne leksičke razlike između bosanskog i hrvatskog jezika, i u hrvatskom jeziku ima dosta orijentalizama koji se koriste u svakodnevnom govoru, a neki su jednostavno nezamjenjivi, jer ne postoji hrvatska inačica, npr: čarapa, džep, ćevap, sat, sanduk, sandala, čekić, lepeza, dućan, kava, šećer, tava, tavan, fitilj, papuča, zenit, kajgana, jastuk, čizma, kalup, duhan, kat, marama, mana, karavan, kavez, pamuk, pekmez, jarak

"Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: "Tako mi je bilo po ćeifu". Isto tako upitaš li ga zašto nešto nije učinio, reći će ti: "Nije mi bilo po ćeifu" — pa mirna Bosna."(Hangi, 1906). U užem smislu ćeif označava osobito meditativno raspoloženje uz potpunu smirenost duha i tijela. Ćeif je "kada se uzneseš u neko bezbrižno Carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duhana" (Hangi, 1906.). Osim pozdrava koji su uobičajeni i u Hrvatskoj, muslimani se pozdravljaju međusobno sa merhaba (dobro došao, pozdravljam te kao prijatelja) te selamalejkum (mir s vama). Hangi (1906.) ovako opisuje pozdravljanje muslimana: "Pozdrav naših Muslimana vrlo je lijep. Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, oni pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv si desnom rukom prsa, ustiju i čela. Tim hoće da reknu: "Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim". Hangi nadalje kaže da isto tako pozdravljaju Muslimani i pripadnike drugih vjeroispovijesti, a oni Muslimane. Također ističe da svi Bosanci bez obzira na vjeru nakon pozdrava uvijek pitaju: "Kako si?" ili "Kako si, gospodine?", a odgovor na to je: "Dobro, hvala Bogu. Kako ti?".

19

Život u Bosni se tradicionalno, a u ruralnim predjelima još i danas, temeljio na široj obiteljskoj zajednici s više desetaka članova koji su svi bili u užem srodstvu po rođenju ili ženidbi. Sve je njih trebalo po rodbinskim odnosima raspoznati i pravilno oslovljavati tako da su se u svim etničkim zajednicama zadržali neki nazivi za srodnike koji u Hrvatskoj više nisu uobičajeni. Muslimanska imena u Bosni su se počela nadijevati po dolasku Osmanlija, koji su islam baštinili od Arapa i Perzijanaca, pa njihova imena potječu uglavnom iz arapskog, dijelom iz perzijskog i najmanjim dijelom iz turskog jezika. Bošnjaci su ta imena prilagođavali svojemu jeziku, često i ne znajući im značenje, pa su pravili preinake, skraćivanja, deminutive i slično, stvarajući tako jedinstvena bošnjačka imena. Sva muslimanska imena imaju neko značenje, npr. Hasan znači "ljepotan", Muradif znači "prijatelj", Alija znači "uzvišeni", Tarik znači "zvijezda Danica”, Meliha "ljepotica” i sl. Većina muslimanskih prezimena su patronimici koji završavaju slavenskim nastavkom -ić ili ović. Neka bošnjačka prezimena sadrže očevo ime i neku oznaku profesije ili titulu prije nastavka -ić, ili pak samo očevo ime ili profesiju. To su npr. Izetbegović (sin Izet bega), Hadžihafizbegović (sin bega koji je bio hadžija i hafiz − onaj koji zna Kuran napamet), Osmanović (sin Osmana), Imamović (sin imama), Kujundžić (kujundžija − tur. zlatar). Kod sekularnih Bošnjaka popularna su i slavenska imena (npr Zlatan, Tvrtko, Jasna).

Popularna kultura Bosna i Hercegovina je središte popularne kulture koja je obilježila 20. stoljeće u jugoslavenskim okvirima, a njezini najuspješniji predstavnici ostvarili su svjetski uspjeh. Predstavnici bosanske popularne kulture ostvarili su značajne rezultate u književnosti, glazbi i filmu. Bosanska pripovjedna tradicija našla je svoj odraz i u književnosti. Bosanski pisci su često dosizali vrhove svjetske književnosti. U prvoj polovici 20. stoljeća izdvajaju se Alija Nametak, Rešad Kadić, Edhem Mulabdić, Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić… Najslavniji bosanski autor 20. stoljeća je Ivo Andrić čiji je roman "Na Drini ćuprija" nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 1961.godine. Uz njega, cijela generacija slavnih pisaca obilježila suvremenu bosansku književnost. Među njima se svakako ističu Mehmed Meša Selimović, Hasan Kikić, Isak Samokovlija, Skender Kulenović, Branko Ćopić. Oni pripadaju uvjetno nazvanoj ratnoj i poratnoj književnosti, s obzirom obzirom na to da je u njihovim djelima često kao motiv bio prisutan 2. svjetski rat. Poslije njih slijedi "poslijeratna generacija", koje su značajni predstavnici Mehmedalija Mak Dizdar, Tvrtko

Žena od sina i brata je tako nevjesta, nevista, neva ili snaja. Muževi od dvije sestre su – badže, a muževljeva braća su mladoj (nevjesti) – djeverovi. Nevjestina braća su njezinom mužu – šurjaci (šura, šurjak), a posve će rijetko netko reći šogor. Njihova djeca su šurjakovići. Žena od djevera (muževog brata) je mladoj (nevjesti) – jetrva, a one se izmedu sebe zovu – seka, sekica, sekana… Djever se obično naziva s brat, brato, bajo, baja… Sestra od muža je – zaova (zava) i nju nevjesta obično naziva – seka. Sestra od žene je mužu – svast (svaja, svastika), a on je njoj svak. Djeca od brata, bratu ili sestri su sinovci, nećaci (netjaci), a ta djeca između sebe su bratići, sestrići ili prvi rođaci. Svima starijima, odnosno svoj rodbini sa ženine strane, mladoženja je – zet, a ne samo njezinom ocu i majki. Očev brat je cica (stric), cikan, a vrlo rijetko će mu ko reći – stric. Žena od cice je – strina, a njihova djeca su stričevići. Majčin brat je – ujak, a njegova ženaujna. Njihova djeca su – ujakovići (prvi rođaci). Očeva i majčina sestra su – tetke. Njihove muževe se zove – tetak. Njihova djeca su – tečići. (http://www.bosanska-posavina.com/). Kod bosanskih muslimana otac je babo, djed je did, dido ili dedo, a baka nena, nana ili majka (u smislu stara majka). Majčin brat je daidža, njegova žena je daidžinica (ujna), njegov sin je daidžić, a kćer daidžićna. Očev brat je amidža, njegova žena je amidžinica (strina), njegov sin je amidžić, a kćer amidžićna. Amidža i dedo su također čest oblik oslovljavanja svakog starijeg čovjeka.

20

Kulenović, Nedžad Ibrišimović te Abdulah Sidran. Najmlađa generacija pisaca poput Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića obilježena je traumom posljednjeg bosanskog rata, koja se u njihovoj književnosti često javlja kao motiv. BiH se izdvajala čitavim nizom uspješnih pop i rock skupina, među kojima su "Indexi", "Bijelo dugme", "Ambasadori", "Teška industrija", "Vatreni poljubac ", "Plavi orkestar", "Crvena jabuka", "Zabranjeno pušenje", "Merlin", "Hari Mata Hari". Bosna je i jedna od prvih zemalja alternativne i urbane kulture u regiji, koja se može pohvaliti veoma kreativnom i mladom scenom stasalom u ratu. Tu su predvodnici bosanske alternative, bend SCH, kao i najpoznatiji hip-hop pjevač Edin Osmić, poznat kao Edo Maajka. Bosna i Hercegovina ima godišnju glazbenu nagradu "Davorin", koja vrednuje nabolja dostignuća aktualne pop i rock produkcije. Narodna i tradicionalna glazba, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i orjentalne glazbe čine bosansku muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom. Prvu ligu pjevača narodne i tzv. novokomponovane glazbe čine Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Ferid Avdić i drugi, popularni u svim zemljama regije. Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine otpada na bosansko-hercegovački film. Filmovi iz BiH su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi "Kozara" i "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića, "Valter brani Sarajevo" i "Most" Hajrudina Šibe Krvavca). Ipak, prvi pravi uspjesi bosanskog filma mogli su se osjetiti u razdoblju kasnih 1970-ih i 1980-ih godina. Najpoznatiji su "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu" Emira Kusturice za koje je scenarije pisao Abdulah Sidran. Drugi filmski autor je Ademir Kenović čiji je film "Kuduz", po scenariju Abdulaha Sidrana, zorno oslikao malog čovjeka u sukobu s nepravdom moćnika. Nakon zatišja ratnih i prvih poratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i otprve donosi fantastične rezultate. Filmski režiser Danis Tanović je 2002. godine osvojio "Oscara", nagradu Američke filmske akademije za film "Ničija zemlja" (No Man’s Land) u kategoriji najboljeg stranog filma. Veliku popularnost imao je i film Pjera Žalice "Gori vatra", kao i njegov sljedeći projekt, film "Kod amidže Idriza". Slično je i s filmom "Ljeto u Zlatnoj Dolini" Srđana Vuletića koji na međunarodnim filmskim festivalima odnosi nekoliko nagrada. Tu je i film "Grbavica", rediteljice Jasmile Žbanić. U kategoriji kratkog filma valja izdvojiti film "10 minuta" režisera Ahmeda Imamovića, koji je dobitnik nagrade "Najbolji kratki film Europe" 2002. godine.

BiH je najviše ponosna na svoje interpretatore tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansambla muzičkog programa Radiotelevizije Sarajevo. S valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli šampioni sevdalinke, kao što su Zaim Imamović, Safet Isović, Himzo Polovina, Silvana Armenulić, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović, Hašim Kučuk-Hoki, Nedžad Salković. Danas zvuke sevdalinke svijetom pronose veoma uspješni ansambli poput mostarskog "Mostar Sevdah Reuniona".

21

05. Zajednica, društveni život i običaji Bosna, kao dio Osmanskog Carstva, organizacijski je preuzimala oblike prevladavajuće u državi. Sustav vjerskih zajednica (milleta) koji su imali veliku upravnu autonomiju (uključujući sudstvo) predstavlja temelj na kojem su se formirale današnje bosanskohercegovačke nacije. Njih možemo nazvati i vjeronacijama, jer je zbog etničke i lingvističke bliskosti, religijska pripadnost predstavljala najizraženiju razlikovnu karakteristiku, prijeko potrebnu u nacionalnom formiranju. Vjerske zajednice možemo nazvati i "osnovnim" (ili "prirodnim") zajednicama iz kojih su se artikulirale nacije kao "zamišljene" zajednice. Kako je nacija primarno masovni fenomen, jer uključuje mase ranije politički neaktivnog stanovništva, u nacionalnoj mobilizaciji korištena su sva raspoloživa sredstva. Tako je i vezivanje nacionalne i religijske pripadnosti našlo svoju artikulaciju u Bosni. Društva za propagiranje srpskog i hrvatskog imena u Bosni osnovana su sredinom 19. stoljeća i ona započinju nacionalnu mobilizaciju na osnovi religijske pripadnosti.

Travnička kafana na Plavoj vodi.

Nacije su danas stvarnost BiH i one čine temelj unutarbosanskih razlikovnosti. Ipak, u odnosu na nacionalne matice kod bosanskih Srba i Hrvata postoji osjećaj lokalnog identiteta koji ih, uz veze s domovinom, čini različitim od matice. U BiH je uz osjećaj lokalnog identiteta jako razvijena institucija komšiluka (susjedstva) kroz koju se susjedi međusobno pomažu, štite te zajedno prolaze kroz život, dijeleći i dobro i zlo. Primjerice, uobičajeno je da se susjedima odlazi "na žalost" i "na radost", odnosno da se susjedi sudjeluju u tugovanjima i proslavama obitelji. Usprkos različitim religijama, uobičajeno je da susjedi muslimani odlaze kršćanima za Božić, kao što susjedi kršćani odlaze muslimanima za bajram. Surovi životni uvjeti (prirodni i društveni) svakako su pomogli u jačanju osjećaja solidarnosti među Bosancima. Uz geografsku izoliranost to je umnogome utjecalo na razvitak lokalne zajednice. Bosanci su poznati kao vrlo društveni, gostoljubivi i druželjubivi ljudi. Vole primati goste i odlaziti u posjete. Uobičajeno je da gosti donose poklone (kavu, slatkiše i sl.), a domaćini ih obavezno poslužuju kavom, slatkim i pićem. Obično se nude tri kave. Prva je dočekuša, druga je razgovoruša ili brbljavuša, a iza treće kave, koju narod u šali zove kandžija (tur. bič), potjeruša ili sikteruša ( tur. Odlazi! Marš!), očekuje se da gosti odu. Dio su običaja i sijela ili akšamluci (tur. akšam = večer), večernja druženja i razgovori uz meze (tur. zakuska) i lagano pijuckanje rakije. Osobito su popularni izleti i

Bosanska kahva. Bujrum izvolite. http://djed.blog.ba

22

zabave u prirodi, teferiči, kada skupina prijatelja ponese džezvice, fildžane, kafu i nešto jela (najčešće pite, ali i bosanski lonac), pa odu u prirodu na piknik uz neko vrelo, rijeku ili potok. Bosanci su poznati po svojem smislu za humor, tako da je šega (tur. šala) obavezan sadržaj ovakvih druženja i opuštanja. U gradovima, uvečer je osobito za mlade vrijeme za korzo, šetnju po glavnoj ulici i druženje vršnjaka po mnogobrojnim kafanama. Pojam “raja” (tur. kmetovi, sirotinja) u značenju društvo, škvadra, ekipa izuzetno je važan dio bosanskog života i društvenog svjetonazora. I u dijaspori ova težnja za druženjem svugdje dolazi do izražaja, ali je društveni život obično ograničen i manje intenzivan zbog drugačijeg načina života i običaja, sveden na posao i obitelj, što mnogima teško pada.

Teferič

Proslave, obiteljska okupljanja Obiteljska okupljanja često kao povod imaju neke značajne događaje i datume iz obiteljske, nacionalne ili religijske prošlosti. U vezi blagdana muslimani su orijentirani prema islamskom kalendaru i za njih su najznačajniji blagdani bajrami (Ramazanski bajram i Kurban Hadži bajram). Ramazanski bajram dolazi na kraju Ramazana, mjeseca posta i odricanja. Slavi se tri dana. Brojni su običaji darivanja za Ramazanski bajram, kao i priređivanje svečanih ručkova i večera. Bajram-namaz (molitva) klanja se u svim džamijama, a običaj je da se prvog dana Bajrama obiđu mezare (groblja), da se u kući dočekuju gosti, a slijedećih dana ide se u posjet obitelji i prijateljima. Djeci koja dođu u posjet daje se bajramluk, poklon u novcu prema mogućnosti onog koji daruje. Vjeruje se da se novac dan kao bajramluk višestruko vraća onom tko ga daje. Ramazanska večera u vrijeme posta zove se iftar, a na trpezi, sofri su razna tradicionalna jela, među kojima je obavezna baklava.

SARAJEVSKI IFTAR Redoslijed jela je poseban,izvan osnovnih zijafetskih pravila i glasi: iza vrućeg jela dolazi hladno i obratno; iza slanog jela dolazi slatko i obratno. Preduvod u iftar je ledeno šerbe (sok od meda i crvene ruže đulberšećerke s ledom). 1. Predjelo: Razni recelji (slatko od trešanja, naranči, ružice..), travnički sir, bosman i bademli kolači. VEČERA: 2. Čorba 3. Čimbur (toplo slano jelo) 4. Đunlari (hladno slatko jelo) 5. Bamja 6. Fini ćevab s dunjama (slatko hladno jelo) 7. Zeljanica (slano toplo jelo)

Hadžijski ili Kurban bajram dolazi otprilike dva mjeseca nakon ramazanskog. To je vrijeme za obavljanje hadža kao jedne od osnovnih vjerskih dužnosti muslimana. Bošnjaci pridaju veliku važnost hadžu i musliman koji ga obavi stječe naziv hadžija i dodatni ugled u zajednici.

8. Mehkim kajmakom nadolmljeni ekmek − kadaif (hladno slatko jelo)

Kurban (žrtva) označava običaj klanja kurbana (najčešće ovnova). Kurban bajram je blagdan zajednice, jer se meso i koža kurbana prema utvrđenim pravilima dijeli zajednici: obitelji, susjedima i sirotinji.

11. Studena jelandži dolma

Katolici kao najvažnije blagdane imaju Božić i Uskrs, uz obilježavanje dana svetaca i mučenika i marijanski kult. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent. Katolici se u većoj mjeri pridržavaju korizme − 40 dnevnog razdoblja prije Uskrsa u kojem su glavna obilježja: odricanja, pomaganje drugima i propitivanja

9. Šarena dolma (slano toplo jelo) 10. Krti rutavci (hladno slatko jelo) 12. Baklava (slatko jelo) 13. Bijeli pilav (toplo slano jelo − riža s kokošijim mesom) 14. Rumeni hošaf (kompot od višanja s ledom) Kahva http://www.cyberbulevar.com/kuhar/

23

svoje vjere i života. Uz Božić i Uskrs, važni blagdani su Duhovi, marijanski blagdani Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo (Velika Gospa) i Bezgrešno začeće, te svetački blagdan Svi sveti. Pravoslavni kršćani također slave Božić i Uskrs, s tim da se njihov Božić računa prema julijanskom kalendaru i pada na katolički blagdan Sveta tri kralja, 7. siječnja. Prema tom kalendaru pravoslavna Nova godina (znana i kao Srpska Nova godina) pada 14. siječnja. Pravoslavci još imaju brojne slave na kojima se okupljaju članovi obitelji i slave obiteljskog sveca zaštitnika. Prisutnost liturgijama nije tako obavezna kao u katolika. Židovska (jevrejska) zajednica blagdane, prema Tori, obilježava kao velike i svete dane (Jom Kipur − Dan pomirenja i Roš Hašana − Nova godina), hodočasne blagdane (Sukot, Pesah, Šavuot) i blagdane sjećanja na povijesne događaje (Hanuka, Purim) i slavi ih prema svojem kalendaru (dok je u kršćanskom kalendaru 2006., u židovskom je 5767. godina).

Gabrijel Jurkić: Božićna večer u Bosni.

U Bosni, osobito u gradovima gdje je bilo uobičajeno sklapanje mješovitih brakova, mnoge obitelji su slavile i pravoslavne, katoličke i muslimanske blagdane.

Odijevanje Nema specifičnog obrasca oblačenja određenog nekom od nacionalnih ili vjerskih zajednica kod Bosanaca. Adolescenti, kao i druge dobne skupine stanovništva, slijede modne trendove koje diktira industrija. U ženskom odijevanju kod Bošnjakinja se izdvaja nošenje papuča, te šire (komotnije) odjeće. Tijekom blagdana i javnih svečanosti Bošnjakinje nose dosta nakita, pretežno zlatnog. Vjerojatno je cilj istaknuti imućnost obitelji (da se vidi nam − imetak, bogatstvo). Zanimljivo je da u nekim dijelovima Bosne Hrvatice tetoviraju ruke i druge vidljive dijelove tijela kršćanskim simbolima. Ovaj vrlo stari običaj, imao je posebno značenje u vrijeme turske vladavine kao znak sjećanja na posljednju bosansku kraljicu Jelenu, a može se tumačiti i kao znak otpora islamizaciji. Zadržao se sve do današnjeg doba. Nošenje marame prisutno je kod žena svih vjerskih zajednica. Tradicionalno, marame nose starije žene i uglavnom u ruralnoj populaciji. Marama simbolički označuje kako je riječ o moralnoj, bogobojaznoj ženi, vrijednoj poštovanja i tako pruža dodatnu zaštitu ženi.

Tetovirana katolikinja u Bosni.

"Vahabistička" moda, koju prakticiraju neke muslimanke, predstavlja moderni trend prisutan u BiH od rata. U bosanskim obiteljima uobičajeno je skidanje cipela odmah na ulasku u kuću. U domaćinstvu se hoda u kućnoj obući − papučama ili bez obuće.

24

Seksualnost U bosanskoj sredini društveno poželjno seksualno ponašanje je heteroseksualno i monogamno u skladu sa svim prisutnim religijama. Islam, za razliku od katoličke dogme, ne tretira seks kao grijeh koji se prakticira isključivo radi reprodukcije. Za muslimane, seks je ibadet (božji dar). Stoga je heteroseksualna seksualnost dapače podržavana, ali isključivo u okvirima bračne zajednice. Otuda i koncepcija ženidbe i udaje u mladoj dobi. Na taj način se seksualnost kanalizira u društveno prihvatljive okvire. S druge strane, preljub predstavlja jedan od najtežih prijestupa. Naša je pretpostavka da je primarni razlog taj što preljub narušava stabilnost zajednice. Primat koji islam stavlja na opstanak zajednice pomaže nam u razumjevanju oštrih kazni predviđenih za prijestupnike. Tradicionalno, u skladu s društvenim normama, većina bosanskih djevojaka i mladića, osobito muslimanskih, nije imala puno prilike za druženje sa suprotnim spolom prije ženidbe, a spolni odnosi prije braka bili su zabranjeni. U tom smislu bili su prilično zaštićeni od opasnosti preranog stupanja u spolne odnose, neprikladnih veza i drugih mogućih tragičnih posljedica. U brak su pak stupali mladi, djevojke već od 16 godine.

Fotografija: Narayan Mahon

Razdoblje socijalističke vladavine i osobito rat zasigurno su oslabili tradicionalne društvene norme vezane uz seksualnost, posebno u gradovima. U brak se ulazi sve kasnije, a predbračni spolni odnosi su postali posve uobičajeni, kao i pitanje kontracepcije, unatoč vjerskim zabranama. No, javno nametanje iskazivanja seksualnosti i dalje se smatra neukusnim. Tako drukčija seksualnost ili manifestacije poput Gay pridea zasigurno ne bi naišle na odobravanje stanovništva. Takva seksualnost je postojeća, no nije nametljivo javna. Zapisi o pojedincima drukčijeg seksualnog ponašanja mogu se naći kroz bosansku povijest, a izraz lutija (levat) označava homoseksualca. Tijekom osmanskog razdoblja homoseksualnost pojedinaca, ako je već postojala, tolerirana je, no nikako nije odobravana. Homoseksualnost je protivna vjeri i direktno oštećuje zajednicu jer homoseksualci nemaju potomstva. S obzirom na rašireno macho poimanje muškarca, nekoga optužiti za homoseksualnost predstavlja veliku uvredu. Važno je "ne biti peder". Zanimljivo, neke tradicionalno devijantne društvene uloge muškarca: lopov, ubojica, kriminalac zajednica može "lakše provariti" nego homoseksualnost (Samo da nije peder). Homoseksualci pojedinačno migriraju prema većim sredinama, poput Zagreba, Ljubljane, Beograda, gradova zapadne Europe ili Istanbula.

Fotografija: Francine Aubry

25

Nasilje Nasilje ne predstavlja poželjan obrazac ponašanja u bosanskoj sredini. Iako je BiH stoljećima bila izložena raznim nasilnim djelovanjima (ratovi, okupacije, bune, ustanci…) u mirnim razdobljima individualno nasilje nije učestalo. Kao specifikum Bosanaca izdvaja se sklonost prema upotrebi noža ("čakija") u nasilnim rješavanjima sukoba. Najčešće je riječ o kafanskim tučnjavama izazvanim kombinacijom prekomjerne konzumacije alkohola i kafanskim pjesmama. Zbog rata bosanska je populacija došla u posjed oružja svih vrsta, tako da se hladno oružje rjeđe koristilo, a zamijenili su ga puške i pištolji te razne vrste eksploziva u kriminalnim i političkim obračunima. S obzirom na to da je riječ o patrijarhalnom društvu, snaga i tjelesna spremnost su među Bosancima nešto što zaslužuje poštovanje.

Smrt i pogrebne aktivnosti Smrt je sastavni dio života. Bosanci cijene ako je smrt bila brza i bezbolna (Nije se puno mučio/mučila). Pogrebi se najčešće odvijaju prema vjerskim propisima, iako ih ima i ateističkih (sekularnih). Kremiranje je rjeđa pojava. Ono što izdvaja muslimane od drugih denominacija je način provođenja obreda. Pokojnikovo tijelo prolazi kroz ritual pogrebnog pranja (gusul). Zatim se umata u platno (ćefini) i stavlja u plitki lijes (tabut). Tijelo se s tabuta na kojem se nosi do groba (mezar), stavlja u zemlju. Iznad njega se pod kutom od 45% slažu daske na koje se nabacuje zemlja. Pogrebna ceremonija (dženaza − namaz) se odvija u dva dijela. Prvi dio se klanja ispred džamije, a potom se tijela pokojnika prenose na groblje. Ako je groblje u blizini džamije, tabut se nosi na rukama, a ako je groblje udaljenije, koristi se motorizirani transport. Tradicionalno, na groblje idu samo muškarci, dok žene ostaju kod kuće. U današnje vrijeme i žene odlaze na pogreb, no ritual promatraju sa strane, ne sudjelujući u njemu. Nakon spuštanja pokojnika u grob, muslimani ga zakapaju. Običaj je da svaki sudionik pogreba baci par lopata zemlje. Lopata se ne predaje iz ruke u ruku, već se pušta da padne na zemlju i sljedeći koji je uzima diže je sa zemlje. Kad se lijes zakopa, moli se za pokojnika. Većina aktivnosti oko pogreba se događa u domaćinstvu. Izmjenjuju se susjedi, rođaci, prijatelji i poznanici obitelji i pokojnika. "Na žalost" se nosi kava, sokovi i razne vrste hrane. Uobičajeno je da obitelj pokojnika ne priprema hranu i posluženja za goste. Tu ulogu preuzimaju prijatelji i rođaci. Na taj način obitelj je oslobođena svih obaveza i može se posvetiti isključivo žalovanju.

Muslimansko groblje u Sarajevu. Fotografija: Lena Friess

26

06. Obitelj Struktura obitelji Obitelj je osnova bosanske zajednice. Prosječna veličina bosanske obitelji prelazi okvire proste reprodukcije (dvoje djece u nuklearnoj obitelji) i, iako se institucija obitelji sve više nuklearizira, poželjni natalitet je i dalje troje ili više djece u nuklearnoj obitelji. Domaćinstvo čine ljudi koji jedu za istim stolom. Iako je društvena mreža šire obitelji još uvijek jako prisutna i razrađena, sve je rjeđa pojava da šira obitelj (dvije ili više nuklearnih obitelji) dijeli jednu kuhinju, već je trend da udana žena ima svoju kuhinju. Taj je trend rašireniji u gradovima, nego na selu, no obrasci koje diktiraju gradovi uzimaju maha i na selu. Prema Popisu stanovništva iz 2001. urbanog je stanovništva u BiH 43%, a ruralnog 57%. Usporedbe radi, u Hrvatskoj taj je omjer 58% urbanog prema 42% ruralnog stanovništva. U proširenu nuklearnu obitelj spadaju i članovi starije životne dobi, često oni koji su ostali bez životnog partnera, kao i samci. Bosanski je rat (1992. − 1995.), potičući društvenu solidarnost unutar etničkih zajednica zahvaćenih ratom, usporio proces fragmentiranja širih obitelji, no nakon rata taj se trend nastavio. Koliko je do danas uzeo maha u bosanskohercegovačkom društvu, bez podataka je teško precizno definirati. No, možemo ustvrditi kako je proširena nuklearna obitelj prevladavajući oblik organizacije obitelji u BiH. Kao organizacijski oblik, obitelj ima "glavu kuće" ili "domaćina". Zbog patrijarhalne strukture, uobičajeno je da "glava kuće" bude muškarac. Zbog islamske kulture, muškarac predstavlja obitelj u javnoj sferi, dok je za ženu rezervirana "sfera privatnog" − "unutarnji prostori" kuće i obitelji. Nije rijetkost da je žena stvarni "vladar obitelji" i "glava kuće". U obiteljima od Bosanske krajine do Sandžaka žene vode poslove domaćinstva, dok muškarac figurira kao "glava kuće".

Brak, rođenje i odgoj djece I kršćanstvo i islam poseban naglasak stavljaju na potrebu stupanja u brak kao najbolji model za zajednički život, a obitelj vide kao temeljnu strukturu koja doprinosi društvenom blagostanju. U katoličanstvu je brak sakrament, dakle neraskidiv je (iako neke druge kršćanske denominacije toleriraju sudski razvod). Islam raskid braka dozvoljava, iako ga smatra Bogu

Mladi bračni par, Srebrenica 1970. Fotografija: Obitelj Kulenović

27

"najmrskijom od svih dozvoljenih stvari" (Hamidullah, 1993). Za razliku od katolicizma, u islamu brak nije sveti sakrament i božje djelo, već prije društveni ugovor koji supružnicima daje prava i dužnosti i koji može uspjeti samo uz uzajamno poštovanje. Dok je u ranija vremena ugovoreni brak predstavljao društvenu normu, u današnje vrijeme najčešći je brak iz ljubavi kao posljedica romantične ljubavi dvoje ljudi koju svojom slobodnom voljom stvaraju zajednicu. U ranija vremena ni institucija ugovorenog braka nije se poštivala doslovce, kao recimo na indijskom potkontinentu, gdje se i danas često sklapa brak između dvoje ljudi koji se nikada ranije nisu vidjeli. Običaj ašikovanja (udvaranja) oduvijek se primjenjuje u Bosni. Djevojke bi stajale na prozoru, a mladići udvarači pod prozorom. Drugi običaj je otmica nevjeste. Taj se običaj primjenjivao i do polovice 20. stoljeća, uglavnom dogovorno. Naime, obitelj se otmicom nevjeste oslobađala obaveze davanja miraza za njezinu udaju, što je predstavljalo olakšanje za obitelji s brojnom ženskom djecom.

Muslimani poznaju trostruko kumstvo: sunetsko, vjenčano i striženo kumstvo. Striženo kumstvo smatra se u nekim krajevima Bosne i Hercegovine važnijim od vjenčanoga, a i od sunetskoga kumstva, a za kuma rado su se uzimali i muslimani i kršćani. "Kum uzme makaze i odreže djetetu kose koje mu preko čela vise, i tako je postao striženi kum ili kuma onog djeteta. Narod vjeruje da će se dijete, kada dobije kuma, riještiti boli, to jest da će ozdraviti, ili ako je za umiranje, da će prije i lakše umrijeti." (Hangi, 1906).

Trudnoća žene i rođenje djeteta u bosanskoj obitelji predstavljaju svečani čin. Ono označava produžetak vrste i roda i izrazito je značajno za očuvanje zajednice. Žena kad rodi prelazi u drugu vrstu odnosa i njezina je primarna uloga od tada uloga majke. Stoga stječe društveni ugled i poštovanje muških i starijih članova obitelji i šire zajednice. Trudnoća žene je i dokaz biološke sposobnosti muškarca da produži vrstu, tako da ženinom trudnoćom i rođenjem djeteta raste i ugled muškarca u obitelji, sada u ulozi oca. Smatra se kako je obitelj s više djece bogatija i sretnija. Tako se posredno potiče i natalitet koji je u BiH stoljećima visok, bez obzira na religijsku pripadnost Bosanaca. Rodnost žene predstavlja cijenjenu kvalitetu. Obitelj bez djece je velika žalost. Nevjenčanu ženu su nazivali usidjelica, a onu bez djece inoča (nerotkinja) i bezditka (bezdjetka). Ljubavnica se naziva priležnica. Novorođenčad ima svu dostupnu skrb koju im mogu pružiti članovi obitelji. Nakon razdoblja od 40 dana (babinje) novorođenče i majka primaju posjete cijele obitelji. Primarna socijalizacija (odgoj i skrb) djece u predškolskoj dobi je zadaća obitelji, primarno majke i oca, a onda i šire obitelji, poglavito baka i djedova. Škola preuzima primarnu ulogu sekundarne socijalizacije. Djeca paralelno stječu svjetovno i religijsko obrazovanje. Obrezivanje (sunećenje) muške djece muslimanski je običaj kojim se djeca iniciraju u svijet islama. Obrezivanje se uglavnom provodi u predškolskoj dobi i predstavlja značajan događaj za obitelj. Tradicionalno, taj su zahvat

Čim se dijete rodi, pa dok ne odraste, treba ga osobito čuvati od uroka, ogrania, strave, sihira, mora i vještica. Uroci dolaze od očiju. Mogu zle oči ureći i nema stvari na dunjaluku, svijetu, kojoj urok ne može nauditi. Od uroka umiru ne samo djeca, nego i veliki ljudi, a nije grijehota reći daje pola svijeta od uroka poumrlo. Zato kad vidiš malo dijete, reci: "Mašallah", ili "Ne bilo ti urečeno", da ga ne urečeš. (Hangi, 1906).

28

obavljali brijači, a danas se radi i u medicinskim ustanovama. Činom obrezivanja dječak se inicira u svijet muškaraca. Obrezivanje predstavlja svečani događaj u obitelji i dječaka dariva cijela obitelj. Obrezivanje nije obavezno, ali se jasno preporučuje ne samo kao vjerski obred već i zbog higijenskih razloga − kao preventivna mjera protiv infekcije i bolesti. Dolazak ženskog djeteta nije izazivao posebnu radost i veselje u obitelji, jer su muškarci smatrani glavnim nositeljem obiteljskog imena… Muška djeca imala su daleko veću slobodu, dok su djevojčice strogo odgajane, učeći se od malena na rad i poslušnost. Naročito se pazilo da bude pokorna muškim članovima obitelji. Pred djedom, ocem, stricem, pa i starijim bratom, morala je šutjeti i u prikrajku pokorno čekati njihove naloge. Već od desetak godina vode kućne poslove i uče se tkanju, vezu… Razvijenija djevojčica "pocuri" se već od 12 godina, ali su se općenito "curile" od 14 do 16 godina. Većina se udavala od 16 do 19 godina. (http://www.bosanska-posavina.com/). Na pubertet i adolescenciju kao prijelazno razdoblje između djetinjstva i odraslosti, u BiH se drukčije gleda nego u Hrvatskoj. Ono predstavlja ulazak u svijet odraslih. Dok zahvaljujući sve većem produljavanju razdoblja puberteta i adolescencije na Zapadu imamo sve više "velike djece" koja, slijedeći sindrom "Petra Pana", odbijaju da odrastu i u svojim četrdesetima, u BiH i istočnije imamo "mlade ljude" koji za zapadno poimanje izrazito rano sazrijevaju. Oni već u ranoj životnoj dobi počinju preuzimati uloge odraslih. Ipak, postoje i danas velike razlike između sela, koje je konzervativnije, i grada u odgajanju djece. Na selu gdje je tradicionalan način života prisutan, obitelj je još uvijek najznačajniji oblik društvene podrške, a tradicionalan proces socijalizacije podrazumijeva autoritaran i strog odgoj s ranim naglaskom na rodnim ulogama. U gradskim sredinama prevladavaju nuklearne obitelji u kojima oba roditelja najčešće rade i manje vremena provode s djecom, odgoj je permisivniji, a mladi se po svojim aspiracijama i načinu života ne razlikuju bitno od svojih vršnjaka u drugim europskim zemljama.

Razvod I razvod braka predstavlja sastavni dio života. S obzirom na to da islam od početaka dozvoljava i regulira razvod braka, kao i podjelu imovine supružnika (kao "najodvratniju, a ipak dozvoljenu" ljudsku aktivnost), tako je i pristup razvodu braka kao zajednice dvoje ljudi realniji. Ne pretpostavlja se da će par ostati zajedno ”sve dok ih smrt ne rastavi”, iako se većinom brakovi sklapaju

29

s najboljim namjerama da tako bude. Brak se i u islamu smatra idealnim, poželjnim oblikom života, dok je celibat nepoželjan jer može dovesti do raznih psiholoških i fizičkih napetosti i problema. U kršćanstvu, tradicijska religijska dogma svetosti, nepovredivosti i neraskidivosti braka otežava razvod. Obje vjere zabranjuju spolne odnose izvan bračne zajednice.

Međugeneracijski odnosi Bosanci, kao tradicionalno društvo, vrednuju starije i godine donose autoritet znanja i vjerovanja u njihovu pravilnu prosudbu. U modernom društvu punom promjena, taj je autoritet bio poljuljan jer "stariji ne razumiju nove stvari", no vjerojatnije je da je riječ o obliku međugeneracijskog sukoba, prisutnog u svakoj generaciji i svakoj populaciji. Rat i poraće su zbog bioloških gubitaka, u kojima su veliki udio imali stari i nemoćni, doveli na društvenu scenu mlađi naraštaj koji je naglo stekao veliku društvenu moć. Također, zbog velikih bioloških gubitaka očeva, u mnogim obiteljima su majke preuzele i ulogu očeva. Međusobna skrb i briga, pa tako i briga o starijim osobama, tradicionalno je prisutna u bosanskom društvu i dijaspori. Uz islamsku i kršćansku osnovu koja nalaže brigu prema roditeljima, starijima, bolesnima i nemoćnima, možemo tražiti i ekonomski motiv. Naime, starije osobe najčešće do smrti zadržavaju vlasništvo nad imovinom, što im daje dodatnu moć nad mlađim članovima obitelji.

Obrazovanje i zapošljavanje Desetljeće nakon završetka Bosanskog rata (1992. − 1995.), preko 40% stanovništva BiH je nezaposleno i živi na rubu egzistencije, u vremenu kada je "svaki posao dobar, ako se plaća" teško je govoriti o stavovima prema zapošljavanju. Ipak, kao ideal ostaje stalni posao s redovitom plaćom. Takav oblik zapošljavanja i riješeno stambeno pitanje predstavljaju dokaz sposobnosti i odraz blagostanja. Uobičajeno je da se Bosanci zapošljavaju mladi, nakon završenog zanata i srednje škole. Djeca od malih nogu pomažu u domaćinstvu i uče se radnim navikama. U obiteljima radničkog podrijetla očekivano je prvo zapošljavanje nakon završetka srednje škole. U obiteljima gdje je prva generacija studenata i fakultet služi kao podloga za prijelaz iz radničke u srednju klasu, studiranje se ponegdje ne vrednuje kao rad. Ono se smatra odlaganjem stupanja na tržište radne snage i javljaju se negativni stereotipi prema studentima ("Kad

Knjižnica Islamskog centra u Zagrebu.

30

ćeš diplomirati da počneš raditi? Studira da ne mora raditi ništa."). U obiteljima gdje već postoje visokoobrazovani članovi, studiranje predstavlja investiciju u budućnosti i razumiju se njegovi potencijali. Istraživanje bosanskih adolescenata u Hrvatskoj ukazuje kako među njima postoje aspiracije prema visokom obrazovanju, ali i svijest o obiteljskoj ekonomskoj situaciji koja im često može onemogućiti da ga postignu. Ne postoji institucionalna prepreka da žene postignu istu razinu obrazovanja kao i muškarci. Ipak, nije neuobičajeno da muškarac ima višu razinu obrazovanja od žene. Danas je u BiH razvijena struktura obrazovnih institucija, od predškolskog odgoja do visokoškolskih institucija. Obrazovanje nije jedinstveno na području cijele države, već se razlikuje po nacionalnim programima koji naglasak stavljaju na nacionalnu interpretaciju povijesti i na učenje jezika kao nacionalnog jezika. Zagrebačka medresa "Dr. Ahmed Smajlović" osnovana je 1992. godine pri Islamskom centru. Medresa (ar. učilište) ime je za tradicionalnu vrstu škole, koja je kroz dugu islamsku povijest označavala mjesto podučavanja i izučavanja svih relevantnih znanosti, od vjerskih do primijenjene geometrije, retorike i književnosti. Medresa je od 2000. godine uključena u sustav srednjih škola Republike Hrvatske, kada je priznata od Ministarstva prosvjete i športa kao privatna škola s pravom javnosti. U Medresi učenici se obrazuju za službu u Islamskoj zajednici, ali ona svojim kvalitetnim programom omogućuje učenicima uspješno daljnje obrazovanje na bilo kojem fakultetu u zemlji i inozemstvu. Cilj je kvalitetnim islamskim odgojem i obrazovanjem omogućiti učenicima punu integraciju u sva polja društvenog života.

Svečana akademija za XI generaciju maturanata u Zagrebačkoj medresi.

31

07. Zdravlje U islamu zdravlje se smatra najvećim božjim blagoslovom i stoga se o njemu treba brinuti i održavati ga. Kuran i hadisi sadrže tekstove koji ukazuju kako općenito treba čuvati zdravlje i kako se brinuti za pojedine dijelove tijela. Posebna pažnja posvećena je higijeni i svakodnevnom održavanju čistoće ušiju, očiju, nosa, kose i spolnih organa, a temeljno pravilo je pranje ruku prije jela.Tako, osim duhovnih razloga, i ramazanski post djeluje na čišćenje organizma i održavanje zdravlja. Koncept zdravlja u islamu odnosi se na mentalno, fizičko i društveno zdravlje i sastavni je dio vjere i predanosti Bogu. Slaba i bolesna osoba ne može obavljati svoje dužnosti prema Bogu, obitelji i zajednici, kao što to može zdrava i snažna osoba. Ovaj holistički pristup zdravlju povezan je s prirodnim liječenjem i pravilnom prehranom koja omogućuje održavanje ravnoteže organizma, preventivnim metodama i izbjegavanju štetnih tvari i ponašanja. Upotreba prirodnih lijekova i raznih trava ima dugu tradiciju u Bosni, a i danas joj mnogi pribjegavaju osobito kod prehlada, grlobolja i sličnih smetnji. Kako navodi Hangi (1906) "naši Muslimani se peru najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, slijez, po-gančeva i druge trave... Osim toga prave oni razne mehleme, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti".

Za vrijeme 29/30 dana Ramazana svi odrasli muslimani od izlaska do zalaska sunca: • ne konzumiraju hranu ili piće • ne puše, uključujući i pasivno pušenje • nisu spolno aktivni Muslimani koji su fizički ili mentalno bolesni mogu se osloboditi posta, kao i oni mlađi od 12 godina, žene u vrijeme trudnoće, dojenja i menstruacije,kao i oni koji su na putovanju.

I danas osnovu alternativne medicine među Bošnjacima predstavljaju travari i poznavatelji bilja koji rade kao vidari i terapeuti, skupljanjem i distribucijom trava kao lijekova i pomoćnih medicinskih sredstava za ublažavanje i liječenje bolesti. To je u osnovi narodna medicina jugozapadne Europe, u kojoj su prisutni i namjestitelji zglobova i mehaničkih ozljeda − kostolomci. Zanimljiva je upotreba rakije kao pomoćnog medicinskog sredstva kod liječenja ozljeda, prijeloma, oteklina, visoke temperature, bolova u kostima… O univerzalnosti rakije u pozitivnom i negativnom značenju dobro govori izreka "Rakija, majka i maćeha". Osim rakije, i sirće (ocat) od jabuke smatra se ljekovitim, a posebno mjesto zauzima med koji se uzima iz više razloga. Popularan lijek za dišne organe je npr. borov sok koji se radi od izdanaka bora i jele u proljeće, kao i turšija od smrekovih bobica za bubrege. Kao dio narodne medicine postoje i magijski rituali koji se primjenjuju kao dodatak narodnoj medicini ili kao samostalni postupci za rješavanje problema. Kod

Česma u Travniku.

32

muslimana najpoznatiji je "hodžin zapis". Riječ je o amuletu na kojem je zapisan citat iz Kurana ili molitva (dova) koju hodža (muslimanski svećenik) daje na zahtjev ljudima "u potrebi". Magijski obredi su prisutni u sve tri vjerske zajednice i korištenje usluga jedne od strane članova druge vjerske zajednice nije neuobičajeno. Među raširenim oblicima magijskog medicinskog rituala je i salijevanje strave. Rastopljeno olovo se lijeva u posudu s vodom uz magijske riječi kojima je namjera tjeranje bolesti od bolesnika. Mentalno zdravlje / Duševna bolest − odnos prema duševnoj bolesti je kompleksan. Duševni bolesnici u bosanskoj sredini nemaju toliku stigmu kakvu ludilo nosi u zapadnijim zemljama. Liječenje duševnih bolesti prati opći trend liječenja bolesti. Sve više se duševne bolesti liječe u bolnicama ili se prate pod nadzorom liječnika. S obzirom na nepostojanje jake stigme koja prati luđake, njih je moguće vidjeti u društvenoj sredini s određenim društvenim ulogama. Tako je u seoskim sredinama moguće vidjeti duševne bolesnike koji su i dalje dio obiteljske zajednice, a nije neobično da duševni bolesnici, ako su fizički zdravi, rade i pomoćne poslove.

Sajam ljekovitog bilja, Sarajevo, 2006.

S obzirom na vjerske stavove o kontracepciji, u islamu se oni odnose isključivo na bračni kontekst jer su izvanbračni odnosi zabranjeni. Kontracepcija je dozvoljena ako je u pitanju zdravlje žene ili dobrobit obitelji. Međutim, kontracepcija kojoj je konačni cilj brak bez djece nije prihvatljiva (npr. sterilizacija). Pobačaj se ne preporučuje, ali se može prihvatiti kao manje od dva zla ako trudnoća ugrožava život majke. Pobačaj u ranom periodu trudnoće do 120 dana se također najčešće dopušta ukoliko je dijagnosticirano oštećenje fetusa takvo da je neizlječivo i da bi uzrokovalo velike patnje djetetu. Katolička crkva, međutim, smatra da je kontracepcija apsolutno neprihvatljiva bez obzira na posljedice i dopušta samo prirodne metode kontrole rađanja. Namjerni pobačaj je nedopustiv i u svakom se slučaju smatra teškim moralnim zlom. I kršćanstvo i islam imaju podudarne stavove o eutanaziji i samoubojstvu. Život se smatra svetim i samo Bog određuje koliko će tko živjeti, a ljudi se u to ne smiju miješati. Naravno, u praksi postoji gradacija pojedinačnih stavova o gore spomenutim pitanjima, pogotovo kada je riječ o sekularnim muslimanima ili katolicima.

33

Hrana Prehrana Bosanaca svakako je uvjetovana osmanskim nasljeđem i islamom. Činjenica je, međutim, da se mnoga jela u Bosni, koja imaju orijentalno porijeklo, razlikuju od tih jela u istočnim zemljama jer imaju određeni pečat karakterističan za Bosnu (Lakišić, 1988). Bosanska kuhinja predstavlja kulinarsku tradiciju svih naroda BiH, izgrađenu na bosanskohercegovačkoj kulturi u kojoj se orijentalni utjecaji isprepliću sa zapadnjačkim, a kroz dug period odomaćivanja jela Istoka i Zapada, pa čak i susjedstva, modificirana su u toj mjeri da se slobodno mogu nazvati bosanska jela. Bosanska jela u većini slučajeva su lagana, jer se pretežno kuhaju i pirjaju sa malo vode, po pravilu supafonda (nalijevaju se temeljcem − bistrom juhom) − pa tako imaju prirodni sok, odnosno umak koji u sebi nema nimalo zaprške. Orijentalni začini se dodaju u malim količnama, i uglavnom su standardni (biber, aleva paprika) tako da oni ne umanjuju slast i ukus mesa niti bitno transformiraju kompletan doživljaj samog jela (Lakišić, 1988). U tom pogledu jela bosanske kuhinje odgovaraju i suvremenim zahtjevima medicine jer su veoma prirodna, s dosta povrća, voća, mlijeka i mliječnih proizvoda. Meso pečeno i kuhano također se vrlo često jede, najviše janjetina, teletina i piletina. U karakteristična bosanska jela ubrajaju se dolme, paprike i drugo povrće punjeno mesom, kao i jela od kuhanog kupusa i mesa − kalja i bosanski lonac. Možda najkarakterističnije jelo bosanske kuhinje predstavljaju razne pite. Tijesto se razvlači u vrlo tanke kore (jufke) koje se pune mesom (burek), sirom (sirnica), špinatom (zeljanica), krumpirom (krompiruša, kumpiruša), tikvom (misirača, misirač-pita), jajima (jajuša), orasima i medom (baklava) itd. Zanimljivo je shvaćanje kako je pita s mesom (burek) muška pita, dok su sve ostale ženske. Poznata je izreka kako: "Sve su pite pitice, a samo je burek pitac." (muška pita). U novoj sredini prenose se stari prehrambeni običaji u kojima različite vrste pita prevladavaju kao učestala hrana. Također, mnoga su jela bosanske kuhinje već odavno zaživjela u Hrvatskoj kao standardna jela, kao što su npr. sarma, sataraš, punjena paprika, musaka, burek, ajvar, đuveč, ćevapčići, baklava, kajgana, kajmak… Dnevni ritam prehrane uključuje doručak kao lagani jutarnji obrok, ručak kao središnji dnevni obrok i večeru kao posljednji dnevni obrok. Možemo razlikovati svakodnevni ručak u kojem prevladavaju razne vrste variva i jela koja se "jedu kašikom" i svečani ručak koji predstavlja vrhunac dokazivanja kulinarskog umijeća kuharice. Svečani ručak ima više jela. Počinje se s mesnim narescima i sirevima, slijede pite, zatim pečeno meso s prilozima, kuhani obrok, najčešće razne vrste

Općenito, muslimanima je dozovljena sva hrana (npr. žitarice, povrće, riba i meso), osim one koja je izričito zabranjena (haram) u islamu, a to su: - alkoholna pića, poput piva i vina - svinjetina i proizvodi koji sadrže svinjsku mast - meso životinja koje su uginule na prirodan način ili zbog davljenja ili batinjanja - krv u tekućem obliku.

BEGOVA ČORBA Potrebno je: 1/2 kg kokošjeg mesa 20 dag mrkve korijen celera i peršina 50 g bamije 20 g riže 2 dl pavlake (vrhnja) 3 žumanjka sok od limuna sol

Priprema: Meso i povrće stavite u vodu, posolite i skuhajte. Kada je gotovo, supu (juhu) procijedite, povrće i meso izrežite na kocke i ponovo vratite u supu. Stavite na vatru i dodajte kuhanu rižu i bamiju. Prije serviranja u čorbu dodajte limun, vrhnje i žumanjce.

34

dolmi (povrće punjeno mesnim nadjevom), a na kraju slatkiši. Svečani ručak je, osim obiljem i raznovrsnošću hrane, društveni običaj. Domaćice koje priređuju odlične svečane ručkove time stječu dodatni ugled u obitelji i zajednici. Za muslimanski svečani objed − zijafet − karakteristična je izmjena brojnih slanih i slatkih te toplih i hladnih jela. Na kraju jela obično se služi kahva koja se u Bosni ne kuha nego peče u džezvi i služi u fildžanima s kockama šećera. Kahva se pije u svakoj prilici jer ima navodno osobita svojstva da ljeti rashlađuje, zimi grije, ujutro osvježava, a navečer jača (Hangi, 1906). Ćevapčići u somunu s lukom.

Alkohol

Fotografija: Branislav Praljak, Mladina

Odnos prema alkoholu je ambivalentan. Iako je alkohol također predmet izričite religijske zabrane, Bošnjaci ga ipak konzumiraju. Dapače, postoje i kronični (liječeni ili neliječeni) alkoholičari Bošnjaci. Ipak, za razliku od Hrvata gdje se na konzumiranje alkohola (kroz pivo, vino) gleda kao na dio svakodnevne prehrane, u bošnjačkoj obitelji alkohol konzumiraju odrasli muškarci, uz hranu i u posebnim prilikama. Nepoznato nam je koliko se običaji poput kolektivnog opijanja mladeži u Hrvatskoj kopiraju među bošnjačkim adolescentima. No, vjerojatno je to prisutno u manjoj mjeri. Naime, djeca u ranoj dobi u obitelji "uče" odbijanje alkohola i alkoholiziranje u adolescentskoj dobi prije predstavlja oblik mladenačke pobune kojim se suprotstavlja obiteljskim normama, nego nastavak ponašanja naučenog u obitelji.

TUFAHIJE 5 jabuka (delišes) 500 g vanilin šećera 0,5 l vode 0,25 l skorupa ili slatkog kajmaka 150 g šećera 100 g oraha 50 g badema 1 limunova kora

35

08. Stereotipi i predrasude O Bosancima postoje brojni stereotipi i predrasude. Tako Bosanci pričaju viceve (šarmantnost i duhovitost u komunikaciji), nose nož (čakiju, škljocu), psuju, vole se potući i napiti, rade fizički zahtjevne poslove, neobrazovani su i glupi. Pripisivanje niže kulturne razine (primitivizam) odlikuje se i stereotipom o izrazitoj seksualnosti Bosanaca. Predrasude, kako to uvijek biva, zasnivaju se na dojmovima stečenim u kontaktu s pojedincima koji imaju neka zajednička svojstva u specifičnim skupinama, a zapravo su istrgnuti iz potpuno heterogene populacije. Tako radnim migracijama Bosanci dolaze u Hrvatsku kao vojnici i radnici za tjelesno zahtjevnije poslove (bauštelci). Riječ je uglavnom o skupinama muškaraca mlađe životne dobi, skromnijeg obrazovanja, u kojima je "normalno" prisustvo oružja, korištenje fizičke sile, prostačenje i dokazivanje seksualnosti kao odlike muškosti. Ove predrasude dobrim dijelom dolaze do izražaja u modernim folklornim junacima viceva, Muji, Hasi i Sulji koji, bez obzira na muslimanska imena, predstavljaju humorističku tipizaciju Bosanaca općenito. Ovi tipovi su određeni prvenstveno svojim socijalnim ruralnim porijeklom, siromaštvom, primitivnošću i marginalnom pozicijom u gradskim uvjetima ili gastarbajterskim statusom u drugim zemljama. Oni pokrivaju najširi spektar motiva u rasponu od seksualnih, crnohumornih pa sve do političkih. Ovaj humor prvenstveno se temelji na prostodušnosti glavnih junaka, ali i na njihovoj silnoj želji za preživljavanjem u marginalnim društvenim uvjetima. Varijante gluposti kreću se od neobrazovanosti i neukosti, ograničenosti, tvrdoglavosti (bosanska glava je uvijek najtvrđa u svim vicevima) do prirodne naivnosti, imbecilnosti i totalnog apsurda. Vrlo su česti vicevi o muško-ženskim odnosima i nabijanju rogova u kojima se pojavljuje i ženski lik labilnog morala, Fata, a kao seksualni motiv javlja se i homoseksualizam glavnih junaka. Veliki dio efekta ovih šala počiva na jezičnim detaljima i potencijalima bosanskog govora i vokabulara. Zbog rata, ustaljene stereotipe o "Bosancima" zamijenili su stereotipi o "Muslimanima" kao dvoličnima, lopovima, nepoštenima, nepouzdanima, te "suncokretima" koji se okreću kako im bolje odgovara. Uporište za takve predrasude je uglavnom ekonomsko-političke naravi. Svjetski val militantnog islamizma donio je nove predrasude o bosanskim muslimanima kao fanaticima i ekstremistima. Zanimljiva je promjena sadržaja predrasude: od veselih Bosanaca, zabavnih i bezazlenih, koji se u pijanstvu, kad ih "pjesma ponese" potuku, ka fanatičnim muslimanima koji nikada ne piju, a spremni su žrtvovati se za vjeru.

36

BIBLIOGRAFIJA: 1.

Bringa, T. (1995.): Being Muslim the Bosnian Way-Identity and Community in a Central Bosnian Village. Princeton: Princeton New Jersey.

2.

Crkvenčić-Bojić, J. /ur./ (2001.): Statistički ljetopis Republike Hrvatske. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

3.

Crkvenčić-Bojić, J. /ur./ (1998.): Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

4.

Čičak-Chand, R.(1999.): "Islam, etničnost i država", Migracijske teme, 15, 263-287.

5.

Čolić S., Sujoldžić A. (1995.): “Neki aspekti i pretpostavke akulturacije prognanih i izbjeglih obitelji na otoku Hvaru”, Migracijske teme, 11/1:37-52.

6.

Duraković, N. (1993.) Prokletstvo Muslimana. Sarajevo: Oslobođenje.

7.

Filipović, M. /ur./ (1982.): "Bosna i Hercegovina". U: Enciklopedija Jugoslavije Svezak 2 Bje − Crn. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. Str. 108-375.

8.

Hadžijahić, M. Traljić M. i Šukrić, N. (1977.): Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Starješinstvo islamske zajednice u SR Bosni i Hercegovini.

9.

Hamidullah, M. (1993.): Uvod u islam. Zagreb: Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine.

10. Hangi, A. (1906.): Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Naklada Danijela A. Kajona. 11. Imamović, M. (1997.): Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture. 12. Kolesarić V. (ur.) (1994.): Kvaliteta življenja prognanika. Izvještaj s IV. Ljetne psihologijske škole, Veli Lošinj 1993. Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb. 13. Lakišić, A. (1988.): Bosanski kuhar. Tradicionalno kulinarstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Svjetlost. 14. Lewis, B. (1998.): The Multiple Identities of the Middle East. London: Phoenix. 15. Mašović, S. (1997.): Islamska gledišta: Izabrani članci i referati. Zagreb: Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj. 16. Mežnarić, S. (1986.): Bosanci. A kuda idu Slovenci nedeljom?. Beograd: Filip Višnjić. 17. Muftić, E. (1993.): Običaji Bosanskih Muslimana. Zagreb: Kaj. 18. Nametak, A. (1994.): Sarajevski nekrologij. Zurich: Bošnjački institut & Nakladni zavod Globus 19. Omerbašić, Š. ef. (2001.): Udžbenik islamskog vjeronauka za 7. i 8. razred osnovne škole. Zagreb: Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj. 20. Pašalić, M.: Kulturne tekovine Bosne i Hercegovine. http://www.bosnafolk.com/ 21. Sujoldžić, A., De Lucia A., Rudan V., and Szirovicza L. /ur./ (2005.): Searching for Identity in a Changing World. Zagreb: Croatian Anthropological Society. 22. Šimić, D. (2004.): Geografski almanah svijeta 2004./2005. Feletarov geografski almanah. Broj 1, Meridijani, Samobor. 23. Turner, B. S (2003.): "Class, generation and Islamism: towards a global sociology of political Islam", British Journal of Sociology; Vol. 54 Issue 1, str. 139-147. 24. http://www.bosanska-posavina.com/ 25. http://www.travnik.ba/ 26. http://www.zg-medresa.hr 27. http://www.cyberbulevar.com/kuhar/ 28. http://islamic-world.net/papers/islamic_holistic_medicine.doc 29. http://www.trekearth.com/gallery/Europe/Bosnia_and_Herzegovina/ 30. http://djed.blog.ba

37

ZAVIČAJNI KLUBOVI, DRUŠTVA I CENTRI: BOŠNJAČKA NACIONALNA ZAJEDNICA HRVATSKE, ILICA 54, ZAGREB ZAJEDNICA HRVATA ISTOČNE HERCEGOVINE, ZAVIČAJNI KLUB "DOBOJ", REMETINEČKA C. 77A, ZAGREB ZAVIČAJNI KLUB BANJA LUKA, KRIŽANIĆEVA 4A, RIJEKA ZAVIČAJNI KLUB BOSANSKE POSAVINE, VERDIJEVA 11, RIJEKA ZAVIČAJNI KLUB BOSANSKE POSAVINE, REMETINEČKA C. 77A, ZAGREB ZAVIČAJNI KLUB GRAĐANA OPĆINE BOSANSKI BROD U SLAVONSKOM BRODU, DUDINJAK 28, SLAVONSKI BROD ZAVIČAJNI KLUB HRVATA KISELJAKA, SAVSKA 159, ZAGREB ZAVIČAJNI KLUB JAJCE, JURJA HABDELIĆA 4, ZAGREB ZAVIČAJNI KLUB PLEHAN, DUBRAVA 220, ZAGREB ZAVIČAJNI KLUB STUDENATA HERCEGOVINE, SAVSKA 25, ZAGREB HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO "BANJA LUKA", PRERADOVIĆEVA 29, ZAGREB HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO NAPREDAK − SARAJEVO, BOGOVIĆEVA 1, ZAGREB ISLAMSKI CENTAR I ZAGREBAČKA MEDRESA "DR. AHMED SMAJLOVIĆ", GAVELLINA 40, ZAGREB

38